VOJNA POVIJEST M. Šerić/Varšavski ustanak 1944.: Najveći gradski ustanak u Hitlerovoj Europi (1)

 

Poljska – predmet prijepora Saveznika

 

Tijekom savezničkih diplomatskih pregovora u tijeku Drugog svjetskog rata 1943. i 1944. Poljska je bila u središtu pozornosti Velike trojice. Država zbog koje je i počeo globalni rat bila je predmet prijepora i to vrlo ozbiljan koji je prijetio raspadom savezničkog tabora. Sovjetski vođa Josif Visarionovič Staljin nastojao je dobiti jamstva za dva načela u sovjetskoj zoni utjecaja u istočnoj Europi. Prvo načelo se odnosilo na će SSSR moći slobodno intervenirati protiv svih pronacističkih stranaka i skupina te da će imati pravo dovesti na vlast demokratske režime u svim susjednim zemljama SSSR-a. Drugo načelo odnosilo se da će sve susjedne zemlje morati biti „prijateljski raspoložene“ prema Rusiji. I ta su jamstva Roosevelt i Churchill naposljetku pristali dati.

Stvaranje Lublinskog komiteta

Staljin je iskoristio tu činjenicu pa je zato odmah nakon ulaska Crvene armije u Poljsku postao pokrovitelj i zaštitnik novoosnovanog Nacionalnog komiteta za oslobođenje Poljske u kojem su dominantni bili komunisti i socijalisti. Lublin su sovjetske trupe oslobodile 23. srpnja a dva dana kasnije sovjetsko Ministarstvo vanjskih poslova objavilo je da je 22. srpnja u Chelmu potpisan manifest o stvaranju Nacionalnog komiteta za oslobođenje koji će poznati međunarodno poznat kao Lublinski komitet. On će početi djelovati od 26. srpnja i dobiti sovjetsko priznanje.

Staljinova potpora Lublinskom komitetu dovela je u neugodan položaj Churchilla i Roosevelta. Morali su ili priznati taj komitet ili ući u konflikt sa SSSR-om. U početku su zapadni vođe nastojali izbjeći dilemu nagovarajući Staljina da vodi pregovore s predsjednikom poljske emigrantske vlade u Londonu Stanislavom Mikolajczykom. Mikolajczyk bio je jedan od rijetkih emigrantskih poličara koji je bio spreman razgovarati o prihvaćanju Curzonove linije razgraničenja Poljske i SSSR-a (prema kojoj bi Poljska izgubila pola svojeg predratnog teritorija sukladno sporazumu Molotov-Ribbentrop iz 1939.). Potkraj srpnja Mikolajczyk je otputovao u Moskvu ali je saznao da su Sovjeti priznali Lublinski komitet. Staljin je takvim radikalnim potezom, instaliranjem satelitske komunističke vlade, pokazao što namjerava s Poljskom. Nadalje će govoriti da se ne želi miješati u unutarnje poljske poslove i cinično je savjetovao Mikolajczyku da se dogovara s lublinskom vladom. Naravno, da tu iskrenog dogovora nije moglo biti. Lublinski komitet bio je Staljinova marioneta.

Varšava – izmučeni grad

Varšava nije bila pošteđena rata. Štoviše do ljeta 1944. puno je propatila. U rujnu 1939. njemački bombarderi uništili su ili oštetili znatne dijelove grada kako bi Poljake primorali na potpisivanje kapitulacije. U travnju 1943. preživjelo židovsko stanovništvo Varšavskog geta podignulo je ustanak ali rezultat je bio užasan. Pobunu je krvavo ugušilo 2.000 vojnika Waffen SS-a. U divljačkom aktu odmazde cjelokupno područje geta pretvoreno je u prah i pepeo. Oko 20.000 muškaraca, žena i djece izgubilo je živote. 49.000 osoba koje je uspjelo preživjeti poslano je u koncentracijske logore od kojih su neki poslani u logore smrti a drugi u radne logore. U trenucima kada je Crvena armija potiskivala Wehrmacht na zapad nakon što u lipnju i srpnju 1944. u Operaciji Bagration uništena kralježnica njemačke vojske na Istočnom bojištu (Armijska skupina Centar), u kolovozu će u Varšavi opet biti pokrenute borbe.

Motivi Poljaka za ustanak

Ljeti 1944. sazrelo je vrijeme za ustanak Varšavljana. Poljacima je prekipjelo trpjeti nacistički teror. Nakon Operacije Bagration kroz Varšavu je prolazilo mnoštvo njemačkih vojnika dalje prema zapadu. Svima je bilo jasno da nacistička Njemačka gubi rat i da je njemački poraz zapravo neizbježan. 20. srpnja pokušan je atentat na Hitlera koji je skoro uspio što je bio pokazatelj krize režima. Očito su Poljaci smatrali da su njemačke trupe veoma oslabljene i da nacistički režim neće potrajati još dugo. To se pokazalo vrlo lošom procjenom. Naime, još početkom ljeta 1944. njemačko političko i vojno rukovodstvo zacrtalo je da Varšava posluži kao obrambeno središte i da se zadrži pod svaku cijenu. Nijemci su izgradili utvrde i ojačali svoje snage na tom području. Taj proces je usporio neuspjeli atentat od 20. srpnja pa su Nijemci u Varšavi bili demoralizirani. Poljaci su smatrali da Nijemci nemaju više želje za borbom i grdno su se prevarili. Štoviše, nakon neuspjelog atentata Hitler je postao još radikalniji i ključne pozicije u vlasti, civilnoj i vojnoj, preuzeli su SS-ovci i pripadnici Gestapa. Posljednja godina Trećeg Reicha bila je ujedno i najokrutnija. Ako je došlo do pada njemačkog morala u Varšavi taj proces je trajao svega nekoliko dana jer su njemačke snage krajem srpnja ojačane.

Osim motiva da poraze Nijemce koji su bili u nezavidnoj poziciji, Poljaci nisu vjerovali Staljinu i nisu htjeli dopustili da Crvena armija oslobodi Varšavu. Htjeli su se osloboditi samostalno. To nije bilo iznenađujuće nakon iskustva sovjetske okupacije istočne Poljske u periodu između rujna 1939. i lipnja 1941. kada je Staljin bio Hitlerov saveznik. Tada je Staljin cijelu istočnu Poljsku pripojio SSSR-u (točnije Ukrajini, Bjelorusiji a Vilnius je pripao Litvi). Godine 1943. Nijemci su otkrili masovne grobnice pobijenih poljskih časnika i civila u Katinskoj šumi. Poljska vlada u egzilu u Londonu je za taj zločin optužila Sovjete zbog čega je Staljin s njom prekinuo diplomatske odnose. Saveznici nisu htjeli podržati mišljenje Poljaka i poljska vlada se odlučila pouzdati jedino u svoje oružane snage na terenu kako se slične stvari ne bi ponovile.

Poljski oružani pokret otpora, odan vladi u Londonu pod nazivom Domovinska vojska (Armia Krajowa) pokrenuo je ustanak 1. kolovoza u namjeri da oslobodi poljsku prijestolnicu prije dolaska Crvene armije. Najveći dio ustanika bio je motiviran željom da samostalno oslobode poljsku prijestolnicu bez značajnije sovjetske asistencije ili intervencije. Uz to, tu su bili dominantni politički motivi. Vođe ustanka igrali su na dva scenarija: 1) osvojit će vlast u Varšavi prije dolaska Crvene armije i dovest će Ruse pred svršen čin, 2) ako u tome ne uspiju, moći će na Ruse izvršiti morali pritisak da priznaju poljske političke zahtjeve barem u pitanju političkog uređenja nakon rata a možda i u pitanju razgraničenja.

Stanje na bojišnici uoči početka Varšavskog ustanka

Varšavski ustanak bio je integralni dio Operacije Oluja (ili Operacija Tempest) kojeg je poduzela poljska Domovinska vojska. Radilo se o planiranom svenarodnom ustanku poljskog naroda. Već krajem srpnja taj plan je doživio neuspjeh. Domovinska vojska je planirala na području istočne Poljske napasti Wehrmacht. Kad je Staljin priznao Lublinski komitet kao poljsku vladu taj pothvat je postao nemoguć jer Sovjeti nisu htjeli surađivati. Sovjetski Savez nije htio snažnije podržati nikakvu političku ili vojnu silu koja je bila izvan kontrole Moskve. Sovjetska vlada vjerovala je samo komunistima. Doduše, u srpnju je Crvena armija ipak dozvolila poljskim postrojbama da sudjeluju u napadima na Vilnius i Lavov, najveće gradove predratne istočne Poljske ali ih je nakon borbi razoružala. Poljacima je NKVD ponudio dvije opcije: razoružavanje ili podčinjavanje Crvenoj armiji. Većina je bila razoružana a politički sumnjive osobe poslane su u gulage.

Dana 27. srpnja, njemački guverner okruga Varšave, Ludwig Fischer, pozvao je 100.000 Poljaka da se jave na posao u sklopu plana koji je predviđao da Poljaci grade utvrde oko grada. Stanovnici Varšave ignorirali su njegov zahtjev, a zapovjedništvo Domovinske vojske zabrinulo se zbog mogućih odmazdi ili masovnih hapšenja, što bi onemogućilo njihovu planiranu mobilizaciju. Sovjetske snage približavale su se Varšavi, a radio postaje pod sovjetskom kontrolom pozvale su poljski narod da se digne na oružje. Dana 28. srpnja Vrhovno zapovjedništvo Crvene armije izdalo je direktive različitim frontovima: „3. bjeloruskom frontu naređeno je da zauzme Kaunas do 1. ili 2. kolovoza i zatim da krene dalje prema istočnopruskoj granici; 2. bjeloruskoj fronti je također naređeno da napreduje dalje na jug preko Lomze, prema istočnopruskoj granici; 1. bjeloruskoj fronti naređeno je da, poslije zauzeća Bresta i Siedlca, između 5. i 8. kolovoza zauzme Pragu (nasuprot Varšavi) i uspostavi nekoliko mostobrana južno od Varšave na zapadnoj obali Visle.“ I uistinu se desno krilo 1. bjeloruskog fronta 31. srpnja sukobilo s Wehrmachtom u Pragi, predgrađu Varšave na desnoj obali Visle. U međuvremenu je i lijevo krilo 1. bjeloruske fronte forsiralo Vislu južno od Varšave i zauzelo male mostobrane Magnuszew i Pulawu. Nakon što su sovjetske trupe zauzele te mostobrane, Nijemci su pokrenuli silovite napade i premda Sovjeti neće biti s njih istjerani, nisu ih mogli više širiti.

Stanje njemačkih postrojbi

Krajem srpnja 1944. njemačke jedinice stacionirane u i oko Varšave podijeljene su u tri kategorije. Prvi i najbrojniji bio je gradski garnizon. 31. srpnja brojio je oko 11.000 vojnika pod generalom Rainerom Stahelom. Ove dobro opremljene njemačke snage mjesecima su se pripremale za obranu ključnih položaja u gradu. Nekoliko stotina betonskih bunkera i bodljikava žica štitili su zgrade i područja koja su držali Nijemci. Osim samog garnizona, na objema obalama Visle iu gradu, bile su stacionirane brojne druge vojne jedinice. Druga kategorija njemačkih snaga bila je sastavljena od policije i SS-a, pod vodstvom policijskog vođe SS-Oberführera Paula Otta Geibela, koja je u početku brojala 5.710 ljudi, uključujući policijske snage i Waffen-SS. Treću kategoriju njemačkih postrojbi činile su razne pomoćne postrojbe, uključujući odrede Bahnschutza (željezničke straže), Werkschutza (tvorničke straže), odrede poljskih Folksdojčera i bivših sovjetskih ratnih zarobljenika sada u paravojnim postrojbama. Tijekom ustanka njemačka strana svakodnevno je dobivala pojačanja.

Stanje poljskih postrojbi

Domovinska vojska na području Varšave brojala je između 20.000 i 49.000 vojnika. Sudjelovale su i druge tajne formacije. Procjene o njihovoj brojnosti kreću od ukupno 2.000 do 3.500 boraca, uključujući one iz Nacionalnih oružanih snaga i komunističke Narodne armije. Većina tih formacija nekoliko je godina sudjelovala u urbanom gerilskom ratovanju, ali im je nedostajalo iskustva u dugotrajnim frontalnim borbama tijekom dnevnog svjetla. Poljacima je nedostajalo opreme jer je Domovinska vojska prebacila oružje na istok zemlje prije odluke da se Varšava uključi u Operaciju Oluja. Druge partizanske skupine podredile su se zapovjedništvu Domovinske vojske. Mnogi su se dragovoljci pridružili tijekom borbi.

Dana 1. kolovoza poljske vojne zalihe sastojale su se od 1.000 pušaka, 1.750 pištolja, 300 automatskih pušaka, 60 jurišnih pušaka, 7 teških strojnica, 20 protutenkovskih topova i 25.000 ručnih granata. Takva kolekcija lakog oružja mogla je biti dovoljna za pokretanje urbanog partizanskog ratovanja, ali ne i za preuzimanje kontrole nad velikim gradom. Tijekom borbi, Poljaci su dobili dodatne zalihe oružja i municije zahvaljujući savezničkim isporukama iz zraka ili zarobljavanjem oružja od neprijatelja, uključujući nekoliko oklopnih vozila, posebice dva tenka Panther i dva oklopna transportera Sd.Kfz.251. Također, tvornička postrojenja pokreta otpora proizvodila su oružje tijekom borbi, uključujući puškomitraljeze, bacače plamena, granate, minobacače, pa čak i naoružano oklopno vozilo (Kubuś).

Počinje Varšavski ustanak

Dana 25. srpnja poljska vlada u Londonu dala je zeleno svjetlo za ustanak a točno vrijeme je dala na slobodan odabir Domovinskoj vojsci pod vodstvom Tadeusza Bór-Komorowskog. Poljski vojnici s karakterističnim poljskim oznakama, bijelim orlovima na crvenoj podlozi, napali su njemačke položaje u Varšavi 1. kolovoza poslijepodne u 17 sati. Domovinska vojska je činila većinu ustaničkih snaga uz potporu spomenutih manjih skupina desničara i komunista. Prvog dana ustanka ustanici su ovladali cijelim Starim gradom i većim dijelom središta grada ali nisu uspjeli zauzeti strateški ključne točke. Iako su Nijemci očekivali ustanak nisu poduzeli neke snažnije pripreme. Poljacima nije bilo lako zamaskirati mobilizaciju pa je njemačkim trupama u 16:30 sati naloženo stanje pripravnosti. Ustanici nisu izabrali pametan trenutak ustanka budući da je bilo sunčano nedjeljno poslijepodne. Nijemci su lako vidjeli njihove položaje. Poljski neiskusni vojnici naoružani lakim oružjem trpjeli su velike gubitke kod opsade snažno utvrđenih objekata.

Usprkos gubicima, među pobunjenom masom vladala je euforija. U prvim danima ustanka Židovi su izišli iz svojih skrovišta i neki su se priključili borbama. Čak se više Židova borilo u Varšavskom ustanku nego kod ustanka u varšavskom getu prethodne godine. Iako Domovinska vojska nije zauzela ključne gradske strateške položaje početkom kolovoza postigla je važnu simboličnu pobjedu. Dana 5. kolovoza Poljaci su ušli u ruševine geta, napali konc. logor Gęsiówka, porazili 90-ak SS-ovaca i oslobodili 348 preživjelih zatočenika logora. Moral među židovskim borcima narušen je antisemitizmom među nekim Poljacima. Nekoliko bivših pripadnika geta čak su ubili antisemitski Poljaci dok su zajedno s njima bili u istim postrojbama.

Njemački odgovor

Lider SS-a Heinrich Himmler ustanak je doživio kao priliku da iskaže svoju moć. Uz pomoć SS-a i policije odlučio se brutalno obračunati s pobunjenicima. Kako bi se ustanak ugušio Nijemcima su bile potrebne dodatne snage. Nakon što su se prethodnog mjeseca Nijemci povukli iz Bjelorusije, Himmler je imao dostupne elitne antipartizanske postrojbe. Njihov zapovjednik, Erich von dem Bach-Zelewski dobio je priliku da pokaže svoju sposobnost i početkom kolovoza preuzeo je njemačko zapovjedništvo u gradu od Stahela. Angažirani su i drugi stručnjaci za antipartizansko ratovanje. U Varšavu je pristigao SS Sonderkommando (specijalna jedinica) Dirlewanger iz sjeveroistočne Poljske, a iz jugozapadne Poljske stigla je SS brigada Kaminski sastavljena od zarobljenih Rusa iz SSSR-a. Uz te trupe Nijemci su u Varšavu poslali i policijske snage iz Poznanja te nekoliko stotina Azera, prebjega iz sovjetske vojske. Oko 50% pripadnika njemačkih postrojbi koji su se borili u Varšavi nisu znali njemački jezik. Zbog toga gušenje ustanka nije bilo samo represivno nego i konfuzno.

Himmler je ruskim i drugim nenjemačkim postrojbama dozvolio da vrše represije po volji. SS brigada Kaminski je 4. kolovoza ušla u jugozapadnu četvrt grada Ochotu gdje je sljedećih desetak dana uslijedila pljačka, silovanje i ubojstva civila. Bili su posebice okrutni. U Institutu Marie Curie ubili su sve koje su unutra zatekli. Prije ubojstva medicinskih sestara sve su bile odreda silovane. Njemački zapovjednici žalili su se na nedisciplinu brigade Kaminski i jer su bili zainteresirani većinom za pljačku, silovanje i pijančevanje. Bach-Zelewski je krajem kolovoza dao pogubiti njenog zapovjednika Bronislava Kaminskog ali ne zbog nediscipline njega i njegovih vojnika nego zbog toga što je zadržavao ukradena dobra a nije ih predao riznici Reicha.

Okrutni teror SS-a

SS Dirlewanger ponašao se još gore što je bilo očekivano jer su postrojbu uglavnom činili bivši zatvorenici i razni kriminalci. Nakon što su pripadnici te postrojbe u Bjelorusiji pobili desetke tisuća civila sada su dobili priliku terorizirati veliki grad i s pravom će steći status najzloglasnije SS postrojbe u Poljskoj. SS Dirlewanger (zapovjednik SS Oberführer Oskar Paul Dirlewanger)  bio je u sastavu borbene skupine pod zapovjedništvom šefa SS-a i policije za Warthegau, Heinza Reinefartha. Himmler je dao Reinefarthu sljedeću zapovijed: ubiti sve poljske borce i civile te sravniti Varšavu sa zemljom. Policija i SS Sonderkommando Dirlewanger izvršili su vjernu naredbu. Tako je samo tijekom 5. i 6. kolovoza pobijeno 40.000 civila.

Pripadnici SS Dirlewanger spalili su tri bolnice dok su ondje bili pacijenti. Iako su u jednoj od njih bili liječeni ranjeni Nijemci koji su tražili da liječnici i med. sestre budu pošteđeni to se nije dogodilo. SS-ovci su prvo pobili poljske ranjenike. Navečer su medicinske sestre odveli u svoj logor. Svake večeri časnici su bičevali te žene nakon čega je uslijedilo grupno silovanje a potom likvidacija. U četvrti Wola civili su se sklanjali u tvornici nadajući se da će ondje naći spas. Međutim, to su SS-ovci vidjeli kao priliku za još jednu masovnu likvidaciju. U jednoj tvornici je ubijeno dvije tisuće osoba a u drugoj pet tisuća. Pokolj u Woli nije sličio na oružani sukob jer je poginulo samo šest njemačkih vojnika, 20 poljskih vojnika a ubijeno je između40 i 50 tisuća civila. Odnos civilnih i vojnih žrtava bio je 1000:1. Sve se to dogodilo u razdoblju između 5. i 12. kolovoza. Masakr je naredio osobno Hitler koji je zapovjedio da se ubije „sve što se kreće“ kako bi se ustanak što prije okončao.

Sovjeti bivaju zaustavljeni pred vratima Varšave

Očekivana pomoć Crvene armije nije došla jer ju je zaustavio snažan njemački otpor na Visli na prilazima Varšavi. Bilo je sasvim jasno kako je krajem srpnja i početkom kolovoza 1944. nešto ozbiljno zapelo sa sovjetskim ratnim planovima. U Pravdi je 2. kolovoza objavljen članak „Ispred Varšave, 1. kolovoza“. Na dan izbijanja Varšavskog ustanka u glavnim ruskim novinama pisalo je sljedeće: „Na Varšavu! U ofenzivi postoji trenutak kad vojna operacija dostiže vrhunac i, zadobivši potreban pritisak i impuls, kreće dalje uopće ne sumnjajući u uspjeh. U takvom trenutku, kad se ofenziva pokrene punom snagom i počne napredovati velikim koracima, tada nikakva sila ne može zaustaviti njezin pobjedonosni hod naprijed“. Iz članka se moglo iščitati da će Crvena armija zauzeti Varšavu za nekoliko dana.

Sljedećeg dana su sovjetske novine objavile ratnu kartu koja je prikazivala bojišnicu koja se protezala istočno od Prage s vrlo uskom izbočinom nekoliko kilometara od Visle. U Moskvi se naveliko pričalo da će sovjetski maršal Konstantin Rokosovski zauzeti Varšavu 9. ili 10. kolovoza. No, tada se nešto dogodilo i Crvenoarmejci nisu uspjeli dalje napredovati. U Rusiji nije bilo dva tjedna nikakvih vijesti o stanju na varšavskom bojištu i tek je 16. kolovoza objavljeno priopćenje kako „naše jedinice istočno od Prage odbijaju silovite napade neprijatelja i napustile su Osow“. Osow je selo 18 km udaljeno od prijestolnice.

Žestoke bitke u kolovozu

Dana 7. kolovoza njemačke snage, prvenstveno SS trupe, ojačane su dolaskom tenkova koji su koristili civile (žene i djecu) kao živi štit a nekoliko žena je i silovano. Nakon dva dana teških borbi uspjeli su podijeliti bojište u Woli na dva dijela i doći do trga Bankowy. Dok su napredovali rušili su sve zgrade na putu uporabljujući ručne bombe i benzin. Ulica Wolska se nalazila južno od bivšeg geta pa su tako sada bile uništene sve ulice nadomak geta. Međutim, tada je poljska mreža barikada, uličnih utvrda i tenkovskih prepreka već bila dobro pripremljena. Obje su strane dospjele u pat poziciju, uz teške borbe od kuće do kuće. Između 9. i 18. kolovoza oko Starog grada i obližnjeg trga Bankowy bjesnile su oštre bitke, uz uspješne napade Nijemaca i protunapade Poljaka. Njemačka taktika ovisila je o bombardiranju korištenjem teškog topništva i taktičkih bombardera, protiv kojih se Poljaci nisu mogli učinkovito obraniti, budući da im je nedostajalo protuzračno oružje. Štuke su bombardirale čak i jasno označene bolnice. Varšavski ustanak je pokazao da se na urbanom terenu izrazito nedovoljno opremljene snage potpomognute civilnim stanovništvom mogu održati protiv bolje opremljenih profesionalnih vojnika iako pod cijenu znatnih žrtava od strane stanovnika grada.

-Nastavlja se.-

Autor: Matija Šerić

______________________
* Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih medija,autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org

hb.hteam.org