Analiza Poslijeratni teror mudžahedina nad bosanskohercegovačkim Hrvatima: teroristi postaju bh. građani (1)

Početkom rata u BiH 1992. godine, na poziv Alije Izetbegovića i drugih visokih muslimanskih dužnosnika, “svetih ratnika islama”, mudžahedini su stigli u Bosnu i Hercegovinu. Njihov dolazak u BiH podržale su formalne i neformalne strukture brojnih islamskih zemalja poput Saudijske Arabije, Katara, Kuvajta, Irana, Afganistana, Pakistana i Bruneja. Mudžahedini, redom pripadnici salafističke i vehabijske ideologije, pridružili su se Armiji BiH pod izlikom pružanja pomoći muslimanskom stanovništvu, kao što je to bio slučaj u Afganistanu 1980-ih u ratu protiv Sovjetskog Saveza. U stvarnosti je njihov angažman bio motiviran ideološkim i vjerskim ciljevima radikalnog sunitskog islama – stvaranjem globalnog kalifata.

Ubrzo su postali poznati po brutalnim ratnim zločinima nad zarobljenim vojnicima i civilima hrvatske i srpske nacionalnosti. Nakon završetka rata krajem 1995. godine, unatoč Daytonskom mirovnom sporazumu, značajan broj mudžahedina ostao je u Bosni i Hercegovini, što je izazvalo zabrinutost nemuslimana. Njihov radikalizam očitovao se u godinama poratnog terora nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Džihadistički teror nad Hrvatima dodatno je pogoršao međunacionalne odnose i doveo u pitanje postojanje Bosne i Hercegovine kao države, piše GEOPOLITIKA NEWS .

Daytonski sporazum i mudžahedini

Dana 14. prosinca 1995. godine u Parizu je potpisan konačni Daytonski sporazum kojim je precizno definiran status mudžahedina. U Prilogu 1-A, članak III. stav. 2. utvrđuje se da mudžahedini (vojnici, instruktori, učitelji, savjetnici…) moraju napustiti teritoriju Bosne i Hercegovine u roku od 30 dana.

Iako su američke vlasti vršile pritisak na muslimansku vladu u Sarajevu na čelu s Alijom Izetbegovićem da svi mudžahedini odmah napuste BiH, političke i vojne institucije poput Vlade RBiH, Armije BiH i Stranke demokratske akcije (SDA) učinile su sve da se ovo odigra odredba. Izetbegović i njegove kolege u mudžahedinima su vidjeli partnera koji će im pomoći u preodgoju Bošnjaka u smjeru radikalnog islamizma i posljedično islamizaciji Bosne i Hercegovine s ciljem stvaranja islamske republike u nekom formatu.

Izetbegovićev ideal bila je Islamska Republika Iran, koju je još 1992. nazvao “najboljim prijateljem Bosne i Hercegovine”. Kada se pogleda demografska struktura mudžahedina, jasno je zašto su bošnjački radikali u njih polagali nade.

Mudžahedinska struktura

Nije se radilo o neukim fanaticima, već u većini slučajeva o obrazovanim islamistima. Mnogi od njih bili su inženjeri, informatičari, liječnici, vojni instruktori, imami, ali bilo je i običnih kriminalaca i ljudi upitnog morala. Mnogi su sveučilišne diplome stekli u Saudijskoj Arabiji, Jemenu, Egiptu, Alžiru, Turskoj, nesvrstanoj Jugoslaviji i zapadnim zemljama poput Francuske, Velike Britanije i SAD-a.

Iako je među džihadistima koji su stigli u Bosnu bilo i imućnijih, većina je bila siromašna. General AbIH Sakib Mahmuljin istaknuo je da su se uvijek željeli dokazati kao “fanatični islamski dobrovoljci” i rijetko su odbijali ratne naredbe. Zbog njih je odred El Mudžahid bio vojnički učinkovit – istaknuo se kao najobučenija i najopremljenija postrojba 3. korpusa Armije BiH. Odlikovanja su dobila čak 43 pripadnika te postrojbe, a 11 Arapa dobilo je najviše muslimansko vojno odlikovanje Zlatni ljiljan. Naravno, bilo je i dezertera.

Zločini protiv čovječnosti

Iako su bili vojno učinkoviti, svakodnevno su činili incidente i ratne zločine poput brutalnih ubojstava, mučenja, progona, silovanja, uništavanja imovine (kuća, crkava, samostana…). Nisu svi mudžahedini počinili ratne zločine, ali je velika većina bila uključena u neki oblik zločina. Većina njih bi u modernim demokratskim državama bila osuđena na dugogodišnje robije, i to je sasvim opravdano. Oni su u Bosnu i Hercegovinu uveli ritualna ubojstva, kakva nije viđena u bosanskoj povijesti od mongolske invazije.

Nekoliko tisuća mudžahedina borilo se u ratu u Bosni i Hercegovini. Najtočnija brojka je oko 4.000. Prema procjenama, u borbama je ranjeno 2000 džihadista, a 500 ih je umrlo – oko 400 Arapa, 35 Turaka, 10 Pakistanaca, 8 Afganistanaca, 3 Malezijca i 50 neidentificiranih. Teško je reći koliko je bilo domaćih mudžahedina, ali radi se o nekoliko stotina.

Svaki bosanski musliman koji je želio pristupiti mudžahedinskim jedinicama morao je proći ne samo vojnu, već i vjersku obuku. Stranci su donijeli drugačiju interpretaciju islama (vehabizam, selefizam), koja je promovirala islamski fundamentalizam. To je bilo u suprotnosti s tradicionalnim umjerenim islamom u Bosni i Hercegovini.

Osim što su bili okrutni prema Hrvatima i Srbima, često su bili i zlonamjerni prema “svojim” Bošnjacima, koje su u mnogim slučajevima nazivali “kukavicama” i “kukavicama”.

BiH – pozornica globalnog džihada

Prema islamskoj podjeli svijeta, svijet se dijeli na tri dijela: Dar al-Islam, Dar al-Kufr i Dar al-Harb.

Dar al-Islam (Kuća islama) je zemlja pod vlašću muslimanske vlade u kojoj se primjenjuje islamsko pravo (šerijat) i muslimani mogu slobodno prakticirati svoju vjeru. Riječ je o zemljama poput Saudijske Arabije, Irana, Afganistana i Pakistana.

Dar al-Kufr (Kuća nevjerstva) je izraz koji se koristi za označavanje zemalja koje su nekad bile pod šerijatskim pravom i koje bi trebale biti vraćene pod kontrolu muslimana. Riječ je o zemljama kao što su Izrael, Španjolska, Srbija i Bosna i Hercegovina.

Dar al-Harb (Kuća rata) su zemlje koje su neprijateljski raspoložene prema islamu i u kojima šerijatski poredak tek treba biti uveden. Među islamistima su zemlje kao što su Austrija, Velika Britanija, SAD, Kina i Rusija.

Strani volonteri su kao motiv dolaska u BiH navodili pomoć “ugroženoj muslimanskoj braći i sestrama”, no zapravo je to samo dio istine. Cilj islamista iz Azije, Afrike i Europe bio je vratiti BiH u Dar al-Islam i stvoriti islamsku republiku u obliku trećine ili cijelog prostora BiH.

U kolovozu 2003. islamisti brigade Abu Hafs Al Misri izveli su teroristički čin, napad na iračko sjedište UN-a u Bagdadu. Napad su pravdali obrazloženjem da su Ujedinjeni narodi spriječili stvaranje islamske države u BiH, odnosno Europi, kao i optužbom da je UN odgovoran za genocid nad Bošnjacima u Srebrenici u kolovozu 1995. godine.

Od srednje Bosne do Beča

Prema ratnim prilikama na terenu, cilj mudžahedina u Bosni i Hercegovini je bio osvajanje i čišćenje središnje Bosne od nemuslimana, tj. Hrvata, te ga pretvoriti u islamističku utvrdu koja bi ojačala tzv „Zelena transverzala“ od Turske, Trakije, Makedonije, Albanije, Kosova, Sandžaka do istočne, srednje i zapadne Bosne.

To se jasno vidi iz događaja od 13. travnja 1993. Tog dana pripadnici 7. muslimanske brigade ABIH (4 strana državljana i 6 Bošnjaka) zarobili su četiri pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) koji su se vraćali s bojišnice. linija prema VRS (Vojska Republike Srpske). Mudžahedini su ih odveli u logor Ravno Rostovo kod Novog Travnika. Tamo su ih fizički i psihički maltretirali 35 dana. Tjerali su ih da “uče” Kuran i pokušavali su “preći” na islam, što im nije uspjelo. Džihadisti su tom prilikom zarobljenicima otkrili da su po nalogu emira (imama) 7. muslimanske brigade Mahmuta Karalića i Alije Izetbegovića dobili zadatak otmice visokih hrvatskih časnika kako bi HVO-u bili obezglavljeni i ABIH bi u vrlo kratkom roku mogla zauzeti područja srednje Bosne. Dodali su da će nakon zauzimanja srednje Bosne preživjeli Hrvati biti muslimansko roblje, “jer su Hrvati rođeni da budu robovi”, a general Tihomir Blaškić i vojni vrh HVO-a “bit će razapeti kao Isus” jer su jedina prepreka ostvarenju plana .

Istovremeno, stvaranje šerijatskog poretka u srednjoj Bosni bila je samo etapa, doduše vrlo važna, u procesu islamskog osvajanja Europe i svijeta. Cilj islamista bio je Zelenom transverzalom osvojiti Beč. Beč ima simboličku važnost u teoriji islamskih radikalnih terorista zbog povijesne, kulturne i političke uloge grada. Takva percepcija nije univerzalna među muslimanima, već je specifična za ekstremističke skupine koje nastoje reinterpretirati povijest i religiju u skladu s vlastitim ciljevima. Beč je dva puta u povijesti bio meta osmanskih opsada – 1529. i 1683. Posebno je važna druga opsada Beča 1683. koja je završila porazom Osmanlija i bila prekretnica u zaustavljanju širenja Osmanskog Carstva u Europi. .

Za radikalne islamiste, osmanski poraz predstavljao je “gubitak islamskog utjecaja” i označio simbolično povlačenje islama iz Europe. Stoga džihadisti Beč doživljavaju kao “utvrdu Zapada” i kršćanskog svijeta. Zato ne čude brojni uspješni i neuspješni pokušaji terorističkih napada u Beču i Austriji u cjelini.

U novije vrijeme dovoljno je navesti napad u Beču u studenom 2020. u kojem je 5 ljudi ubijeno, a 23 ozlijeđeno, kao i spektakularni pokušaj napada na jednom od tri koncerta megapopularne američke pjevačice Taylor Swift u kolovozu ove godine. godina. Da napadače nije otkrila CIA, žrtve bi se brojale u stotinama. Iako su se ovi teroristički napadi dogodili tri desetljeća nakon dolaska mudžahedina u Bosnu i Hercegovinu, oni dovoljno govore o njihovom ratnom i poratnom djelovanju devedesetih godina prošlog stoljeća.

Pretvaranje Bugojna u uporište radikalnog islama

Da bi se uspostavila “Zelena magistrala” kroz srednju Bosnu do Beča, u ljeto 1993. trebalo je protjerati Hrvate iz Bugojna. Tada je protjerano oko 15.000 tamošnjih Hrvata, a ubijeno je 311 hrvatskih civila i vojnika, svi s ciljem pretvaranja Bugojna u bazni islamski radikalizam. Za te ratne zločine gotovo nitko nije odgovarao.

Grad je tada postao glavna baza džihadista u Bosni koji su se uselili u Hrvatski dom u središtu grada. U njemu je bila smještena Aktivna islamska omladina (AIO) – najradikalnija islamistička organizacija u BiH koja je djelovala do 2004. godine. Islamisti su u Hrvatskom domu bili do 2000. godine, kada je zgrada vraćena Hrvatima. Međutim, nakon rata muslimanske vlasti nastavljaju provoditi istu radikalnu antihrvatsku politiku u općini Bugojno.

Tako je u gradu Bugojnu u rujnu 2001. godine otvoren ogroman islamski centar kao dar saudijske princeze El Dzevehra El Ibrahimi. To ne bi bio problem da džamija i Islamski kulturni centar nisu izgrađeni gotovo u potpunosti na hrvatskoj zemlji. Od 31.000 četvornih metara u vlasništvu Muslimana, 1.700 m2 pripadalo je bugojanskim Hrvatima.

Zanimljivo je da je u brošuri na otvorenju Islamskog centra napisano da je Bugojno grad u kojem gotovo da i nema Hrvata, iako grad gravitira Hercegovini s većinskim hrvatskim stanovništvom, ali autori nisu htjeli napisati zašto. to je tako.

Važno je znati da međunarodna zajednica preko svojih visokih predstavnika za Bosnu i Hercegovinu Carlosa Westendorpa i Wolfganga Petrischa nije učinila ništa da spriječi klasičnu krađu hrvatske zemlje. A mogla je. Isto kao i Republika Hrvatska kao potpisnica Daytonskog sporazuma koja ima dobre odnose sa Saudijskom Arabijom.

Očito je da se radi o međunarodnom islamističkom projektu sponzoriranom od strane Rijada, jednog od glavnih sponzora tadašnjeg islamističkog terorizma. Saudijci izvoze radikalnu vehabijsku ideologiju i pomažu terorističke skupine poput Al-Qaide, Talibana i ISIS-a.

Bijes mudžahedina krajem 1995.

Mudžahedini su Washingtonski sporazum iz ožujka 1994. godine, kojim je zaustavljen rat između Hrvata i Bošnjaka, nazvali “izdajom” Bosne i islama, a isti stav imaju i prema preliminarnom Daytonskom sporazumu iz studenog 1995. godine.

Glavni razlog je što ta dva sporazuma ne predviđaju stvaranje islamske ili bošnjačke republike u Bosni i Hercegovini. Također, bili su nezadovoljni jer je u Daytonskom sporazumu izričito navedeno da mudžahedini moraju napustiti BiH u roku od mjesec dana. Mudžahedini su poručili da je BiH “muslimanska zemlja” i da se ne boje američkih tenkova koji su trebali osigurati mir. Naglasili su da im je dužnost umrijeti za islam i da svi žele biti šehidi na Allahovom putu.

Izetbegović je 7. prosinca obećao glavnom američkom mirovnom pregovaraču Richardu Holbrooku da će učiniti sve da mudžahedini što prije napuste zemlju. No, samo tri dana kasnije bosanskohercegovački predsjednik prisustvovao je vojnoj paradi 7. muslimanske brigade u Zenici, a marširali su i mudžahedini. Bila je to demonstracija vojne moći prema NATO savezu.

Patnja Anwara Shaabana

Na dan potpisivanja konačnog Daytonskog sporazuma 14. prosinca 1995. godine, glavni ideolog odreda El Mudžahid i imam Islamskog centra u Milanu šejh Anwar Shaaban održao je vatreni govor protiv sporazuma u Podbriježju kod Zenice. , tumačeći to kao pokušaj velikih sila da “suzbiju pravo islama iz Bosne”. Nakon toga je zajedno sa grupom visokih dužnosnika svog odreda terenskim vozilom krenuo iz pravca Zenice prema Žepču.

Budući da se vozilo nije zaustavilo na hrvatskoj kontrolnoj točki, policijski službenici su zaustavili vozilo i utvrdili da strani islamisti nemaju dopuštenje za prelazak kontrolne točke. Policajci su zamolili islamiste da pođu s njima u policijsku postaju, što su oni odbili. Uslijedila je razmjena vatre u kojoj je ubijeno svih pet islamista, uključujući i Shaabana, a ranjena su dva hrvatska policajca.

Kod ubijenih su pronađene osobne iskaznice Third World Aid Agency (TWRA), humanitarne organizacije sa sjedištem u Beču, koju su Osama bin Laden i njegovi suradnici koristili za slanje novca i oružja islamistima u Bosni i Hercegovini.

TWRA je primila 350 milijuna dolara od Sjeverne Arabije, Irana, Sudana, Turske, Bruneja, Malezije i Pakistana. Mješovita hrvatsko-bošnjačka komisija utvrdila je da islamisti nisu imali potrebne dokumente za put iz Zenice u Tešnj. Shaabanova smrt je bila težak udarac za mudžahedine.

Izetbegović i Delić glume Dayton

Bošnjački političari nastojali su zaobići odredbe Daytonskog sporazuma koje su zahtijevale odlazak mudžahedina tako što su ih naturalizirali putem državljanstva i drugim metodama. Na sastanku nakon Daytona Izetbegović i Rasim Delić razgovarali su o tome ko će od mudžahedina ostati u zemlji da vrši da’vu – misionarstvo i džihad. Odlučeno je da vođa preostalih džihadista bude emir Abdelkader Mokhtari (Abu el-Maali), a lokalne vojne i političke vlasti morale su pronaći načina da smjeste mudžahedinima. Kao posljednji emir mudžahedina, Mokhtari je napustio BiH tek 1999. godine pod velikim pritiskom SAD-a. U BiH je stigao 1992. godine iz Francuske, a zvao se Mehmed II. Fatih, novi osvajač Bosne. Bio je iskusan ratnik iz Afganistana.

Formula ostanka mudžahedina u Bosni i Hercegovini je bila: 1) naturalizacija – dobivanje dokumenata BiH, 2) ostanak u oružanim snagama Armije Federacije BiH, 3) zapošljavanje u islamskim “humanitarcima” organizacije. Ali najvažnije je da je mreža islamističkog radikalizma i terorizma ostala netaknuta.

Islamske humanitarne organizacije nastavile su poticati terorizam, a NATO i Ured visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu (OHR) nisu poduzeli ništa konkretno sve do napada talibana na SAD 11. rujna 2001. godine.

Stanje mudžahedina početkom 1996.

Iako su neki strani borci otišli odmah nakon Daytonskog sporazuma, dobar broj njih je ostao, a neki su nastavili dolaziti i nakon rata čak i kada je Zapad počeo shvaćati prijetnju koju predstavljaju.

Određene zapadne strukture smatrale su da je bolje da dio mudžahedina ostane u Bosni i Hercegovini nego da se razbježe po svijetu. Izjavio je to predstavnik UN-a u Bosni i Hercegovini Jean Paul Klein.

Prema procjeni Sigurnosno-informativne službe (SIS) Zbornog područja HVO-a Vitez, u središnjoj je Bosni u siječnju 1996. bilo najmanje 500 stranih i 1500 domaćih mudžahedina, izuzev 7. i 737. muslimanske brigade. . Odred El Mudžahid formalno je rasformiran u siječnju 1996. godine, a prema podacima iz veljače odred je brojao 1.744 pripadnika. U Zenici je održan svečani ispraćaj mudžahedina na kojem im je general Armije BiH Rasim Delić zahvalio i poručio da će ih “pozvati opet ako bude trebalo”. Čak je i zaplakao.

U veljači je otkriveno da su mudžahedini ostali u Bosni. Naime, tada je razotkriven vojni kamp AID-a, Hezbollaha i iranskih obavještajaca na planini Pogorelica kod Fojnice. IFOR je upao u kamp i uhitio trojicu iranskih obavještajaca, osam Bošnjaka pripadnika AID-a, te zaplijenio oružje i eksploziv. Bošnjačko vodstvo pokušalo je demantirati nalaze IFOR-a, no Izetbegović je priznao da je postojanje logora “naša velika greška i kršenje onoga što smo potpisali”.

Velikodušno poklanjanje bh. državljanstava stranim islamistima

Mudžahedini su u Bosnu dolazili i odlazili kao i novac, oružje i vojna oprema. Mreža Al-Qaide nije zaustavljena, već se dalje razvijala. Saudijska Arabija je nastavila sa širenjem vehabizma i selefizma u džamijama i islamskim centrima u Bosni i Hercegovini. Zanimljivo je da su vlasti Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine (MUP) počele izdavati bosanskohercegovačka državljanstva stranim islamistima iz Afrike i Azije još početkom 1992. godine, kada je ta država bila u sastavu Jugoslavije.

Do međunarodnog priznanja BiH 6. travnja 1992. godine državljanstvo BiH primila su već 104 stranca. To su bili državljani Alžira, Sjeverne Arabije, Sudana, Egipta, Jordana, Tunisa, Maroka itd. Mnogi od njih nisu ni znali gdje je Bosna, ali su dobili državljanstvo jer je to netko naredio. Ne zna se koliko je točno stranih islamista dobilo državljanstvo BiH. Spominje se brojka od 12 tisuća izdanih državljanstava od početka 1992. do 1997. godine.

U svibnju 1996. godine, po Izetbegovićevoj naredbi, 40 pripadnika odreda El Mudžahid dobilo je bosanskohercegovačko državljanstvo. Putovnice BiH uglavnom se izdaju u Sarajevu, Zenici, Travniku i veleposlanstvu u Beču. Kriteriji za izdavanje putovnica bili su: zahtjevi SDA, TWRA Zagreb, imama ili pripadnika Oružanih snaga BiH.

Mudžahedini su tražili bh. državljanstvo kako bi sakrili tragove svoje prošlosti jer su mnogi od njih bili umiješani u kriminalne radnje u matičnim zemljama ili u međunarodni terorizam, zbog čega su raspisane međunarodne tjeralice.

Nastavlja se…

______________________
* Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih medija,autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti HB.hteam.org i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

hb.hteam.org

⬇️Što vi mislite o ovoj temi?⬇️

⬇️Sviđa ti se ovaj članak,pročitaj? Podijeli ga.⬇️

Imate priču? Javite nam se na HB.hteam.org@gmail.com