IZETBEGOVIĆU JE VRATIO ČIN GENERAL TZV. ARMIJE RBIH DIVJAK Zločini u Grabovici, Uzdolu, Doljanima i dr. izravno dotiču moj savjest

Jovan Divjak, bivši general tzv. Armije RBiH, koji je preminuo jučer u 84. godini, napisao je pismo 2. prosinca 1997. godine Aliji Izetbegoviću, u kojem se odrekao čina brigadnog generala ARBIH. Divjak u pismu Izetbegoviću, vrhovnom zapovjedniku bošnjačke vojske, kojeg je objavio “Avaz”, piše:

Obavještavam Vas da vraćam čin brigadnog generala AR BiH u koji ste me proizveli prosinca 1993. godine.

Razlozi:

Svjedokom sam kako su vojne formacije JNA, dobrovoljci iz Srbije i Crne Gore, paravojne jedinice bosanskih Srba i Vojska Republike Srpske ubijali, klali, silovali, palili i rušili sve što nije srpsko. O genocidu nad bošnjačkim narodom govorio sam na desetak međunarodnih skupova u Europi i SAD i u preko pet stotina intervjua koje sam dao novinarima sa svih kontinenata. Kada sam govorio o blokadi Sarajeva iznosio sam podatke o poginulih oko deset tisuća i pet stotina građana i među njima oko tisuću i šest stotina djece od snajperskih hitaca do granata najvećih kalibara.

Za čitavo vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu odbijao sam svaku pomisao da pripadnici AR BiH mogu učiniti zločin. Tako ste i Vi govorili, kao i ljudi iz političkog vrha, vjerske zajednice, zapovjednog vrha i dr.

Pitam Vas, kako trebam reagirati kada npr. u sudskoj izjavi jednog od pripadnika A RBiH, koja je bila multinacionalnog i multireligijskog ustrojstva, pročitam sljedeće: “…uveli u zemunicu snajperskog voda gdje su ih tukli nogama i rukama da bi ih nakon toga ubili tako što je (navodi se ime) uzeo u obje ruke sablju, te je zabio u vrat Nikolića… a zatim tijela ubijenih odvukli do ruba Kazana da bi (navodi se ime) nožem odvojio glavu Nikoliću od tijela, a potom oba tijela bacio u provaliju Kazana”.

Podsjećam da sam Vam uputio 27. 5. 1993. godine pismenu ostavku na dužnost u Glavnom stožeru Oružanih snaga zbog pojava u Sarajevu u kojima su ugroženi životi građana. Između ostalog iznijeti su podatci o maltretiranjima i ubojstvima koja su se dogodila u zoni odgovornosti 10. bbr. Pozvali ste me na razgovor i povodom pisma rekli da moji podatci nisu u potpunosti točni, ali ako su se i dogodili zločini; to će se utvrditi i poduzeti odgovarajuće mjere. Nažalost do listopada 1992. godine ne da nisu obustavljeni zločini, nego su se i uvećali.

Isto tako, pismom sam reagirao zbog organiziranja dženaze Mušana Topalovića-Cace rujna 1996. godine. Tada ste odgovorili na pismo i između ostalog napisali: “Ti si Cacinu dženazu doživio kao antisrpsku, drugi kao antivladinu manifestaciju, a bilo je očigledno i jedno i drugo. Izgleda da to nisi zapazio.” Vi tako, a ja sam tu dženazu doživio kao antibosanski čin.

Ako su Armija BiH i Vlada BiH skrivali, a zatim nisu na adekvatan način sankcionirali zločin koji je izvršen nad civilima u Sarajevu 1992. 1993. godine, pa i onaj u Grabovici, Uzdolu i dr., moja je moralna obveza da se ogradim od takvog ponašanja najodgovornijih osoba u državi BiH, a u znak prosvjeda odričem se čina brigadnog generala Armije BiH.

2. U zadnjih nekoliko mjeseci proizveli ste u čin brigadnog generala još nekoliko časnika AR BiH, odnosno Vojske Federacije BiH. Kao i u prethodnim slučajevima jedan broj časnika to nikako ne zaslužuju, jer ne posjeduju vrhunske vojno stručne, moralne i ljudske kvalitete. Njihov odnos u obrambeno-oslobodilačkom ratu nije takav da ih treba nagraditi generalskim činom. Naravno, to je samo moje mišljenje. Među njima ima i onih koji su “posjedovali” privatne zatvore (treba pročitati izvještaj MKCK), kršili Ženevsku konvenciju HV o zaštiti žrtava rata i profitirali u ratu. Zato sam uvjeren da meni nije mjesto na popisu s takvim ličnostima.

3. Znam da ste upoznati s postupkom u vezi novogodišnjeg (1996/1997) umirovljenja sedam generala Armije BiH čiji ste bili Vrhovni zapovjednik. Ali, ne znam je li vam još u svježem sjećanju: da sam dobrovoljno pristupio TO RBiH (mislim čak i na Vaš poziv!) prije mnogih koji sada rukovode Armijom; da sam bio aktivni sudionik događanja u Dobrovoljačkoj ulici dana 3. svibnja 1992. godine; da sam u najsudbonosnijim danima za obranu Sarajeva od svibnja do rujna 1992. godine obilazio prve linije obrane tri do četiri puta i pružao moralnu podršku starješinama i vojnicima; da sam predstavljao trn u oku srpskim nacionalistima jer sam ostao u “Alijinoj vojsci”; da ste me vodili u New York rujna 1992. godine i pokazivali kao “primjer” multinacionalnosti AR BiH; da sam u petnaestak zemalja svijeta govorio o agresiji na BiH, o genocidu, etnocidu, urbicidu, o čemu sam govorio i pred Haškim Tribunalom, a da me nitko tome nije podučavao, i tako dalje i tome slično.

Znam da Bosnu i svoje ideale nisam izdao niti prodao.

Za sve to i drugo očekivao sam Vaš poziv – ljudsko hvala, na kraju vojničke karijere u Armiji. Za tri i pol godine zvali ste me samo dva puta da tražite moje mišljenje u vezi s obrambeno-oslobodilačkim ratom! Znate da nikada nisam adekvatno angažiran u ARBiH s obzirom na posjedovanje primjernih vojno stručnih kvaliteta i sposobnosti.

Ni danas nisam siguran da li ste mi ikada vjerovali!?

U takvim okolnostima deplasirano je nositi zvanje brigadnog generala AR BiH. Ponosan sam što sam travnja 1992. donio najvažniju životnu i jedino ispravnu odluka da se borim za Bosnu i Hercegovinu onako kako je to Platforma Predsjedništva RBiH trasirala. Za tu i takvu ideju borit ću se do kraja života. Sebe i Bosnu nikada neću izdati.

Sarajevo, 18. 11. 1997. godine.

PS

Gospodinu Izetbegoviću,

Skoro sam bio pokoleban da odustanem od ovog pisma kada ste mi u razgovoru u Vašem kabinetu u četvrtak, 27. 11. 1997. godine, a pošto sam Vam predočio vraćanje čina, rekli: “Razmislite, ne bih volio da mi ga pošaljete!”

Međutim, Vaše izlaganje na VKBI u subotu, 29. 11. 1997. godine, kada ste između ostalog rekli: “Ja to pismo imam i u njemu se ne spominju nikakva ubojstva. Spominju se maltretiranja ljudi, ali se vidi da to maltretiranje nije nikako samo nad Srbima, dakle nije na nacionalnoj osnovi, nego i nad Bošnjacima i nad Hrvatima, jer ima imena i jednih i drugih i trećih”, uvjerava me da ne treba da odustanem od nauma da Vam vratim čin. Pa, poštovani gospodine Izetbegoviću zajedno s Vama borio sam se za Bosnu i Hercegovinu i jednako za Bošnjaka i Srbina i Hrvata, za svačiji pojedinačni život, za ČOVEKA.

Vi se pozivate na Kur’an pa kažete: “Ko ubije jednog čovjeka, kao da je ubio čitav svijet”. Tu ste potpuno u pravu, a to su i moji životni principi. Ali, ne znam što znači Vaša misao koju ste izrekli da ta poruka znači “da brojanja nema”, a da se ipak Vi odlučujete da nabrojite cifru “do sto ljudi na duši”. Za mene to znači manipuliranje ajetom iz Ku’rana. Zbog brojke, koju ste spomenuli u Vašem izlaganju, podsećam Vas da imate informaciju CSB Sarajevo iz prosinca 1992. godine u kojoj se navode do tada izvršena ubojstva civila u gradu i to: 32 Srbina, 10 Bošnjaka i 5 Hrvata, kao i ranjavanje 10 građana Sarajeva od pripadnika OS RBiH. U izvještaju se u 80 posto slučajeva navode imena počinitelja zločina. Zar ova brojka nije stravična?! Za nju se znalo prosinca 1992.

Nakon Vašeg izlaganja na VKBI pojačala se, nažalost, stranačko-vjerska propaganda protiv onih kojima je stalo do cjelovite Bosne i Hercegovine. A za vreme Vašeg izlaganja u vezi sa zločinima u Sarajevu u šali je bilo komentara: “Opet četnici rovare među nama!”. Jesu li možda pojedinci pogrešno shvatili Vaše riječi? Dobro znate da za Bosnu i Hercegovinu nisu oni iz Republike Srpske i onog dijela Federacije pod utjecajem vlasti iz Hrvatske, a mi koji smo ostali ovdje s Bošnjacima jesmo. U to ne treba niti želim da Vas uvjeravam.

Vjerujte, očekivao sam da ćete reći rečenicu, dvije da je BiH opstala i da jedino može preživjeti s onim Bošnjacima, Srbima, Hrvatima, Jevrejima, Albancima, Romima i onima iz mješanih brakova, kojima je Bosna i Hercegovina jedna i jedina. Nažalost, u onome o čemu ste govorili i Vašim porukama nisam osjetio da računate na mene, na nas ostale.

To je još jedan razlog više da Vam vratim čin generala Armije Bosne i Hercegovine. Do kraja života ostajem vjeran sebi i Bosni i Hercegovini.

Moja čast je moj život, oboje su u jedno srasli. Uzmete li mi čast, moj život niste spasli. (Shakespeare) S poštovanjem, Jovan Divjak.

hb.hteam.org