HB.hteam.org

Portal hrvata HB

12. prosinca 1990. Zločini srpske vojske – građani Srbije na izborima podržali Miloševića

Prema srpskoj nacionalnoj ideologiji, tri su kriterija za utvrđivanje njihove nacionalne države.

  • Prvi kriterij: etnički čisti teritorij, kao što je, na primjer, Šumadija, ili srpska etnička većina na određenom teritoriju.
  • Drugi kriterij odnosi se na bivstvovanje tzv. nacionalnog duha na određenom teritoriju, kao što je slučaj s Kosovom.
  • Treći kriterij glasi: srpska zemlja seže do granica označenih srpskim grobovima, što je izraz teze o jedinstvu zemaljske i nebeske Srbije.

Na prvim višestranačkim izborima u Srbiji 12. prosinca 1990. srbijanski komunistički vođa Slobodan Milošević, odnio je pobjedu: dobio je 65,3 posto glasova građana Srbije za predsjednika. U izborima za poslanike njegova Socijalistička partija Srbije osvojila već u prvom krugu 87 poslaničkih mjesta, a cijela opozicija jedva desetak.

Jugoslavija je, od Titove smrti i pobune Albanaca na Kosovu 1981. godine bila u neprestanom previranju. Odlazak “nadnacionalnog” diktatora ostavio je vakuum i doveo je do bujanja napetosti, poglavito međunacionalnih, koje je stari režim potiskivao i pokušavao riješiti privremenim i neučinkovitim mjerama. Ukratko – nerješivo nacionalno pitanje u zemlji šest nacija (ili sedam, ubroje li se i Albanci), triju konfesija i tada četiri službena jezika, prožeto civilizacijskim i povijesnim različitostima, mentalitetima i nacionalnopolitičkim ambicijama – još je intenzivirano teškom gospodarskom krizom u kojoj se Jugoslavija našla od konca 70-ih godina, piše povijest.net

U toj su krizi, koja se pojačavala tijekom 80-ih godina, dominirale sljedeće protimbe:

  1. Sve je jasniji postajao jaz između zapadnih republika, Slovenijei Hrvatske na jednoj, te istočnih, Srbije, Crne Gore i Makedonije na drugoj strani. Bosna i Hercegovina, zbog osjetljive pozicije kao višenacionalnoga konglomerata, i dalje se držala titoističke ortodoksije.
  2. Goruće pitanje koje je označilo konac SFRJ bijaše albanska pobuna na Kosovu. Albanci su, nezadovoljni svojim statusom, tražili republiku Kosovo. Srpski nacionalizam, zatomljen i eksponiran samo često otvorenom mržnjom prema Hrvatima i Albancima, potpaljen je smrću Tita i albanskom pobunom.

U takvom je ozračju Slobodan Milošević došao na vlast.

Ne smije se zaboraviti:  Jugoslavija i komunizam omogućili su velikosrpsku agresiju!

Uvijek valja imati na umu da su se ova događanja zbivala u vrijeme komunističke diktature, apsolutne vlasti komunističke partije, srbizirane i kroatofobne JNA , te beznadnog položaja hrvatskog naroda već izmučenog višedesetljetnim progonima, zatvaranjima, te masovnim ili pojedinačnim ubijanjima još od 1918. godine, s masovnim zločinima s odlikama genocida izvršenim nakon 1945. godine.

 

Srbi na Kosovu – detonator za eksploziju srbijanskog šovinizma

Slobodan je Milošević vrlo dobro uočio ekonomske i druge teškoće te vješto manipulirao položajem Srba na Kosovu za koje se govorilo da ih albanska većina navodno i fizički ugrožava. Nakon jednog od čestih ispada srpskih ekstremista na Kosovu u proljeće 1987. godine, intervenirala je tamošnja policija, a Milošević je, došavši na mjesto incidenta, izjavio da Niko ne sme da bije ovaj narod.

Navedenu su rečenicu mediji pretvorili u moćnu izjavu, pa je Milošević prikazan kao zaštitnik Srba na Kosovu, a protivnik Albanaca, što mu je osiguralo golemu popularnost.
 
Vođe pobune ušle su u dvoranu Doma kulture i razgovarali s Miloševićem. Za govornicom od 18 do 6 sati ujutro stotine kosovskih Srba ispričale su kako im susjedi Albanci siluju kćeri, ubijaju muževe i pale usjeve, što je samo bila huškačka i unaprijed dogovorena propaganda. Radnici su govorili kako ih se diskriminira i izbacuje s posla. Milošević je slušao sa velikom pozornošću i zanemarivao Azema Vllasija, šefa kosovske Partije, koji mu je tvrdio da su to sve laži. Nakon sastanka održao je govor na kojem je afirmirao povijesno pravo jedne etničke zajednice (Srba) na štetu druge (Albanaca). Umjesto smirivanja situacije, Milošević je raspirio nacionalističke strasti i potaknuo sukobe.

Već do tada je položaj Albanaca na Kosovu, gdje su činili 90% stanovništva, bio doveden represijom, progonima i ubijanjima do situacije kakvu moderna Europa nije poznavala – praktičnog ugnjetavanja cijelog naroda.

I Srbi izvan Srbije slijede ‘nacionalkomunista’ Miloševića

Iako je među ekstremnim Srbima shvaćen kao zaštitnik njihovih interesa, činjenica jest da je u prvoj fazi svoje karijere Milošević sljedbenike stjecao i među nekim nesrbima u Jugoslaviji, pa i na međunarodnom planu. Ubrzo se pokazalo da je uz Miloševića ostala većina srpskog naroda koja je slijedila njegovu politiku, dok su nesrpski narodi shvatili njegov cilj te se odvojili od spomenute politike. U sljedbenike te politike može se ubrojiti i veliki dio Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini koji su smatrali da je politika Slobodana Miloševića ispravni put za „rješenje srpskog pitanja“ nakon Titove smrti.

Od jeseni 1987. godine, Milošević postaje najjača politička ličnost u Srbiji. Svoju poziciju učvršćuje u proljeće 1988. godine, kada uspijeva ishoditi smjenjivanje svog dotadašnjeg zaštitnika Ivana Stambolića s položaja predsjednika Predsjedništva SR Srbije, a kojeg je, 12 godina kasnije, po svemu sudeći, dao i ubiti. Milošević je, kako bi oko sebe okupio što više istomišljenika, vješto kombinirao metode komunističkog sustava i diktature s nacionalističkim parolama.

Stoga se u miješanju ekstremnog (rasističkog) šovinizma sa primjesama komunističkih i socijalističkih ideja po prvi puta nakon Hitlerove smrti, moderna Europa na kraju 20. Stoljeća ponovno susrela s – nacionalsocijalizam.

Milošević je od srpnja 1988.godine počeo organizirati tzv. mitinge istine. Prvi je bio u Novom Sadu, potom u svim većim srpskim gradovima. Službeno se na tim događanjima trebalo promicati istinu o položaju srpskoga naroda na Kosovu, a u stvarnosti, na njima su iznuđene ostavke Miloševićevih političkih protivnika u autonomnim pokrajinama Vojvodini i Kosovu, te republici Crnoj Gori.

Negativna uloga Srpske pravoslavne crkve i mitingaša – što je “Jogurt revolucija”?

Slobodan Milošević i njegovi pristaše nisu bili jedini koji su stvarali napetost među stanovništvom federativne Jugoslavije. Činila je to i Srpska pravoslavna crkva koja je, godinu dana prije obilježavanja šestogodišnjice Kosovske bitke (1389.-1989.) organizirala prenošenje kostiju cara Lazara. Gdjegod bi se zaustavili, Srbi su uzvikivali Ovo je Srbija, dok bi pravoslavni svećenici blagoslivljali grobove žrtava ustaškog genocida, potičući tako mržnju i pozivajući na osvetu.

Po zapovijedi Slobodana Miloševića, 5.listopada 1988.godine krenula je grupa radnika Jugometala iz Bačke Palanke predvođena Mađarom Mihaljom Kertesom i Nedeljkom Šipovcem prema Novom Sadu, uzvikujući parole protiv pokrajinskog čelništva. Skupina od petnaest tisuća ljudi došla je pred zgradu pokrajinske Skupštine, uzvikujući slogane Dolje foteljaši. Zatražili su ostavke cjelokupnog pokrajinskog vrha. Političko čelništvo Vojvodine odlučilo je pružiti otpor, zapovjedivši da se oko zgrade rasporede jake policijske snage. Policija je odmah dočekana kamenjem, a onda su gađani jogurtom. Naime, smatralo se kako je srpsko stanovništvo gladno i siromašno te su im podijelili jogurte. Navedeni se čin pokazao pogrešnim, jer je to isto stanovništvo spomenutim jogurtima gađalo policiju. Okupljeni su postajali sve agresivniji te su namjeravali zauzeti zgradu Skupštine. U 22 sata sazvana je izvanredna sjednica Predsjedništva Jugoslavije, uz nazočnost predsjednika Vlade te ministara obrane i ministara unutarnjih poslova. U noći između 6. i 7.listopada vojvođansko je čelništvo podnijelo kolektivne ostavke. Odmah je zamijenjeno Miloševićevim ljudima, a voditelji prosvjeda zauzimaju najvažnije pokrajinske dužnosti. Mediji su, nakon ovog događaja, Miloševića proglasili velikanom srpske istorije.

Pokret je, prema navedenom događaju, simbolično nazvan Jogurt revolucijom, dok su sami njegovi vođe i promiloševićevski mediji promicali termine događanja naroda i treći srpski ustanak, dok se isti događaj u Crnoj Gori nazivao antibirokratskom revolucijom. Jogurt revolucija započela je iz organiziranih centara moći, iako se u javnosti stvarao privid spontanosti. Ta su događanja narodaujedno  označila prenošenje srpskog nacionalizma iz knjiga na ulice, odnosno pretvaranje u službenu politiku, a također i pravo buđenje tzv. ugrožene srpske nacije u Jugoslaviji.

Mitinzi ‘srpske istine’ se šire – Gazimestan otvoreno naviješta rat Albancima i Hrvatima!

U siječnju 1989.godine organizirani su veliki masovni mitinzi i u Crnoj Gori. Dana 10. i  11.siječnja 1989.godine uklonjeno je dotadašnje crnogorsko vodstvo, a postavljeno je novo, odano Miloševiću. Rušenje starog čelništva omogućilo je ostvarenje Miloševićeva cilja: negiranje crnogorske nacije.

Milošević je tada izjavio da je Crna Gora drugo oko u glavi Srbije.

Pod prijetnjom tenkova kosovska je Skupština 23.ožujka 1989.godine, sa 167 glasova za i 10 protiv usvojila ustavni amandman kojim se ukidala autonomija pokrajine. Vojvodina je nekoliko dana ranije jednoglasno izglasala istu odluku.

Uklanjanje dotadašnjih rukovodstava u Vojvodini i Crnoj Gori i uvođenje izvanrednog stanja na Kosovu, pokazali su da se Slobodan Milošević u ostvarivanju svojih ciljeva ne ustručava upotrijebiti nasilne, nedemokratske metode. Prilikom održavanja proslave 600. obljetnice kosovske bitke (28. lipnja 1989.) organizirana je velika proslava na Gazimestanu (Kosovo), na kojoj je Milošević bio glavni govornik. Uz Miloševića, proslavi su prisustvovali brojni predstavnici vlasti SR Srbije, političkih organizacija i Srpske pravoslavne crkve. U svom govoru Milošević se osvrnuo na srpsku politiku koja je, tvrdio je, bila sklona kompromisima na štetu srpskog naroda, pa je upozorio da se Srbija nalazi pred ključnim bitkama i otvoreno najavio rat koji dolazi: „…. šest vekova kasnije, danas, opet smo u bitkama i pred bitkama. One nisu oružane mada i takve još nisu isključene“.  Navedena izjava Slobodana Miloševića bila je najava rata za veliku Srbiju, koja se uskoro očitovala u pokušaju destabilizacije stanja u drugim republikama, kako bi se izazvao povod za uklanjanje tamošnjih vodstava. Prema srpskom tisku, okupilo se dva milijuna Srba, dok su realne procjene govorile o pola milijuna okupljenih građana. Pristigli su Srbi iz svih dijelova Jugoslavije, ali i iz iseljeništva.

‘Srpska istina’ i prijetnje ratom Hrvatima

Međutim, Miloševićeva agresivna politika izazvala je otpor stanovništva u tim republikama u kojima se širilo uvjerenje o nužnosti smjene vlasti. Već 17.lipnja 1989.godine osnovana je u Zagrebu politička formacija Hrvatska demokratska zajednica, koja će imati presudnu ulogu u budućim zbivanjima u Hrvatskoj.

Dana 8. i 9.srpnja u Kninu i kod crkve Lazarice u selu Kosovo kraj Knina također je održana proslava 600. obljetnice kosovske bitke. Doputovalo je veliko mnoštvo Srba iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Oni su najviše izvikivali Ovo je Srbija, čime je najavljeno otimanje hrvatskog teritorija i udar na pravo hrvatskog naroda na vlastitu nacionalnu državu.

Pobjeda Slobodana Miloševića naglasila je raskol između saveznih republika. Hrvatski i slovenski političari smatrali su da će Srbija nametnuti načelo jake centralne moći na štetu autonomije, koju je dotad, u okviru federacije, imalo šest jugoslavenskih republika. Političari su 1988. godine u Sloveniji, a godinu dana kasnije u Hrvatskoj, podržali usmjeravanje prema demokraciji, dozvoljavanje osnivanja političkih stranaka i zagovarajući prijelaz ka tržišnom gospodarstvu. Srpski je blok, sastavljen od Srbije, njezine dvije pokrajine i Crne Gore, zastupao jaki centralizam, koji je sprječavao svaku reformu liberalizacije gospodarstva.

Slobodan Milošević svoj je politički plan podijelio na dva dijela. Prvi dio odnosio se na ukidanje autonomije pokrajina, a drugi na stvaranje velike Srbije. Prekrajanjem srpskog ustava Slobodan Milošević ostvario je prvi dio svog programa: stvorio je jedinstvenu srpsku državu. Tada je prešao na realizaciju drugog dijela plana – velika Srbija. Okrenuo se protiv Hrvatske i Slovenije te na velikim mitinzima nahuškavao narod pokušavajući prekrojiti povijesne granice Hrvatske.

Do kraja 1989.godine, autonomije pokrajine bila su ukinute, a drugi je dio političkog plana, koji se, ponajviše, odnosio na Hrvatske granice, bio spreman za provedbu.

„U eventualnom raspadu zemlje računamo na jedinstvo sa Crnom Gorom. Makedoniju nećemo da molimo. Ako ona zamoli, moraće da se izvini za grehove prema žrtvama iz Prvog svetskog rata, jer je naše snage smatrala okupatorima. Naš je cilj da izbegnemo krvoproliće, da uspostavimo granicu unutar koje se neće ratovati. Van te granice rat se neće moći izbeći, jer Bosna i Hercegovina neće moći da opstane kao država, a bitka oko teritorije bez krvi teško je zamisliva.“

Vojska, milicija i Komunistička Partija jugoslavije – stupovi vlasti za Miloševića

Zatražio je od svojih suradnika da pripreme novi ustav pomoću kojeg će Srbija opstati kao neovisna država. Iako se u javnosti i dalje zalagao za opstanak Jugoslavije, jasno je naglasio kako silom namjerava izmijeniti unutrašnje granice Jugoslavije kako bi proširio srpsku državu. Svi stupovi vlasti: vojska, policija i Partija prihvatili su Miloševićevu politiku.

Već 1987.godine Milošević je dobio snažnu podršku vojnog vodstva JNA jer se prikazao kao zagovaratelj Titove ostavštine: socijalizma i Jugoslavije. Potpuno zanemarujući nacionalističke stavove Srbije, JNA je ocijenila da se njeni politički interesi savršeno podudaraju sa stavovima srpskog vodstva. Priklanjanje vojnog vodstva srpskim vlastima odigralo se postupno. Spomenutom priklanjanju najviše je doprinio Veljko Kadijević, najutjecajniji od svih jugoslavenskih generala, koji je 1988.godine postao jugoslavenski ministar obrane. Pružio je podršku politici Slobodana Miloševića. Bio je naklonjen jačanju središnje vlasti, koja je po njegovu mišljenju jedina mogla spriječiti jugoslavensku krizu.

Nekoliko je mjeseci kasnije odobrio Miloševićev ratnički govor prigodom 600.godišnjice bitke na Kosovu polju. Izborna promidžba, nekoliko mjeseci poslije, za vrijeme prvih višestranačkih izbora 1990.godine u Hrvatskoj, pružila je Beogradu priliku da ponovno uznemiri srpsku manjinu. Porastom hrvatskog nacionalizma jačao je utjecaj Slobodana Miloševića nad Srbima u Hrvatskoj. Srbi koji su živjeli izvan Srbije, dvije petine od ukupnog broja Srba u Jugoslaviji, poslužila su kao odskočna daska Miloševićevoj politici.

14. kongres SKJ – odlazak Slovenaca, pa Hrvata i najava rata

Četrnaesti Kongres Saveza komunista Jugoslavije sazvan je za siječanj 1990. godine. Mjesec dana ranije, u prosincu 1989. godine, Ivica Račan došao je na čelo SKH. Slovenci, koje su stidljivo slijedili i Hrvati (tzv. hrvatska šutnja) postavili su tri glavna cilja na kongresu: da omoguće organizaciju slobodnih izbora u proljeće 1990., zahtijevali su ukidanje vladajuće uloge SK i uvođenje višestranačja u Jugoslaviju. S druge strane, Slobodan je Milošević bio odlučan u namjeri da učvrsti i obnovi visoko centraliziranu Jugoslaviju, na čijem čelu će biti Srbija i on kao vođa cjelokupne Federacije. Osim glasova delegata iz Srbije, Crne Gore, Vojvodine i Kosova, računao je i na glasove Armije i srpskih delegata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Na taj je način namjeravao poraziti hrvatske i slovenske reformatore. Na Kongresu su velikom većinom odbijeni svi slovenski prijedlozi.

Pri svakom su porazu Slovenci bili izvrgnuti poniženju oduševljenog pljeska velikog dijela dvorane pune najutjecajnijih osoba iz političkog života Jugoslavije.

Dana 22. siječnja, malo prije 23 sata Milan Kučan, predsjednik Saveza komunista Slovenije, napustio je dvoranu. Za njim je, uz veliki pljesak srpskih delegata, Kongres napustila cijela slovenska delegacija, svih 106 političara. Kongres je nastavljen, suprotstavljanjem hrvatske delegacije, do trenutka kada su i oni napustili Sava-centar. Slobodan Milošević nije očekivao ovakvu reakciju Hrvata, zato što je jedna trećina delegata iz Hrvatske bila srpskog porijekla. Također ga je iznenadio stav delegacije Jugoslavenske armije predvođene Petrom Šimićem, koji su izglasali prekid sjednice. Bio je to posljednji kongres u povijesti SK. Osnovana 1919.godine u Vukovaru, KPJ, odnosno SK, koja je četrdeset pet godina držala vlast u rukama, prestala je postojati.

Četrnaesti je kongres, prema Miloševićevu planu, trebao biti vrhunac u smjenjivanju ljudi u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Makedoniji, koji su se suprotstavljali njegovoj politici. Tijekom kongresa, došlo je do neočekivanog obrata i promjena koje su mijenjale opće stanje u cijeloj federativnoj Jugoslaviji. Upravo taj kongres možemo navesti kao početak definitivnog raspada Jugoslavije i stvaranja samostalnih republika.

Bio je to definitivni uvod u početak krvave agresije na Hrvatsku i rat kojim je hrvatski narod trebao biti izbrisan s lica zemlje ili posljednji put rastjeran i etnički očišćen s ciljem stvaranja tuđe i druge zemlje na njegovom teritoriju – Velike Srbije.

Samo je hrvatski vojnik, koji tada nije postojao, to mogao spriječiti i to je – učinio. Nadljudskom hrabrošću, prvo u okviru policijskih postrojbi, pa jedinicia Garde, a nakon toga i stvaranjem Hrvatske vojske, Srbija je izgubila rat za Veliku Srbiju za koji je bila uvjerena da ga, s obzirom na okolnosti, ne može izgubiti.

 

hb.hteam.org

Ostavite facebook komentar

About The Author