Jučer je na Županijskom sudu nastavljeno suđenje Željku Travici, optuženom za ratni zločin počinjen početkom listopada 1991. godine u Ceriću i Mirkovcima, u vrijeme kada je bio pripadnik četničkih postrojbi. Dok je Travica, koji je pobjegao u Englesku, na optuženičkoj klupi, raspravu je obilježilo svjedočenje Nebojše Veselinovića, svjedoka koji je putem videolinka iz Beograda raskrinkao još jedno ime – Milorada Grubića zvanog Minja iz Mirkovaca.
Nebojša Veselinović, sada stanovnik Šida u Srbiji, u svom svjedočenju jasno je prozvao Milorada Grubića Minju kao osobu koja je u Ceriću 1991. godine ubila osam hrvatskih branitelja. Veselinović je precizirao kako je, dok se Travici sudi, Minja godinama živio u Mirkovcima – i to u kući nasuprot Veselinovićevoj, sve dok nije prokazan. Nakon što je svjedočenje odjeknulo, Grubić je, prema informacijama iz više izvora, 10. lipnja 2025. pobjegao u Srbiju, izbjegavši tako kazneni progon.
Tko je Milorad Grubić zvani Minja?
Milorad Grubić, poznat pod nadimkom Minja, godinama je bio gotovo neprimjetan stanovnik Mirkovaca. Oni koji ga poznaju iz djetinjstva opisuju ga kao samozatajnog, iz obitelji koja nije bila imućna te se njegovo ponašanje razlikovalo od razmetljivog ponašanja Željka Travice. Naime, za Travicu kojeg su zvali Đikan, jasno je bilo da naginje četništvu, što je svojim ponašanjem i pokazivao.
Oni koji bolje poznaju situaciju u ovom kraju znaju da početkom Domovinskog rata, u Mirkovcima i okolnim srpskih selima nije bilo prostora za neutralnost – tko nije htio biti četnik ili kao civil nije htio sudjelovati u mučenjima silovanjima i ubojstvima u improviziranim logorima u podrumima kuća, brzo bi završio s metkom u čelu. A, Minja je, prema svjedočenjima, sudjelovao u najtežim zločinima: ubojstvima, silovanjima, mučenjima i pljačkama.
Praonica savjesti
Posebno je šokantno što je Grubić, godinama nakon rata, živio i radio među onima na koje bez srama pucao i slao ubojite granate. Naime, Grubić već godinama u Vinkovcima ima autopraonicu poznatu kao “Minja PRAONICA”, gdje je zajedno sa ženom i sinom prao automobile građanima, gledajući ih bez srama svakodnevno u oči.
Klijenti su mu se naručivali na broj 095 1989166, a praonica, nažalost, i danas radi. Mnogi od njegovih sugrađana nisu ni znali tko im pere automobile, a oni koji su znali, šutjeli su – možda iz straha, možda iz nevjerice.
Propusti sustava i pitanje odgovornosti
Ova priča otvara gorko pitanje: kako je moguće da netko obuče četničku uniformu, ubija, kolje, siluje, muči, a zatim je skine i mirno živi među svojim žrtvama, bez srama, bez odgovornosti, pa čak možda i pruža usluge onima čije je najmilije osobno odveo u smrt? Je li moguće da institucije Republike Hrvatske nisu znale tko je Minja, ili su jednostavno zatvarale oči?
Na ovo je javno upozorio i Nikola Kajkić, bivši policijski inspektor i predsjednik Nacionalnog sindikata policije, koji je na svom Facebook profilu objavio status pod naslovom:
“Kako je četnik Milorad Grubić iz Mirkovaca pored Vinkovaca pobjegao policiji?”
“To je onaj četnik koji je 1991. u Ceriću ubio 8 branitelja. Na suđenju 3. lipnja 2025. godine, Željku Travici za ratni zločin u Ceriću i Mirkovcima, nakon svjedočenja Nebojše Veselinovića iz Mirkovaca, a sada živi u Šidu, R. Srbija (svjedočio je video linkom iz Beograda), prokazao je kao ratnog zločinca Milorada Grubića zvanog Minja, a koji je u trenutku svjedočenja i živio u Mirkovcima, R. Hrvatska… u svojoj kući! Međutim, nakon što su se ‘naši’ predomišljali da li ga uhapsiti ili ne, Milorad Grubić zv. Minja (ili za određene inspektore naš Mića), ipak je odlučio 10. lipnja 2025. godine pobjeći u R. Srbiju, te na taj način izbjegao odgovornost za ovaj gnjusni i teški ratni zločin počinjen u RH.”
Kajkić u objavi proziva i odgovorne u policiji, konkretno inspektore iz odjela za ratne zločine i specijalne skupine za istraživanje ratnih zločina, kao i ravnatelja policije Nikolu Milinu, navodeći da je ovo samo jedan u nizu slučajeva gdje ratni zločinci izmiču pravdi.
Do kada ćemo šutjeti?
Ova priča nije samo o jednom zločincu koji je pobjegao – ona je o sustavu, o društvu koje dopušta da zločinci žive među nama, da peru naše automobile, da gledaju žrtve u oči bez trunke srama. Koliko još Minja živi oko nas? Koliko ih još mirno šeta ulicama, dok žrtve i njihove obitelji svakodnevno prolaze pored njih, noseći svoju bol i osjećaj nepravde?
Možda je još žalosnije što Minjina praonica i dalje radi, a automobile peru njegova žena i sin, dok pravda za njegove žrtve još uvijek nije stigla. Naša je dužnost, kao društva, ne zaboraviti, ne šutjeti i ne odustati od istine – jer zločin bez kazne nije samo poraz pravosuđa, nego i poraz čovječnosti.
Autor:Draženka Franjić
______________________
* Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih medija,autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti HB.hteam.org i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
Što vi mislite o ovoj temi?
Sviđa ti se ovaj članak,pročitaj? Podijeli ga.
Imate priču? Javite nam se na HB.hteam.org@gmail.com
More Stories
Uoči Međunarodnog dana nestalih, upaljene svijeće u Borovu naselju: Hrvatska traga za 1744 nestale ili umrle osobe
Umirovljeni general Krstičević se prisjetio Oluje: „San svakog hrvatskog branitelja bio je što prije završiti rat.“
Napad bošnjačke Armije na Žepče i herojska obrana više od 8 mjeseci u potpunom okruženju