Danas 2. prosinca 2020. godine navršava se 27 godina od razmjene hrvatskih logoraša iz logora Armije BiH Osnovna škola „Bratstva i jedinstvo“ u Potocima i Skenderove kuće-Potoci, navode iz Hrvatske udruge logoraša Domovinskog rata BiH
U proteklom Domovinskom ratu na području Hercegovine tzv. Armija BiH je formirala na desetke logora za Hrvate, a jedan od najvećih i zloglasnih koji nastaje kao posljedica sustavnog „čišćenja“ Hrvata iz sjevernog dijela Mostara je logor u Osnovnoj školi „Bratstvo i jedinstvo“ u naselju Potoci kod Mostara.
Prilikom boravka u logoru, kao i kada su vođeni na prisilne radove, bili su izloženi najstravičnijim oblicima psihičkog i fizičkog mučenja. Uskraćivani su im hrana i liječnička pomoć, te su isti smršavili do neprepoznatljivosti. Zabilježeno je i više slučajeva silovanja. Za vrijeme obavljanja fizičkih radova na prvoj crti bojišnice, izvlačenja ranjenih i poginulih smrtno je stradalo sedam logoraša, od kojih je pet ubijeno namjerno iz neposredne blizine, a dva logoraša su smrtno stradala u unakrsnoj vatri prilikom kopanja rovova.
U navedenom logoru bilo je zatočeno 109 Hrvata, među kojima su bili pripadnici HVO-a, civili i čak 15 maloljetnih osoba od kojih osam ispod 10 godina života.
Donosimo samo dio svjedočenja djeteta zatočenog u logoru u O. Š. Potoci
„…Nakon upada Armije BiH moj tata je bio u civilnom odjelu, naš tadašnji susjed Šele nagovorio je tatu da obuče vojnu uniformu, uvjeravajući ga da je tako bolje. Moj otac je to i učinio. Nakon toga su ga rastavili od mame, brata, sestre i odveli u logor IV. osnovne škole Mostar, gdje je ubijen na prisilnom radu 13. kolovoza 1993…. Moje sjećanje na boravak u logoru vezano je za glad i strah. Mama je hranu (kruh) čuvala za njih mlađe, tako sam i ja otkidala od sebe samo da njih dvoje imaju. Posebna delicija je bila svinjska mast koju su logoraši donosili iz hrvatskih kuća. Zamislite dijete koje jede svinjsku mast poput Nutele. Jednoga dana mama je za nas dobila pekmez od jabuka, dala joj ga je Mara Šilić, koja je također bila u pritvoru, ta jedna tegla pekmeza izazvala je veliku radost.
Zovem se Anica Grgić, rođ. Crnjac. Rođena sam 1942. godine na Zakrižju, Bijelo Polje. Udala sam se za Marka Grgića iz Potoka. Rodili smo troje djece.
Anica Grgić
U ratu sa Srbima moj je muž Marko kao civil ranjen. Nije želio otići iz naše kuće i tu je ranjen od gelera haubičke granate. To njegovo teško ranjavanje upotpunio je ratni sukob s muslimanima.
Prevrat 30. lipnja 1993. godine zatekao nas je u jutarnjim satima u našoj kući. Čini mi se da je to bio ponedjeljak. Iz naše kuće odvedeni smo u utorak, odvela su nas četvorica vojnika, dvojica susjeda Omanovića, te Sultan i još jedan Nevesinjac koji je bio nama nepoznat. Obično u zarobljavanju Hrvata bila su po dva domaća muslimana. Vode nas ulicom kao najveće razbojnike: mene, supruga, dvoje djece Blaženku (22) i Maria (malodoban), djevera Zvonku i jetrvu Milu.
Za nama gledaju susjedi, vire, nitko ništa osim susjede Emke (muslimanka) koja je dotrčala i zagrlila me plačući i govoreći što će biti od nas. Najprije nas vode u Meke, zatim u IV. osnovnu školu Mostar. Prava riječ za IV. osnovnu školu je pakao. Kada nemaš vode, nema ni života. Tu smo se razboljeli.
Nakon petnaestak dana odvode nas u Osnovnu školu Potoci gdje je formiran logor. Jedino čega smo u logoru Osnovna škola Potoci imali u izobilju jest strah i voda. Hranu smo skupljali po polju i po našim kućama. Naša susjeda Sabina Turkić, muslimanka, više nam je puta iz naše kuće donosila hranu.
Poslije, nakon rata, Sabina nam je pričala kroz kakve je neugodnosti i patnje prolazila od svojih sunarodnjaka, samo zbog toga što nam je pomagala. Uz izgladnjivanje, zastrašivanje od Zukinih vojnika, odlazaka na izvlačenje ranjenih, radne akcije, za mene boravak u logoru bio je pakao jer sam doživjela kao majka seksualno nasilje nad mojom dvadeset dvogodišnjom kćeri.
Odvođena je više puta u večernjim satima i vraćana u jutarnjim satima. Zamislite tu bol, bol i neizvjesnost mene kao majke i bol njezina oca. Premda je tada bilo očito što joj se događa i što joj rade, čovjek se u tome trenutku tješi, ne želeći vjerovati, tješiš samu sebe možda ipak nisu. Kada je vrate ona šuti, ne govori ništa, ali vidim u kakvu je stanju vraćaju, pogled je odaje. To naše neprihvaćanje strašne istine silovanja našega djeteta prekinulo je svjedočenje naše kćeri nakon rata.
Na nedavnom suđenju priznala je da ju je više puta silovao Ibrahim Demirović. Govoreći joj da je njegova robinja i da joj je bolje da je s njim nego da prođe kao druge koje su morale biti s više njih uzastopice. Ja i danas mislim da nije sve rekla.
U logoru Osnovna škola Potoci bilo nas je stotinjak, od toga 14 malodobne djece, jedna trudnica i dvadesetak staraca iznad 70 godina: Boško Krezić (1912.), Mara-Ćeleba Zovko (1907.), Mara Azinović (1912.), Stanko Azinović (1911.), Mate Krezić (1915.), Ruža Kolobara (1916.), Nikola Mihalj (1923.), Stanko Paponja (1916.), Kata Paponja (1919.), Rozika Kolobara (1925.), Marija Mihalj (1925.). Više od polovice su bili starci i nejač. Tko će se svega sjetiti, nabrojila sam one najstarije, bilo je mnogo i šezdesetogodišnjaka.
Nakon ovoga jada godinama slušam u medijima kako se plasiraju izvješća o patnjama muslimanskoga naroda, stvarnim i izmišljenim, a o nama šutnja. Poslije ratnih sukoba radila sam pri UNPROFOR-u u Mostaru. Tu sam itekako imala prigodu naslušati se jednostrane priče iz posljednjega rata.
Gotovo svi, zapravo većina prevoditelja bile su žene muslimanke, koje su prevodile ono što su one htjele. Jedne prigode kada sam primijetila da je prevoditeljica Srpkinja pobunila sam se, vidjevši kako muslimani često obilaze svoja imanja u okolici Mostara. Kada ću ja doći na red da vidim svoju kući jer i ja sam izbjeglica. Moji pretpostavljeni su se iznenadili te su me 1998. godine odveli mojoj kući.
U kući je stanovao musliman iz Borojevića kod Stoca. Došla sam pred kuću rekavši da sam ja žena Marka Grgića koji je vlasnik ove kuće, a novi stanovnik drsko odgovara: “Jest bila i nikada više.” Živim i danas u Potocima u svojoj kući, muž mi je preminuo. Kada idem u trgovinu i u crkvu moram proći pokraj škole u kojoj sam bila zatočena sa svojom obitelji.
Ne nosim mržnju u sebi da bih nekomu od zločinaca željela zlo, ali nosim strašnu gorčinu. Nemam snage još uvijek gledati u tu školsku zgradu. Svakoga puta kada prolazim pokraj škole od muke okrenem glavu na drugu stranu. Tu sam svoje dijete dovodila da uči prva slova, a osim abecede naučila je strašnu lekciju života, lekciju nasilja.
Anica Grgić, Potoci
Uz padanje granata, raznovrsnu pucnjavu, posebno sam se bojala vojnika koji su upadali noću i strašili nas. Ti njihovi upadi za mene su bili strašni, doslovno me gušio strah, uvijek sam mislila sad sam gotova. Ležali smo na podu športske dvorane, a budući da s mamom nije bilo mjesta, jer su uz nju ležali brat, sestra, baka i djed, ja sam ležala uza Željku Zovko. Kada bi upali vojnici, ona bi me skrivala pokrivajući me dekom, od straha bi se doslovce zalijepila za nju. Sjećam se maminih odlazaka nekud… hvatao me panični strah dok se ne bi vratila. Danas znam da su ti njezini odlasci bile akcije izvlačenja ranjenih ili poginulih. To je bilo strašno morbidno, mamu bi odveli, mene i sestru bi ostavljali u logoru, a brata u prostorijama razrušenoga svećeničkog doma, tako da im mama ne bi mogla pobjeći.
Sve to vrijeme u svojoj dječjoj glavi maštala sam da postoji negdje izlaz iz svega toga zla i da ćemo jednoga dana izaći. Na dan izlaska sjećam se da sam obukla nove hlače koje sam ponijela sa sobom od kuće, bile su mi veoma drage. Na putu u slobodu, prigodom razmjene pala sam u blato i isprljala te svoje lijepe hlače. Brzo sam zaboravila na svoje prljave hlače kad sam ugledala što su nam sve pripremili za jelo na priređenom dočeku. Nakon sveg izgladnjivanja nisam znala što bih prije jela. Tek danas, kad sam i sama majka troje djece, razumijem svoju majku i njezin život s nama u zatočeništvu. Naša kalvarija nije bila samo logor Potoci i tatina pogibija. Naša patnja je započela odmah na početku rata sa Srbima.
Budući da je moja majka rođena u pravoslavnoj obitelji u Nevesinju, to je bio dodatni problem u paklu rata. Proživljavala je provokacije, govoreno joj je da je “četnikuša”, zašto ne bi išla s djecom u Nevesinje… Na što bi ona samo odgovarala što će ona u Nevesinju kad su njezina djeca Hrvati. To su nekomu možda bile sitne provokacije, ali se to odrazilo na njezino zdravlje. Danas kad se sjetim njezina stanja iz toga vremena, znam da se to zove nervni lom, a ona je to upravo proživjela. Nakon svega, premda su moj otac, djed i baka uvažavali moju mamu, nikom ne bih poželjela da bude dijete iz mješovitoga braka i svoju djecu danas učim da ne mrze nikoga. Ja nikoga nakon svega ne mrzim i danas još uvijek promatram te ljude očima onog istog djeteta“…
Također, prije 26 godina, dana 03.12.1993.godine izvršena je razmjena hrvatskih logoraša iz logora u obiteljskoj kući Nikole Filipovića u naselju Gnojnice kod Mostara, gdje je bilo zatočeno 20 osoba, među kojima dvoje malodobne djece, koji su također bili izloženi najstravičnijim psihičkim i fizičkim torturama, ostavljeni bez stalnog nadzora logorskih čuvara, liječničke pomoći i hrane.
Apelacijsko odjeljenje Suda BiH, za logor u Potocima, izreklo je dana 21. 09. 2018. godine pravomoćnu sudsku presudu protiv tri osobe (dvije su oslobođene) za kazneno djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva prema članku 142. stavak 1. Kaznenog zakona SFRJ (stari zakon) prema kojoj su isti osuđeni na ukupno 26 godina zatvora.
Iako je optužnica Tužiteljstva BiH zasnovana na Kaznenom zakonu BiH, Sud BiH primijenio je prilikomdonošenja presude povoljniji blaži zakon za počinitelje, zanemarujući elemente sustavnog progona Hrvata sjevernog dijela mostarskih naselja i njihovo zatvaranje u logorima.
Hrvatska udruga logoraša Domovinskog rata BiH
About The Author
