Jučer je, otkrivajući Spomenik domovini u neposrednoj blizini spomenika Franji Tuđmanu, zagrebački gradonačelnik kazao: „Ćaća gleda svoje djelo, a djelo gleda ćaću. Nije moglo bolje.“ Istina, nije. Mada je nekima jučer bilo i do poruge.
Obljetnica smrti Franje Tuđmana u Hrvatskom saboru obilježena je radno. Saborski je zastupnik Kluba Hrvatskih suverenista Željko Sačić prozvao u četvrtak vladajuće da nisu dostojno obilježili obljetnicu smrti prvog hrvatskog predsjednika i utemeljitelja HDZ-a. Nije, međutim, naročito ganuo predsjednika Sabora, hadezeovca Gordana Jandrokovića, koji drži kako su izaslanstva položila vijenac na grob nekadašnjeg poglavara i to je to. „Dakle, obilježen je taj dan i obilježit će se onako kako treba“, gotovo se obrecnuo na Sačića Jandroković, od kojega, inače, Tuđman i 21 godinu poslije smrti izgleda uvjerljivo življi.
Zbilja – koja je to država?!
Saborski je čelnik vjerovao kako tim svojim tumačenjem, tim vijencem na Mirogoju stavlja točku na „slučaj obljetnica“. No njegova je sreća kratko trajala. Sačić je, naime, obznanio kako je Hrvatska televizija u četvrtak navečer obljetnicu Tuđmanove smrti namjeravala komemorirati filmom Vinka Brešana Koja je ovo država u kojemu se govori o krađi lijesa s posmrtnim ostacima nekadašnjeg (?!) Oca domovine. Što je bio sjajan šlagvort suverenisti Hrvoju Zekanoviću koji se sa saborske govornice prilično rezignirano – a(li) i retorički! – zapitao: „Zbilja, koja je ovo država?!“
Kako bilo, Brešanov je film skinut s programa, uz obrazloženje da je ta svojevrsna inačica njegova ranijeg uratka o jednom drugom Zagorcu – Maršal, od uredništva Dramskog programa HTV-a predložena u rujnu. Dakle, uredništvo, a, evo, i uže rukovodstvo tzv. hrvatske katedrale duha s Prisavlja iznenadila je obljetnica Tuđmanove smrti. Nakon čega je, samo što su u Saboru nekako, zapravo posljednjim opomenama pred izbacivanje iz sabornice, smirili suverenistički tandem Sačić & Zekanović, glavni urednik HTV-a Bruno Kovačević navrat nanos pregledao Brešanovu parodiju, ili – kazali bi umalo istjerani – porugu na račun (ipak!) najvećega Zagorca i shvatio kako 10. prosinca nije baš najbolji termin. Slijedom čega će Brešan pričekati neka bolja vremena.
Rođendan(i) mrtvih predsjednika
No pitanje „Koja je ovo država?!“ aktualno je upravo sad. Jer, i da nije rečenoga saborskog pripetavanja i njegova nastavka na HTV-u (koji je sjajan predložak za neku novu Brešanovu parodiju), činjenica kako 21 godinu nakon odlaska utemeljitelja, Hrvatska i dalje ima problem s njegovim likom i djelom. A kako bi se odgovorilo na jučer promovirano pitanje, treba podsjetiti da je riječ o državi u kojoj je na čelu HTV-a prije (samo) 6-7 godina bio posljednji predsjednik komunističke omladine Jugoslavije Goran Radman, koji je, kad je već „najveći sin“ bio udobno smješten u Kući cvijeća, umjesto njega primao štafetu mladosti.
(Napomena za mlađe čitatelje: Titin se rođendan, tzv. Dan mladosti slavio i nakon što nas je on iznenada u 88-oj godinici napustio. Sve tamo do ranih 1990-ih i raspada njegova državnog projekta tzv. zbratimljenih naroda, kada se bratstvo-jedinstvo raspirivalo drugačijim sredstvima od onih na koje je taj – nekadašnji – mladi metalac mislio kada je ispalio: „Čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka!“)
Ukratko, nekoć su se na ovim prostorima – pa, dakako, i u Hrvatskoj – slavili rođendani mrtvih šefova država, a, evo, u Lijepoj našoj više od dva desetljeća traju prijepori o stečevini osloboditelja Hrvatske i dvostrukog uvjerljivog izbornog pobjednika na prvim (i drugim) demokratskim izborima. Do, evo, situacije kada se misli kako je baš simpatično parodirati mrtvog predsjednika pošalicama o ukradenim mu kostima. Na dan njegove smrti.
Sava je potekla uzvodno
Zašto je to tako? Pa, možda baš zato što nosači Titine štafete i(li), pak, njihova sljedba i dalje marširaju državom koju je Tuđman utemeljio u najdoslovnijem smislu. Oni koji su se ranih 1990-ih „kao pijan plota“ držali onoga zlokobnoga Brozova proročanstva iz ranih sedamdesetih prošloga stoljeća: „Prije će Sava poteći uzvodno, nego što će Hrvati dobiti državu“ – nikako i nikada mu nisu oprostili tu njegovu „opasnu namjeru“.
Ima, dakako, i onih zdesna koji su prema Tuđmanu bili suzdržani zbog njegova navodno osobitog senzibiliteta prema trostrukom narodnom heroju. Međutim, baš je Franjo poslao u povijesnu ropotarnicu svoga zemljaka, a i vrhovnog zapovjednika. Ljubičica je bijela napokon uvenula 4. svibnja 1980., a desetljeće potom, 6. svibnja 1990. održani su prvi višestranački izbori u Hrvatskoj, Tuđman je potom u pravom trenutku odlučio raspisati referendum o samostalnosti, kao i odluku o Deklaraciji o suverenosti. Neki su tih godina imali teškoća s anemijom, neki su bili u Bruxellesu… a neki su čekali J(N)A da oslobodi Zagreb i da sva ta tuđmanština propadne za tjedan dana.
Obljetnica Tuđmanove smrti prigoda je zato sjetiti se i pisma koje mu je nakon Oluje uputio jedan od najvećih svjetskih diplomata Henry Kissinger: „Gospodine predsjedniče, kao i svi veliki ljudi, za života nećete dočekati pravilno tumačenje vaših zasluga za narod, to će učiniti tek buduća pokoljenja, ali vjerujte, učinit će. Vi ćete biti veliki čovjek hrvatske povijesti, ali ne za života, već kada ocjene budu donesene hladnom glavom.“
Ćaća (vas) gleda
Ovo je važno podsjećanje, jer hrvatski povjesničar Tvrtko Jakovina danas, primjerice, drži kako će Tuđman proći kao i ostali mu vladarski prethodnici na hrvatsko-jugoslavenskim prostorima. „Neće to biti ništa drugo i drugačije od sudbine koja je od istih ljudi zadesila cara 1918., pa kralja 1941., pa poglavnika 1945., pa maršala…“
I komu sada vjerovati Kissingeru ili Jakovini?! Pitanje je, jasno, (više) retoričko. A treba vjerovati i Milanu Bandiću. Jučer je, naime, u Zagrebu na Trgu (gotovo zaboravljenoga hrvatskog velikana) Stjepana Radića otkrio Spomenik domovini u neposrednoj blizini spomenika najvećeg političara u novijoj hrvatskoj povijesti. Tom je prigodom, nadam se doživotni, zagrebački gradonačelnik kazao: „Ćaća gleda svoje djelo, a djelo gleda ćaću. Nije moglo bolje.“
I nije!
About The Author
