Na današnji dan, nekoliko tjedana nakon mog ranjavanja na kupreškom ratištu 1992., moj brat blizanac, tada pripadnik „Bojne Frankopan“, nakon što ga je pogodio pancirni metak u desnu nogu i prepolovio mu bedrenu kost, našao se u zarobljeništvu. Pokupili su ga pripadnici JNA i lokalni teritorijalci poznati po zlu. Prve riječi su im bile: “Ubijte ustašu.”
Tako teško ranjenog, svezali su ga i skinuli mu odoru. Tako su pronašli njegovu vojnu iskaznicu koju nije stigao odbaciti. Kako nije mogao hodati, tako golog i svezanog vukli su ga po kupreškom kršu i tako mu ogulili svu kožu na leđima. Kada su ga dovukli na cestu do kamiona, počeli su ga udarati čizmama. Osjećao je kako mu rebra pucaju.
Tada se jedan od njih nagnuo nad njega, izvadio nož i jednim potezom odrezao mu lijevo uho. Glavu mu je oblila krv, dok je jedan bradati vojnik vikao: “Evo uha ustaše koji nam je došao iz Kanade.” I dalje su ga udarali čizmama u rebra, od čega je idućih sedam dana pljuvao krv.
Konačno su ga ubacili u kamion u kojem se nalazilo nekoliko naših momaka iz Sinja koji su bili vezani. Svi su bili masakrirani. „Evo ustaša, došao je iz Kanade da ostavi kosti na hercegovačkom kršu!“, govorili su prijeteći da će ga odvesti u selo i ispeći na ražnju, isto onako kako su četnici radili hrvatskim vojnicima i civilima tijekom Drugog svjetskog rata.
Prvo su ih prebacili na ispitivanje na Kupres. Davor je zbog gubitka krvi stalno gubio svijest i nije mogao stajati na nogama. Čuvala ih je vojna policija JNA jer bi ih inače četnici ubili. Jedan od teritorijalaca pokušao mu je odrezati nos, ali je nožem pritisnuo previsoko na kost i nije uspio. Na nosu i danas nosi uspomenu toga reza.
Nakon Kupresa prebacuju ih u Knin, u zatvor koji je preuređen od stare kninske bolnice. U mjesec dana koliko je bio tamo, ubili su 13 ljudi. Crveni križ nije dolazio. Jedan momak iz Omiša umro mu je na rukama od svakodnevnog batinanja, a njemu su polomili još nekoliko rebara batinajući ga.
Nakon kninskog zatvora prebacuju ih u Banja Luku da ih sakriju od Crvenog križa čiji su ih djelatnici tražili. Prilikom transporta u Banja Luku, u srpskim selima su zaustavljali kamion sa zarobljenicima koje su tada lokalni stanovnici batinali, onako kako su partizani radili hrvatskim vojnicima i civilima na Križnom putu.
Dolazak tamo bio je zastrašujuć. Već u prijevozu su dehidrirali, bilo je jako vruće, a vodu im nisu htjeli dati. Morali su poredani klečati u dvorištu, a čuvari bi ih tukli palicama do iznemoglosti. Jedan od njih 24 umro je tada od batinanja.
Brata prebacuju u vojnu bolnicu jer bi onako izranjavan bio umro. To se samo nazivalo “bolnica”, bio je to ustvari pakao. Noga kroz koju mu je bio prošao metak još uvijek nije bila zarasla. Polegli su ga na operacijski stol, jedan od njih podigao je električnu bušilicu s riječima: “Ustašo, sad ćemo ti srediti nogu, ovako mi operišemo.”
Gurnuo je rotirajuće svrdlo u njegovu potkoljenicu dok je on urlikao od boli. Dok je bušilica prodirala kroz njegovu kost, stražari su ga držali, a on je izgubio svijest. Poslije su mu drugi zatvorenici prepričavali kako su se njegovi krici čuli po čitavoj Banja Luci.
Liječnici bi puštali u bolnicu vojnike da ga muče i teško ranjenog tuku svaki dan. Dva mjeseca je ležao na nosilima u donjem rublju. Stražari i lokalni srpski moćnici, kao i njihovi prijatelji, dolazili su ih tući pod okriljem noći bez ikakvog uvoda – uletjeli bi i mlatili ih željeznim šipkama.
Jedne od tih noći probudio se u lokvi krvi. Radili su to iz zabave, to je bila već uhodana praksa. Brat ih je često čuo kako traže od stražara da im daju nekoga za “peglanje”.
Iz te bolnice, kroz prozor su svakodnevno gledali kako se iživljavaju nad pridošlim zarobljenicima. Tukli su ih šipkama, lancima i palicama. Brata su, između ostalog, tukli po rukama elektrošokerom za krave – arterije su mu doslovno pucale.
Što je bila tzv. elitnija postrojba, bila je i “elitnija” u mučenju. “Beli Orlovi” tjerali su ih da jedu sol, a vodu su im samo pokazivali. Tjerali su ih također da ližu WC čučavce. Posebna vrsta kazne bila je stajati na nogama s rukama u zraku danima, a ako bi kroz špijunku na vratima vidjeli da je netko spustio ruke ili ih samo otresao – uletjeli bi i premlaćivali ih.Isto je bilo i s hodanjem u krug po cijeli dan i noć. Mnogi su se u tome toliko izvježbali da bi hodajući spavali.
Nakon Banja Luke prebacuju ih na Manjaču. Brata su “posebno” čuvali. Nazivali su ga koljačem. Služio im je za propagandne svrhe, ali i za “jaču razmjenu”.
Kad bi dolazili novinari ili ljudi iz Crvenog križa, prvo su svi zatvorenici morali hitno prati krv sa zidova i poda u samicama. Liječnici koji su također bili zarobljenici dobili bi taj dan nove bijele kute koje bi im poslije oduzeli.
A ako bi tko rekao nešto novinarima ili ljudima iz Crvenog križa, poslije ga se danima premlaćivalo. Hodali bi između njih i tukli ih šipkama i željeznim lancima, a tko bi se srušio, bio bi ubijen onako kako su „osloboditelji“ radili hrvatskim zarobljenicima u kolonama smrti 1945. godine.
Nakon 16 teških i mučnih mjeseci pakla u zarobljeništvu, razmijenjen je kod sela Dragalić i to za otkupninu koju su tražili od naše obitelji. Na razmjeni, dovoljno je bilo vidjeti kako izgledaju njihovi zarobljenici, a kako su izgledali naši.
Nakon izlaska iz zatočeništva, niti jedna hrvatska služba, nitko od naših institucija nikada nije s njim razgovarao. Nije ih zanimalo niti gdje je bio, ni što je sve vidio, ni tko ga je mučio, ni tko je naređivao – iako bi ih on i danas prepoznao da ih vidi.
DORH nikada ništa nije poduzeo protiv njegovih mučitelja, niti su hrvatske institucije bile zainteresirane za razgovor s njim. Umjesto toga, našao se na srpskom popisu osumnjičenih za ratne zločine počinjene na području na kojemu on uopće nije bio, u razdoblju tijekom kojega je bio u njihovom zatočeništvu.
A o njegovom stanju nakon razmjene najbolje svjedoči to što ga ja, kao njegov rođeni brat blizanac, nisam prepoznao u bolničkoj sobi.
Bratova Golgota je samo još jedna priča među tisućama drugih priča koje šaptom nestaju u tišini nepravde, dok nelustrirana vlast koja se usuđuje zvati hrvatskom – okreće glavu.
To je priča čiji korijeni sežu daleko prije njegova ranjavanja i zarobljavanja. Priča koju dijeli s nebrojenim Hrvatima, kroz stoljeće progona, mučenja i smrti – u ime velikosrpske mržnje i komunističke zločinačke ideologije. Ubijaju nas još i danas, ali na puno perfidniji način. A mi gluhi, nijemi, slijepi…
Autor: General Željko Glasnović
______________________
* Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih medija,autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti HB.hteam.org i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
Što vi mislite o ovoj temi?
Sviđa ti se ovaj članak,pročitaj? Podijeli ga.
Imate priču? Javite nam se na HB.hteam.org@gmail.com
More Stories
Hoće li Antonija i Danijela dobiti svoju ulicu u Mostaru?
MEHMED IV. 8. studenoga 1687. Janjičari – kako su oteta djeca kršćana pretvarana u muslimanske vojnike?
POVELI JE BOLJŠEVICI 7. studenoga 1917. Oktobarska revolucija – početak krvavog komunističkog stoljeća