Nije davno banjolučki gradonačelnik kazao kako su Republika Srpska i Federacija BiH kao blizanci, a majčina utroba je Bosna i Hercegovina. A, evo, danas se na spominjanje Draška Stanivukovića mnogima u Sarajevo okreće utroba. Što je (to) bilo?!
Odluka sarajevskih revolucionara, više-manje izašlih iz esdeaovskog šinjela, da pokucaju na vrata zaboravljenog asa Bogića Bogićevića, pokazala se proročkom. Takozvani pošteni – po sarajevskoj nomenklaturi – Srbi već su stanovito vrijeme vrlo tražena roba. Jer, Mirko Pejanović i Miro Lazović jesu, doduše, i dalje pošteni (Srbi), ali, ipak, su ih stigle godine pa dobro dođu još jedino prigodničarski – 25. studenoga. Mada, ne treba griješiti dušu, vodili su Bošnjaci računa o faktoru vremena te su tražeći nasljednike „Alijinim Srbima“ prešli – čak! – i preko granice. U Republiku Srpsku, nije šala!
Zlatan dečko
Otkriven je tako Draško Stanivuković, pripadnik srpske zlatne mladeži u najdoslovnijem smislu. Nije, naime, taj sin banjolučkog tajkuna, što je, svugdje pa i u RS-u, eufemizam za ratnog profitera, odrastao samo u svili i kadifi nego baš u zlatu. U vili bajkovitoj u koju su ugrađeni mozaici od čistoga, navodno 24-karatnog, zlata. Mladac, za kojega je jedan njegov banjolučki susjed i novinar kazao kako izgleda kao oni dječaci čije slike stavljaju na omot čokolada, u politiku je ušao prije šest godina kada je osnovao Udruženje građana Budi DRUGačiji. Organizirao je prosvjedne šetnje, prikupljao novac za uređenje školskih dvorišta, pomagao bolesnima, samohranim majkama…
Sve je to lijepo, ali Sarajevu, političkom i svakom drugom, svidio se tek kada (im) je udario na din dušmana. Milorada Dodika, dakako.
Učas se mlađahni Draško prometnuo u zvijezdu lokalnih televizija. Štoviše, i one (veliko)entitetske. Bilo je to vrijeme – ne tako davno – kada je realnije bilo očekivati da Stanivuković postane gradonačelnik Sarajeva negoli rodne Banje Luke. No znamo što je bilo. Nesuđeni lik s čokolade do nogu je porazio Dodikova dosadašnjeg gradonačelnika, digao mu tlak do visina dostojnih žurne liječničke reakcije, razgalio sarajevske štovatelje… A onda?! Onda je u postizbornim intervjuima, govoreći o bolnim bošnjačkim ranama, ponajprije Srebrenici, pa i Haaškom sudu, citirao eresovskog vožda. Aktualnog i – svakog (budućeg)! Negirajući, dakle, i genocid i Tribunal.
Čiča-miča
„Taj sud je nanio veliku političku štetu mom narodu i to je za mene čiča-miča“, kazao je. Slijedom čega su se, čak i oni koji su to potiskivali, sjetili Stanivukovićevih fotografija iz amfiteatra Srednjoškolskog centra u slobodarskoj Foči, nastalih na skupu dirljiva, gotovo himnična naziva Buđenje Srpske: Draško u sredini, dva mlada četnika uz njega a ispred njih četnička zastava. I, jasno, Draškov karakteristični osmijeh. K’o s čokolade.
Nitko se zato više u multi-kulti bastionu ne sjeća kada je fočanski stjegonoša ispalio kako su „Republika Srpska i Federacija BiH kao blizanci, a majčina utroba je Bosna i Hercegovina.“ Naprotiv, danas se u Sarajevu ex-draškoljupcima utroba okreće na spomen novoizabranoga banjolučkog gradonačelnika. A baš su na „slučaju Stanivuković“ na svoje došli rodonačelnici teze: Svi su oni isti! Srbi, naime. Osim, dakako, Bogića Bogićevića!
I baš kao da su oni okupljeni oko lidera Četvorke, inače starog, prevejanog esdeaovca Elmedina Konakovića znali što će biti s „malim Draškom“ čim se dokopa (velike) vlasti pa su Bogića izvadili doslovce iz (političkog) naftalina. Što se žurno nastoji kapitalizirati kao restauracija multi-kulti priče podno Trebevića. Ko u, malo prepjevanoj, pjesmi: Oj, Saraj’vo, ispod Trebevića, ponovo ćeš biti Bogića Bogićevića. Ili, što bi kazao jedan Bogićev poklonik, Sarajevo se vraća (k) sebi.
Dva teška (srpska) slučaja
Imamo, eto, dva (aktualna) slučaja – „slučaj Stanivuković“ i „slučaj Bogićević“. Prvi govori o dirljivoj sarajevskoj potrebi iznalaženja poštenih Srba i – potom! – o strašnom razočarenju kada se pokaže kako bošnjački šnit, ipak, nije pouzdan u kreiranju Srbina po ukusu bošnjačke političke (i ine) čaršije. Trenutačno je razočarenje toliko da o bratimljenu (?!) Sarajeva i Banje Luke – što su prije nekoliko dana neki mediji nutkali banjolučkom gradonačelniku kao ideju – neće biti ništa. Čekat će Sarajevo novog poštenog Srbina tamo daleko. A čekat će i Banja Luka…
A i „slučaj Bogićević“ također govori o, sad već, vječnom traganju za poštenim Srbinom. Riječ je, međutim, ovdje više o – očaju. Naime, jedini politički kapital budućeg sarajevskog gradonačelnika onaj je iz stoljeća prošlog kada su na sjednici Predsjedništva SFRJ, održanoj, inače, u Komandi JNA (?!) na Topčideru u ožujku 1991., Slobodan Milošević i Veljko Kadijević (ne nužno tim redoslijedom) od Bogićevića očekivali da postupi kao Srbin. A on im je okrenuo leđa, uz opasku: „Ja jesam Srbin, ali ne po profesiji.“
To njegovo (povijesno) NE ušlo je u legendu gotovo kao ono Titino njegovu imenjaku, drugu Brki. Ne baš utemeljeno, kazao bih, jer je tandem Milošević&Kadijević nastavio po planu, krv je ubrzo tekla potocima… a neprofesionalni Srbin Bogić se politički balzamirao.
I, evo, sad su ga se sjetili. Kao Srbina, prije svega!
More Stories
TRI I POL DESETLJEĆA OD OSNIVAČKOG SKUPA HDZ-a U BENKOVCU
Ekskluzivno: Stevo Culej oslobođen optužnice u slučaju ćirilične ploče, napustio HDZ!
Tko visoko (i dugo) leti…