Nema vjerskih sloboda ako nema istinske vjere

 

Kenan Hodžić, tajnik Odbora za međureligijsku suradnju Zenica

Jedno od važnijih pitanja na lokalnoj, ali i globalnoj razini pitanje je vjerskih sloboda koje je i danas ugroženo jer brojni ljudi samo zato što vjeruju ili se njihovo vjerovanje razlikuje od drugih, bivaju žrtve progona, terora pa i ubojstava. Zato je, kako bi se svake godine skrenula pozornost na taj gorući problem, ustanovljen Svjetski dan vjerskih sloboda.

 

Tom prigodom sugovornika smo pronašli u Kenanu Hodžiću, tajniku Odbora za međureligijsku suradnju (OMS), koji je dio Međureligijskog vijeća Bosne i Hercegovine.

Kenan je rođen 25. rujna 1991. u Zenici i od rane mladosti aktivan je u različitim mirovnim organizacijama. Službu tajnika OMS-a obavlja od studenoga 2011. Radio je u Sektoru za upravu, medije i mlade Islamske zajednice u Zenici, a bavio se i novinarstvom te je urednik prve međureligijske radioemisije za mlade Da svi budu (za)jedno. Također, bio je koordinator projekata za mlade pri Nadbiskupijskom centru za pastoral mladih Ivan Pavao II.

Vanjski je suradnik na istraživačkim i mirovnim programima koje provode različite međunarodne i lokalne organizacije poput Atlantske inicijative, OSCE-a, IOM-a, Centra za mirovno obrazovanje, Centra za izgradnju mira te Fondacije Muzej Žitomislić.

Gostujući je predavač na raznim skupovima, međureligijskim i mirovnim kampovima te znanstvenim skupovima, kao i na Pravnom fakultetu, Fakultetu sigurnosnih studija, Fakultetu za menadžment u turizmu i Sinan-begovoj medresi. Autor je nekoliko radova o mirovnom aktivizmu i međureligijskom dijalogu te dobitnik priznanja Ujedinjenih naroda i Predsjedništva BiH Differences inspire, Zeničke povelje mira i Nagrade Zenice.

Sloboda vjere ili uvjerenje jest jedno od osnovnih ljudskih prava. Ovo pravo podrazumijeva slobodno ispovijedanje vjere ili uvjerenja, samostalno ili u zajednici s drugima, u javnosti ili privatno, molitvom, propovijedanjem, obavljanjem drugih različitih religijskih obreda ili jednom riječju življenjem vjere. Pod navedenim pojmom svakako da se uključuje i pravo na nediskriminaciju zbog vjere ili uvjerenja. Jasno, možemo pronalaziti različite forme i definicije koje uobličuju ovaj segment života, za nas vjernike veoma važan, ali valja istaknuti i to da nas ove slobode obvezuju. Vjerujući čovjek će u društvu koje mu jamči vjerske slobode, upravo iz svoje vlastite duhovnosti manifestirati, projaviti, živjeti vjeru kroz konkretna djela koja će učiniti to društvo boljim. Poštenje, pravednost, nekorumpiranost, istinoljubivost, marljivost, pažnja, briga za opće dobro, ljubav, dosljednost i sve to mora proizići iz čovjeka koji vjeruje i konzumira vjerske slobode. Pitanje, i ono se stalno pred nas servira: Kakvi smo to vjernici? Prije nego svako za sebe odgovori na ovo pitanje, imao bih samo malu preporuku, dragi ljudi, ne tražite uzroke vlastita nezadovoljstva sobom ili društvom daleko od sebe i nikako isključivo u drugome. U ovom trenutku mi u misli dolaze kur’anski ajeti iz sure Ja-sin gdje Bog dž.š. poručuje: „Uzrok vaše nesreće je u vama“, bilo bi dobro da ga imamo na umu prije nego što okrivimo sve, a ne pogledamo u sebe. Da zaključim, vjerske slobode su važne i potrebno je na njih uvijek ukazivati, njegovati ih te raditi na otklanjanju diskriminacija koje imamo u našem društvu, a koje su na tome osnovane, ali isto toliko je važno poručiti da nas one i obvezuju.

U našoj zemlji brojne stvari zakonodavno su pristojno uređene, dok nas vrlo često provedba samih zakona, kompliciranost sustava, pomanjkanje demokratske dobre volje, nedostatak političke, ali i društvene svijesti te, priznat ćemo svi, vrlo često naše balkanske tvrdoglavosti po dobro poznatom principu „Neka komšiji crkne krava“, dovodi u probleme. Pazite, moramo se iznova podsjećati ovdje kako to vjernici (posebno naglašavam i ističem ovu veliku riječ) sebi ne bi smjeli dopustiti. Danas vjernike imamo na mjestima odlučivanja, raduje nas to, ali i stavlja pred ozbiljnu zapitanost ako ne vidimo dosljednost. Veoma često bismo se mogli vraćati zlatnom pravilu evanđelja koje je kao načelo veoma često nama u MRV-u BiH spominjao nadbiskup u miru Vinko kard. Puljić: „Ne radi drugome ono što ne želiš da tebi drugi čine.“

Hoću reći da se stanje vjerskih sloboda u Bosni i Hercegovini najbolje može cijeniti po stanju naših mikrozajednica, mjesnih zajednica, općina, džemata, župa, parohija, i to najbolje u mjestima gdje su određene vjerske skupine u manjini. Još uvijek su mnoge stvari samo deklarativne te se kao takve ne provode. Koliko vjerske slobode ima u ovakvim sredinama, toliko je razina ovih prava zapravo zastupljena istinski. S druge strane, koliko se oni koji za sebe kažu da su vjernici i javno to manifestiraju, a na mjestima su odlučivanja u ovim zajednicama, zauzmu za sve građane, kako one vjerujuće, tako i one koji to nisu, a poštujući vjerske postulate, toliko će njihove odluke biti opće korisne i plemenite. To je zapravo slika ovih prava, to je prosto neodvojivo jedno od drugoga, tražiti pravo i boriti se da i onaj drugi to pravo dobije u istoj mjeri.

Crkve i vjerske zajednice koje ste nabrojali povijesno su utemeljenje u našem društvu i kao takve ih Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica prepoznaje. Jako je to važno, ali svakako nije samo to dovoljno. Treba se raditi na stalnom unaprjeđivanju položaja crkava i vjerskih zajednica u društvu i tu opet potičem na balans, traženja, dobivanja, ali i uzvraćanja. Državu čine njezine granice, sustav, kontinuitet, provedba međunarodnih standarda ljudskih prava, demokratskih dostignuća i drugo, ali državu, prije svega, čine njezini građani pa i oni koji su vjernici, a kod nas je to značajan broj. Koliko se prava pruži crkvama i vjerskim zajednicama te samim time i vjernicima, toliko društvo u globalu treba očekivati dosljednosti u provedbi naše vjere i to se mora osjetiti u svakom segmentu našeg društva, sve drugo bi bila izdaja, gluma ili laž. Dakako, crkve i vjerske zajednice s pravom očekuju od države rješavanje brojnih pitanja poput restitucije oduzete imovine, pitanja mirovinskog osiguranja vjerskih službenika, dakako unaprjeđenja vjerskih sloboda po drugim pitanjima. Ali dostojno je i pravedno naglasiti da država ima pravo očekivati od crkava i vjerskih zajednica dosljedno poštivanje svih postulata vjere, što bi trebalo rezultirati boljim općim stanjem društava, a samim tim i države. Ako religijske zajednice unutar svoje djelatnosti imaju određene tvrtke, obrazovne institucije i druge organizacije, onda one moraju biti obrazac pravedna, dosljedna i po svakom slovu zakona uređena poslovanja jer to je vjera, to je takav način života. Tako religijske zajednice mogu biti primjer poslodavcima, gospodarstvenicima, društvu općenito.

Politička instumentalizacija religije je nažalost sveprisutna u našem društvu, a za samu religiju je takva vrsta zloporabe katastrofalna. Ne oslikava se vjerska sloboda u onome što projavljuje religiju samo kao vizualno, dramaturški i površno folklorno-običajno. Toga je, rekao bih, i previše u našem društvu. Religija kao skup određenih pravila, formi i običaja uprisutnjuje naše uvjerenje, našu duhovnost, ali najmanje ili najslabije kroz različite instumentalizacije. Vjera je život kroz pažnju i brigu za drugoga, slabijega, onoga „bližnjega“kojeg su nam puna usta, a daleko srce i djelo. Svjestan mogućnosti da mi neki mogu zamjeriti na površnosti ili zanosu, ali nema vjerskih sloboda ako nema istinske vjere, a nema istinske vjere koju ne prate djela koja će utjecati na cijelo društvo. Po političkoj instumentalizaciji religije i same vjerske slobode bile bi svašta nešto dočim ne ono što trebaju biti. Ovdje valja biti obazriv, suradnja Crkava i vjerskih zajednica, kako međusobno, tako i s drugim subjektima u demokratskom društvu, pa čak i političkim, ima svoje zakonomjernosti, pravila, načela pa čak i obligatornosti isključivo s ciljem unaprjeđenja kvalitete života, zaštite svakog građanina na svakom pedlju naše zemlje. Znači, ovdje valja biti obazriv i ne nasjedati na floskule o apsolutno odvojenom, nesinkroniziranom, zatvorenom i samodovoljnom djelovanju svakog subjekta pojedinačno i svih subjekata zajedno u jednom demokratskom društvu. Pri tome valja spriječiti svaki vid instrumentalizacije u oba smjera, i one političke i vjerske.

Kur’an kazuje da treba svoj put življenja vjere trasirati sredinom i umjerenošću. Svako vrijeme ima svoje izazove, pa i ovo naše. Religijski fanatizam ili relativizacija religije jesu krajnosti koje imaju svoj utjecaj na vjerske slobode. Relativizacija religije pokušava staviti religiju na margine te tako utječe na razinu vjerskih sloboda, dok religijski fanatizam iskrivljuje sliku vjere u društvu. Za nas male nacije i mala društva u ovakvim okolnostima od krucijalne važnosti je razvoj demokracije, kao algoritma u kome će se maksimizirati potencijali za razvoj svih sloboda, pa i onih vjerskih.

„Institut bosanskohercegovačkog komšiluka“ neobično je važan, to je praksa kojom bismo mogli biti obrazac za izgradnju svijesti o važnosti vjerskih sloboda. Prirodno, spontano, bez trunke usiljenosti i potrebe za preobraćanjem onoga s kojim dijelimo životni prostor jest praksa koje se trebamo podsjetiti, a koju su kroz sva ova stoljeća njegovale naše bake, nane i djedovi. Ima još, hvala Bogu, takvih primjera istinske ljudske vjere i čestitosti. Oni su svoja uvjerenja potvrđivali svojim životima i poštovanjem susjeda. Iznenadili bi se današnji branitelji ljudskih prava, pa i teolozi, koliko znanja i snage ima naš “obični” svijet, posebno u kontekstu poštovanja vjere i uvjerenja komšije. Presretan sam da smo to u teškim okolnostima sačuvali i da te vrijednosti  dalje njegujemo. Govorio sam to negdje, ono kurbansko meso, božićni kolači, vaskršnja jaja, koja cirkuliraju našim sokacima i haustorima tijekom blagdana i svi im se vesele, ili stari iskreni običaji posjeta „na žalost“ili „na slatku“ jesu male stvari, ali daju mogućnost nadi za mirnu budućnost.

Monitoring je važna stvar ali nikako ne dovoljna. Monitoringom se bilježe, prate i zajednički osuđuju napadi na vjerske objekte, značajna mjesta i vjerske službenike. Nažalost moramo konstatirati da program Monitoringa jest u izvjesnoj krizi, kao i samo Međureligijsko vijeće koje prolazi vrijeme izazova, posebno kada je riječ o nedostatku financija za održiv rad. Važno je raditi na svijesti naših građana, moramo posebno mladim generacijama posvijestiti da su vjerski objekti povijesna i kulturna baština svih nas. Drugi narodi s toliko požrtvovanosti čuvaju svoju baštinu koja svjedoči njihovu povijest, njihov identitet. Mi moramo odgajati generacije koje će biti svjesne da je naš bosanskohercegovački identitet podjednako Gazi Husrev-begova džamija i njegov vakuf sa svim generacijama softi preko kojih se čulo za nas u svijetu filma, kulture i prefinjenosti,manastir Blagoveštenja Presvete Bogorodice Žitomislić sa svim svojim ikonama, knjigama, umjetninama i monasima koji su glas o našoj zemlji pronijeli diljem svijeta, samostani velike i slavne Franjevačke provincije Svetoga Križa Bosne Srebrene s baštinom bez koje je nemoguće govoriti o našoj zemlji, aškenaska i sefardska židovska zajednica čijom kulturnom baštinom pjevamo, slikamo i pričamo danas, mada možda toga nismo ni svjesni. Sve to i mnogo više od toga čini naš identitet i povjeren nam je na čuvanje i zaštitu. Važno je raditi i na proceduralnom i zakonskom rješavanju ovakvih (ne)djela, jer pravodobnim i dostatnim kažnjavanjem, ali svakako spomenutom zajedničkom osudom možemo uraditi dosta. Ali svijest svakako na prvom mjestu.

Znamo da Islamska zajednica u BiH nema potpisan sporazum s državom, tužni smo jer je to očito plod nedostatka dobre volje i političke korektnosti, ali i puni nade da će se ovaj važni formalni dio završiti brzo te da će Islamska zajednica biti ravnopravna i imati instrumente zaštite svojih prava, odnosno prava svojih vjernika. S druge strane, mnogo je primjera religijskih zajednica u BiH, kako sam i spomenuo, koje su u određenim lokalnim sredinama manjinske i uglavnom u tim zajednicama, tim osnovnim organizacijskim jedinicama naših crkava i vjerskih zajednica primjetno je određeno kršenje vjerskih sloboda. Bilo da se radi u neproporcionalnoj preraspodjeli sredstava iz proračuna lokalnih samouprava, koja su namijenjena za djelovanje religijskih zajednica, do grubljih kršenja prava na slobodu vjere unutar obrazovnih, društvenih, zdravstvenih institucija. Moj stav je da u društvenim ustanovama i institucijama ne treba isticati religijske simbole, posebno ako će isti učiniti bilo kakvu neugodnost bilo kojem čovjeku koji ne pripada toj religijskoj sljedbi ili nije uopće vjernik. Mi trebamo raditi na dostojanstvu ljudi, na tome da otklanjamo strah iz našega društva, a u posljednje vrijeme čini se da je veći strah od života nego li strah od smrti, a to je pogubno. Dragi Bog ne gleda u naša tijela, naše zidove, ne mjeri našu vjeru po količini ili veličini religijskih simbola, nego gleda u sve one vrijednosti života koje smo ranije spominjali, a koje bi svaki vjernik trebao svjedočiti. Netko je pametan rekao: „Vjernik koji nije mirotvorac, nego nasilnik, izopačuje se u najgoru vrstu ljudi.“ Ako smo istinski vjernici, nećemo dopustiti da se drugom čovjeku, koji drugačije vjeruje ili ima drugačije običaje, krši bilo kakvo pravo, čuvat ćemo i paziti na njegovo dostojanstvo i njegovu slobodu.

Ovdje bismo prvo trebali razlučiti što zapravo znači ova „većina“. To vrlo često ne znači uspostavu vlasti po volji većine, mnogo je obespravljenih i politički marginaliziranih većina u svijetu.

Zemlje na koje pledirate, ali i neke druge prolaze dekadu teška puta svoje povijesti. Mnoge zemlje i narodi prolaze kroz dugotrajne i teške ratove, a da za to nisu krivi, a s druge strane svoju odgovornost ne žele prihvatiti one zemlje koje su im donosile “demokraciju” uništivši islamski duh i temeljnu poruku da nema prisile u vjeri niti progona, a potom ih ostavljali u glibu i patnji, i to nije prvi put. I ovdje potenciram na svijest ljudi, na rad s njima. Predrasude, stereotipi, fobije raznih vrsta potiču ljude na strah. Ima muslimana koji danas rigidno i nasilno tumače Kur’an i, kako je to dobro rekao akademik Karić: „Kur’an nije kriv za njihova rigidna tumačenja, kao što ni Friedrich Nietzsche nije kriv za fašistička čitanja, niti Kapital Karla Marxa za Staljinove gulage, niti uranij što se iz njega prave te strašne bombe.“ Ne. Sve se može zloporabiti. Pri čovjekovoj je slobodi i zloporaba. Tužan sam zbog ovakvih podataka, ali svakako važno je trezveno iščitavati povijest i sagledavati današnji trenutak. Valja se zauzimati za svačije pravo, a mnoga osnovna ljudska prava se gaze danas diljem svijeta. Ja sam siguran da se “većina” stanovništva Sjeverne Koreje, Latinske Amerike, Venezuele, Kube, Nikaragve, Afganistana, Iraka… duboko ne slaže s vladajućim režimima. Kur’an nas univerzalnom porukom poziva na dobro prema svakom stvorenju, prema prirodi, životinjama, prema svemiru „Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini i bližnjima udjeljuje…“

Pravi vjernik se ne boji otvoriti drugima i dijeliti s njima svoje životne prostore, čineći ih prostorima prijateljstva. Bilo bi dobro da počnemo još danas, i to od nas samih.

Razgovarala: Josipa Miler, Katolički tjednik

______________________
* Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih medija,autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti HB.hteam.org i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

hb.hteam.org

⬇️Što vi mislite o ovoj temi?⬇️

⬇️Sviđa ti se ovaj članak,pročitaj? Podijeli ga.⬇️