Zbog toga je i za ovaj Božić, unatoč svemu, prijeko potrebno odvratiti oči tijela, duše, srca i uma od ružnih i bolnih stvari: niti ih primati, niti ih drugima davati. „Svakom je danu dosta njegove muke” (Mt 6, 25-34), poučio nas je Onaj koji se na Božić rodio u Betlehemu. „Svakom je danu dosta njegove muke” (Mt 6, 25-34), poučio nas je Onaj koji se na Božić rodio u Betlehemu. Da, svakom je ’bogovetnom’ danu dosta njegove i muke i ružnoće. Zato i postoje blag-dani, posvećeni dani koji se otimaju svak-danima. Zato i postoje vjerske svetkovine, koje su drukčije od ’svjetskovina’ i ’sjeckovina’. One su produhovljeni, povlašteni, zaokruženi dani u kojima nam je biti blag i u miru blagovati darove Božje, uživati u „darovima prirode“, ljudskih ruku, uma i dobrote. Na mjestu svoga obitavanja.
Zagreb – crkva Rođenja Isusova, 23. prosinca 2020.
I ove večeri uoči Badnjaka, prije večernje molitve i počinka, sliježu se današnje informacije u svijesti nas promatrača onoga što se u domaji i po svijetu zbiva. I opet, dan je obilovao i bolnim i ružnim stvarima.
Bolne su na primjer nove smrti prouzročene koronom, I smrti uopće. Danas je u smrt kročio veliki, najveći nam glumac, Pero Kvrgić, čovjek iznimna talenta, načitanosti, glumačke inteligencije i uvjerljivosti, k tomu i sklonosti za humor, nerijetko i onaj gorki, za satiru i grotesku. Neka mu njegov smisao za snalaženje na polutamnim i klimavim glumačkim daskama ovoga svijeta pomogne snaći se i na onomu drugomu, na svijetlim daskama vječnosti na koje je upravo kročio!
Ružne pak stvari teško je i pobrojiti. Iako smo u došašću, nadomak svetkovini Božića, ljudi i narodi i države ovoga svijeta kreću se svojim uobičajenim putanjama. Vode svoje bitke i bojeve, pretvarajući život u „krik i bijes“ koji „ne znači ništa“ (Shakespeare, Faulkner). Borba za interese, natega zbog eura i funti, prometne i druge blokade zbog koronavirusa, kazne i sankcije, prijetnje i prijepori, lukavštine uma posvuda na djelu.
Tu je naravno i uobičajena doza dnevnih i izvanrednih laži, kao što je recimo netočna medijska objava o stavljanju na mrežu dovršenog rječnika hrvatsko-kajkavskoga jezika. Mediji žude za velikim, pa i pozitivnim vijestima. „Face“ i „imena“, pa i „bezimena imena“, žude za zasluženom, a još više za nezasluženom slavom, vlašću, moću. Pri čemu prečesto stradava i istina i pravda.
Umjesto da svjetla bude više, biva ga manje. Takvo se ponašanje na žalost nastavlja, iako je skraćivanje dana u korist noći upravo prestalo i preokrenulo se u skraćivanje noći u korist dana.
Previše je neugodnih, ružnih, netočnih i iskrivljenih informacija, previše otrovnih senzacija. Od onih političkih do privatnih, kao što su razna „otkrića“ o sebi, o drugima, o bivšim muževima i ženama, o bivšim stranačkim drugovima, o suvremenicima. Ni najviši nam dužnosnici kao da nemaju nimalo osjećaja za ovaj posvećeni trenutak, nego se opet verbalno „kolju“ povodom 30. obljetnice „Božićnog Ustava“.
Oni koji ne kane vratiti mačeve u korice za dane kada su i neprijateljske vojske sklapale primirja, oni kao da nimalo ne osjećaju duh došašća. Ne osjećaju miris Badnjaka, kao da ih je duhovna korona onesposobila. Ne naziru svjetlo Božića, kao da im se pred očima glave i duše „smračilo“.
A kada bismo mi koji smo kršćanski odgojeni ili makar takvu tradiciju i kulturu poznajemo i poštujemo zapitali jedni druge koje nam pomisli dolaze na pamet kada se spomene riječ „Božić“, što bismo doznali? Prva bi nam na jezik došla riječ „mir“. Božićni mir. Koji se na čestitkama, kakve rijetko tko danas uopće ikomu šalje poštom, pretvara u nešto poput slike božićno-zimske idile sa šumskom kućicom u snijegu, na brijegu, iz čijeg dimnjaka izlazi dim – znak da je ognjište dobro naloženo, dok iz prozori sjaju snažno osvijetljeni, kao svjedočanstva obiteljske radosti.
Čovjek je biće koje u svojoj nutrini žudi mir i radost, sklad i spokoj. Osobito za mirom žudi duša onih koji imaju bližnje i ljube bližnje. No, kako je jednu svoju pjesmu nazvao nemirni hrvatski pjesnik i politički emigrant Viktor Vida, mogli bismo reći da se duše po svojim ružnim sadržajima lako pretvaraju u „otrovane lokve“. U kojima se ne zrcali mir, radost i smisao, nego nemir, nesretnost i besmisao.
A smisao kršćanskih i nekršćanskih blagdana i svetkovina upravo je u tomu da se taj dan, odnosno tih dana, čovjek uzdigne iz „otrovanih lokvi“, da se opere i očisti, da se „raskuži“, te da se smiri i s bližnjima dijeli radost toga povlaštenog trenutka, ionako tako prolaznog i krhkog, postojanja.
Zbog toga je i za ovaj Božić, unatoč svemu, prijeko potrebno odvratiti oči tijela, duše, srca i uma od ružnih i bolnih stvari: niti ih primati, niti ih drugima davati. „Svakom je danu dosta njegove muke” (Mt 6, 25-34), poučio nas je Onaj koji se na Božić rodio u Betlehemu. „Svakom je danu dosta njegove muke” (Mt 6, 25-34), poučio nas je Onaj koji se na Božić rodio u Betlehemu. Da, svakom je ’bogovetnom’ danu dosta njegove i muke i ružnoće. Zato i postoje blag-dani, posvećeni dani koji se otimaju svak-danima. Zato i postoje vjerske svetkovine, koje su drukčije od ’svjetskovina’ i ’sjeckovina’. One su produhovljeni, povlašteni, zaokruženi dani u kojima nam je biti blag i u miru blagovati darove Božje, uživati u „darovima prirode“, ljudskih ruku, uma i dobrote. Na mjestu svoga obitavanja.
I suzdržavati se od gunđanja, ljutnje, ogovaranja, kritike, psovke, od bilo kojeg nezadovoljstva. „Prespavati“, ako se drukčije ne može, svekolika nezadovoljstva, kakvih je bilo i bit će u svakom od teških i počesto ružnih svagdana kakvi nas poslije blagdana opet čekaju. I s kojima ćemo se morati svojski ’nositi’.
U danima koji su pred nama neka nam bude dovoljno promatrati ono što je lijepo i dobro. I činiti ono što je lijepo i dobro. S bližnjima dijeliti ljepotu i otajstvo i draž božanskog utjelovljenja. I duhovnog, a uglavnom i materijalnog obilja koje nam se u toj prigodi daruje. Unatoč svim ovozemaljskim oskudicama i nezadovoljstvima, i unatoč koronama starih i novih sojeva.
Šiljo/Hrvatsko nebo/https://hrvatskonebo.org/HB.hteam.org
About The Author
