HB.hteam.org

Portal hrvata HB

Omogućujući im razgovor s Crkvom, mlade se može oduševiti za duhovno zvanje

hb.hteam.org

 

Dr. vlč. Ljubo Zadrić, povjerenik za pastoral duhovnih zvanja Vrhbosanske nadbiskupije

Uz Nedjelju Dobrog Pastira slavi se Dan svećeničkih i redovničkih zvanja. Na tu temu razgovarali smo s novoimenovanim povjerenikom za pastoral duhovnih zvanja Vrhbosanske nadbiskupije dr. vlč. Ljubom Zadrićem.

 

Naš sugovornik rođen je 6. travnja 1991. u Prozoru. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a gimnaziju i sjemenište pohađao je u Katoličkom školskom centru Petar Barbarić u Travniku. Po završetku malog sjemeništa pristupio je Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu te upisao studij teologije koji je pohađao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu i na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu gdje je i diplomirao 19. lipnja 2015.

Za svećenika je zaređen 29. lipnja 2016.

Poslijediplomski studij iz područja dogmatske teologije završio je na Gregoriani gdje je 2018. stekao stupanj magistra, a 2023. i stupanj doktora dogmatske teologije. Tijekom boravka u Rimu bio je članom Papinskog zavoda Germanicum et Hungaricum de Urbe.

Po povratku u Vrhbosansku nadbiskupiju 2022. najprije je imenovan pastoralnim suradnikom u Nadbiskupijskom centru za pastoral mladih Ivan Pavao II. u Sarajevu i od iste godine sudjeluje u izvođenju nastave na KBF-u. Nakon što je razriješen službe u NCM-u, imenovan je pastoralnim suradnikom u župi Presvetoga Trojstva – Novo Sarajevo te odnedavno i povjerenikom za pastoral duhovnih zvanja Vrhbosanske nadbiskupije.

Poštovani vlč. Zadriću, kada govorimo na temu duhovnih zvanja, što bi ona u svojoj biti bila?

Naučeni odgovor glasi: duhovno zvanje je odgovor na Božji poziv. Međutim, naši ljudski koncepti, pa i sam govor o Božjem pozivu teško mogu izraziti ono što svaki pojedinac osjeti i na temelju čega donosi životnu odluku služiti Kristu i ljudima kroz poslanje Crkve. Poprilično je lagodno općenito govoriti o stvarima ili pojavama u nama i oko nas, ali kada moramo govoriti o konkretnim stvarima koje su nam se dogodile, traženje definicije postaje sve teže. Stoga se usudim reći kako je duhovno zvanje – općenito – odgovor na Božji poziv, ali prepoznati ga i razvijati postaje izazovno kada ga ozbiljno prihvatite, a to se dogodi svakom pojedincu u nekom trenutku životnoga hoda neovisno o kojem je zvanju riječ. Pratiti povijest i razvoj jedne konkretne osobe, u ovome slučaju jednoga zvanja, pravi je izazov. Možda prethodno rečenomu najbolje pristaje definicija Sv. Ivana Pavla II. koji jednom prigodom reče: „Zvanje je pustolovina u kojoj se isplati ići do kraja.“ Takvim pristupom prepuštamo da se prvotna odluka i poziv u nama razvijaju, trudimo se prepoznati znakove i radnje koje nas vode u pravome smjeru i uvijek iznova obnavljamo prvu odluku. Sažeto rečeno, duhovni poziv značio bi u različitim fazama života prepoznati Božji poziv, a ne činiti što želim, pa ako se Bogu što od toga svidi, neka me onda pozove i izabere.

Prema Vašem mišljenju, gdje se duhovno zvanje rađa i kako ga prepoznati?

Prepoznavanje bilo kojeg poziva ne događa se u trenutku, nego je proces koji traje. Iako ima iskustava koja potvrđuju i suprotno, kada se u točno određenom trenutku život jedne osobe u potpunosti mijenja i „rađa“ se nešto neočekivano. Ipak, češći su primjeri kako se duhovno zvanje rađa i prepoznaje u okvirima svjedočenja i oduševljenja osobe koja svoj poziv već živi, i to na takav način da postaje privlačan i drugima. U najvećoj mjeri čovjek donosi odluke na temelju viđenoga. Stoga je nemoguće zaobići obitelj kao prvo mjesto gdje se rađa i prepoznaje duhovni poziv, jer svaki pojedinac tu prepoznaje temeljne stvari važne za život. Taj se krug potom širi na bližnje i prijatelje koji su „dodana vrijednost“ već onima prethodno stečenim u obitelji. I konačno, okvir unutar koga se rađa i razvija duhovno zvanje je crkveni život. Zašto Crkva na posljednjem mjestu, pitate se? Uvjerenja sam kako pojedinci lakše dopiru jedni do drugih i imaju više povjerenja u osobe, nego li u institucije. A bitno je pri tome naglasiti kako institucije, u ovom slučaju Crkva, trebaju biti spremne odgovoriti na pitanja i potrebe onih koje do njih dolaze preko drugih ljudi. Pravac razvoja zvanja ide preko obitelji-bližnjih-prijatelja do Crkve, a potom preko Crkve dolazimo do prijatelja-bližnjih-obitelji.

Nedavno ste imenovani povjerenikom za pastoral duhovnih zvanja Vrhbosanske nadbiskupije. Na koji način planirate promovirati duhovna zvanja kao nešto potrebno današnjem svijetu?

Duhovne vrijednosti se već promoviraju i bez moga imenovanja jer poznajem toliko svojih prijatelja, rodbine, bližnjih te kolega svećenika kojima je duhovnost bitan element u životu. Uvjeren sam kako upravo iz vrijednosti koje žive ovi ljudi izviru poticaji i za nova duhovna zvanja. Međutim, procesu crkvenog upravljanja pripadaju i službe gdje se ubraja i ova povjerenikom za duhovna zvanja koji je odgovoran za stvaranje i razvijanje programa koji će uvjetovati razvoj „kulture duhovnih vrijednosti“. Tomu prije svega pripada crkveni život, pa nisam primoran izmišljati „spektakularne“ programe, nego „unijeti više života“ u već postojeće. Župni pastoral je pravac koga trebamo izabrati, a sve druge biskupijske službe i njihovi nositelji trebale bi biti dopuna tim potrebama. Kada „ozbiljno zakopamo“ u pastoral duhovnih zvanja, možda otkrijemo kako je potrebno mijenjati nešto u samom organiziranju i vođenju župnih zajednica, bez stalne potrebe dodavanja novih crkvenih ureda. Ne ulazeći sada u takvu analizu, za koju će nekada poslije sigurno biti potrebe i mjesta, želio bih naglasiti kako je plan moga djelovanja razviti razgovor s Crkvom. Svojim pristupom želim ponuditi svima, osobito mladima, mogućnost razgovora o svemu, osobito o poteškoćama izbora životnog usmjerenja i zvanja. Ljudima trebamo ponuditi otvoren i iskren razgovor s Crkvom kako bi prepoznali njezino osnovno poslanje: svjedočenje Isusa Krista.

Kako danas oduševiti mlade za „rad na njivi Gospodnjoj“?

Ozbiljno shvatiti njihove potrebe i poteškoće, smatram kako je to put oduševljenja. To je skupina ljudi koja traži svoje mjesto i načine kako životu dati smisla. Žao mi je slušati kako mladi lako odustaju od donesenih odluka. To odustajanje uvjetuju, svakako, društveni poredak i vrijednosti koje čuvaju i razvijaju institucije. Treba biti iskren i reći kako i sama Crkva kao institucija ponekad pridonosi nepovjerenju kod mladih ljudi. Ali vratio bih se još jednom na stvar koju smatram temeljnom za oduševljenje drugoga, a to je zaozbiljno pristupiti svemu što on jest i čini. Uzmite kao primjer bilo koju situaciju koju ste doživjeli u nekoj od institucija; kakav je osjećaj zadovoljstva kada vam netko pristupi sa svom ozbiljnošću i pokuša učiniti sve kako bi riješio vašu trenutnu potrebu. To je potpuno suprotno od stava i osjećaja koji vam izazivaju institucije i osobe do kojih je gotovo nemoguće doći, a kada to i uspijete, susretnete se s pristupom koji je sve, samo ne ozbiljan. Stoga je najbolji način za oduševiti druge ponuditi im mogućnost za susret i razgovor i to postaje samo prvi potrebni korak u stjecanju povjerenja osoba koje će se uvijek vraćati tamo gdje ih uzimaju zaozbiljno.

Vlč. Zadrić novoimenovani je povjerenik za pastoral duhovnih zvanja Vrhbosanske nadbiskupije

Svjedoci smo kako se u znatnom dijelu svijeta posljednjih godina smanjuje broj duhovnih zvanja. Što je možebitni uzrok tomu?

Odgovor na ovo pitanje pokušavaju dati, ne samo teološke, nego i različite društvene rasprave. Kroz formaciju smo sigurno sudjelovali u tolikom broju rasprava i simpozija koji su pokušali barem približno ocrtati razloge koji doprinose sve manjem broju duhovnih zvanja. Kroz sve se provlači govor o krizi kroz koju prolazi moderna obitelj te krize koje se događaju u Crkvi i izazivaju nepovjerenje ljudi i čine ju sve manje atraktivnom. Ipak, raduje me kako se čovjek postmodernog vremena ne isključuje potpuno iz religijske prakse i vjerskog življenja. To je ključ crkvenog djelovanja danas, ostvariti prostor i načine za razgovor ljudi s Crkvom. Jer u galami Crkve koja je sve glasnija na različite društvene pojave te uzvraćanje istom mjerom postmodernog društva na „zastarjele“ metode Crkve, teško je očekivati dobre i zrele odgovore. Nismo pozvani riješiti sve probleme svijeta i čovjeka, ali smo pozvani svim tim problemima pristupiti ozbiljno i otvoreno. To ni u kojem slučaju ne bi značilo udovoljiti svakomu, nego biti prisutnim i pomoći ljudima u onome što je u najužem smislu poslanje Crkve.

Kao i u prepoznavanju zvanja, tako i u ovoj situaciji njihova sve manjeg broja, više je riječ o procesu, nego li o pojedinačnim postupcima koji u trenutku žele riješiti sadašnje poteškoće. Toliko mi se urezala u sjećanje rečenica jednog rimokatoličkog biskupa Francoisa-Xaviera Bustilla koji zapisa: „Vrijeme je da se Crkva konačno od znakova moći okrene samoj moći znakova.“ Svaki od nas je taj znak, a taj zaokret neće proći nezamijećeno jer čovjek primjećuje kada mu netko pristupa ozbiljno i sa zanimanjem, a kada pak dominantno kako bi ostvario vlastite ciljeve. U konačnici, Crkva svoje poslanje i ciljeve ne može ostvariti bez ljudi, stoga im treba pristupati ozbiljno i to će ostaviti traga i na polju pastorala duhovnih zvanja.

U dokumentu Dar svećeničkog zvanja Kongregacije za kler navodi se kako svećeništvo zahtijeva potpuno sebedarje za službu Božjem narodu na sliku Krista Zaručnika. Što može pomoći svećeniku na tom putu i formirati ga kako bi njegovo srce i njegov život bili suobličeni Kristu?

Kada Crkva traži model vlastita djelovanja, nije primorana izmišljati ga, nego predlaže nasljedovanje Isusa Krista. Onako kako nam o Njemu svjedoče Pisma i primljena Predaja, za ostvarenje smisla ljudskoga života potrebno je nasljedovati Njegov primjer (usp., Iv 10,1-21; GS 22). Osnovu evanđeoske poruke čine opisi odnosâ Isusa prema različitim skupinama ljudi i način kako im je pristupao. Treba biti svjestan kako je Isus kao povijesna osoba to činio s gestama, manirima i instrumentima svoga doba, što ne priječi da u našem vremenu činimo isto, i to na načine koji su nam danas dostupni. U potpunosti možemo ponavljati pristup koji je On imao prema ljudima, ali ponašanjem koje je prikladno današnjim društvenim okvirima. I to je ono što crkvu čini Crkvom: u svakom vremenu – neovisno o tomu što se stvari, modeli i pristupi neprestano mijenjaju – ljudi joj vjeruju i pristupaju kada ostaje vjerna u onome što je njezino osnovno poslanje, svjedočenje Isusa Krista. Vjerujem kako ovo može pomoći svećeniku suobličiti se Kristu i čuvati osnovu Njegova poslanja koje je predano Crkvi.

U kolikoj mjeri je danas teže mladima „othrvati“ se svakojakim napastima – s obzirom na svijet u komu živimo – na njihovu putu kada odaberu slijediti svoj duhovni zov?

Izazova niti kriza nikada neće manjkati jer su sastavni dio životnog puta. Jedina stvar koje se iskreno pribojavam je standard koga današnji način življenja nameće te posljedice koje sa sobom nosi. Svojedobno je talijanski teolog Bordoni pisao kako čovječanstvo ulazi ukrizu životnog usmjerenja koje uvjetuje i način shvaćanja smisla ljudskog života. Glavne odrednice ove krize uvjetovane znanstvenim dostignućima otkrivamo u „visoko sofisticiranim instrumentima preko kojih znanost i tehnika udovoljavaju svakoj čovjekovoj potrebi, pa on doseže razinu na kojoj mu više nitko i ništa nije potrebno. U svijetu s neograničenim brojem mogućnosti čovjek se osjeća izgubljenim i ostaje bez konkretna usmjerenja, što u konačnici rezultira tim da postaje pojedinac bez ikakve kvalitete. Ovakav napredak učinio ga je anonimnim, pa je čovjek izgubio svoju osnovnu ulogu u svijetu, izbrisan je njegov osobni identitet, a sve to vodi ka uništenju njegova moralnog integriteta“ (Marcelo Bordoni, Isus, vol. 3). Kako čovjek ne bi postao pojedinac bez kvalitete i životnog usmjerenja, smatram da je potrebno, osobito mladima, govoriti o trima važnim temeljima na kojima trebaju graditi svoj život i važne odluke: estetika-etika-religija. Inače, sve više smo svjedoci kako današnja kultura življenja i kod mladih ljudi – punih energije i kreativnosti – izaziva različite poremećaje, pa nije rijetkost kako pritisak modernog života dovodi do osobnih „eksplozija“ (poremećaji u ishrani, pretilost), a još češće do „implozija“ (depresija). Uvjeren sam kako ljepota, moralnost i duhovnost mogu pomoći današnjim mladima u „hrvanju“ s različitim izazovima i poteškoćama kako bi postali ljudi s kvalitetom i jasnim životnim usmjerenjem, a mi smo pozvani pružiti im pomoć.

Danas, a i u povijesti, nisu rijetka ni „kasna“ zvanja, kada se svećeničkom ili redovničkom životu pristupa u zrelim godinama. Budući da neki takvim osobama znaju kritički pristupati, što možemo reći na tu temu iz perspektive Crkve?

Istina, često im se pristupa s prijezirom, kao da ti ljudi prethodno nisu ostvarili ništa, pa posljednju priliku traže u okrilju Crkve. No, najčešće njihov prijeđeni put poriče takve predrasude jer mnogi od njih su napustili svoja prethodno ostvarena zvanja kako bi služili ljudima kroz poslanje Crkve. Iz perspektive Crkve to bi značilo kako su njezino djelovanje prepoznali zreli ljudi koji evanđeosku poruku mogu prenijeti još dalje, i to možda baš u prostore u kojima do tada nikada nije bila prisutna.

Kao u procesu rađanja i prepoznavanja duhovnoga zvanja, tako i u slučajevima tzv. „kasnijih zvanja“, Crkva je odredila prepozicije koje je potrebno ispitati i ispuniti kako bi se kandidatu omogućilo valjano razlučivanje zvanja. Upravo je to područje gdje se pastoralno još više može djelovati, nuditi ljudima tečajeve razlučivanja zvanja koji bi mogli biti od koristi osobito u graničnim slučajevima. U konačnici, potrebno je poštivati svaku odluku i činiti sve da ona postane i životna, neovisno o tomu u kojem je razdoblju života donesena.

Na kraju, što biste Vi kao mladi svećenik poručili: zašto postati svećenik/ redovnik/ redovnica?

Navest ću crticu koja me neprestance oduševljava: razgovor s Crkvom. Ljudi imaju običaj upirati prstom u instituciju, nekada s razlogom, a još više bez razloga, ne dolazeći tako nikada u stvarni kontakt s onim što ista predstavlja. Zadovoljan sam kada svojim skromnim znanjem i iskustvom omogućim drugima kontakt i razgovor s Crkvom; ili pak onima koji su već u Crkvi da je upoznaju još više. To onda postaje prag za sljedeća vrata jer u svojoj biti Crkva predstavlja Krista. Zamislite to na jednostavniji način, želja vam je svog najboljeg prijatelja dovesti u kontakt sa što većim brojem ljudi jer njegov život, kultura i vrijednosti imaju drugima što za reći. Isto vrijedi i za Isusa Krista, iako dalek u povijesnom kontekstu, u konkretnim prilikama života ima nam što za reći. A svjestan sam kako vrijedi i suprotno, samo zato što sam službenik Crkve, dolazim u kontakt s većim brojem ljudi. Imajući ovo na pameti, ne propustimo biti im svjedoci. Za kraj vam želim otkriti mogući životni put: preko ljudi do Crkve i preko Crkve do ljudi, usudite se!

Razgovarala: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

______________________
* Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih medija,autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti HB.hteam.org i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

hb.hteam.org

⬇️Što vi mislite o ovoj temi?⬇️

⬇️Sviđa ti se ovaj članak,pročitaj? Podijeli ga.⬇️

Imate priču? Javite nam se na HB.hteam.org@gmail.com

Ostavite facebook komentar

About The Author