Antun Bauer 2020.
Ako se ikome može uz ime dodati pridjev čuvar hrvatske baštine, onda je to Vukovarac dr. Antun Bauer. U jeku Domovinskoga rata, u plaču i tuzi, nastojali smo sačuvati vrijednosti duhovne i umjetničke baštine ne samo Hrvatske kao cjeline, nego i razorenoga Vukovara, ovo osobito jer je plamen progutao gotovo sve što nije prije toga opljačkano i nestalo.
(Naš obiteljski odnos bio je vezan uz poočimstvo dragoga Paje, kako smo ga zvali, i mene koja sam rano ostala bez oca. Ovo ima sigurno veliko značenje u našem zajedničkom djelovanju i nastojanju oko vukovarskih umjetnina tijekom rata.)
Sastajali smo se od sedamdesetih godina u stanu obitelji Bauer u Zagrebu i planirali razne umjetničke poduhvate, odlazili na sve izložbe i sami sudjelovali u izlaganju ili predstavljanju. Pajo je bio skroman i nadasve radišan, a resilo ga je enciklopedijsko znanje, obrazovanost u mnogim područjima.
U ratnim danima napeto smo slušali vijesti i patili s Vukovarom, a Pajo se hvatao za glavu znajući da će sve što je utemeljio i stvorio za Vukovar, biti uništeno ili pokradeno. Nije se prevario. Znala sam mnogo o njegovu životu i radu , kao i njegove supruge Antonije, Tonke, pa i činjenicu da nikada nije nitko napisao knjigu, makar malenu, o njegovu životu i radu. Usred pakla koji je spaljivao dragi Vukovar, počela sam stvarati knjigu tijekom njegove ispovijedi. Stoga je pisana u prvom licu.
Od 16. veljače 1993. u Krajiškoj 23 u 18 sati počeli smo zapisivati njegova kazivanja. Sjedili smo uvijek uz čaj u sobi pretrpanoj slikama i manjim skulptorskim radovima, a Pajo nije skidao malu okruglu kapicu s glave bez obzira na godišnje doba. Oko vrata umjetnički šal, iznad toga lice dobrote i mala bradica, a oči zasuze kad dođemo do drame Vukovara u kome se rodio. Uspjeli smo zabilježiti ono najvažnije, a onda je trebalo naći nakladnika koji će to tiskati. Bio je rat i nikome nije padalo na um da se bavi dr. Antunom Bauerom. Tako se na jedvite jade našao dobar čovjek, svećenik iz Đakova, Ivan Zirdum te uzeo rukopis i otisnuo knjigu. Nažalost, u siromaštvu i ratnim zbivanjima knjiga je osvanula u ne baš u savršenom obliku, pa i sam njen izgled svjedoči o našoj poniženosti. Da se ne misli kako su svi bili u toj poziciji, valja se sjetiti kako su u luksuznom zagrebačkom hotelu naši veliki i razvikani kulturnjaci, penovci, od kojih su sada neki primljeni u HAZiU, sazivali „divane “ s kolegama iz Srbije, ne bili se usuglasili!!!
Tako je knjiga objavljena u Đakovu 1994. u nakladi Knjižnice „U pravi trenutak“, crno-bijela, sa skromno otisutim fotografijama i dosta tiskarskih pogrješaka koje nisam imala prilike ispraviti. Zahvalna sam i danas vlč. Zirdumu na trudu uz toliko ograničenih mogućnosti, pa i na činjenici da smo knjigu uspjeli predstaviti u „Mimari“ te iste godine, a o njoj, tj. o dr. Antunu Baueru koji je sjedio u prvom redu i bio sretan, govorili su vrijedni Vukovarci u progonstvu kao dr. Vlado Horvat i ostali na čelu s prof. Ružom Marić, a također je sudjelovao i akademik Mislav Ježić.
Mnogi znaju samo jednu činjenicu o dr. Antunu Baueru – da je spasio kip bana Jelačića (srušen 1947.) i da je zaslužan za njegovo postavljanje ponovno na Jelačić placu onoga divnoga kišnoga dana kad se zajedno s kipom dovezao na „platonu“ uz svoju životnu družicu Antoniju u slavlju svega naroda. To je bio njegov najljepši trenutak u životu, kako je rekao, a koji smo išli proslaviti uz čaj i sitne kolačiće kad se sve sleglo.
Ali, nikada nisam odustala od ponovnoga objavljivanja dostojnoga djela o njegovu životu, jer zaslužio je to ne samo radom nego i beskrajnom ljubavi za rodni Vukovar i domovinu Hrvatsku. Mnogi će se iznenaditi njegovim životopisom. Uvijek sam zamišljala da se tamo ispod legendarne platane pokraj mosta nad Vukom nalazi njegov kip- naš Pajo, onizak, dobroćudan, s francuskom kapom na glavi i štapom u ruci, nasmiješen dočekuje ljude na ulazu u stari grad gdje se i rodio. Nije dočekao, a čini se da ne ću ni ja, ali dočekala sam bar našega junaka Jeana Michela na mostu, a za kojega smo molili u dvije pisane zamolbe u doba bivšega gradonačelnika da se tako nešto i načini. Bio je to napor „Udruge dr. Ante Starčević“ iz Tovarnika i dva donkihotska potpisa Antuna Ivankovića i Nevenke Nekić.
Iz životopisa dr. Antuna Bauera za sada izdvajam samo neke manje bilješke.
Bio je upravitelj svoje prve donacije u „Gipsoteci grada Zagreba“. Zadaća je bila odlijevanje u gipsu hrvatskih spomenika i pisanje „Bibliografije za povijest umjetnosti i srodne struke“, (ostvarena 33 sveska); u Gipsoteci su obavljeni radovi za veliku „Izložbu srednjovjekovne likovne umjetnosti Jugoslavije“1950. u Parizu koje je obavio personal Gipsoteke uz stručno vodstvo dr. A. Bauera. Nakon izbacivanja Bauera iz Gipsoteke 1952. , koja je dobila ime Gliptoteka, dr. Bauer je ostao bez posla i prihvatio se posla crtača u jednoj „ćilimarskoj“ zadruzi! (O tome nema ništa u biografiji M. Krleže.) Sramota je bila velika i gradski načelnik Zagreba postavio je ipak dr. Bauera za direktora“Školskog muzeja „ u Zagrebu. Baueru je bila namjera osnovati Muzejski dokumentacijski centar za cijelu Jugoslaviju, MDC. Osnovao je Postdiplomski studij muzeologije u okviru Interfakultetskoga studija. Ono što je strastveno radio bili su brojni muzeji i galerije koje je osnovao: muzej u Osijeku, kao i likovnu galeriju; inicirao i pomagao osnovati muzeje u Sisku, Požegi, Slavonskom Brodu, Vinkovcima.
Najvažnija je njegova donacija za muzej u Vukovaru – darovao je stilsko pokućstvo i zbirku turskog oružja , vlasništvo njegove bake pl. Boričević. Nešto slika darovao je galeriji u dvorcu u Iloku pa potom organizirao postav muzeja i galerije. U Vukovaru je posve samostalno osnovao svojom donacijom „Zbirku Bauer“ za likovnu galeriju. Ukupno 1648 slika i nešto skulptura. U Domovinskom ratu Srbi su pokrali slike i odnijeli u Novi Sad, gdje je prema nekim izvješćima u ono vrijeme bilo 278 slika, a ostale smo mogli pronaći na nekim aukcijama po Austriji, Francuskoj, Italiji… Jedina galerija koju je osnovao u Zagrebu bila je u ustanovi „Pliva“ u upravnoj zgradi u Vukovarskoj ulici.
Posebna ljubav dr. Bauera bili su slikari-amateri te je osnovao Galeriju hrvatskog amaterizma 1993. u Novskoj, (348 djela), galeriju u velikom Taboru (350 djela), galeriju u Cerniku (kod Nove Gradiške) u franjevačkom samostanu(70 djela), galeriju u dvorcu Golubovec kod Donje Stubice – 276 slika, galeriju u Bjelovaru – 240 slika, galeriju u Daruvaru -50 djela, galeriju u Kninu 110 djela, Župnom uredu u Stubičkim Toplicama – 100 slika, (moj dar bila je posmrtna maska Alojzija Stepinca – rad kiparice Mile Wod). Poslije smrti dr. A. Bauera Antonija je darovala Galeriji slika u Svetoj Nedjelji kraj Zagreba 200 slika.
Pitaju se neki kako je to mogao jer nije imao novaca kupovati slike. Od studentskih dana skupljao je djela manje ili više poznatih umjetnika, priređivao izložbe – preko 1000!!!, pisao kataloge, predgovore za monografije itd. Nikada nije uzeo ni kune ni dinara za taj posao, nego je molio sliku ili kip. Tako je sve dobiveno darovao hrvatskom narodu.
U novije vrijeme Vukovar mu se odužio ulicom, obnovljenom Galerijom, a mi ćemo nastojati novom knjigom. On je bio ljubitelj ljepote i vjernik iskrenoga srca.