srijeda, 8.listopada. 2025
U srcu Lašvanske doline, u središnjoj Bosni i Hercegovini, nalazi se drevni grad Vitez. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Vitez imala je 27.859 stanovnika, od kojih je većinu od 45,49% činilo Hrvata, dok je muslimana-Bošnjaka bilo 11.514 ili 41,32%. Podaci popisa stanovništva pokazuju da je na području cijele općine Vitez živjelo 1.501 stanovnika srpske nacionalnosti (5,38%), dok je 2.169 osoba pripadalo ostalim narodima.
Vitez se nalazi na rijeci Lašvi i karakteriziraju ga fascinantni krajolici i pejzaži, a sam grad prepoznatljiv je po bogatoj kulturnoj i povijesnoj baštini. Ovo mjesto oduvijek se smatralo oazom mira kao pravi primjer suživota gdje su pripadnici različitih nacionalnosti živjeli u skladnoj zajednici.
Nažalost, brutalni građanski rat vođen u razdoblju od 1992. do 1995. nije zaobišao ni Vitez. Iako su tijekom tih burnih ratnih vremena pripadnici hrvatskog naroda teško stradali od bošnjačko-muslimanske vojske, danas imamo situaciju u kojoj se hrvatske žrtve negiraju i minimiziraju. Mediji iz Sarajeva svojim publikacijama često onemogućuju suživot bošnjačkog i hrvatskog naroda.
Najveći pritisak javlja se svakog četvrtog mjeseca u godini, kada se obilježava mučeništvo bošnjačkih/muslimanskih civila i vojnika u selu Ahmići kod Viteza. Tada, zahvaljujući djelovanju sarajevskih medija, neminovno se rasplamsavaju strasti i pojačavaju međuetničke napetosti. Sva pažnja usmjerena je na ovaj mali grad, a hrvatski narod, jedan od tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini, nepravedno je etiketiran kao “agresivan i neprijateljski”. Salve optužbi i uvreda, popraćene predrasudama i etničkom netolerancijom, padaju na leđa običnih ljudi, stanovnika Viteza, koji su dužni sve to izdržati i krenuti dalje. Mnogi su već navikli na takav slijed događaja budući da ova agonija traje već gotovo tri desetljeća.
Tako razdoblje buđenja proljeća postaje pozornica mržnje i sukoba, gdje politički lideri pokušavaju steći poneki poen svojom nacionalističkom politikom, a u svemu tome ih podržavaju i određeni bošnjački mediji, koji svojim neprimjerenim izvještavanjem o raznim temama i oživljavanjem starih rana samo narušavaju tako komplicirane, napete međuljudske odnose. S druge strane, obljetnice stradanja hrvatskog i srpske naroda u Vitezu prolaze u tišini, a sami građani ističu da bošnjački mediji često opravdavaju i umanjuju ratna stradanja Hrvata i Srba. Tako se malo ili nimalo ne govori o Križančevom Selu, Podgradini, Buhinim kućama, Zaselju, Bobašima, Zabilju … Bošnjački mediji vješto prikrivaju i prešućuju humane akcije spašavanja civila od strane Hrvata i Srba. Umjesto da ti primjeri humanosti dobiju više pažnje javnosti i služe nam svima kao zvijezda vodilja u ovim izazovnim vremenima, nažalost, ističu se samo mračne teme i negativni događaji.
SUŽIVOT DVAJU KRŠĆANSKIH NARODA
U Vitezu su Srbi i Hrvati oduvijek živjeli u međusobnom poštovanju, u atmosferi povjerenja, susjedske solidarnosti i velikog poštovanja. Srbi iz Viteza opisuju predratni život kao skladan i idiličan. Uz pjesmu i radost ovdje su se oduvijek slavili i dočekivali svi pravoslavni i katolički blagdani, a narod je doslovno živio i funkcionirao kao jedno. Mnoge kuće diljem Viteza njegovale su po tri vjere, što nam jasno svjedoči da se vjerskim i etničkim razlikama nije pridavala velika pažnja, već se prvenstveno gledalo tko je kakva osoba!
Vitez je nesumnjivo oduvijek predstavljao svijetli primjer multikulturalizma i suživota gdje je uvijek bilo mjesta za sve religije i sve narode.
Suživot između Srba i Hrvata na području Viteza nije jenjavao ni tijekom tih ratnih, burnih vremena kada je nacionalnost postajala glavni kriterij o kojem su često ovisili životi običnih ljudi. Nažalost, ratna događanja i muslimanski napadi na grad uzeli su svoj danak, pa je dio srpske populacije protjeran iz ove općine, uglavnom tijekom proljeća i ljeta 1992. godine.
Srbi iz Viteza za protekle ratne događaje optužuju i krive isključivo političko Sarajevo i muslimansko vodstvo na čelu s Alijom Izetbegovićem.
Treba napomenuti da je rat u Vitezu započeo u proljeće 1992. napadom muslimansko-bošnjačkih fanatika na srpsko stanovništvo. Prva žrtva ponovno probuđenog bošnjačkog nacionalizma bio je civil Stojan Jelić iz Tolovića, a već sredinom svibnja 1992. Srbi su doživjeli egzodus. Veliki broj srpskih obitelji pronašao je privremeno utočište na teritorijima Sarajeva pod srpskom kontrolom, ali dio stanovništva pobjegao je i u susjedna hrvatska sela gdje su bili vrlo dobro primljeni i zbrinuti. Već 1993. muslimansko-bošnjačka vojska počela je napadati hrvatsko stanovništvo. Mnoga sela su spaljena, grad je bio pod opsadom, formirani su logori i privatni zatvori, uništene su katoličke crkve i zgrade, pljačkana je i uništavana imovina u vlasništvu Srba i Hrvata, a civilno stanovništvo izloženo je progonu i neviđenom nasilju.
ČOVJEČNOST HRVATSKIH VITEZOVA PREMA SRBSKOM NARODU
Za razliku od drugih dijelova bivše SFRJ, gdje su se vodile teške oružane bitke, na području središnje Bosne srpsko i hrvatsko stanovništvo uglavnom je dijelilo istu sudbinu, a ljudi su se i tada međusobno pomagali. Tako su u povijesti zabilježeni brojni primjeri međusobne humanosti kršćanskih naroda, među kojima treba izdvojiti trenutke iz 1993. godine. S druge strane, u publikaciji “Svjedoci govore” koju je objavio Republički centar za istraživanje ratnih zločina, temeljito su opisani brojni primjeri humanosti koju su pokazali hrvatski civili i pripadnici HVO-a prema srpskim obiteljima tijekom rata 1992. i 1993. godine. Tako su se životi običnih ljudi, Srba, na području općina Vitez, Visoko, Kiseljak, Zenica, Busovača itd. očuvali upravo zahvaljujući Hrvatima koji su riskirali svoje živote i suprotstavili se pogubnoj politici muslimanskog vodstva.
Osim što je Vitez danas poznat prvenstveno po masovnom stradanju hrvatskog stanovništva, među prvim asocijacijama na ovaj kraj trebala bi biti humanost koju su stanovnici ovog mjesta smještenog u srcu Lašvanske doline pokazali prema pripadnicima srpske zajednice tijekom burnog, ratnog razdoblja. Srbi su oduvijek bili značajna manjina u ovoj općini. Možda je najbolje napraviti usporedbu između Viteza, koji je bio pod kontrolom Hrvatskog vijeća obrane (HVO), i susjedne Zenice, koja je bila pod kontrolom muslimanskih oružanih snaga, kako bi se vidio odnos prema srpskoj zajednici u tom ratnom razdoblju!
U proljeće 1992. godine u Zenici su formirani prvi logori i zatvori , u koje su prvo dovedeni Srbi i Hrvati. U tim logorima i kazamatima, među kojima je onaj u zgradi Glazbene škole bio najstrašniji, bili su zatvarani kršćanski civili – obični ljudi, žene, djeca i starci, kao i razoružani vojnici srpske i hrvatske vojske. U tim logorima su okrutno mučeni, zlostavljani, ubijani… Muslimanski vojnici nisu štedjeli nikoga, a preko 120 civila hrvatske i srpske nacionalnosti izgubilo je život u ratnoj Zenici. Sva imovina i kulturna baština Srba i Hrvata je opljačkana i uništena, kuće i društveni objekti su minirani, spaljeni, sravnjeni sa zemljom… Pravoslavne i katoličke crkve su devastirane, oštećene, kamenovane, pljačkane…
S druge strane, Vitez je vodio veliku brigu o svojim građanima. I ne samo o njima, već i o tisućama hrvatskih i srpskih izbjeglica koje su ovdje tražile spas. Vitez je postao “grad spasa”, oaza za sve ugrožene ljude. Ne treba čuditi da su tisuće srpskih obitelji iz Zenice potražile utočište među hrvatskim stanovništvom u Vitezu, Kiseljaku i Busovači, koji su bili pod kontrolom HVO-a. Svi pravoslavni, sakralni objekti u tim općinama bili su sačuvani i maksimalno zaštićeni od rušenja i napada tzv. Armije Bosne i Hercegovine tijekom rata i srpske obitelji su tretirane isto kao i hrvatski. Nije bilo diskriminacije, pružana im je sva medicinska pomoć, kao i pomoć u obliku hrane, lijekova i osnovnih egzistencijalnih potreba. Mnogi sami Srbi su o tome svjedočili pred domaćim i stranim medijima.
Hrvatski civili, kao i pripadnici HVO-a, dali su veliki doprinos spašavanju ugroženog srpske populacije. Ovdje se osjećao znatan broj ljudi koji su se osjećali sigurno i zaštićeno. Nažalost, i sam Vitez bio je izložen razaranju i kontinuiranom granatiranju od strane muslimanske vojske koja nije poštovala primirje. Vozila hitne pomoći bila su premalena da prime sve ranjene i bolesne, ali hrabri liječnici su se nekako snašli. Nacionalnost se nije uzimala u obzir, o svima se brinulo podjednako…
PRAVOSLAVNA KAPELA – SIMBOL NOVOG POČETKA
Krajem srpnja 2024. godine, u malom gradu Vitezu, u središnjoj Bosni i Hercegovini, dogodio se važan i značajan događaj za srpski narod i pravoslavne vjernike diljem Lašvanske doline.
Tog dana, u viteškom naselju Zaselje, svečano je otvorena pravoslavna kapela posvećena Svetom Jurju!
Osvećenje pravoslavne kapele posvećene Svetom Georgiju okupilo je srpski narod vitezova iz svih dijelova svijeta koji su ovdje došli posjetiti svoju domovinu i biti zajedno u ovom važnom trenutku. Ovo je bio datum za pamćenje, dan koji je oživio neke lijepe i davne uspomene i probudio uspomene iz davnih, prošlih vremena!
Izgradnja pravoslavnog svetišta posvećenog sv. Jurju trajala je nekoliko mjeseci, a cijelim procesom upravljao je Građevinski odbor uz podršku brojnih vitezova i drugih kršćana koji su time pokazali jedinstvo, toleranciju i zajedništvo. Kapela je izgrađena na mjestu koje datira više od četiristo godina, o čemu svjedoče stari spomenici podignuti na tom mjestu.
Svečanu liturgiju i obred osvećenja predvodio je svećenik Goran Živković, prvi čovjek srpske pravoslavne općine Travnik, uz svećenika Slavišu Đurića , protojereja-stavrofora bugojanskog , i protojereja Marka Maleša , paroha zeničkog .
Svečani čin posvete svojom prisutnošću uveličao je viteški župnik fra Velimir Bavrka , kao i načelnik općine Vitez – Boris Marjanović i načelnik općine Novi Travnik – Stjepan Dujo , dajući poseban pečat samom događaju. Činu posvete prisustvovali su brojni Hrvati i katolici, kako iz samog Viteza tako i iz susjednih mjesta. Domaćini su posebno zahvalili župniku na podršci i velikom doprinosu.
Porukama mira, sloge i međusobnog poštovanja i uvažavanja, vjernici su pratili i obilježili ovaj važan događaj spremni graditi nove mostove i s njima bolje i prosperitetnije društvo.
Jedan od inicijatora gradnje, Mile Ćato iz Viteza, istaknuo je za Viteški.ba da su ideju dali sami stanovnici Zaselja, iako je ta ideja o gradnji bila prisutna u ljudima već dugo vremena. „ Posebno nam je drago što je izgradnju kapele odobrili svi, ne samo pravoslavci “, rekao je Ćato medijima.
Još jedan ugledni građanin, zaslužan za ovu humanu ideju i njezinu realizaciju, Nikola Ćato, rekao je: „ Danas je blagoslov kapele koja je izgrađena prije otprilike pola godine. Pa, došli smo na ideju da sačuvamo tradiciju i da se ljudi ponovno okupljaju… (..) dolaze ljudi iz inozemstva koji su ovdje živjeli, iz Austrije, Njemačke, dolaze ljudi koji su se ovdje doselili i žive u Bijeljini, Tesliću. “. Govoreći o Hrvatima iz Viteza, Nikola je posebno pohvalio mještane Gornje Večeriske koji su aktivno sudjelovali u obilježavanju ovog važnog dana. – Naši prijatelji iz Gornje Večeriske su nam pomogli, kao što su uvijek činili, pa smo postavili šator, oni će posluživati goste, naš Frano Šarić nam je dao vikendicu i svoje zemljište na korištenje. Ponosni smo na ove ljude i ovaj dan bi trebao biti takav da se ljudi druže i upoznaju, poznato je da su se ljudi iz Zaselja, Večeriske i drugih mjesta oko Viteza uvijek družili i međusobno poštovali.“
Osim novoizgrađenog pravoslavnog svetišta u Zaselju, u Vitezu se nalazi još jedan pravoslavni vjerski objekt. Riječ je o kapeli u mjestu Topola koja je izgrađena 1989. godine, a uništena i devastirana 1993. godine tijekom muslimanske agresije. Nakon razaranja tijekom rata, svetište je obnovljeno 2002. godine, a vjernici se ovdje okupljaju svakog Pavlovdana – 13. srpnja i zajedno slave ovaj datum, kako to nalažu tradicija i običaji.
SIROVI PODACI O RATNIM DOGAĐAJIMA
Grad Vitez je 316 dana bio pod blokadom takozvane muslimanske vojske. Armije BiH i neprestano granatiran i izložen snajperskoj vatri. Mnoga hrvatska sela, kao i mjesta naseljena srpskim stanovništvom, spaljena su i uništena. Srbi i Hrvati dijelili su istu sudbinu tijekom tih ratnih dana! Život je izgubilo više od 670 građana srpske i hrvatske nacionalnosti, među kojima je bio velik broj civila, djece, žena i staraca. Prilikom posvete svetišta, pravoslavni vjernici podsjetili su da je veliki broj Hrvata, kako civila tako i pripadnika HVO-a, pružao pomoć malobrojnom srpskom stanovništvu, što je spašavalo živote običnih ljudi tijekom ratnog razdoblja.
Napisao: povjesničar-sociolog Igor Mitić, Beograd
______________________
* Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih medija,autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti HB.hteam.org i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
Što vi mislite o ovoj temi?
Sviđa ti se ovaj članak,pročitaj? Podijeli ga.
Imate priču? Javite nam se na HB.hteam.org@gmail.com
More Stories
VELIKO SLAVLJE 26. svibnja 1992. Dubrovnik – akcija ‘Spaljena zemlja’ i deblokada Dubrovnika
Široki Brijeg između 1940. i 1944.: Fra Vojislav Mikulić na konju
Uskočki Klis se predao Osmanlijama (1537.)