HKD NAPREDAK/Ivo Andrić i HKD Napredak

Poznato je da je Ivo Andrić bio Napretkov stipendist i da je objavljivao u njegovu Godišnjaku no malo se zna postoje li za to arhivski podatci i dokumenti poput članske iskaznice i sl.. Autori pokušavaju pronaći dokumente koji potkrjepljuju činjenicu da je Andrić bio Napretkov član i stipendist te ulogu HKD Napredak u Andrićevu životu kao i njegov odnos prema HKD Napredak s posebnim zaključkom koliko je u ono vrijeme to društvo značilo Hrvatima Bosne i Hercegovine kao pomoć i poticaj u njihovu radu, životu i opstojnosti.

HKD Napredak nastao je fuzijom dvaju potpornih društava, onog u Mostaru, 14. rujna 1902. pod nazivom Hrvatsko potporno društvo za potrebne đake srednjih i visokih škola iz Bosne i Hercegovine, a 11. studenoga iste godine u Sarajevu  Napredak, hrvatsko društvo za namještenje djece na zanate i u trgovinu. Predsjednik mostarskog društva bio je profesor Bogoslovije fra Radoslav Glavaš, pokrovitelj biskup Paškal Buconjić, a najveći dobrotvor đakovački biskup Josip. J. Strossmayer. U prvoj godini mostarsko društvo ima 174 utemeljitelja i 564 redovita člana i u prve tri godine dijeli 68 đačkih stipendija. Ideju za pokretanje sarajevskog Napretka dali su dr. Ivan Šarić, pjesnik i kasniji nadbiskup, dr. Tugomir Alaupović, pjesnik i ministar te Anto Palandžić. Ubrzo se uvidjela potreba ujedinjavanja  mostarskog i sarajevskog društva što se i zbilo 1907. godine pod imenom Napredak, koje je ostalo jedinstveno društvo Hrvata katolika u BiH. Društvo već od početka razvija svestranu aktivnost tako da izdaje sa svojim amblemom zidne kalendare, godišnje kalendare – knjige, šibice, cigar-papir, likere, sapune, razglednice, blokove, poštanske marke. Od 1907. do početka prvog svjetskog rata prema dostupnim podatcima Napredak je potrošio na 325 srednjoškolskih stipendista 52.557 kruna, na 165 visokoškolskih stipendista 75,575 kruna (za jednog studenta  470 kruna), a podijelio je i 308 jednokratnih potpora srednjoškolcima u visini od  24.801 kruna. Na razne zanate smješteno je 509 đaka. Od 1907. postoji u Sarajevu i srednjoškolski konvikt te je od 1914. u njemu boravio 241 đak, a potrošeno je za njih 62.230 kruna. Članarina je bila jedan od glavnih prihoda društva; tako da je napr. od članarine 1914. skupljeno 222.643 kruna. (prema: F. Topić, Glas Koncila broj 35., 2. 9. 1990.)

Prema svemu navedenom vidimo kako Hrvatsko kulturno društvo Napredak već više od sto godina stipendiranjem studenata potiče razvoj znanosti i umjetnosti diljem svijeta a posebno u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Poznato je da su pojedini Napretkovi stipendisti postali cijenjeni i umjetnici bilo na polju slikarstva, glazbe ili književnosti. Jedan od najvažnijih stipendista tadašnjeg Hrvatskog potpornog društva Napredak bio je i Ivo Andrić, dobitnik Nobelove nagrade za književnost za cjelokupno životno djelo 1961. godine.

Činjenica da je Andrić bio Napretkov stipendist nije nebitna i nije zanemariva. Upravo Napretkova stipendija omogućuje Andriću odlazak na studij i afirmiranje u studentskoj sredini Zagreba 1912. godine. Ta je godina ključna u početku Andrićevog društvenog i socijalno-političkog afirmiranja. U toj godini je sudjelovao na demonstracijama pred katedralom u Sarajevu u kojima se spalila mađarska zastava i u kojoj su se krvavo sukobili s policijom, nadalje, izgubio je dotadašnju stipendiju jer je podržao đake koji su sudjelovali u demonstracijama, maturirao je pri sarajevskoj Gimnaziji, dobio stipendiju Hrvatskog potpornog društva Napredak, otputovao u Zagreb na studij i boravio u Pragu promijenivši studijsku grupu. Andrićev umjetnički potencijal prepoznao je njegov gimnazijski profesor Tugomir Alaupović koji je poslije vršio službu ministra u Beogradu. Prema Andriću se ponašao pokroviteljski i zaštitnički- možda i zbog činjenice da su podrijetlom iz istog kraja. Još je u Sarajevu opazio Andrićev talent a poslije je upotrijebio i svoj položaj u beogradskoj vladi i osigurao mu dobro namještenje ali s time i ujedno prijelaz iz hrvatske u srpsku sredinu. Sačuvano je dvadesetak Andrićevih pisama upućenih Alaupoviću.

Nakon što je maturirao 24. lipnja 1912. godine vraća se u Višegrad na praznike te čekajući novosti iz potpornog društva Napredak piše pismo Vojku pl. Dubrešiću u kojem izražava svoje nade u dobitak stipendije kao i ojađenost životom:

Živim u ovom gnezdu žalosnom, težak od prošlosti, zabrinut radi budućnosti (ako mi Napredak ne dade štipendije ne znam šta će biti od mene). Živim u odsutnosti duha i lepote, s ljudima koji me ne vole i koje mrzim. Nedostojan život. Višegrad, IX. 1912. . (Ž. Poljak, Hrvatski književnik Ivo Andrić, str. 13.)

Godine 1912. Hrvatsko potporno društvo Napredak se nalazi u velikim financijskim izdatcima i planira svoj gigantski projekt: gradnju Napretkove palače u Sarajevu. Realizirane su pripremne radnje za izgradnju Zakladnog doma, prema zaključcima prethodne Skupštine. Predračunska vrijednost je zaokružena na 700.000 kruna. Usvojen je projekt arhitekta Dioniza Sunka, prema kojem se građevina trebala sastojati od tri zgrade a palača je svečano otvorena 28. rujna 1912. Kada je ovakav projekt u pitanju nije ni čudno što je Andriću dosadilo čekati odgovor iz HKD Napredak.  Da je tomu tako vidimo u njegovu pismu gdje prijatelju piše:

Kad će to biti to ne zna niko, tek do tada ću ja sediti i gledati kroz prozor i živeti bez knjiga i bez prijatelja i bez radosti. (Ž. Poljak, Hrvatski književnik Ivo Andrić, str. 55.)

Također se boji mogućnosti da nikada neće dobiti  svjedodžbe od zemaljske vlade kao i da bi mu Napredak mogao poslati odbijenicu za stipendiju:

…Neću doći 28. IX. kao što pisah, nego bog zna kad; kad se visoka zem. Vlada smiluje i vrati mi moje svedodžbe i odbijenicu i kad isto to ili slično učini slavni glavni odbor hrv. Potpornog društva Napredak. Kad će to biti to ne zna niko. (Ž. Poljak, Hrvatski književnik Ivo Andrić, str. 55.)

Sudeći po dokumentaciji potporno društvo Napredak je Andriću za prvi semestar odobrilo 600 kruna a za drugi semestar samo 60 kruna. Već sljedećeg mjeseca odlazi na studij u Zagreb. Tako u Napretkovu Kalendaru iz 1913. g čitamo: (Miroslav Karaulac, Rani Andrić)

Andrić dolazi u Zagreb, u jesen dvanaeste, da se upiše na Filozofski fakultet. U izveštaju sa godišnje skupštine hrvatskog kulturnog društva „Napredak“ vidimo da je krajem avgusta te godine dodeljena „redovita stipendija od središnje uprave ‘Napretka’ od 600 kruna, Andrić Ivi iz Travnika, I godina filozofije u Zagrebu. (Izvornik: Kalendar „Napretka“ za 1913, Sarajevo)

Radovan Popović u knjizi Ivo Andrić; Život, Zadužbina Ive Andrića u Beogradu potvrđuje isto:

U oktobru se upisuje na Mudrosolovni fakultet Kraljevskog sveučilišta Franje Josipa I u Zagrebu. Dobija stipendiju „Napretka“, hrvatskog kulturnog društva iz Sarajeva. (Str. 16)

Godina 1913. je za Andrića bila neizvjesna barem što se tiče zahtijevanja nove stipendije od potpornog društva Napredak. U nekoliko pisama koje je uputio svom prijatelju Durbešiću izražava negodovanje pa čak i prijezir prema pojedinim članovina Napretka. Iz Zagreba piše pismo 4. VI. 1913. U kojem se donekle može isčitati strpljivost u vezi stipendiranja:

Stvar s Napretkom neka stoji, kad dogješ ovamo pričaću ti sve. (Ž. Poljak, str 70.)

Po svemu sudeći zahtjev za stipendiranjem je već poslan i vijest iz Napretka se isčekuje iako postoje mnoge nesuglasnosti između Andrića i Jurom Caratanom, vinarskim trgovcem koji je član Napretkove uprave u Višegradu. U pismu koji je poslan koncem srpnja 1913. također izražava nesigurnost u nastavak Napretkove stipendije:

Ako mi Napredak ne zaustavi stipendij, doći ću valjda u Beč (Ž- Poljak, str. 72.)

Sredinom kolovoza 1913. šalje pismo Durbešiću u kojem se vidi sva silina njegova sukoba. Nesuglasice s Caratanom Andrić je shvaćao osobno i nije želio nikakvu intervenciju pri odobravanju subvencije kao što je to bio slučaj kada je tražio stipendiju za studiranje u Krakovu kada je profesor Alaupović pomogao da mu se odobri financijska potpora. Hrvatsko potporno društvo Napredak u Sarajevu dugo ne odgovara na njegovu molbu i požurivanja pa se Andrić zbog toga u pismima Durbešiću iz 17. VIII. 1913. nekoliko puta prilično pogrdno izražava o Napretku i njegovim činovnicima:

Nego, što se tiče stvari s Napredkom ja opet kažem ne želim da se moli; nikoga- razumiješ?- nikoga neću da molim. Ovaj Caratan je čifta i šuft i mrzi me što „nikad njemu ne dogjem da ga upitam za savjet, što sam ohol, što ne studiram pravo, nego neku beskorisnu mudrost, što ne idem u crkvu“ i.t.d. Sada plus Tandarić, koga poznaš i onda vidiš moj crni petak. Ali ovdašnja podružnica, ljudi dobri i uvigjavni, je jednoglasno protiv Caratana a za mene i prijete da će, ako ne dobijem stipendiju oni umjesto Napretku slati meni novac… ja sam imao stip. Sad sam kolokvirao (18 časova) dakle imam pravo na nju i nadalje, a ako mi je ne daju znači da su nepošteni i da mrze. Toliko! . (Ž. Poljak, Hrvatski književnik Ivo Andrić, str. 74-75)

Riječ čifta je turcizam pogrdnog karaktera i u slobodnom prijevodu obilježava osobu koja se nadimlje i „lakta“. Koncem kolovoza iste godine Andrić u pismu Durbešića moli da o cijeloj situaciji s Napretkom šuti jer ne želi da se glasine prošire:

Molim te nemoj nikom da govoriš za moju stvar s Napretkom, jer ne dozvoljavam da se iko zauzme. Nipošto nemoj. Vidjećemo što će biti. (str. 76.)

Zbog toga što je bio u privatnom skukobu s Caratanom a i zbog svoje naravi Andrić je uporno izbjegavao moguće intervencije kod Napretka koje bi mu omogućile odobravanje stipendije. Takav stav je razumljiv i iz pisama se lijepo može isčitati da je bio u sukobu s pojedincima ali ne i s potpornim društvom Napredak. U konačnici, najviše se oslanjao na HKD Napredak za financijsku pomoć budući da u pismima piše samo o Napretkovu stipendiranju.

Međutim, bilo zbog osobnih razmirica, bilo zbog novčane nestašice, koncem kolovoza 1913. godine Andrić od Napretka prima pismo u kojem mu se preporučuje da stipendiju zahtijeva od vlade:

Od polaska u Beč izgleda neće biti ništa. Juče mi stiže list od Napretka: molite stipendiju od vlade, jer bi se moglo da… i.t.d. To vam javljamo radi ravnanja; potpisan Tandarić.- (Ž. Poljak str. 75.)

Pisac je razočaran i ojađen odbijenicom što je sasvim razumljivo jer mu je neophodna i puno mu znači , a posebno to vidimo iz pisma Durbešiću gdje piše:

Iza službenog hladnog lista naslućujem intrigu. Šta hoće ti ljudi od mene?- Zar meni moja zemlja zbilja ne može dati trideset forinti da pišem svoja dva-tri stiha i vidim svijeta? Ili sam zbila bezvrijedan? Ne znam. (str. 75)

Iz drugog pisma pisanog koncem rujna 1913. godine Andrić gotovo s ironijom komentira kako u općinskim novinama čita da je općinsku stipendiju dobio Ivan Andrić kojeg pisac ne poznaje te izražava žaljenje što i on nije poslao zahtjev za stipendiranjem kod općine jer je smatrao da ju je mogao dobiti:

Čitam: neki Ivan Andrić je dobio od općine 600 kr. stipendije; ja nisam molio (o nepraktičnosti), pa koji je to? (s Ž. Poljak tr. 78.)

U istom pismu zamoljava Durbešića da sazna što je s rješenjima molbi koje je poslao Napretku i još jednoj instituciji:

Pre prvog neću nikako moći doći, a najvolio bih sačekati dok mi se povrate svjedodžbe i rješenja obaju molbi; da znam na čemu sam i kamo idem. Dakle gledaj da saznaš za oba rješenja (kod Napr. će ti to biti lako)… (Ž. Poljak str. 78.)

Iz upisnog lista Univerziteta u Beču može se iščitati da je Andrić dobio stipendiju od Općine u Sarajevu, no neki tvrde da to može biti i od Hrvatskog kulturnog društva Napredak u iznosu od 1200 kruna godišnje s obzirom da na upisnim listovima iz Zagreba stoji samo da je stipendiran od Napretka u Sarajevu dok na upisniom listu iz Beča stoji općina u Sarajevu. Po dobitku stipendije Andrić se nastanjuje u Beču u ulici Severingasse broj 4 i upisuje filologiju gdje su mu, između ostalih, predavali Milan Rešetar i Konstantin Jozef Jireček. No, do sada iz Napretkova arhiva nismo pronašli dokaz o Napretkovu stipendiranju Andrića u Beču tako da sada možemo govoriti samo o jednoj godišnjoj stipendiji koju je HKD Napredak odobrio Andriću, dok o ovoj Bečkoj moći ćemo reći više nakon uvida u još neke neistražene dijelove Napretkova arhiva koji govore o Andriću, a čuvaju se u Sarajevu. Činjenica da je njegovo krsno ime Ivan govori u prilog tezi da ju je dobio od tadašnje Općine Sarajevono prave podatke saznat ćemo tek nakon uvida u preostalu dokumentaciju.

Iz svega dade se zaključiti:

1.   Financijska potpora HKD Napredak značila je puno za Ivu Andrića koju je dobio 1912. godine  za što postoje  arhivski podatci.
2.   Andrić je bio član Napretka kao i gotovo većina Hrvata iz Bosne i Hercegovine, no na žalost, nemamo sačuvanu njegovu člansku iskaznicu, ali znamo da su samo članovi mogli dobiti stipendiju.
3.   Andrić je imao i poseban odnos prema HKD Napredak, u svojim pismima ga je i hvalio i kudio, a znao je istaknuti i svoje sumnje da možda neće dobiti stipendiju jer nije aktivan član ni praktični vjernik što se tada vjerojatno od svih očekivalo.
4.   Stipendiranje ovog književnika i nobelovca je od iznimne važnosti i za HKD Napredak jer još jednom pokazuje i dokazuje kako je ovo društvo spremno pomagati i poticati darovite siromašne đake koji su se svojim trudom i talentom upisali u sam vrh književnosti. Budući da Napredak i danas financijski pomaže studente i đake slabog imovinskog stanja, mora se odati priznanje kontinuitetu ulaganja u jačanje kulture, umjetnosti i karitativnosti. Odlaskom na studij u Zagreb Andrić je tako stekao mnoga poznanstva koja su ga kasnije formirala i afirmirala kao zrelog književnika a Napredak je još jednom dokazao da se nije umorio čineći dobro.

prof. dr. sc. Vanda Babić, članica Središnje uprave HKD Napredak
Denis Vekić, član HKD Napredak

 

hb.hteam.org