Uprizorujući Isusovu muku, smrt i uskrsnuće u vjerničkom promišljanju, nailazimo i na popratne elemente koji su dio te „pozornice“. O nekima postoji mnoštvo podataka, a neki su dio davno minule prošlosti.
„Muka i smrt“ u sebi sadrže brojne događaje: Judina izdaja, uhićenje Isusa, susret s Anom i Kajfom, Petrova zataja, Pilatova ispitivanja, osuda na smrt, put križa, raspeće, dioba odjeće, te sama Isusova smrt za koju je „potvrda“ bila kopljem proboden bok… Uz sve ove patnjom nabijene trenutke dolazimo i do samog ukopa. Uz pojedine događaje vežu se pojedini predmeti kao neizostavni elementi.
Longinovo koplje
Za „sveto koplje“ rimskog vojnika Longina tvrdilo se kako se nalazi svugdje – od Antiohije do Rima; od Armenije do Svetog Rimskog Carstva. U 13. stoljeću Luj IX. (Sv. Ljudevit)kupio je i odnio dio fragmenta u Svetu kapelu u Parizu, odakle je nestao tijekom Revolucije. Od 1492. drugi dio fragmenta nalazi se u Rimu. Prvi put se spominje 570., no postoje tri za koja se tvrdi da su prava – vatikansko, ečmijadzinsko i bečko. Za jedno se pouzdano zna da nije ono kojim se koristio pri Isusovu raspeću, a to je ono koje se čuva u palači Hofburg u Beču… Također, Crkva ne tvrdi ni da je ono koje se čuva u bazilici Sv. Petra doista Sveto koplje.
Kako izvješćuju evanđelisti, budući da je bila židovska Priprava pred Pashu, nakon što je Isus mučeničkom smrću preminuo na križu, te mu je kopljem proboden bok iz kojeg su potekli krv i voda, valjalo je tijela – njega i njegovih „supatnika“, skloniti da ne budu izložena na križevima. Tu na pozornicu stupa Josip iz Arimateje, „vijećnik, čovjek čestiti i pravedan“, kako navodi Luka, koji je kriomice, u strahu zbog Židova, bio učenik Isusov. Upitao je Pilata da preuzme tijelo Raspetoga, što mu je ovaj dopustio. Uz mjesto raspeća bio je vrt koji je skrivao nov grob…
Ivan, koji je jedini od evanđelista bio nazočan prilikom pokapanja, te je stoga za očekivati kako najvjerodostojnije u svojem evanđelju opisuje sam ukop, spominje i Nikodema koji je također došao i donio 100 libara smjese smirne i aloje.
„Najistraženiji predmet na svijetu“
Josip je tako kupio platno te Isusovo tijelo povio u nj. Zaustavit ćemo se na ovomu, zasigurno najpoznatijem, popratnom elementu ukopa. Najprije valja podsjetiti kako imamo specifične evanđeoske izraze pri pokopu: sindón, othónia, soudárion i glagol deo/deïn, koje u svojem članku Isusov pokop prema Turinskom platnu i rupcu iz Ovieda u svjetlu Evanđelja (Crkva u svijetu, Vol. 34 No. 4, 1999.) donosi Josip Marcelić.
Sindón: izraz tumači Matej kada spominje mladića koji je pratio povorku prilikom Isusova hvatanja u Getsemaniju, a bio je zaodjenut samo sindonom. On ističe i kako je platno bilo čisto, što je znakovito jer možebitno aludira na Sveto platno (Torinsko)…
Prema tumačenjima pojma, riječ je o lanenom, finijem, dragocjenijem platnu, kakvo se proizvodi više u Indiji i Egiptu – višenamjenska tkanina.
Ivan rabi pojam othónia koji, prema riječima stručnjaka, može označavati i manje i veće komade.
Značenje korijena riječi soudárion razumijeva se kao znoj, za što platno zapravo prvotno i služi. U nekim prijevodima prevodi se i kao rubac za brisanje znoja ili za pokrivanje lica pokojnika. Ivan jasno i nedvosmisleno ističe kako se na uskrsno jutro u grobu uz othóniu nalazio i soudárion.
Potonji glagol deo/deïn u doslovnom značenju prevodi se vezati.
More Stories
Španjolska uklanja ustaške simbole s grobnice Maksa Luburića
Zašto Hrvati i Srbi iz BiH ne navijaju za reprezentacije te države?
Janez Janša postaje novi stari premijer Slovenije