Prošlost europske budućnosti Bosne i Hercegovine

Proteklih dana se u Sloveniji održao summit pod nazivom „Brdo-Brijuni“. Inicijativa koja podrazumijeva još jedan pokušaj međusobnog zbližavanja zemalja Zapadnog Balkana s posebnim akcentom na što konkretnijoj potpori u integracijskim procesima koji vode u Europsku Uniju.

Ako uzmemo u obzir da su odnosi između tih zemalja narušeni zbog različitih internih političkih previranja, posebno u Bosni i Hercegovini jer u njoj svoje interese imaju i Srbija i Hrvatska, Turska, Rusija i još poneka strana sila, onda je zanimljivo je na koji način se pristupa pregovorima o bilo kakvoj suradnji te zemlje s Europskom Unijom.

BiH kao država podijeljenog društva, ali zato presporog i nesposobnog birokratskog aparata koji svoje obveze u pred pristupnim pregovorima rješava nedovoljno brzo, odnosno ne rješava na razini na kojoj bi trebala, nije zrela za bilo kakva vanjsko-politička djelovanja. To je evidentno iz više parametara , a eklatantan primjer je konstantna društvena i politička kriza u državi od njenog nastanka.

S toga je smrtni grijeh i svojevrstan paradoks potencirati priču o ulasku u jedan supranacionalni sustav sa neriješenim unutarnjim nacionalnim pitanjem. Isto tako bezobrazno je i politički licemjerno spominjati bilo kakve vanjske geopolitičke procese, posebno one integracijske prema aparatu sa niz svojih zakona, akata i pravila bez imalo želje da se poštuju oni vlastiti, a ustavna prava jednog naroda krše i nikako ne priznaju.

Međutim, nije država Bosna i Hercegovina kriva zašto je tomu tako. Osim možda zbog toga što uopće postoji, tu je i niz drugih faktora koji odlučuju o funkcionalnosti države, a nisu se razvili o željenom smjeru. Od Daytonskog mirovnog sporazuma pa do danas nije se postigla racionaliziranost sustava, niti su se iskomunicirala krucijalna pitanja koje znače preduvjet za bilo kakvu implementaciju i razvoj. Mnogi se stručnjaci slažu da su europske integracije spas za Bosnu i Hercegovinu, a tako dugo spominjana europska budućnost tračak nade u sivilu bosanskohercegovačke sadašnjosti. To, dakako, nije ni blizu točno.

Takvo prozirno prizivanje nekakve europske budućnosti u trenutnom katastrofalnom stanju u kojem se BiH nalazi najgori je oblik klišeiziranih fraza i trajati će sve dok jedni konstitutivnost kao gorući neriješeni problem uporno pokušavaju ignorirati, a drugi prestanu izigravati one koji ga tobože rješavaju.

Potencijal koji je Bosna i Hercegovina u početku imala bio je zaista velik. Moglo se snažno krenuti u stvaranje stabilne i kvalitetne države koja će poštovati načelo konstitutivnosti naroda i postulate federalnog uređenja države, međutim činjenica da se to nije i neće dogoditi govori nam da je BiH samo pokušaj države o čemu će vrlo skoro svjedočiti i povijest.

U suštini je konstelacija odnosa kakve poznajemo i onih koji su se događali bila dobro smišljena igra s centrističkom paradigmom snažne države, a gaženje suvereniteta i federalističkih principa neminovna retorika od strane „multietničkih“ i lažnih građanskih zagovornika koja je čvrsto prihvaćena kao univerzalni narativ i službena politika sarajevskih elitnih unitarističkih postrojbi.

Bolno je i porazno da se već godinama preko leđa hrvatskog naroda lome politike i pokušaji koji su uspjeli izvesti nemoguće – od apsurdno lošeg demokratskog stanja napraviti još ne demokratskije, a od ionako podijeljenog društva još podjeljenije. Iako glavna nagrada za zasluge takvoj situaciji idu međunarodnoj zajednici koja godinama u svojoj ruci drži dirigentsku palicu, svoj skromni doprinos dao je i bošnjački simfonijski (čitaj: kakofonijski) orkestar.

Ruku na srce, nije sva krivica u lošem orkestru lošeg dirigentskog vođenja,jedan dio pripada i onima koji taj užasavajući zvuk slušaju, a pritom ne stavljaju ruke na uši. Riječ je o hrvatskoj reprezentativnoj politici revijalnog karaktera koja zahvaljujući svojoj inertnosti nije ni blizu pozicije da se usudi, a kamo li nešto konkretno napravi. To je još jedan dokaz kako se politika interesa odvija na načelu reciprociteta, djelujući subverzivno i destruktivno na sve elemente optimalnih temelja.

Uzimajući u obzir cjelokupnu nekoherentnu i asimetričnu situaciju ne postoji nitko tko bi imao dovoljno uvjerljivu priču koja kaže da BiH ima potencijalno – izgledne prilike u nekakvom smislu napredovati. I nije tu nitko protiv bilo kakvog mijenjanja stvari nabolje, no jednostavno nekada nije moguće vjerovati nekomu ili nečemu što se godinama trudi u natjecanju kako što bolje i brže uništiti svaki pokušaj konstruktivnog djelovanja i rješavanja problema. Dovoljan je to argument koji govori da Bosna i Hercegovina zbog neimanja svoje prošlosti i sadašnjosti ne može imati ni budućnost. Čak ni onu „europsku“.

hb.hteam.org