“Sestre rata: Heroine koje su u tišini spašavale Domovinu”

U tišini studenoga, kad magla prekriva Dunav, Vukovar ponovno diše kroz suze, kroz ponos i kroz molitvu. Grad koji je jednom pao, ali nikada pokleknuo, danas ponovno okuplja svoje junake – žene i muškarce koji su u najtežim danima Hrvatske povijesti pokazali što znači ljubav prema domovini.

Ove godine Kolonu sjećanja predvodit će vukovarske braniteljice – žene koje su u vihoru rata nosile bijele kute, a u srcima ratničku hrabrost. Među njima i Marija Meden, medicinska sestra koja je u razorenoj bolnici njegovala ranjene, tješila uplakane, i pružala nadu kad je sve izgledalo izgubljeno.

„Bilo je grozno… Ranjeni Glavašević, Nicolier…“, prisjeća se Marija, glasom koji drhti, ali ne od straha, nego od sjećanja. Sjećanja na dane kad je svaki život vrijedio beskrajno, a svaka minuta bila borba protiv smrti i beznađa.

Danas, nakon tolikih godina, Marija i njezine suborkinje ponosno će stati na čelo Kolone – u znak zahvalnosti, u znak sjećanja, ali i kao podsjetnik da hrabrost ima i žensko lice. Oko osamdeset njih, mnoge jedva pokretne, nosit će posebne šalove – simbole suosjećanja, žrtve i ponosa.

„Osjećam se ponosno… Drago mi je da su se sjetili i nas, braniteljica“, kaže Marija.
Jer iza svake uniforme, iza svakog bijelog ogrtača, stajala je žena koja je, unatoč strahu, birala ostati.

Gradonačelnik Marijan Pavliček poručuje:
„U Koloni sjećanja nije bitan ni Marijan, ni Andrej, ni Zoran. Bitna je samo žrtva Vukovara.“

I doista, tih dana Vukovar nije mjesto politike, nego sveti prostor sjećanja. Tamo gdje su životi ugašeni, rađala se sloboda. Tamo gdje je bol bila najveća, danas kuca srce cijele Hrvatske.

Marija pamti svaki pogled, svaku ranu, svaki pokušaj da se spasi još jedan život.
„Dnevno je dolazilo šezdeset ranjenika… Bili smo bez vode, bez hrane, bez materijala. Bilo je grozno.“
Ipak, ostala je. Pomagala. Liječila. Voljela.

Na njezinom stolu i danas stoje slike: Siniše Glavaševića, koji je i ranjen odlučio vratiti se na Radio Vukovar – i Jeana-Michela Nicoliera, francuskog mladića koji je Hrvatsku volio više nego vlastiti život. Njihova imena izgovaraju se sa zahvalnošću, s poštovanjem i tugom.

Dok Kolona sjećanja polako krene ulicama Grada heroja, uz zvuk koraka i molitvu tisuća, Hrvatska će ponovno zastati. Zastati – da bi se poklonila. Zastati – da bi se prisjetila. Zastati – da nikada ne zaboravi.

Jer Vukovar nije samo grad. Vukovar je zavjet. Zavjet da žrtva neće biti uzaludna, da će se istina prenositi s koljena na koljeno, i da će ljubav prema Domovini uvijek nadvladati mržnju i podjele.

Nacionalnoplus/D.P.

______________________
* Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih medija,autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti HB.hteam.org i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

hb.hteam.org

Što vi mislite o ovoj temi?

Sviđa ti se ovaj članak,pročitaj? Podijeli ga.

Imate priču? Javite nam se na HB.hteam.org@gmail.com