Danko David Slović: Ivo Andrić – između književnosti i tajnih struktura

SUBOTA, 7. ožujka 2026.

Preko Krležine obmane do zagonetnog Andrića

Naslov ovog uratka će za mnoge biti iznenađenje, ali zato dobija na važnosti pitanje: zašto je do sada u odnosu na I. Andrića izostala obavještajno – istraživačka znatiželja? A prostora je bilo. Mislim na činjenicu, da je bio politički zatvorenik i dugogodišnji diplomata, koji su često i  akteri mnogih zakulisnih igara.

Stoga uvodno nužno kratka objašnjenja, da bi se lakše shvatilo ono što  iza takovog naslova slijedi. Usuđujem se reći: u jednom dijelu ekskluzivno. Za izrazite znatiželjnike informacija odmah: prvo, nova otkrića kroz čitanje Andrićeve ”Proklete avlije”, drugo, Andrićeve veze s dr. Josefom Matlom (1897.- 1974.) , njemačkim obavještajcem i  treće, zagonetni odnos s Robert William Seton – Watsonom (1879. – 1951.), politički utjecajnim britanskim publicistom i povjesničarom. 

Studij knjževnosti između ostalog sadržava kako se metodološki pristupa izučavanju književnog djela( stil, jezik, kompozicija, struktura, estetika…). O obavještajnoj analizi, kao mogućoj, nema spomena. To je i razumljivo, jer se radi specifičnom znanju, koje se stjeće negdje drugdje.

Ali bez takove analize neka književna djela i njihovi autori, jednostavno, rečeno nisu objašnjivi do kraja. Međutim i tada je pitanje, da li smo stvarno došli do kraja. Ili su i dalje potrebna nova čitanja, nove ocjene i procjene. Uvijek su mogući pomaci naprijed.

S tim u vezi posegnut ću zasada sasvim pojednostavljeno za ”slučajem Krleža”. Među uglednim ”krležolozima ( V.Visković, V. Bogišić, K. Nemec, R. Lauer i dr.) etablirano je mišljenje – na razini istine, da je Krleža kao pitomac austrougarske budimpeštanske vojne akademije (1912. – 1913.) zbog bijega – dezerterstva u balkanskim ratovima zahvačenu Srbiju, isključen – udaljen iz te školske institucije. Pri tom kritički ne propitkuju, zašto, za razliku od drugih takovih sličnih slučajeva, nije u vojno – disciplinsko – kaznenom smislu na nijedan način sankcioniran.

Đorđe Zelmanović (1919. – 2004.), novinar – istraživač (”Kadet Krleža” – 1987.) i Stanko Lasić (1927. – 2017.), povjesničar književnosti ( ”Kronologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži – Silazak s povijesne scene 1982. – 1990” ) su barem došli do faze da se priupitaju: da li je išao po nekom tajnom planu ili je od nekoga izmanipuliran, te tko je u toj situaciji bio Krležin moćni zaštitnik? 

Ja sam osobno u ulozi neovisnog istraživača pak otišao još dalje, pa sam u  prostorom ograničenom uratku od desetak stranica ( ”O Krleži sasvim drugačije”, ”Vijenac”, dvotjednik Matice Hrvatske, br. 513, 24. 01. 2014. , vidi internet) okrenuo cijelu priču naopačke, upravo pomoću obavještajne analize Krležinih iskaza na spomenutu temu (”Moj obračun s njima” – 1932. ), zaključivši, da Krleža nije bio vojni bjegunac – dezerter, nego je rukovođen Max Ronge-om, šefom austrougarske vojne obavještajne službe, upučen u Srbiju u okviru špijunskih zadataka. 

Moje istraživanje na tu temu je inaće znatno obimnije ( 45 stranica). Iako nema dostupnih arhivskih dokumenata (uništeni, pokradeni, privatizirani i sl.) ja sam ubitačno, primjenom logičnog obavještajnog razmišljanja, ali očito i takovog specifičnog znanja, razobličio odnos Krleža – Ronge, i tako svoju tezu doveo gotovo do razine istine.

Time sam doveo u pitanje i Krležine ”Zastave”. Do mene, niti jedan književni povjesničar nije shvatio bitnu ulogu M. Rongea, jednog od likova u ”Zastavama”, u Krležinom životu.

Za razliku od sveučilišnog profesora, kroatiste Ive Frangeša (1920. – 2003.), koji ocjenjuje kako su ”Zastave”, koje se odnose na autorovo ključno desetljeće (1912. – 1922.) Krležino najautobiografskije djelo, osobno smatram da se radi o biografskoj obmani, prosto rečeno ”radi se o pili okrenutoj naopako”. Naime, Krleža ”prodaje maglu” , pa čitaoce uvjerava kako ga je Ronge progonio kao srpskog špijuna.

Iako sam na kraju uratku pozvao na polemiku oko novog viđenja ”stanja fakata”, kako je sam Krleža znao govoriti, nitko od stručnjaka ”krležologa” se nije oglasio.

Ali moj projekt, kao podlogu za nova razmišljanja u rečenom pravcu, nalazim  u podršci, koju su mu iskazali teatrolog dr. Sanja Nikčević (1960): ”Mit o Krleži” (2016.,str.21)  i etnologinja dr. Suzana Marjanić (1969.) u svom znanstvenom radu ”Krležin razgovor o Brest – Litovsku (1918.) kao apologija oktobra ili politike prijateljstva”( časopis Stud. ethnol. Croat, 2016. , str. 270). Ne ću ih ovdje citirati (op. aut. -vidi internet), ali ekstrakt je, da moje istraživanje zaslužuje ozbiljnu pažnju, u konačnici potrebu revizije dosadašnjih pisanja.

Sveučilišni profesor književnosti, akademik Krešimir. Nemec ( 1953.)  u svojoj knjizi ”Glasovi iz tmine – krležološke rasprave” (2017.) u separatu VI ”Krleža dezerter” piše: ”O tom događaju u arhivskoj građi nema sačuvanih dokumenata, a ni Krleža u svojim autobiografskim tekstovima ne spominje detalje o načinu bijega. Iznad riječi ”bijega” stoji oznaka fusnote 26, a u pojašnjenju stoji: ”Ni jedne riječi o tim presudnim danima ne piše ni u opsežnoj natuknici o Krležinom životopisu u Krležijani koju potpisuje V. Visković (Krležijana II 1999.). U kritičkoj literaturi ( Danko David Slović: ”O Krleži savim drugačije”,”Vijenac”, br. 519, 23. 01. 2014.) pojavila se nedavno i teza da je Krležin moćni zaštitnik bio Maximilian Ronge, šef austrougarske obavještajne službe”.

Pozivajući se na Nemecove opaske o Krležinom vojnom školovanju na mađarskoj vojnoj akademiji Ludoviceum, Csaba Gy Kiss (1945. – 2025.) , mađarski sveučilišni profesor, povjesničar književnosti, dopisni član HAZU, koji se posebno bavio istraživanjem opsežne biografije i književnog djela M. Krleže, napisao je studiju o tome, u obimu 14 stranica, objavljena je u Zborniku Izdavačke kuće Sveučilišta Ludovika (Ludovikas elelutak) dana 01. 11. 2022.

Csaba je u podnaslovu “Sanjar u akademiji Ludovika” napisao: “Godine 2014. “neovisni istraživač”, Danko David Slović, objavio je studiju o ovom slučaju pod naslovom “Krleža na dugačiji način”. Ova je prića prilično nejasna, tvrdi autor, i bilo bi potrebno uzeti u obzir tadašnje austrougarske i srbijanske vojne obavještajne službe, njihove metode, kako bi se sve rasvjetlilo. Slović iznosi iznenađujuću tezu da akademski student vjerojatno nije sam krenuo na ovo putovanje, već je slijedio upute austrougarske obavještajne službe. U Srbiji su ga tretirali kao osumnjičenog špijuna i smatrali su ga neobičnim slučajem. Vjerovali su da im neće biti od velike koristi kao dobrovoljac za srpsku vojsku ili kao pogubljeni špijun te bi ga radije poslali natrag, budući da bi još uvijek mogli iskoristiti mladića koji je trebao poslati časnik generalštaba. Smjela hipoteza također tvrdi, a Krleža ima bilješku, da je 1924. u Beču upoznao Maxa Rongea, šefa austrougarske vojne obavještajne službe, koji se inače  imenom pojavljuje u pet svezaka romana “Zastave” , koji zaključuje pišćev opus. U konačnici, međutim postoji malo činjeničnih dokaza koji bi to sve dokazali”. ( https: // doi. org/10.36250/01084_12 )

Jednom je Krleža rekao: ”Ljudi koji žive oko mene pojma nemaju ni tko sam, ni što sam” (I. Glišić – D. Radočaj: ” Vodić kroz Krležu” (2013.).

Kod Krleže možemo naići i na neke druge različite pristupe kod osvrtanja na temu laž – istina – prešučivanje. Tako je Krleža u maju 1916. u svoj dnevnik zabilježio: ”Kažu da historiju valja promatrati iz daljine. Za takve daljine potrebni su ”veliki vremenski razmaci”. Iz ”velikih vremenskih razmaka” često se, naime, ne vide najbitnije stvari: one se kasnije retuširaju kao detalji i nestaju u prolaznosti. Ta se metoda laganja zove historijskom sintezom”.

U svojim razgovorima s književnikom Predragom Matvejevićem (1932. – 2017.) na pitanje:”Vi ste očito izbjegavali iznositi privatne ili pogotovo intimne momente iz vlastite autobiografije…?”, Krleža je odgovorio: ”Memoaristi su uglavnom klasičari, tradicionalisti, patetični autoportretisti koji brišu i retuširaju po mogućnosti sve mračne sijenke svoje vlastite slike, da bi lik čovjeka zablistao pred pokoljenjima u veličanstvenom sjaju vlastite ovozemaljske pojave…

…Svako božje lice ima svoju scenu i svoj proscenij, svoje kulise i svoje zakulisne tajne, svoj život i svoj predživot. Svatko ima svoju fasadu, svoje više i niže spratove, svoje salone, ali i svoje podrume i tajne po svojim škrinjama na tavanima. Svi memoaristi pišu kao da primaju goste na svečanom prijemu. Znači da neće logično da vode znatiželjnike u prostore za toaletu. Ljudi glume sebe isto tako kao što to čine i crkva, države, političke partije, imajući o sebi programatski uzvišeno mišljenje i uopće sve što je ljudsko, prikazujući se u najboljoj kondiciji zbog društvenog ugleda i kredita.Tako prolaze ljudi ulicom kostimirani i maskirani u svojoj boljoj garderobi. nitko ne će da bude bestidna ptica koja smradi u svoje vlastito gnjezdo…

…Čovjek već po svojoj majmunskoj prirodi nije naročito ozbiljno biće,pak se i u memoarima stidi gole istine. On piše literaturu kako – tako, već kako umije,umjesto da govori istinu. I tako, ispovjedajući se laže ‘suviše ljudski’ maže”.

Iza ovih nekoliko citata, koji spadaju u tzv. snajperski stil izražavanja, mogao je umjesto Krleže stajati i Andrić. Ništa ne bi bilo čudno. 

Iako su za života imali susreta, prema Andrićevim riječima, ”nikada potpuno nasamo i bez dubljih razgovora”. Koliko mi je poznato nigdje nije zabilježeno, da su razgovarali o zatvorskim iskustvima, koje kao što smo vidjeli Krleža izbjegava iskreno literarno opisati, a Andrić će ta iskustva, vidjet ćemo kasnije, prikazati posredno, upotrebom drugih likova, kao da se srami istine.

I dok M. Krleža burno reagira u svaki pokušaj ulaska u njegovu privatnost, prema drugima je nemilosrdan. Pokazuje se to na primjeru I. Andrića odmah nakon njegove smrti. Krleža kaže:” …Bio je Stojadinovićev čovjek , ambasador kod Hitlera. Zašto se to prešučuje?

Povodom Andrićeva ”Ex Ponta” M. Krleža je jednom prilikom napisao:”…Te su pjesme dokument stradavanja čitave generacije…”.

To je stvarno istinita opservacija, ali nažalost o spomenutom ”stradavanju”, to jest  konkretnih detalja (tok saslušavanja, držanje u toku istrage) od samog Andrića nismo nikada saznali.

U tome ”skrivanju” su Andrić i Krleža vrlo bliski.

Andrić o sebi

U ”Znakovima pored puta” Andrić kroz svoje meditacije upravo izaziva, da se bavimo obavještajnim aspektima – detaljima njegovog života i rada. Navodimo nekoliko poticajnih citata:

– ”U prvoj polovini života čovek želi i radi ono čega će se u drugoj polovini stideti i odricati, a druga polovina mu prođe u uzaludnim pokušajima da se popravi  ili bar zataška ono što se radilo u prvoj. Tako se na kraju sve potire i svodi na nulu. Ostaje samo kajanje i stid”.

– ”Čini mi se kad bi ljudi znali, koliko je za mene napor bio živeti, oprostili bi mi lakše sve zlo što sam počinio i sve dobro što sam propustio da učinim i još bi im ostalo malo osećanja da me požale”.

– ”Gotovo svaki živ čovjek nosi svoju tajnu.To ne mora biti netačno, iako je malo romantično kazano. Možda zaista svaki od nas nosi tako neku tajnu. Nečija je manja, nečija veća, dublja po smislu i važnija, nečija beznačajna, a nečija kao da i ne postoji. Neko svoju tajnu čuva bolje, neko gore, neko apsolutno i potpuno. I kad bismo umeli tumačiti izraz ljudskog lica, stvarni a skriveni smisao čovekovih reči i pokreta, otkrili bismo dosta čudesno lepih i neverovatno strašnih stvari o kojima naša mudrost i ne sluti, o kojima nikad ne govorimo i ne pišemo. I znali bismo više, bar nešto više, nego što znamo o čoveku i njegovim putevima i bespućima”.

– ”Najlepše i najstrašnije stvari, ipak, nikad nisu kazane”.

– ”Maska ispod koje se pomalja naš drugi, samo nama znani život, to jest ”zaistinska” istorija našeg duha i tijela, koja nije nigdje zabilježena, koju nitko i ne naslučuje, koja ima vrlo malo veze sa našim društvenim uspjesima, ali koja je za nas i za naše krajnje zlo i dobro jedina važna i jedina stvarna”.

– ‘’Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živjeti’’.

I u romanu ”Gospođica” Andrić također napominje: ”U životu svakog čovjeka ima mutnih mjesta o kojima njegovo sjećanje ponajviše ćuti ili samo stegnuto govori”.

U plavoj knjizi Andrićeve književne ostavštine zapisano je (12. 06. 1956.) ; ‘’Tajna se čuva godinama i godinama, a odaje u trenutku, koji poništava sve godine vernosti i čutanja’’.

Andrić je znao govoriti: ”U ćutanju je sigurnost…ćutanje je najveća mudrost”.

Andrić odvraća svakog istraživaća riječima: ”Iz čeprkanja po biografiji, iz kritičarevih ”poređenja” autorovog života i autorovog dela, i izvođenja ”zanimljivih zaključaka”, nećete saznati ništa korisno ni pametno. Razlog je prost: krenuli ste pogrešnim putem koji ne vodi nikud i ničem”.

Stalnu težnju istraživača da saznaju nešto o njegovoj ličnosti, Andrić je kvalificirao kao ‘’nezdravo ljubopitstvo’’.

S tim u vezi daleko je realnija misao Borisa Škvorca (1962.) , sveučilišnog profesora književnosti, koji preko svoje knjige “Andrić i Krleža: poetike i politike” (2021.) objašnjava: “Kritička potraga za piščevim skrivenim likom nije nikakva hajka niti policijska hajka”.

 Mišljenja sam, da nas Andrić ne smije kočiti i da osnov za sva buduća istraživanja bude jedna njegova, po mom sudu, ključna meditacija: ”Ja sam podlegao u životu, ali ja nisam pobeđen, nego nadigran”.

Ima i sličnih zaključaka.

Književnik Borislav Pekić (1930. – 1992.) svoja iskustva kao političkog zatvorenika opisuje u knjizi ”Godine koje su pojeli skakavci”.

Godine 1948. osuđen na 15 godina strogog zatvora zbog – po tadašnjem kaznenom zakonodavstvu ilegalnog neprijateljskog aktiviteta –  ali je zbog akta pomilovanja ”odležao”  svega pet godina i mjesec i tri dana.

U nekim svojim kasnijim meditacijama na slobodi Pekić je govorio:”Mogao sam biti ubijen. Ali nisam mogao biti pobeđen”.

Drugi o Andriću – razotkrivanje ličnosti

Književni kritičar Branimir Donat (1934. – 2010.) smatra Andrića vrlo zagonetnom osobom. On je mišljenja, da je ”u svakoj tajni moguće otkriti mnogo toga novoga pa čak i kada je ona navodno do kraja riješena”.

Osobno smatram B. Donata jedinim talentiranim poznavaocem mogućih istraživanja obavještajnih aspekata u književnosti. Šezdesetih godina prošlog stoljeća bio je politički zatvorenik, s iskustvom u sučeljavanju sa svojim istražiteljima, koji su ga željeli agenturno pridobiti. Neki tvrde , da je pokleknuo, te da promjena njegovog pravog imena i prezimena Tvrtko Zane u Branimir Donat, ima s tim neke bitne veze.     

Milovan Đilas (1911. – 1995.) , komunista visokog ranga, a potom disident  doživljavao je I. Andrića kao ustrašenu osobu s mnogo tajni i nije nalazio razloge kojima bi to objasnio, pa se ”predao” riječima: ” Čudno bi i bilo da ih znam, jer je on baš njih najviše skrivao u sebi”.

I književni kritičar Predrag Palavestra (1930. – 2014.) koji se upustio u jednu vrst potrage za ‘’skrivenim’’ piscem o njemu rezimirano kaže: ”Vrlo nepoverljiv prema svim pokušajima da se sa strane uđe u njegov privatni svet, nepristupačan za svaku radoznalost i bez pravog razumevanja za posao i jezik kritike, koja svaku pojavu i istinu, svaku reč i svačije delo, dovodi u pitanje, podvrgava ispitivanju, razotkriva i vrednuje. Andrić je do smrti grčevito krio i branio sve prilaze do sebe i svoje unutrašnje teritorije. Na drugoj strani, takva situacija izazivala je sve jaču sumnju u razloge pjesnikovog skrivanja iza dobro podešene maske i davala hrane za svakojaka tumačenja”.

O tom književniku sa ”maskom”, koji je pozirajući i kiparima davao velike probleme u realizaciji, književni kritičar Vasilije Kalezić (1919 – 2004), analizirajući neke druge, od mojih, sasvim različite aspekte Andrićevog lika i djela kaže: ”Andrić je vješt kad treba izbjeći neprijatnost, promišljen kad želi da ostavi druge u nedoumici, mudar kad traži uopštavanje, nadmočan kad nameće udaljavanje od onoga što mu se ne sviđa i što može biti neprijatno”.

Književni kritičar Velibor Gligorić ( 1899. – 1977.) o Andriću kaže: ”…Vrlo je osjetljiv na sve ono što je vezano za njega i njegov život… On je jedna zatvorena, usamljenička ličnost… vrlo uzdržan čovjek… Njegova glavna osobina je – nikako ne želi da bude obmanut niti da upadne u samoobmanu. Tu se on zatvara…”.

Gligorić zaključuje: ”Ja sam sve to uvijek imao u vidu i nisam imao nikad namjeru da ga ispitujem. Uvijek je naš razgovor bio na ”tankim žicama”…s rezervom, diskrecijom…”

I dok su komunisti Andriću tepali da je ”jugoslavenski Šolohov”, beogradski građanski krugovi su mu posebno zamjerali njegovu kameleonsku prilagodljivost, lukavu kolebljivost i ”mudro” povlačenje u situacijama kada se od njega očekivao jasan i odlučan stav.

Književnica Izidora Sekulić (1877. – 1958.) za Andrić kaže: ” I govorio je malo i oprezno, i postupao u svakoj prilici sporo i neodlučno, jer nikad nije znao što sve može u govoru reći ili pri delanju učiniti”.

Književnik Meša Selimović (1910. – 1982.) piše pitajući se: ‘’Koji su bili razlozi Andrićeve ‘’samozaštite’’, skrivanje elemenata vlastite lične istorije i potpunog poricanja uloge biografije u boljem razumjevanju njegovog književnog dela?

Kakovo je to osjetljivo skriveno jezgro u njegovoj ličnosti tražilo da se oko njega podigne bedem, kojim bi se pisac zaklonio od pogleda radoznalaca? ( Žaneta Đukić Perišić: ‘’Pisac i prića’’(2012., str. 27)

Iz knjige ‘’Ko je bio Ivo Andrić’’(priredila Žaneta Đukić Perišić – 2023.) u kojoj su osvrte o njemu dali njegovi suvremenici izdvajam one čiji se  iskaz uklapa u naslov moje studije.

Branko Lazarević (1883. – 1963), književnik, karijerni diplomata Kraljevine Jugoslavije kaže: ‘’…On uopće nije iskren, niti ceni iskrenost. On smatra da je to neka vrst slabosti…Sa koje god strane mu priđem, uvek naiđem na neku mrlju…Postoji li kakav strah kod njega? Ima li kakav dosje koga se plaši…’’.    

Ja bih dodao: ne samo jedan nego više njih – austrougarski, austrijski, njemački, britanski, turski, poljski…

Poznavanje pojma ‘’dosje’’ svrstava Lazarevića u obavještajne znalce. Potvrđuju to i navodi Stanka Lasića, povjesničara književnosti, koji u ‘’Kronologiji života i rada M. K’’ (1982.) spominje tro i po mjesečni boravak Miroslava Krleže u Poljskoj 1931. godine i to u vrijeme kada je Lazarević ondje bio poslanik Kraljevine Jugoslavije.

On je preko književnika Julija Benešića (1883. – 1957.), koji je tada bio u Varšavi na dužnosti jugoslavenskog atašea za kulturu odnosno delegata jugoslavenskog ministarstva prosvjete, ali i osobnim kontaktima pratio sve aktivnosti M. Krleže, sa stalnim strahom, da taj komunistički aktivista i agitator, pred planirani odlazak u Rusiju, ne bi dao neke možda neugodne izjave štampi.

Književnik i akademik Dobrica Ćosić (1921. – 2014.) u svom zapisu o Andriću kaže:’’…Ne znam jednostavnijeg, a složenijeg i nejasnijeg čoveka u mom vremenu’’.

Književnik Ivan Lovrenović (1943.) daje zaokruženu sliku slijedećim riječima: ‘’I. Andrić se u neprekidnoj spirali stalno vraća na nezadovoljstvo sobom, na jaz između ‘’tajnog i javnog života, na prokleti leitmotiv grižnje i kajanja svega što nije uradio, a trebao je, zbog svega onoga što je uradio pogrešno, zbog bola i nepravde, koju je nanio i.t.d.  ( ’’Ivo Andrić –svugdašnji’’- 2015. – nakladnik HKD Napredak Zagreb) 

Azis Hadžihasanović (1931. – 2006.), politolog i novinar, autor knjige “Diplomata Ivo Andrić”  ( 2006)  daje ocjenu: “ Andrić uvijek tih, nedokučiv, samozatajan, oprezan, zagonetan”.

Predrag Matvejević (1932. – 2017.) , sveučilišni profesor i književnik je kao urednik učestvovao u izboru Andrićevih djela (romani i pripovjetke) za najprestižniju talijansku ediciju “I Merdiani “ I shodno tome u uvodnom tekstu je zapisao: “ U životu i delu Ive Andrića najveća  nepoznanica je upravo sam Andrić. Nije se poveravao ni onima koji su mu bili bliski. Nije odgovarao na pitanja koja su mu postavljali radoznalci. Nije dozvoljavao da mu se priđe. Nikom se nije ispovedao. Nije ronio suze kada mu je bilo najteže. Održavao je distance u odnosu na sva događanja. Rizik je video i tamo gdje ga nije bilo. Bio je oprezan i kad bi opasnost nestala. Ni zaštita koja je proizlazila iz činjenice da je bio veoma poznat i priznat nije mu bila nikakav garant. Bio je sam i kada su ga okruživali brojni ljudi.” ( M. Mitrović: “ Andrić i Italija “ – 2025.,str. 13).

Andrićevo asketsko i selekivno pisanje o zatvorskim danima. 

Iako je Ivo Andrić (1892. – 1975.) u austrougarskim tamnicama u Splitu, Šibeniku i Mariboru (srpanj 1914. – ožujak 1915.) i izgnanstvu (ožujak 1915. – rujan 1917.) pod stalnim policijskim nadzorom u raznim mjestima Bosne (Ovčarevo, Zenica) proveo dakle ukupno tri godine zbog optužbi da se bavio protuaustrijskom djelatnošću (isticanje jugoslavenske ideje, veza sa revolucionarnom nacionalističkom omladinom, agitacijom i propagandom neprijateljskog sadržaja), gotovo i nema njegovog značajnijeg, temeljitog proznog opisa tih dana. Zašto i zbog čega?

I šira analiza knjiga tzv. logorsko – zatvorskog žanra pokazuje u smislu iskrenosti široku lepezu autorskog izraza, a što kod čitaalaca mora nužno izazvati pitanje: ”Književniče, jesi li izrekao čistu istinu?”

Posebno se to odnosi na iznošenje sadržaja istraga – saslušanja, kojima je autor – memoarista bio podvrgnut.

Postoje četiri Andrićeva lirska zapisa pod naslovima: ”Iskušenje u ćeliji broj 38”, ” U ćeliji broj 115”, ”Sunce” i romana ”Na sunčanoj strani”, ali niti iz njih nije vidljivo ono što se istražuje, punoća i preciznost iskaza o zatvorskom životu.

Saznajemo tek, da je ” u čeliji br. 38 bio ukupno 12 dana i to prva dva dana sam, a zatim ”deset dana sa knjigovođom Postružnikom, jednim podmuklim i ljigavim čovjekom”. Slijedi informacija, da je zatim ”premješten u ćeliju br 115, gdje je već bilo desetak njegovih poznatih drugova” i nekoliko nepolitičkih zatvorenika, te da je jedan od njih, tumačeći zatvorsku praksu, rekao : ” Čim počne prvo ispitivanje, dolazi do premještaja osumnjičenika u samicu”.

Nešto više o svemu tome piše Marija Mitrović (1941.) , “profesor emeritus” , nekadašnja profesorica slavistike u Beogradu (do 1993. godine, a zatim na Univerzitetu u Trstu), u knjizi “Andrić i Italija” (2025.- str. 94), pa navodi, da se “bezimeni mladić (op. DDS – Andrić), politički zatvorenik, u ćeliji broj 38 suočio s Francom Postružnikom, koji je već treći put na robiji zbog falsifikata financijskih i ličnih dokumenata, prevara i podvođenja maloletnica, a po svemu sudeći, on je u međuvremenu postao i “saradnik policije”, to jest špijun, dostavljač i provokator, zatvorski “pacov”.

U dvorištu zatvora, prilikom obavezne šetnje, jedan zatvorenik uspio se približiti T. Galusu i upozoriti ga, da su mu čeliju ubacili “pacova” misleći na   F. Postružnika. 

U tom kontektu Andrić – prikriveni narator daje slijedeći opis: “ Postružnik je kriminalan tip i propalica od rane mladosti. Sada je pod istragom…Ali ono što je najvažnije da se zna, taj Postružnik služi vlastima kao špijun. Poznajući ga kao poročna čoveka koga uvek mogu da pošalju na dugu robiju, vlasti ga ubacuju u čelije onima za koje hoće da sazna više nego što se isleđenjem dobilo.”

U vezi gore spomenutog romana “ Na sunčanoj strani ” potrebno je pojašnjenje. Radi se o Andrićevom nedovršenom štivu. On je u periodu 1933. 1934. napisao dvije glave i to pod naslovima “Postružnikovo carstvo” (56 stranica) i “ Prokleta istorija “ ( 58 stranica ), a zatim odustao od finalizacije. Ostalo je rekonstruirala Žaneta Đukić Perišić na osnovu Andrićevih zabilješki i 2017. godine objavila. U oba separata glavni lik je Franc Postružnik, čovjek oprečne naravi od Andrića, koji se autobiografski, sa stvarnim događajima u svom životu krije iza lika Tome Galusa.

U svojim selektiranim sjećanjima na zatvorske dane Andrić spominje silan strah koji ga obuzimao, pa je jednom prilikom rekao: ”Biti u zatvoru, činilo mi se, tada, da je to kraj –svega. Kraj života: vi čekate samo kad će doći da vas odvedu na stratište, drugo se nije čekalo…Sami, a s vama vaš strah. Ogroman. O čemu god počnete misliti, svaka misao završi se – strahom…”.

Zaista crne misli, ali, da li je bilo baš tako?      

U takovom stanju uspi jevao je i pisati. Dio pjesama u prozi pod naslovom ”Ex Ponto” u kojima govori o stanju tjeskobe, gorčine, samotničkog očaja, ugrožene egzistencije i uskračene mladosti napisan je u tamnici, a drugi dio u kasnijem progonstvu pod policijskim nadzorom.

Miroslav Karaulac (1932. – 2011.), istraživač Andrićevog života ( ”Rani Andrić” (1976. – 1979.) kaže:”Po izlasku iz tamnice, uz nemile spoznaje i iskustva stečena preko volje, to je čovjek koji, vidi se, upravo započinje i svoja ćutanja o njima”.

Treba spomenuti da je Andrić i u svojoj noveli ” Zanos i stradanja Tome Galusa ” , zapravo kroz taj lik ispričao svoja tek neka traumatična iskustva stečena tamnovanjem u mariborskoj kaznionici.

Iako je Andrić spomenutu novelu planirao proširiti, kako bi prerasla u formu romana, odustao je od te namjere. Takovu odluku je donio nakon konzultacija sa svojom prijateljicom Leposavom  Belom Pavlović (1906. – 2004.), kojoj je dao na uvid ” čitav paket svojih ceduljica – beležaka ”, koje su se odnosile na izmišljeni lik već spomenutog T. Galusa i od koje je tražio mišljenje.

Pavlović je došla do zaključka, da se zapravo radi o Andričevoj autobiografiji rekavši: ” Galus, pa to ste Vi ! Sva ste svoja životna bolna iskustva preneli na te ceduljice ”

Andrić je prihvatio navedenu ocijenu slijedečim riječima: ” Eto, vidite, to sam htio da čujem i od Vas, da budem siguran. Znam da, hteo-nehteo svaki pisac unese sebe u svako svoje pisanje, Ako ste Vi tekstove tako shvatili, to će i mnogi drugi. Čovek ne sme da govori sam o sebi. Ja pogotovo ne bih hteo da otkrivam svoju dušu tako javno. To nije u redu”. ( Pavlović Leposava Bela : ”Sećanja na Ivu Andrića. Sveske Zadužbine Ive Andrića, sv. 14 -1998.)

To Andrićevo ćutanje i skrivanje mora imati neke dublje razloge, a to je, po mom čvrstom uvjerenju, njegova temeljita upletenost u obavještajno – špijunske situacije.

Stoga je zadatak nekog od mogućih istraživača da pokuša proniknuti u taj problem, pogotovo što je poznato da ”Andrićeva djelo uglavnom počiva na istinitim događajima, viđenim i doživljenim, koji su se mogli čuti ili saznati”.

Ali tome treba dodati i Andrićevo pozivanje na Goethea, koji je jednom rekao, da je ”sve što stoji u njegovom dijelu doživljeno, ali ništa nije kazano onako kako je doživljeno”.

Na istu temu Andrić kaže: ” U svakom književnom djelu ima ponešto lično, pa malo i biografsko”.

Dakle, o svojim zatvorskim doživljajima i uslovima bivanja, u prostoru u kojem ima djelovanja tajnih službi, o čemu u književnosti – publicistici ima brojnih svjedočenja, istina se pojavljuje u lepezi različitih stupnjeva iskrenosti. Andrić je dugo razmišljao kako da svoje obavještajno znanje iskoristi na način, kojim bi prikrio svoj mogući kukavičluk.

Kukavičluk je vjerovatno jedna od ”bodlji u Andrićevom srcu” i objašnjenje  straha s kojim je dnevno živio, bojeći se, da se o tome  sazna.

Zato nije volio intervjue. Imao neku vrst traume prema njima. Bojao se, da ga netko možda znalački priupita za detalje zatvorskog života.

To je obrazlagao riječima: ”Mogu da govorim o sebi i drugima, ali pod uslovom da se to od mene ne traži, da nisam podvrgnut ispitivanju”.

Andrić je smatrao ”čudnim” brojne interese za njegov život. Odgovarao bi protupitanjem: ”Zar nisu dovoljne moje knjige”, te sam dopunjavao: ”Sve je u mojim knjigama – ništa nisam sakrio”.

Nakon svega navedenog iščitavam zaokupljenost Andrića fenomenom doušništva, špijuniranja, što u konačnici, kada se sve poveže s likom Čamila iz romana “Prokleta avlija” ( o tome u tekstu kasnije) nedvojbeno govori, da i njemu u stvarnom životu ta pozicija nije nepoznata.

Šokantna tematska poveznica.

Da li je Andrić bio privilegiran zatvorenik?

Andrić je u samici imao prilike čitati knjige, primjerice njemu posebno dragog danskog filozofa, literate i polemičara Soerena Kierkegarda (1813. – 1855.).

Taj detalj je biografski, ali i istraživački intrepretiran na više mjesta, ali na različite načine.  

Pogledajmo šarenilo informacija vezanih za knjige u robijašnici, a koje pokazuju kako je teško istražiti istinu.

Na Andrićevu privilegiranost ukazuje i uloga njegovog istražitelja u tome !!!  O tome kasnije.    

Novinar Kosta Dimitrijević (1933. – 2022.), jedan od rijetkih kome se Andrić nešto više povjeravao, zapisao je vezano za splitski zatvor, prvo hapšenje slijedeće:”…Od sumornih razmišljanja tokom istražnog postupka spasla su ga dva toma Kirkegardovog dela ”Ili – ili”, koje je ”prokrijumčario u zatvor” zahvaljujući dobroti jednog stražara”.

Ljubo Jandrić (1934. – 1990.) , književnik, autor knjige  naslova ”Sa Ivom Andrićem” (1982.) je pak zabilježio Andrićeve rijeći:”…Ja bih, čini mi se, pre mogao bez vode, nego bez čitanja. Mene su u mariborskom kazamatu knjige spasile. Da nije bilo njih, ko zna kako bih podnio tamnicu…Ja sam u Beču za male pare kupio Kirkegardova dela na njemačkom. Kad su nam dozvolili da u zatvoru možemo primati knjige, slučajno su mi, između ostalih mojih knjiga,donijeli Kirkegarda…”.

Književnik Niko Bartulović (1890. – 1945.), ujedno Andrićev kolega sa robije kaže:”…Kirkegard je bio jedina knjiga koju mu je uspjelo provući u tamnicu, i čitava prva dva meseca, to je bila jedina naša duševna hrana…”.

Književni kritičar Vasilije Kalezić ( 1933. – 2018.), autor knjige ”Ivo Andrić u našim sporovima” (1985.) kaže, da je Andrić nakon što je bio uhapšen ponio u zatvor jednu Kirkegardovu knjigu”.

Sam Andrić nije volio, da se spekulira kako je na njegov književni rad presudno utjecao S. Kirkegard, budući je s njegovom knjigom ”Pojam strepnje” proveo prilično vremena u zatvoru.

Andrić je skloniji tumačenju, da je ta knjiga došla s njim u zatvor ”čudnim sticajem okolnosti”, odnosno da ju je ponio ”samo zato da bi imao što da čita”.

Novinaru Dragoslavu Adamoviću (1922. – 1978.) ispričana je od strane Andrića još jedna verzija, kojom se objašnjava kako i na koji način je u njegovu ćeliju dospjela knjiga, koja je bila jedina i koju je sticajem okolnosti u tom prostoru pročitao deset, dvadeset puta.

S tim u vezi Andrić spominje svog istražitelja, mladog Bečliju, pravnika, jedva nešto starijeg od njega, koji mu je omogućio kontakt s knjigom, pa kaže: ”U razgovoru rekao mi je nešto u što najpre nisam mogao ni poverovati, što je iz osnova izmenilo ceo moj život: rekao mi je, sećam se tačno kako mi je rekao, daću vam poslužitelja neka vam od kuće pošalju topliju preobuku, neko ćebe i knjige…I kad je došao čovjek koji je moju poruku nosio kući, pitao je: koje knjige? Rekao sam u onoj grozničavosti koju donosi svaka nagla i neočekivana promena stanja u kome se nalazite – pokupite sve knjige s mog stola! I on je otišao, doneo mi ćebe, čarape, gazdarica mi je poslala nekoliko divnih jabuka, moje novo odelo i samo jednu knjigu. Jednu jedinu!…ona jedna jedina, bila je na stolu, i ona je, jedna jedina, prispjela u moje ruke!…Imao sam knjigu u ruci i činilo mi se odjednom da je sav onaj neizrecivi strah nekud iščileo, da ga više nigde nema u meni; činilo mi se da nastavljam da živim…”.

Kao što vidimo,Andrić spominje izvjesnog Bečliju, njegovog istražitelja, ali nigdje nije napisao što su njih dvojica razgovarali, vezano za sam sadržaj optužnice.

U svom eseju ”Filosofija Ive Andrića” književnik Dragan Jeremić (1925. – 1986.) piše da je ”Andrić u austrougarskom zatvoru čitao Kirkegardovo delo ”Ili – ili”.

O tome je Andrić kazao slijedeće: ”Ovu Kirkegardovu knjigu u dva toma sam tamo čitao. Imao sam je još na studijima u Beču i poneo sobom u Split.Tako sam ovo delo dobio u zatvoru da mi ga stražari oduzmu već sledeće godine za vrijeme internacije u Mariboru” (Kosta Dimitrijević: ”Razgovori i čutanja Iva Andrića”- 1976.)

Kao što se vidi, u opticaju su bile dvije knjige, a ne samo jedna. Svemu nedostaje preciznosti, u Andrićevom slućaju vrlo važnom momentu.

Na temu korištenja knjiga u austrougarskim zatvorima ilustracije radi, dva podatka.

Gavrilo Princip (1894. – 1918.), atentator na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda (1914.), osuđen na 20 godina robije, umro u u tamnici u Terezinu, nije imao dopuštenje zatvorskih vlasti u smislu kontakata s knjigom.

Osamljen u samici zapravo je najviše patio zbog te činjenice, jer je bio naviknut, da uvijek čita.

Cvetko Popović (1896. – ?), jedan od saučesnika u atentatu, koji je trinaestogodišnju kaznu zatvora izdržavao u vojnom zatvoru Melersdorfu blizu Beča, kaže da je 1916. godine dobijao na čitanje knjige iz zatvorske biblioteke.

Ruski književnik F. Dostojevski( 1821. – 1881. ), koji je također imao zatvorsko – logorskih iskustava,  u odnosu na knjige, u ”Zapisima iz mrtvog doma” kaže:”… Prije, u vrijeme prijašnjeg plac – majora, bilo je čak opasno unositi knjige u robijašnicu. U slučaju pretresa došlo bi sigurno do pitanja: ”Odakle knjige? Gdje si ih uzeo? Znači, imaš veza…?” A što sam mogao odgovoriti na takva pitanja? I zato sam se, živeći bez knjiga, nehotice udubljavao u samog sebe…”.

Dalje, Dostojevski kaže, da je ”Biblija bila jedina knjiga, koja se mogla imati na robiji”.

Nastavljamo još nekim detaljima u okviru Andrićevih zatvorskih dana.    

Andriću je kao zatvoreniku bilo u određenom obimu dopušteno komunicirati sa vanjskim svijetom putem pisama.

Tako  Evgeniji Gojmerac (1894. -1915.), kolegici iz zagrebačkih studentskih dana u ljeto 1914. piše, ali ne o pravnom aspektu zatočenja, nego ”o teškom i tragičnom poremećaju svog unutrašnjeg bića”.

Svom idejnom istomišljeniku Jerku Čuliću (1889. – 1953.) piše u Split dana 9. studenog 1914. slijedeće : ”Ova tamnica je zdrava, svaki dan imam sat šetnje (po dvorištu), a po katkad čak i malo sunca.”

U drugom pismu ovom prijatelju kaže: ”Moje življenje: čitam, pišem, igram šah; dani prolaze brzo…”.

Bilo je i komunikacije unutar zatvora.

Andrić, Jerko Čulić (op. aut.- uhapšen nakon Andrića) i još četiri zatvorenika ćelije 115 uspjeli su dana 24.12.1914. godine poslati zatvorenici Maji Nižetić poruku – ceduljicu u kojoj odgovaraju na neku njenu čestitku, a uspjeli su joj i doturiti poklon – šest jabuka?

Iz sadržaja Andrićeve dopisnice od dana 7. siječnja 1915. godine upućene Mariji – Maji Nižetić na adresu Marburg (Maribor), Gefangenhaus (zatvor) saznajemo: ”Ja sam slab, ali vedar, nastojim da sve podnesem, kako najbolje umijem”.

U svojim sjećanjima M. Nižetić (1891. – 1984.), inače učiteljica iz Dalmacije, kaže da je kao pripadnica revolucionarne nacionalističke omladine u Splitu kao i Andrić i njezin vjerenik, kasnije suprug Jerko Čulić uhapšena 1914. godine poslije sarajevskog atentata i optužena ”za rušenje državnog poretka”. Navodi brojna saslušanja, svakodnevna maltretiranja…. ali ipak je stigla sloboda poslije velikih muka, tortura i optužbi za ”veleizdaju”.

I dok Andrić spominje nekog Bečliju kao svog istražitelja, Maja Nižetić kaže da je za njihovu grupu bio zadužen dr. Jerko Moskovito, pravnik Višeg suda u Splitu, u političkom smislu jugoslavenske orjentacije, dakle blizak pogledima grupe. Imao je praksu saslušavati nedeljom kad drugi suci nisu dolazili u ured.

O sadržaju saslušanja Maja ne govori ništa. Daje tek uopćeno sljijedeće: ‘’Preslušavanja se izvode sporo, po mišljenju nekih za koje nema bog zna kakovih dokaza  I oni se nadaju otpuštanju iz zatvora. Za teže okrivljene misle da  je bolje što se preslušavanja otežu’’.

I dok je Maja bila raspoložena priznati sve optužbe, Jerko Čulić joj je kroz prokrijumčareno pismo poručio: ‘’Budi pametna. Ne može se glavom kroz zid. Treba se braniti’’.

Iz ovih sadržajno skromnih dokumenata zaista je komplicirano prosuditi koliko je zatvorski život Andrića i drugih bio stvarno težak, a koliko praćen raznovrsnim ustupcima. Primjerice, M. Nižetić kaže i ovo: ” Iz mariborskog zatvora prebačena sam u zatvor u Grazu. Tamo su dozvolili meni i Jerku, da se vjenčamo – tu sam dobila i prvog sina.”

Ali zasada neka čitaoci samo usporede težinu i značenje riječi, koje upotrebljavaju M. Nižetić i I. Andrić. Zašto je Andrić tada bio tako izrazito blag?

Zašto tek 1972. godine ima potrebu kazati:”…Iz Splita parobrodom ”Višegrad” sve ”veleizdajnike” prevezli su do Rijeke, a onda vozom poslije nekoliko dana mučnog putovanja do Maribora gdje nastaviše sa saslušanjima i maltretiranjima. Bio sam tada slab i bolestan, ali u duši vedar i uveren u našu pobedu”.

Zašto nigdje nije zapisao detalje ”saslušanja i maltretiranja” ?

Andrićeva prevara kroz ”Prokletu avliju”

Andrić je također jednom kazao: ”Dajući druge, mi se odajemo” . O tome slijedi upravo takova priča.

”Prokletu avliju”, književno djelo o istambulskom (carigradskom) istražnom zatvoru Depsitio u vrijeme kada je Bosna i Hercegovina bila pod turskom vlašću, a pred raspad otomanske moći i carstva Andrić je započeo pisati za vrijeme svoje inače vrlo uspješne diplomatske karijere (1921. – 1941.), prema nekim njegovim biografima u Madridu poprilici 1928. godine, a završio je 1953. godine na Bledu, odnosno u Beogradu.

Andrić, priklanjajući se svom stilu ”da  rado vidi sebe u drugima”, on je u prenesenom smislu, svoja neposredna saznanja o svom zatvorskom životu, prikazao u ”Prokletoj avliji”.   

Andrić je htio biti pripovjedački atraktivan, a s namjerom da pritom sakrije pravu istinu o sebi, o svom slabom držanju u austrougarskim zatvorima.

Andrić je mnogim sugovornicima objašnjavao, kako se ”mučio”, kako bi postigao konačnu željenu verziju.

Naime, sam Andrić kaže: ”Prokletu avliju nosio sam u sebi punih sedamnaest godina…. Rukopis je imao preko 250 stranica. Nisam bio zadovoljan njime, pa sam se odlučio na drastična skraćenja. Ostalo je samo devedesetak stranica…Tamnovanje u mariborskoj kaznioni pomoglo mi je da obeležim osnovni krug i osenčim središnju liniju za ovu pripovjest. Neki kritičari su pisali: da nije bilo mariborskog kazamata ne bi bilo ni Proklete avlije.To već liči na isključivost. Tamnovanje mi je pomoglo u znatnoj mjeri da upoznam svet iza rešetaka, osuđenike, hapsanđije i podmuklu pravdu. Da li bi bilo Proklete avlije da nije bilo one neme i bezosećajne ćelije u Mariboru? To ja ne znam, i pisac je najmanje pouzdan izvor na kojem je mogućno proveravati takve stvari.”

Prema književnom kritičaru Petru Džadžiću (1929.-1996.) ”to je djelo sa dugom genezom zrijenja”.

U spomenutom književnom djelu Andrić progovara o svojim tamničkim iskustvima, saznanjima, a kroz lik Čamila, jednog od junaka, opisuje svoju situaciju. Dakle, Ćamil je Andrić. To je moja ekskluzivna teza.

O tom razgovoru važno je kazati slijedeće:

Ćamilu (Ivi Andriću) je prije samog saslušanja u ćeliji ”postavljena večera kakvu drugi apsenici nisu dobijali”.

Kad je pao debeli mrak u Ćamilovu  ćeliju ulaze dva pripadnika tajne policije. Stariji po rangu obavještava Čamila, da je ”prvo saslušanje bilo više formalne prirode i da su i odgovori bili takvi. Ali na tom , naravno, ne može ostati”.

Iza toga prvo konkretno pitanje je bilo: ”Potrebno je, da nam najposlije kažete za koga ste skupljali podatke o Džem – sultanu (op. aut. – austrijskom nadvojvodi i prestolonasljedniku Franji Ferdinandu) i do u sitnice razrađivali način na  koji se ostvaruje plan o buni protiv zakonitog vladara i kako se pronalaze sredstva i putevi otimanja prijestolja pomoću neprijatelja iz inostranstva”.

Ćamil je braneći se odgovorio: ”Za sebe, ni za koga drugoga. Proučavao sam ono što je poznato u našim istorijama. Udubio sam se…”.

Isljednici nezadovoljni odgovorom komentiraju: ”A kako to da od tolikih predmeta o kojima pišu knjige i nauka odaberete baš taj?, a zatim slijedi   nastavak u kojem dominira isljednikovo uvjeravanje, koje glasi: ”Vi ste pametan i školovan čovjek iz ugledne kuće. Vidite i sami da ste se u nezgodnu stvar upleli – ili vas je neko upleo…to nije dobar predmet ni za razmišljanje, a kamoli za proučavanje, pisanje i razgovore. Vi znate da reč ni kad je u najdubljoj šumi izgovorena ne ostaje na mjestu, a pogotovo kad se napiše ili čak i drugima kaže…Nego objasnite nam stvar i kažite sve. Bit će lakše za nas i bolje za vas.”

Sve završava tako što Ćamil tvrdi, da ”u svemu nije bilo nikakvog cilja i da on o svemu tome niti treba niti može da polaže računa, ponajmanje u ovaj čas, ovdje i ovako”.

Zatim dolazi do kratkotrajnog fizičkog naguravanja između Ćamila i njegovih istražitelja. Čamila izvode iz zatvora i prema postojećoj priči on je završio ili u prostoru, gdje se zatvaraju duševni bolesnici ili je zbog grubosti prema jednom od ispitivača, moguće povrijedivši ga, završio bez presude ” u grobu s bijelim kamenom bez natpisa”.

Time Andrić kao pripovjedač želi kazati, da u Ćamilovom, odnosno njegovom slučaju nije bilo pokleknuća pred tajnom službom, s očito elegantnom  namjerom, da  odbaci mogućnost novih realnih propitkivanja o pravom stanju fakata.

Radovan Vučković (1935. – 2016.), povjesničar književnosti, osvrćući se na likove bezimenih policajaca-istražitelja, jedan debeli, a drugi mršavi kaže: ”Bez sumnje, konstrukcija ova dva lika zasnivala se na nekom piščevom doživljaju”. (”Velika sinteza”- o Ivi Andriću” – 1974., 2011.)

                                                                       ***

A da je Andrić temeljito upoznao zatvorske okolnosti govori i sjajan  opis načina upravljanja zatvorom i moćna pozicija jednog od likova, Latifage Karađoza, upravnika zatvora, koji je odlični poznavalac kriminalističke vještine.

Andrić primjećuje i nadzor zatvorenika putem doušnika. U tom smislu kaže, da se vrbovanje zatvorenika može promatrati i kao mogućnost da se neka grešna osoba na kraju vrati vlastitoj društvenoj biti. Dakle, nije svrha nekog kazniti, nego ga kroz doušništvo popraviti.

Zapravo sam zatvor, prema Andriću, bio je  ”veliki rezervoar iz kog policija probire lažne svjedoke, ”mamce” i provokatore za svoje potrebe. Takvi izlaze iz zatvora ranije od predviđenog. O njima Karađoz kaže: ”Nitko ovdje nije slučajno. Ovdje nema nevinih. Pustio sam ih dosta i po naredbi i na svoju odgovornost”.

Andrić spominje i privilegirane zatvorenike. Radilo se o ”uglednijim zatvorenicima koji su imali odvojene čelije i naročitu hranu u dijelu zatvora tzv. bijeli čardak gdje su inaće spavali stražari i zatvorski činovnici”.

Dvije komparativne priče slične Čamil -Andrićevoj 

Iako se radi o sasvim drugom vremenu i prostoru, priče navodim kao jedne od najiskrenijih iskaza vezanih za nečiji zatvorski život.    

Iz knjige Juliusa Fučika ”Zapisi sa vješala” (1945.) izdvajam jedan detalj, a odnosi se na Juliusovo saslušanje u gestapovskom zatvoru u Pragu, gdje se nalazio (1942. – 1943.) kao značajni aktivist ilegalne češke komunističke partije.

Istražitelj u jednom momentu kaže:”…Vidiš, sve znamo. Govori! Budi pametan…”

Julius kao autor knjige (pravio zabilješke u zatvoru, tamničar ih iznosio van, Juliusova žena Gusta kasnije oblikovala u knjigu) komentira te riječi, pa kaže: ”Naročit rječnik! Biti pametan znači izdati. Nisam pametan”.

Dakle, Julius odbija kooperativnost, nakon čega slijedi naredba istražitelja svojim pomoćnicima: ”Svežite ga! I tucite!

U toku procesa isljeđivanja, šest tjedana nakon Juliusovog hapšenja, organizirano je suočenje Juliusa i njegove žene Guste, koja mu je ranije, kao vjerna pratilja pomagala u njegovom ilegalnom radu.

Tom prilikom isljednik se obratio Gusti: ”Nagovorite ga, nagovorite ga, da bude pametan”.

Odbila je i izrazila želju, da oboje budu pogubljeni, ako to nekome treba.

Gusta je zatim sprovedena u koncentracioni logor Ravensbruck i imala je sreću da bude oslobođena od strane saveznika 1945. godine.

Julius je pogubljen od strane nacista 8. maja 1945. godine.

Dajem primjer i kada je jedan politički zatvorenik, u zatvorskim uslovima, odbio ponudu za suradnjom sa jugoslavenskom tajnom službom. Dao je strašnu pljusku moćnoj Udbi.

Radi se o književniku i profesoru Mirku Vidoviću (1940. – 2016.), koji je svjedočanstva o danima provedenim u zatvoru objavio  u knjizi ‘’Sakrivena strana mjeseca – zapisi o Titovim tamnicama’’ (1978.) u kojima je u okviru dviju sudskih presuda kontinuirano boravio nešto više od pet godina (1971. – 1976.).

Vidović opisuje trostruke pokušaje vrbovanja od strane više operativaca tajne službe (lažno predstavljenih), koji su za tu priliku dolazili u KPD Stara Gradiška specijalno iz Zagreba.

Napominjali su da dolaze u dobroj namjeri, koja uključuje želju da mu se  pomogne,  kako bi imao mirniju budućnost. Iskazivali su brigu za familijarne prilike (skrb petero djece). Nudili mu slobodne posjete njegove supruge (mogućnost intimnog kontakta), a što se tada u zatvorskom životu smatralo za izuzetnu beneficiju i u dotadašnjoj praksi koristili su je samo ”najpouzdaniji doušnici”. Spominjana je i mogućnost ranijeg izlaska na slobodu. Kao osobi s dvojnim državljanstvom (hrvatskim i francuskim) nudio mu se ostanak u Jugoslaviji i mjesto nastavnika na nekoj visokoškolskoj ustanovi, brisanje sudske zabrane javnog objavljivanja, te dovoljno materijalnih sredstava za život.

Iza svih tih ponuda krila se želja Udbe,  da dobije agenta, sjajnih subjektivnih, prije svega intelektualnih kvaliteta i sa objektivnim prvoklasnim pozicijama (bliskost francuskoj vladi, kretanje u samom centru svih emigrantskih zbivanja, veze sa disidentima – nacionalistima u Hrvatskoj). 

Vidović  opisuje spomenute razgovore kao ‘’najmučnije u njegovom životu’’ slijedećim riječima: ‘’Što trebam raditi: prihvatiti njihovu ponudu pa izaći, možda kompromitiran, ali zdrav, ili pak odbiti pa se pomiriti s dugom patnjom, svojom i s patnjom moje obitelji? Gdje se nalazi moja prava dužnost i šta sam ja u svemu tome?’’

Vidović ostaje nepokolebljiv. Sve ocjenjuje kao ‘’mrvljenje ljudskog dostojanstva putem internog pseudopravnog mehanizma’’. Svoju čvrstinu iskazuje riječima. ‘’Hrvat-katolik iz Bosne nije se nikada ničeg svoga odrekao, niti se je ikom prodao’’.

Odbio je vlastoručno napisati molbu za pomilovanje.

Kaže: ” Nemam pravo na kapitulaciju. Treba stisnuti zube i vršiti svoju zadaću do kraja. To će biti teško, vrlo teško. Ali i veoma časno”.

O svemu je obavijestio i francuskog konzula rekavši : ”Ja sam siromašan i imam veliku obitelj, ali moja duša nije na prodaju i za to nema nikakve cijene. Odbio sam takovu trgovinu”.

Sveučilišni profesor i ‘’andrićolog’’ Krešimir Nemec naivno o liku Ćamila iz ”Proklete avlije”

Krešimir Nemec (1953.), je autor monografije ” Gospodar priče – poetika Ive Andrića” (2016.), za koju je dobio 2016. godine nagradu ”Vladimir Nazor” za književnost uz obrazloženje, da se radi o najvećoj i najsustavnijoj studiji o nobelovcu I. Andriću. (”Vijenac”, 8. 06. 2017.)

Po mom sudu studija je invalidna, jer uopće ne zahvaća obavještajni aspekt.

Nemec se u svom osvrtu na roman ”Prokleta avlija” dominantno bavi književnim pristupom t.j. ”estetikom poistovjećivanja” Ćamila i Džem – sultana, a izmiče mu kao bitno moja obavještajno – analitička teza da Andrića kroz Ćamila govori o sebi.

Dalje, Nemec se suviše emotivno stavlja na stranu Ćamila zatvorenika, pa kaže: ”U monističkom totalitarnom sustavu svi su sumnjivi, a proizvodnja općeg nepovjerenja i nesigurnosti vodi do zaključka da se svaki čin može ocijeniti kao zavjera protiv vlasti. Zato se i proces ispitivanja provodi kao samosvrhovita aktivnost kojoj je jedini cilj discipliniranje i proizvodnja priznanja iznuđenim slamanjem zatvorenikove volje. Mladića su dvojica istražitelja… zasuli pitanjima, predočavali u čemu se sastoje za njega nevidljivi prijestupi i nagonili ga da se ispovijest pretvori u priznanje…”

Nemec nastavlja i dalje u istom tonu: ” No upravo u načinu ispitivanja koje provode dvojica policajaca u Ćamilovoj ćeliji vidi se kako funkcionira svaki represivni mehanizam. Nije cilj samo iznuditi priznanje od zatvorenika, nego ga pritom treba i poniziti. I zaista, Ćamil se za ispitivanja osjećao osramoćen, unazađen, oslabljen i još manje sposoban da se brani…”

Nemec podržava Ćamila, koji je u toku istrage  shvatio, da je ”došao do praga slamanja na kojem počinje trajni poremećaj osobnosti” , te da bi se Ćamilovo priznanje optužbi ” poklopilo s procesom samoponištavanja”.

Opravdava Ćamila, koji je u takovoj situaciji ” smogao snage da, ogorčen i zgađen, odgurne svojeg ispitivača ( mršavog činovnika).

Zaključujem, da Nemec šire gledano nije upućen u metodologiju rada tajnih službi koje vjekovima regrutiraju svoju agenturu iz redova zatvorenika i logoraša i u tome su po ocijeni poznavalaca obavještajne prakse, vrlo uspješne.

Osobe, koje su pristale, da od tih tajnih službi budu ”slomljene”, gubeći svoj dignitet i integritet, čineći  moralni zaokret, radi svoga spašavanja, sigurno o takovim svojim prelamanjima ne žele javno govoriti.

Podržavam  Nemecove riječi, kojima se osvrće na Andričevu biografiju tako što kaže, da je ” u njegovom životu bilo mnogo upitnika i kontroverzija koje provociraju potrebu za kritikom, raspravom pa i polemikom.”

                                                                      ***

Žaneta  Đukić Perišić ( ‘’Pisac i prića’’- 2012.) u svom osvrtu na Andrićevu ‘’Prokletu avliju’’ ne vidi, da je lik Čamila, zapravo sam Andrić, već se fokusira na teror prema zatvorenicima i njihovim stradanjima, sve u okviru surovog mehanizma državog aparata.

Ona nije našla pisanih tragova o Andrićevom tamnovanju za koje kaže, da je u njemu ostavilo dubok trag, pogotovo što je po njenom mišljenju bilo bezrazložno.

Da li je Andrić ipak vrbovan u austrougarskom zatvoru u Mariboru?

Sklon sam afirmativnom odgovoru i to na podlozi njegovog vlastitog kazivanja, da je ” tri puta kao osumnjičen dolazio pred sud, ali niti jednom nije bio osuđen”.

S tim u vezi golica me jedna Andrićeva misao, koja glasi: ‘’Dobro je barem jedno, što ni moji najveći uzleti ni najdublji padovi uglavnom nemaju svjedoka. Oni se mogu samo naslućivati, ali o njima se može znati samo samo ono što sam ja napisao, a ja srećom, nisam brz na peru ni opširan u pisanju…’’.

Naime, Andrić je bio pogodan materijal za vrbovanje. U zatvoru je bio izrazito ustrašen, a optužujući dokument – Andrićev dnevnik koji je policija pronašla nakon sarajevskog atentata 1914. godine, pod datumom 8. lipanj 1912. zabilježena je pak karakteristična izjava povodom ranijeg atentata na bana Cuvaja:”…Neka žive oni, koji povučeni, ćutljivi u mračnim sobama spremaju bunu i smišljaju nove varke. A ja to nisam” – upravo je bila sjajna polazna osnova. Dakle, idejno je blizak atentatorima, ali osobne krivnje nema. Istražiteljeva obavještajna logika je bila, da ga je korisnije koristiti kao zatvorskog agenta, a potom i u ”izgnanstvu” u odnosu na nove moguće prekršioce zakona.

Ako čvrsto ostanemo kod pretpostavke, da je Andrić u zatvoru pokleknuo, onda nije isključeno, da su austrougarski istražitelji u njegovom slamanju, pored silnog straha u kojem se nalazio, iskoristili i njegovog tetka, inače Poljaka Ivana Matkovščika, narednika, šefa pogranične austrougarske žandarmerijske stanice u Višegradu, tražeći njegovu lojalnost prema režimu. Naime, on je stjecajem okolnosti zajedno sa svojom ženom od malih nogu roditeljski brinuo o Andriću (majka u 21-oj godina ostala udovica bez prihoda), pa je imao legitimaciju, da u jednom aranžiranom susretu u zatvoru, Andriću sugerira kooperativno ponašanje.

Mogli bi čak kazati, da je Matkovščik morao pomoći istražiteljima pogotovo, ako kao prvo uzmemo narav njegovog radnog mjesta, a kao drugo političku klimu uoći I. svjetskog rata i  što je represivni aparat tada radio ili namjeravao raditi.

Ivan Matkovščik je rođen 1852. godine. Umro je u Višegradu naglo 12. kolovoza 1924. godine. Andrić je tada živio, radio i studirao u Grazu.

O smrti svog tetka i poočima pisao je iz Graza svojoj prijateljici Zdenki Marković slijedeće:”… Teži udarac, u svakom smislu, nije me mogao zadesiti… Tek ovdje, kad sam opet sam, vidim što nam je svima on bio i što sam izgubio…..”.

Ovdje treba napomenuti, da je Andrić nakon pomilovanja dana 2. srpnja 1917. godine odmah otputovao u Višegrad i nastanio se kod porodice Matkovščik, gdje je ostao do kraja mjeseca.

Početkom jeseni iste godine Andrić je mobiliziran, ali zbog zdravstvenih razloga odlazi na liječenje u Zagreb, u bolnicu ‘’Sestara milosrednica’’,gdje ga zahvaća i opća amnestija.

Postavljanje   pitanja Andrićevog pokleknuća ima u potpunosti svoje opravdanje.

Pri tome, treba naglasiti, da je I. Andrić 1911. godine bio prvi predsjednik Srpsko – hrvatske napredne organizacije kao tajnog udruženja.

Još 1912. godine u javnost je procurila vijest da je državna policija u hrvatskim zemljama sastavila popise režimu nepoćudnih osoba, koje bi, bude li rata, trebalo uhititi i onemogućiti u njihovu antirežimskom djelovanju.

Sažeto rečeno antirežimska raspoloženja u hrvatskim zemljama bila su snažno prisutna. Predstavnici vlasti znali su da vlada nezadovoljstvo i budno su, putem policije, žandarmerije i doušnika pratili aktivnost svojih protivnika.

”Mlada Bosna”, nacionalno – revolucionarni pokret u Bosni i Hercegovini pred I. svjetski rat, koji za ostvarenje svoga cilja: oslobođenje i ujedinjenje Južnih Slavena, nije prezao od terorističkih metoda protiv austrougarskih vlasti. Članovi ”Mlade Bosne”: V. Gačinović, G. Princip i dr. izvršili su 28. 6. 1914. “Sarajevski atentat” (ubojstvo austrougarskog prestoljonasljednika, nadvojvode Franje Ferdinanda).

Iako je bilo apologetskih teza, da su pripadnici nacionalističkih revolucionarnih grupa u istragama (period pred I. svjetski rat) imali hrabro držanje t.j. nisu hitjeli otkrivati svoje drugove, te da su svoje opće političke poglede iznosili vrlo smjelo, ima i drugi podataka.

Tako je primjerice, u toku istrage nad Gavrilom Principom i drugovima otkriveno još nekoliko tajnih organizacija mladobosanaca i to ne samo u Sarajevu i Bosni i Hercegovini, nego i istovrsne organizacije u Sloveniji i Dalmaciji, koje su održavale veze s mladobosancima.

Dakle, da zaključim. Andrić je svojim , kako se obavještajnim rječnikom kaže. subjektivnim kvalitetama ( inteligencija, obrazovanje i dr. ) i objektivnim mogućnostima prisustva u operativno interesantnom prostoru trebao biti pravi ”doušnički pogodak”.

Andrić kao izgnanik (ožujak 1915. – rujan 1917.).  Nejasan period 

I još jedan period Andrićevog života je neistražen, nedorečen, a radi se o periodu njegovog izgnanstva.

U razgovoru sa književnikom i novinarom Kostom Dimitrijevićem o tom dijelu svog života Andrić kaže: ”Po ondašnjem običaju posle tamnovanja 1915. godine bilo mi je od vlasti određeno i prinudno mesto boravka. Običaj je tada bio da se uhapšeni odmah otera u mesto rođenja. Pošto u rodnom mestu Travniku nisam imao nikoga, nisu znali što će sa mnom. Onda su me proterali u Višegrad. Ni tamo nisu  znali opet šta će sa mnom? Imao sam stalno jednog njihovog čovjeka o vratu, a onda su htijeli da me pošalju u vojsku. A ja nisam bio ni za vojsku sposoban…I to stvarno, zbog slabog zdravlja, nisam bio sposoban…Nije bilo u pitanju neko sabotiranje…Tu su se oni malo preračunali…Ja sam poslije amnestije prešao u Zagreb, u bolnicu Milosrdnih sestara, a to beše kao da sam otišao u inostranstvo. Tako je bilo bar u ono vreme…”.

Kao što se vidi Andrić uopće ne spominje detalje te prismotre, ništa o identitetu tog nadziratelja ili neki lični opis istog, te kako se konkretno provodila i koliko je utjecala na njegov život. 

Maja Nižetić, Andrićeva supatnica iz mariborskog zatvora o njegovom izgnanstvu u Ovčarevu kaže: ‘’Pričao mi je da mu je tamo bilo najteže. Bojao se stati s ljudima. Nije se smio pozdravljati ni sa kim i nikome se javljati’’.

Hvatajući se za Andrićeve riječi književni kritičar Slavko Leovac (1929. – 2000.) pod naslovom ”Pripovedač Ivo Andrić” piše, da je Andrić u izgnanstvu bio ”pod stalnom policijskom prismotrom”.

Ovakova prosto – jednostavna opservacija S. Leovca  o policijskoj prismotri, bez težnje da se oplemeni nekim detaljima, primjerice barem nešto o ”čovjeku koji je Andriću za vratom”, pokazuje se kao velika mana u pristupu književnih kritičara na planu biografskih istraživanja detalja o postupanju vlasti prema političkim prijestupnicima.

O tom dijelu Andrićevog života kratko nalazimo u knjizi Ž. Đ. Perišić: ‘’Pisac i priča’’(2012.), gdje ona kaže: ‘’Kada se Andrić nakon zatvora u Mariboru javio u policiju u Travniku radi konfinacije, rekao je policajcu: ‘’Ja vam ne ću praviti neprilike’’. Dobio je odgovor: ‘’Pa da i hoćete- nećete moći’’

Iz knjige knjževnopovijesnih studija pod naslovom ”Književnost i historiografija” ( Hrvatska sveučilišna naklada d. o. o. , Zagreb, 2021.) autorice Ive Beljan Kovačić (1979.) saznajemo, da je Andrić za vrijeme internacije u Ovčarevu i Zenici imao lične kontakte s bosanskim franjevcima ( fra Alojzije Perčinić, fra Augustin Čičić i dr.) pa mu je tako omogućeno da obilazi njihove rezidencije i knjižnice, sluša priče starih fratara i čita samostanske knjige- kronike – ljetopise.

Na taj način je Andrić ovladao franjevačkom književnom baštinom, a što se odrazilo u njegovom doktoratu ”Die Entwicklung des geistegen Lebens in Bosnien unter der Einwirkung der türkischen Herrschaft” (”Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine” obranjenom u Grazu 1924. godine o ćemu će kasnije biti još riječi.

Ljetopisi su vrijedan izvor crkvene i političke prošlosti osmanske Bosne.

Sadržajno ljetopisi obuhvačaju vrlo širok raspon tema, od crkvenih ( stanje u franjevačkoj provinciji, odnos prems Rimu, situacija u samostanima, preko političkih ( odnosi katolika i franjevaca s vlastima, stanje u zemlji, odnosi vezira prema domaćem plemstvu, ratovi, dekadencije i potkupljivost vlasti ) do socijalnih ( odnosi među pripadnicima različitih konfesija, gospodarstvo, svakodnevni život).

Kakav zaključak izvodim iz sadržaja ljetopisa u koje je Andrić dubinski ušao? Teme su vrlo interesantne čak i u obavještajnom smislu, pa mi se prića o Andrićevom izgnanstvu s ‘’policajcem oko vrata’’ čini kao farsa. On je istraživao kronike po zadacima austrougarske obavještajne službe nakon što je od iste vrbovan u mariborskom zatvoru?

O mojim sumnjama u vrbovku i događanjima oko njegove doktorske disertacijeb u Grazu 1924. godine biti će rijeći kasnije.  

Andrićevo izgnanstvo prekinuto je aktom pomilovanja koji nosi nadnevak  2. srpnja 1917.  godine, a zatim uskoro i općom amnestijom početkom jeseni iste godine. Andrićevo pomilovanje spomenutog dana navodi novinar Radovan Popović (1933.) , njegov biograf. (Sabrana djela Ive Andrića, knjiga 10, ”Staze, lica, predeli”, nakladnik ”Svjetlost”,1988.)

Međutim, Popović nije prezentirao dokument iz kojeg bi bilo vidljivo da li se radi o Andrićevoj molbi kojoj je vladar udovoljio ili se radi o inicijativi s ”državnom milošću” samog vladara. To je vrlo važan detalj za cjelovitu procjenu Andrićeva držanja u odnosu na austrougarski represivni aparat.

Ako je Andrić pisao molbu, da li je u sadržaju iskazao poniznost? U zatvoreničkoj praksi mnogo je primjera da politički zatvorenici odbijaju mogućnost molbe za pomilovanje jer smatraju da time priznaju sudsku presudu i odriču se svoje borbene ideje. To se općenito smatralo nečasnim, sramotnim i kukavičkim. Zato se one zatvorenike iz te kategorije koji su pomilovani, kasnije na slobodi, u redovima političkih istomišljenika gledalo sa izvjesnim podozrenjem.

Pomilovanje je i akt u kojem svoj prostor i interes nalaze i tajne službe, koje korištenjem određenih državnih kanala mogu ”nagraditi” osobu koju je u zatvoru ili logoru vrbovala. To se obično radi ”maskirano” , tako da se isti akt donese u ”paketu”, dakle više pojedinačnih rješenja uvrštavanjem i onih osoba  koje sa tajnom službom nisu imale nikakve veze.

Nakon amnestije Andrić je zbog sumnji na moguću tuberkuloznu bolest stigao u Zagreb, u Bolnicu sestara milosrdnica. Zdravstvena ocjena je bila trenutno nepovoljna pa je zahvaljujući bolesti ?, uspio izbjeći opću mobilizaciju. 

Zanimljiva je opservacija  književnika Miloša Crnjanskog (1893. – 1977.)  krajem 1918. godine vezano za susrete s Andrićem, kada je rekao, da nikada nije vjerovao u njegovu bolest. Kaže: ‘’Andrić je bio mažen’’.

Dalje, ovdje je interesantno spomenuti, da je Andrić u bolnici susreo Iva Vojnovića (1857. -1929.), pisca i dramaturga, bolesnika s očnim problemima. Književnost ih je zbližila, ali i činjenica, da su obojica bili žrtve austrougarskog represivnog aparata, a kasnije, osnovano sumnjam, pod teretom ucjene, bliski tom aparatu. Pojašnjavam. Ivo Vojnović je oduvijek slovio za ”barda jugoslavenske unitarističke ideje”, iako se praktičnom politikom nije nikada bavio. I kao takav je ipak za vrijeme austrougarskih vlasti kao ”politički nepouzdana osoba” proveo u internaciji u Austriji punih 17 mjeseci (srpanj 1913. – prosinac 1914.), a da uopće nije preslušan, pa dakle niti kazneno prijavljen.

Godine 1917. (ožujak – kolovoz) protiv njega se vodio kazneni postupak zbog sumnje da zajedno s svojom majkom prima neki novac od Ministarstva vanjskih poslova Srbije, on honorare za objavljena djela, a majka penziju od 200 dinara mjesečno. 

Izvršena je i premetačina stana, ali nikakvi dokumenti o tome nisu pronađeni, pa je postupak obustavljen.

Nažalost, u cijeloj toj prići nedstaje nešto, što bi u kontestu zadane studijske teme bilo najinteresantnije, a to je sadržaj njihovih razgovora o zatvorskim, izgnanstvenim i internacijskim iskustvima.

Po mojoj procjeni oni su, svaki sa svojom prethodnom političko – špijunskom prićom, a u okviru neke obavještajne kombinatorike austrougarske tajne službe stavljeni ciljano u isti bolnički prostor.

U okviru te kombinatorike i podatak, da je Ivin brat Lujo Vojnović (1864. – 1951.), srpski i starojugoslavenski političar bio  svojevremeno žestoko optuživan od strane M. Krleže, da je bio u službi austrougarske tajne službe.

Vremensko lociranje Andrićeve moguće špijunaže – period diplomatskog rada

Andrić je mogao postati špijunom u dva perioda svog života: kao austrougarski zatvorenik i izgnanik (1914.-1917.) o čemu je već bilo govora, a druga sumnja pada u vrijeme kada je kao diplomata Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije (1921. – 1941.)  radeći uglavnom na poslovima, kojima se bave politička odjeljenja, inače bliska obavještajnim strukturama neke države, i u kojem poslu se traga za ”živim izvorima” informacija, ali i postaje nečiji ”izvor”.

Taj period svog života Andrić, bogatog obavještajnim znanjima, koje je stekao u toku svoje dugogodišnje diplomatske karijere nije nigdje opisao. U prenesenom značenju, ipak da.

Do tog se zaključka nužno dolazi nakon što se pročita njegova ”Travnička kronika” (roman završen 1942. , a objavljen 1945. godine) u kojoj je na niz mjesta spomenuta metodologija obavještajnog rada (tajno praćenje, otvaranje protivničkih pisama, stvaranje agenture, podmićivanje protivnika, propagandni rat, kontraobavještajna zaštita svojih redova), primjenjivana od strane austrijskog i francuskog konzula i njihovih pomoćnika na dužnosti u Bosni (1806. – 1814.) u vrijeme kada je to bio izuzetno važan geopolitički prostor.

Vrijedno je ovdje spomenuti Andrićeve riječi o konzulima – glavnim likovima, koje glase: ”Ja sam sve te ličnosti hranio svojim zapažanjima i iskustvima…”.

I.Andrić  i u svojim drugim djelima upotrebljava pojmove, koji spadaju u obavještano -špijunski vokabular.

U romanu ‘’Na Drini ćuprija’’ spominje, da je u višegradsku kasabu 1903. godine došao ‘’naročit obavještajni oficir, Ličanin’’ i s tim u vezi dodaje: ‘’Policija je hapsila i kažnjavala mladiće zbog neopreznih izjava ili zabranjenih srpskih pjesama…Proterivani su sumnjivi stranci’’. 

U daljnjem tekstu Andrić spominje kao lik izvjesnog Gustava, kelnera i kafedžiju, koji je za sebe govorio, da je već petnaest godina austrougarski obavještajni organ (kaplar) stoga povjerljiva ličnost najviših vojnih krugova. 

U romanu ‘’Omerpaša Latas’’(1976. – postumno) u kojem se iza naslova krije Mihajlo – Mićo Latas (1806. – 1871.) , Srbin koji se rodio se u ličkoj graničarskoj obitelj u općini Plaški. Kao časničko dijete pohađao je kadetsku austro-ugarsku školu u Gospiću i stupio u austro-ugarsku vojsku kao kadet-narednik. Navodi se da mu je otac zbog problema s kockanjem optužen za pronevjeru novca iz lokalne vojne blagajne. Navodno je, da se ne otkrije obiteljska sramota i da se spase ostali članovi obitelji, Mihajlo preuzeo sramotu na sebe i pobjegao u Bosnu 1827. godine od austrijskih vojnih vlasti zbog pronevjere novca. 

U Banja Luci je iste godine prešao na islam i pristupio osmanlijskoj vojsci gdje se izvanrednim sposobnostima , najprije kao vojnik i zapovjednik uzvisio do paše i seraskera, (vojskovođa, vrhovni komandant) te je kao sablja ugušio pobune protiv sultana. širom carstva, između ostalog i u Bosni 1850. – 1851. 

Andrić navodi da je Omerpaša Latas imao službu bezbednosti na čijem čelu je bio major Sabit, a njegov pomoćnik Idris – efendija. Za takovu službu Andrić kaže: ‘’Samo mali broj ljudi ima sklonosti i sposobnosti za tu vrstu posla.’’

U ‘’Priči o kmetu Simanu’’ (op. aut. – Simi Vaskoviću – Simanu) susrećemo se s izrazom Špicl, kojeg Andrić  objašnjava kažujući, da se tako u Bosni u austrougarsko vrijeme govorilo za osobe, koje su bile policijski dostavljači , a narod ih je zvao i ‘’potajnik’’.

Iza tog pogrdnog naziva germanskog porijekla ( op.- prema objašnjenju B. Klaića ‘’Riječnik stranih riječi’’) – Špicl znači pas, pa potom ‘’njuškalo’’, doušnik) Andrić smješta izvjesnog Aleksu, pomoćnog učitelja, kasnije javni pisar, koji je došao u Sarajevo iz Zemuna i odmah prešao na islam s novim imenom Arif – efendija.

On je prijavio Simana, da namjerava uznemiravati austrougarskog nadvojvodu za vrijeme posjeta Sarajevu.

Zbog preventive ( tri dana zatvora ) priveo ga je carski redarstvenik Vaso Genga, a samo saslušanje je obavio povjerenik redarstva Kosta Hermann ( I. Andrić: ‘’Nove pripovetke’’- 1949.)

Interesantno je Andrićevo uvođenje u priću K. Hermana (Bjelovar, 1850. – Beč, 1921.), po narodnosti Nijemac, dakle osobe koja je stvarna, a karakterizira ju vojno obrazovanje, visoka pozicioniranost i povjerljivost u austrougarskoj upravi u Bosni i Hercegovini, uloga dvorskog savjetnika.

Nakon formalnog umirovljenja bio je prvi ravnatelj Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine.

Po mojoj procjeni bio je blizak i austrougarskim obavještajnim strukturama. Na takovo razmišljanje me navodi  njegova bliskost s književnikom A. G. Matošem, austrougarskim vojnim bjeguncem, osnovano sumnjivim, da je bio upleten u špijunske igre.

 U pripovjetki ‘’Zeko’’ Andrić spominje lik Milana Stragarca, lađara i ribara na Savi, za kojeg su neki ‘’šapatom i bez svjedoka tvrdili, da je u vezi s policijom i njen dostavljač, da je tako negdje i izgubio  nogu, i da ima neku vrst penzije za to’’. 

Teoretski gledano, drugi obavještajni atak na I. Andrića mogao je biti za vrijeme njegovog diplomatskog službovanja u Generalnom konzulatu Kraljevine SHS u Grazu 1923. – 1924. godine, gdje je bio vicekonzul najprije trećeg, a potom drugog ranga.

Književnik Miroslav Karaulac (”Andrić u diplomatiji” – 2008, str.34, 35) nas obavještava, da je Andriću bilo jako stalo, da službuje u Grazu i o tome postoji pismo – molbu tadašnjem ministru vanjskih poslova Đuri Ninčiću. Sve to usprkos činjenici, da je za vrijeme A – U  bio gonjen i zatvorski tretiran.

Iako više nije bio na dužnosti u Grazu, a radi se o podatku iz 1925. godine vrijedno je spomenuti, da je Generalni konzulat tada bio isturena obavještajna ispostava. Konzul Vladislav Budisavljević je bio nosilac obavještajnih aktivnosti. Pratila su se kretanja i djelatnosti pojedinaca i subverzivnih grupa protivnih režimu Kraljevine SHS.

Notorna je činjenica, da kontraobavještajne službe nadziru rad stranih diplomatskih predstavništava na svom teritoriju. Tako je i Andrić, uopće nema sumnje, bio pod paskom.

Zanimljiv je stoga podatak naveden u elaboratu DSUP FNRJ – II. odelenje UDB.e, 1955. (spominje se i kasnije) , da je njemačka obavještajna služba 1940. godine, dakle nakon Anschlussa) uspješno prodrla u Generalni konzulat Kraljevine Jugoslavije u Grazu koji je bio obavještajni centar i  na čijem čelu se nalazio August Mišević.

Iz knjige slaviste Davora Beganovića (1959.) ‘’Pripovjedanje bez kraja: hrvatska pripovjedačka Bosna – od Ive Andrića do Nebojše Lujanovića’’(2022.) saznajemo, da je Andrić osuđivao ‘’špijunsku djelatnost koja se povezuje s diplomacijom’’.

Kakove primjere s tim u vezi  je Andrić mogao navesti?

Andrićev prijatelj Miloš Crnjanski (1893. – 1977.), književnik i diplomata, inaće, bez zadrške, upleten u obavještajno – špijunske mreže (o čemu imam moju studiju obima desetak stranica),  jednom je pak rekao:’’I dok sam bio u diplomatskoj službi morao sam da radim i stvari koje nisu bile diplomatske…’’

Ranije je bilo govora o književniku Ivi Andriću i nekim ”bodljama”, koje zadiru u prostor obavještajnih analiza.

Na ovom mjestu jedan od  podataka o vezi Andrić-Crnjanski.

Njihovo poznanstvo kroz književno i diplomatsko polje trajalo je različitim intenzitetom neprekidno od poprilici 1918. godine pa do Andrićeve smrti.

I .Andrić je nakon prijema Nobelove nagrade na poziv Britanskog savjeta 1961. godine posjetio London u vrijeme kada je jugoslavenski ambasador bio Ivo Vejvoda (1911. – 1991.) i u čijoj je rezidenciji tada odsjeo.

U okviru brojnih kontakata Andrić se sastao sa političkim emigrantom Crnjanskim, ali o tome nije informirao ambasadora Vejvodu? (”Sjećanja”- priredio Gojko Berić – 2013.)

Svi podaci o I. Andriću kao zatvoreniku i izgnaniku (1914. – 1917.) su po logici stvari trebali završiti u centrali austrougarske obavještajne službe, kasnije kao diplomati u Grazu, u austrijskim arhivama.

Ukoliko je, u njegovom dosjeu bilo podataka o slabom držanju (izdajstvo, vrbovanje) austrijska kontraobavještajna služba je te činjenice mogla upotrijebiti protiv njega, te ga metodom ucjene, u novim okolnostima, ili reaktivirati ili pridobiti, ako to nije učinjeno ranije u sporno vrijeme koje smo obrađivali.

Do sada je bilo mnogo istraživača – biografa Andrićevog lika i djela, ali , koliko mi je poznato, nakon Žane Perišić Đukić, jedino je slavista Branko Tošović (1950.), profesor Sveučilišta u Grazu pokušao 2009. godine ostvariti uvide u arhivske materijale, a iz kojih bi možda mogli vidjeti, da li je bio akter obavještajnih igara. Međutim, pretraživanjem ništa nije pronađeno.( B.T.-‘’Grački opus Ive Andrića-1923. – 1924.’’(2010.)

Da li su , kao što smo vidjeli u slučaju M. Krleže, bitni dokumenti uništeni, sakriveni ili pokradeni?  

Istraživač –  bošnjački lingvista Nadan Filipović izrazito skeptičan u pogledu dijelova Andrićeve biografije 

Autor je ”Ekskluzivnog feljtona o Ivi Andriću – što niste znali”, objavljenog za mene trenutno zaboravljenoj internetskoj strani, ali sadržaj korespondencije elektronskom poštom koja slijedi  ima dokaznu snagu o postojanju tog uratka.

Iz tog njegovog feljtonskog pristupa izdvajam jedan moment, detalj, pa dana 12. 10. 2011. pišem N. Filipoviću slijedeće: ”Čitam neke vaše opservacije o književniku Ivi Andriću, pa me posebno zainteresirala rečenica, koja po Vama traži ”osvjetljenje”, a glasi: ”Andrićeve tamnice, saslušanja i eventualna vrbovanja…”

Rado bih razmijenio svoje mišljenje o tome”.

Dan kasnije dobio sam odgovor sljedećeg sadržaja: ”Ja sam mali amater koji iznosi neke činjenice o kojima se ranije ili nije smjelo govoriti ili nije bilo pametno o njima govoriti. Nešto izvora sam nekako sakupio, pa objavljujem ono što nije izmišljotina. Ako su, međutim drugi lagali, ja za to ne mogu odgovarati.

Ma, gdje ću ja s Vama o tome diskutirati. Tanak sam ja u odnosu na Vas”.

O nekim drugim Filipovićevim sumnjama u pogledu Andrića još nešto.

Osvrćući se na Andrićevu diplomatsku službu u Grazu i stjecanje doktorata u tom gradu lingvist Nadan Filipović kaže: ”Andrić nikada nije htio govoriti, a posebno je izbjegavao spominjati njegove fakultetske diplome i njegovo masonstvo… U njegovim retuširanim biografijama piše da je studirao filozofiju na fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, no nigdje ne piše da je stekao fakultetsku diplomu, a bez fakulteta nije mogao raditi u diplomatskoj službi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, no svejedno je na tajanstven  način ipak primljen…”.

O tome kako je Andrić ipak ostvario radno – pravnu formu N. Filipović kaže: ”Samo osam mjeseci nakon upisa na fakultet u Grazu (jesen 1923.) Andrić faktički kao ”brucoš” na zaista čudan i ekspresan način u lipnju mjesecu 1924. brani doktorsku tezu. Petnaestog rujna 1924. pošto je odbranio doktorat stiče pravo da radi u diplomatskoj službi”.

Književni povjesničar i političar Rusmir Mahmutćehajić (1948.) u svojoj kulturološkoj analizi Andrićevih djela (“Andrićevstvo – protiv etike sjećanja” – 2015.) kaže: “ Iako je disertaciju napisao i obranio, ni nju niti išta slično o njoj u toku svoga života nije objavio, a drugima čak nije niti dopuštao, da se njen sadržaj objavljuje’’.

Književnik Ivan Lovrenović (1943.) kaže, da  postupak u Andrićevoj disertaciji nije umjetnički, ali u strogom smislu riječi niti znanstveni, nego pripada području u kojem se mješaju ideološki i znanstveno – deskriptivni odnos. ( ’’Ivo Andrić – svugdašnji’’ – 2015. – nakladnik HKD Napredak Zagreb) 

Da li su mu austrijske tajne službe pri obrane disertacije pogodovale, a sve zbog nekih njegovih mogućih ranijih usluga?, pitam se ja.

Suprotno prethodno iznešenim sumnjama slavista Želimir Bob Juričić ( 1935. – 2021.) je u knjizi ‘’Ivo Andrić u Berlinu – 1939. – 1941.” ( 1989., str. 26) objavio  dokument u kojem se pred njegovo ambasadorsko postavljenje kaže: ” Nakon temeljitog ispitivanja njegovog porijekla i njegovog profesionalnog ponašanja od stupanja u službu vanjskih poslova, Odjeljenje za sigurnost pri Ministarstvu utvrdilo je da Andrić društveno i politički podoban za tako visoko imenovanje”.

O tome kakav je Andrić bio diplomata zabilježio je jedan njegov kolega po struci, opisujući to na slijedeći način: ”Andrić je tip sposobnog rutiniziranog diplomate, ali istovremeno mekušca i beskičmenjaka. Lično pošten, ali bolesno ambiciozan i veliki karijerista…”

Još neki momenti moguće Andrićeve ranjivosti na obavještajne atake. 

Široka je lepeza situacija u kojima obavještajne službe traže mogućnost personaliziranog ataka.

Jedna priča, koju je gotovo nemoguće ili barem teško dokumentarno potvrditi, pa je do daljnjega držim na razini trača, mogla bi se uklopiti u razmišljanja o mogućim ”bodljama u Andrićevom srcu”, a koje su ga progonile i držale u nekom vidu stalnog straha.

Naime, za vrijeme Andrićevog diplomatskog poslanstva u Berlinu (1939. – 1941.), on se privatno mnogo družio sa bračnim parom Jovanović. Nenad Jovanović (1907.) je bio savjetnik poslanstva za kulturu, a njegova žena Milica Babić – Jovanović je bila domaćica poslanstva i ujedno dopisnik beogradskog lista ”Politika” na teme evropskih modnih kretanja.

Godine 1957. nakon teške bolesti u Beogradu je umro Nenad Jovanović. Naredne godine došlo je do braka I. Andrića i Milice Babić (1909. – 1968.).

Taj brak je kuloarski komentiran kao nastavak ”ljubavnog trokuta”, koji je stvoren još u Berlinu.

To je u obavještajnom smislu tada također mogao biti prostor za Andrićevu ucjenu. Novinar-istraživač Michael Martens (1937.) nas obavještava, da Nijemci jako vole arhive i arhiviranje, te navodi da je u arhivu Ministarstva vanjskih poslova pohranjeno mnogo tajnih izvještaja o prisluškivanju i agenturnom pračenju Andrića. (‘’San zvan Jugoslavija’’-2021.)

Ipak da dodamo još nešto. Povjesničar Vladimir Dedijer (1914. -1990.) je za Milicu Babić, kostimografa Narodnog pozorišta u Beogradu, kojemu je ona bila tetka rekao, da je bila ”ponosna žena”.

Novinar Denis Kuljiš (1951.- 2019.) u svom političkom romanu ”Hrvatski bog Merkur” (2010.) Andrića isto kao i Krležu, na osnovu kuloarskih priča svrstava među osobe gey-orjentacije.

To objašnjava tako što kaže, da je Andrić u svojoj pedesetosmoj godini oženio svoju tajnicu, ali večeri nisu nikad provodili zajednički: ona u salonu, a on u svojoj radnoj sobi uz televizor. Kad su zajedno uselili u stan na reprezentativnoj beogradskoj adresi imali su zasebne spavaće sobe.

Mira Stupica (1923. – 2016.), poznata jugoslavenska glumica je zapazila (”Šaka soli”- 2000.), da je Andrić ”teško podneo smrt njegove lepe žene Milice”. Njihov odnos kratko je sažela slijedećim riječima: ”Danas na groblju ne leže zajedno: on pod crnom pločom u zemlji, ona nekoliko metara dalje u kolumbarijumu – razdvojeni. Tako dugo su se voleli , a tako kratko u životu bili zajedno. Pa, eto, i u smrti im to nije dato”.

Postoji još jedna ogovaračka istina o Andriću prema kojoj ga je književnik Gustav Krklec našao u krevetu sa svojom ženom.

Povjesničar Bogdan Krizman (1913. – 1994.) ima i neka druga saznanja, pa kaže, da je 1926. godine Andrić kao mason bio izbačen iz Lože ”Dositej Obradović” zbog te ljubavne afere.

Nakladnik i književni kritičar Josip Pavičić (1944.) u svojim dnevničkim zapisima ”Ako smo šutjeli, što je ovo? (2000.) osvrćući se na sadržaj toga trača kaže: ”Sumnjam, jer Andrića su žene slabo zanimale. Istinski se interesirao samo za literaturu, karijeru i udobnost”.

Inaće, u obavještajnoj praksi postoji niz ataka tajnih službi na osobe gey orijentacije u smislu vrbovanja na kompromitirajučoj osnovi s tim da je uspješnost realizacije bila bolja u odnosu na one, koji su svoju takovu sklonost krili od šire javnosti. Za deklarirane naravno, to nije kompromitirajuće. 

Neke indikativne teme o Andrićevim vezama sa stranim faktorom 

A kad je došlo vrijeme (nakon II.svj.rata, stvaranje nove Jugoslavije), da ga se saslušava na okolnost moguće kolaboracije sa Hitlerovom Njemačkom jer je prema nekim procjenama kao ambasador Kraljevine Jugoslavije 1939. – 1941. potajno prihvaćao pronjemačku politiku, to od strane jugoslavenske kontraobavještajne službe – barem što se tiče dosadašnjih saznanja – nije nikada učinjeno. Dakle, Andrićevo jugoslavenstvo je bilo prosperitetno i u kraljevskoj i u komunističkoj Jugoslaviji. Već krajem 1944. godine imao je kontakt s visokim srpskim komunističkim rukovodiocem Petrom Stambolićem, a početkom 1945. s Milovanom Đilasom. Uspostavom nove vlasti uključuje se u društveno – politički život, pa čak 1954. godine pristaje ući u KPJ.

Sasvim suprotne informacije o tome, kome je bio privržen nalazimo u knjizi slaviste Želimira Boba Juričića: ” Ivo Andrić u Berlinu – 1939. – 1941.” ( 1989., str.218.), gdje se u vezi  protjerivanja jugoslavenskog diplomatskog osoblja na čelu sa Andrićem iz Berlina kaže: ” Ujutro 1. juna 1941. specijalna kompozicija stigla je u glavni grad Jugoslavije. Gestapo je naredio putnicima da ostanu u vagonima dok im se ne posluži ručak. Poslije ručka grupa je odvezena autobusom do njemačke misije…Andrić se vozio u mercedesu sa šoferom pod budnim okom jednog oficira Gestapoa, koji je sjedio pored njega. Razmjenjeno je tek nekoliko riječi”. Oficir se obrača Andriću: ”Tako, Vi ste taj gospodin koji je pokušao da potkopa Reich! Ne mislite da ne znamo za Vaše špijunsko djelovanje! Da od mene zavisi, drugačije bi se s vama postupalo”. Andrić se navodno suzdržao od komentara.

Andrić je doveden na saslušanje. Pukovnik Fuks u svojstvu istražitelja ga ozbiljno upozorava. ”Da li znate tko smo mi? Ako mislite da imate posla sa Crvenim križem, onda se varate, Mi znamo sveo o Vašem djelovanju, naročito o onom Vašem članku o Musoliniju. Mi znamo sve o Vama…” ( str. 220. )

Osim Gestapoa, Andrić je u to vrijeme mogao biti interesantan i drugim stranim obavještajnim službama.

Sve to je zapravo jedna velika zavrzlama pogotovo ako se još spomenu i navodi, koje nalazimo u knjizi Miroslava Karaulca ”Andrić u diplomatiji” (2008.), prema kojima je Andrićevo imenovanje za poslanika u Berlinu imalo prvenstveno protokolarni karakter, te da su pravi odnosi dviju vlada bili zakulisni i išli preko neuočljivih i neformalnih posrednika.

Povjesničar Andrej Mitrović (1937. – 2013.) to pojašnjava riječima, da je ” Andrić imao ulogu pogrešnog orjentira. Služio je da skreće pažnju i privlači obavještajne službe, što znači da je morao i malo znati o svim konkretnim koracima kako bi uistinu delovao iskreno” (str.65. ).

Andrić se mnogo se družio sa turskim diplomatama. Prvi ozbiljniji kontakti su zabilježeni već 1921. godine za njegovog službovanja u Kraljevskom generalnom konzulatu u Bukureštu kada se zbližio sa izvjesnim diplomatom Behdžetom. ( K. Nemec: ”Gospodar priče”- 2016. , str.40) 

Glumica Marija Crnobori (1918. – 2011.) piše, da joj je Andrić spominjao neku zgodu iz vremena njegovog diplomatskog života u Madridu ( vicekonzul 1928. – 1929.), a iz te priče je vidljivo, da je tada imao prijateljske odnose sa turskim poslanikom u Španjolskoj. (”Životić”- 2011., str.241)

Cijenili su ga između ostalog kao odličnog poznavaoca islama, te kao osobu koja je intenzivno proučavala povijest Turske. Znali su, da Andrićeva doktorska disertacija (1924.) pod naslovom ”Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine”, može biti polazište i za druge teme posebno one obavještajno-diplomatskog karaktera. U mnogim Andrićevim pripovjetkama su glavni junaci Turci.

Bosansko – hercegovački književnik Zuko Džumhur (1921. – 1980.) naziva Andrića najvećim turskim piscem, dok u samoj Turskoj za njega kažu, da je polutan: pola jugoslavenski, a pola turski pisac.

Osobno se ne bi čudio mogućem otkriću, da je Andrić bio koristan informator turskoj obavještajnoj službi vezano  za Balkanski pakt – ugovor o savezu Grčke, Jugoslavije, Rumunjske i Turske (1934.) radi održavanja teritorijalnog statusa quo na Balkanu.

S vremenom se pokazalo, da je Turska imala i neke druge interese osim onih koji su bili formulirani u spomenutom ugovoru. S velikom pažnjom obavještajno je pratila sva događanja u Jugoslaviji. Rezultat toga je bio raspad ugovora 1939. godine. Turska je potpisala novi ugovor sa Britanijom vezano za Balkan. Jugoslaviji se zamjerala prevelika politička sklonost Njemačkoj i Italiji.

Nakon svega izrečenog držim interesantnim i pitanje: da li se iza visokih francuskih (1933.,1937.) i poljskog odlikovanja (1937.), pa i Nobelove nagrade (1961.) Andriću krije u pozadini još nešto drugo.

Usput da spomenemo, da je za razliku od Andrićevog  uzvišenog položaja u Turskoj, s M. Krležom je bilo dijametralno suprotno.

Naime, M. Krleža je u svom ”Dnevniku 1958. – 1969. ” dana 6. 2. 1958. godine zabilježio: ”Republika Turska (Ministarstvo policije u Ankari) zabranila je uvoz i raspačavanje posljednjeg broja časopisa ”Jugoslavija”, zbog moga tamo objavljenog teksta o medijavalnoj problematici naroda Jugoslavije, jer se time vrijeđa dostojanstvo turskog naroda. To se nekako logično nadovezuje o prošlogodišnju tursku zapljenu ”Sprovoda u Theresienburgu” (op.aut.-autor M.Krleža) u izdanju ”Edition de minuit” (Izdanje u ponoć) zbog komunističke propagande, kao što me obavijestio naš ambasador. Nije, međutim, turski indeks jedini na kome se nalazim…”.

                                                                   ***                                                                    

Ivo Andrić se početkom ljeta 1914. godine u Krakovu sastao s Robertom W. Seton-Watsonom (1879.-1951.), povjesničarom, novinarom, britanskim stručnjakom za južnoslavenska pitanja (politička, ratna i revolucionarna krizna žarišta). Andrić mu je možda tada dao dragocjene podatke o kulturnom i političkom stanju u Bosni.

Ne isključujem mogućnost, da je Seton-Watson u odnosu na Andrića imao i agenturnih planova.

Na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. godine, u kontekstu stvaranja prve jugoslavenske države, imao je značajnu ulogu. 

1. Seton-Watson je inače bio blizak kraljevskom dvoru, poznavao je mnoge engleske slobodne zidare prije i uoči II.svjetskog rata.

Određene dodire imao je i sa britanskim ministarstvom vanjskih poslova, te obavještajnom službom SOE. (Branko Šomen: ”Povijest slobodnog zidarstva u Hrvatskoj- II dio -2014.)

                                                     ***

Iz knjige ”Jelena, žena koje nema” (2015). autorice Silvije Novak Bajcar (1971.), koja je inaće zaposlena u Institutu za slavensku filologiju Jagelonskog univerziteta u Krakovu saznajemo vrlo korisne podatke o djelu Andrićeve biografije, a odnosi se na njegov kratkotrajni studentski život u Krakovu.

Proizlazi, da se Andrićeve studije nisu odvijale samo u univerzitetskim salama, već i u dodiru s kulturnom ”atmosferom” grada, u kontaktima s ljudima i historijskim slojevima materijalne civilizacije.

Posjećivao je salone krakovskih profesora, koji su važili kao otvorene i demokratske kulturne društvene institucije.

Jedan od takovih intelektualnih salona bio je stan Marijana Žđehovskog (1861.-1938.), filozofa i poznavaoca književnosti, koji je svake nedelje organizirao sastanke pozivajući i studente Slavene.

Žđehovski je inaće bio fasciniran Rusijom, njenom kulturom. Zalagao se za poljsko – ruski dijalog i slavenofilske pokrete u Poljskoj.

Prema njegovom kazivanju, u svibnju 1913. godine u Krakovu ga je posjetio ”engleski publicista na glasu, gospodin Seton – Watson, koji je napisao jednu knjigu pod pseudonimom Scotus Viator”.

U razmjeni političkih mišljenja došlo je do razmimoilaženja . Žđehovski je odbio ponudu da kao predsjednik Slavenskog društva u Krakovu nastupa u pravcu rušenja Austro – Ugarske monarhije.

Žđehovski s tim u vezi kaže: ” Shvatio sam da se preda mnom nalazi agent neke velike, međunarodne, ali engleske klike, koja je usmjerena ne samo protiv A – U.

Dobro je procjenio Seton – Watsonovu tajnovitost i s tim u vezi ga dopunjujem podatkom, da je 1917.godine bio na nekoj vrsti dopunske obuke u Političko–obavještajnom odjeljenju (Political Intelllgence Bureau) koje je stajalo pod rukovodstvom ministarstva vojnog, a radilo je za Vojni kabinet. 

Dužnost mu je bila da priprema redovne Izvještaje o političkim događajima u Austro-Ugarskoj. Imao je pravo da piše i dalje za New Evrope, pod uvjetom da članke ne potpisuje svojim imenom nego jednim pseudonimom. Izabrao je ime Rubicon.

Ovaj podatak je na temelju bogate ostavštine R. Seton-Watsona koja je u posjedu njegove obitelji prezentirao njegov sin dr Hugh Seton-Watson, profesor na Školi za Slavenske i Zapadnoevropske studije Sveučilišta u Londonu na predavanju u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske u Zagrebu održanom 21. travnja 1970.godine.

Kao veliki protivnik masona Žđehovski je više puta ”osorno komentirao” Seton –Watsonovo članstvo. Podsječam, da je Andrić u istu ložu ušao 1921. godine. Da li Andrićevo masonstvo ima veze sa Seton-Watsonom i  njihovim susretima u foajeu hotela ”Lamber” u Krakovu, inače mjestu raznovrsnih političkih rasprava.

O sadržajima razgovora Andrić-Seton – Watson ne znamo ništa, osim što se može zaključiti, da su po pitanju rušenja Austrougarske imali ista ubjeđenja. Recenzent knjige prof. dr. Aleksandar Jerkov kaže da je njen sadržaj ”plod traganja koje približava čak i intimni, onaj sasvim neuhvatljivi svjet velikog pisca…”.

Međutim, da bi se u traganju otišlo korak naprijed, neophodno je ostvariti uvid u arhivsku građu poljskog odjelenja austro-ugarske  tajne službe, jer Seton-Watson je u to vrijeme – nema uopće dvojbe – bio njihov interes.

U knjizi se govori o Andrićevom napuštanju Krakova nakon vijesti da je izvršen atentat na nadvojvodu Franju Ferdinanda, tako što autorica kaže, da se ”radilo o pravom bjekstvu, samom po sebi je pitanje vrijedno razmišljanja”, a koje je postalo u njegovom životu ”granična situacija”.

Vilim Frančić (Daruvar 1896. – Krakov 1978.), hrvatski jezikoslovac, studijski i radno vezan za Krakovsko sveučilište, u jednom svom članku na poljskom jeziku kaže, da je ”mladi Ivo, vidjevši da će austrijska policija prema njemu kao rukovodiocu nacionalističke sarajevske omladine nesumljivo primjeniti represalije, odmah iz pozorišta je – ne svrativši u stan – krenuo na željezničku stanicu i poslije nekoliko sati čekanja voza zauzeo je mjesto u vagonu trećeg razreda…”.

Moram primjetiti, da je Frančićeva procjena točna, ali istovremeno i nedorečena, jer zanemaruje efikasnost austrougarske policije i tajne službe na cijelom teritoriju monarhije, a što se i pokazalo relativno brzim Andrićevim uhićenjem u Splitu.

U vezi svog bjekstva Andrić je pismom (11. 07. 1914.) poslanom iz Beča u Krakov, svom fakultetskom kolegi Vojmiru Durbešiću (Tuzla, 1893. – Zagreb, 1976.)  poručio: ” Živ sam dragi moj. Na strašnoj sam hitnji otputovao”.

Nakon Andrićevog iznenadnog napuštanja Krakova poremetila se i njegova pismena komunikacija s tetkom I. Matkovščikom. To potvrđuje Matkovščikovo pismo V. Durbešiću (16. 08. 1914.) koji je zabrinut za Ivu, pa traži odgovor: da li pao pod kakovu sumnju ili i u sam zatvor? 

Iz tako postavljenog pitanja može se zaključiti, da je Matkovšik bio u nekoj mjeri upućen u Andrićeve političke aktivnosti.

Što se tiće samog V. Durbešića nisam našao nijedan podatak kojim bi bio povezan s Andrićevim tajnovitim aktivnostima. Zna se, da se za života radno bavio advokaturom u Zagrebu

                                                     ***

Na ovom mjestu želim komentirati podatak vezan za Andrićevo posječivanje salona, koji  kao mjesto okupljanja, u obavještajnim razmatranjima nisu baš bezazlena informacija.

U knjizi ‘’Andrić pored puta’’ ( Laguna, Beograd – 2018.) je kroz kronologiju života i rada tog književnika navedeno, da je ‘’kao student 1912. godine u Zagrebu posječivao salone družeći se s zagrebačkom inteligencijom’’.

Moram konstatirati, da se radi o potpuno paušalnom podatku budući ne govori u kojim salonima i s kim, te da li se radilo o političkim ili literarno – umjetničkim, otvorenog ili zatvorenog sastava.  

Iz tog vremena poznato je samo druženje Andrića i druge kulturnjačke elite u stanu Eugenije Gojmerac, studentice violine, na zagrebačkoj adresi Jurjevska 25.

Stoga, samo ukratko, nekoliko pričica iz davnine, koje potvrđuju moju tezu s početka, a koje sam našao u sekundarnim izvorima.

Osim salona, još se pod nazivom privatni klubovi, kružoci i atelieri spominju kao mjesta obavještajno – špijunskih igara. 

Slijedi nekoliko karakterističnih primjera.

                                                          ***

Irina (Iročka) – Kunina Aleksander (1900. – 2002.), književnica i prevoditeljica ruskog porijekla, živjela je u Zagrebu u periodu od 1920. do 1940. godine, sa prekidom poprilici od 1923.-1926. godine. 

Kao špijunka došla po zadacima sovjetske obavještajne službe.

U razdoblju nakon 1928. godine pa do II. svjetskog rata bila je vrlo popularna, gotovo kultna osoba u krugovima zagrebačke lijeve inteligencije. Njezin dom u Zagrebu, Đorđićeva br.7 bio je sastajalište najeminentnijih ličnosti hrvatske kulture, pripadnika lijevog fronta i gdje se sigurno mogla čuti neka priča o intimnim, strogo čuvanim tajnama tadašnjeg kulturnog i društvenog jet-seta. 

U Irinin salon zalazio je i Miroslav Krleža, kojeg je neposredno srela 1936. godine, te književnik Novak Simić (1906. – 1981.), poznat i po činjenici, da je u poznim godinama ušao u brak s sovjetskom državljankom Irenom Požeg (194o.), osuđenoj u Zagrebu za špijunažu na pet godina strogog zatvora, ali odmah protjeranoj u SSSR.                                                        

                                                         ***

Natalija Vorobjova – Hržić (1948.), nekadašnja glumica, a sada književnica i pjesnikinja se 1973. godine kao državljanka SSSR-a udajom naselila u Zagreb. 

S vremenom se pročulo, da je njen raskošno kao salon opremljeni stan u centru Zagreba, Mažuranićev trg br. 1, dugogodišnje okupljalište u kojem društvene i umjetničke elite Zagreba, vode svekolike rasprave (političke diskusije, rasprave o kazalištu, novim knjigama i izložbama), 

Ona – kao domaćica nosila je epitet “kraljica zagrebačkih salona”. 

Bila je pod nadzorom jugoslavenske tajne službe zbog osnovane sumnju, da je sovjetski agent.(“Nacional”, br.897, 7. srpnja 2015.)                                                       

                                                        ***

Književnik Predrag Matvejevića (1932. – 2017.) piše, da je u  travnju 1990. godine bio pozvan od Evgenije Berg, profesorice ruske književnosti na Visokoj školi istočnih jezika u Parizu, u njen pariški salon u kojem  dugi niz godina djeluje ruski kružok, kao mjesto okupljanja ruskih emigranata. (”Istočni epistolar” – 2013.)

1992. Berg umrla je u proljeće 1992. godine.

Opće je poznato, da je kategorija ruskih emigranata bila pod budnim okom KGB-a, a ni francuska obavještajna služba sigurno nije bila nezainteresirana.

Svemu tome treba dodati podatak, da je P. Matvejević bio pod dugogodišnjim nadzorom zagrebačke Službe državne sigurnosti zbog ozbiljnih sumnji da je mogući agent stranih obavještajnih službi (sovjetske, francuske, talijanske), ali i kao zagovornik ideja građanske desnice. („Nacional“, br. 897, 7. srpnja 2015.)

                                                       ***

Kipar Ivan Meštrović (1883. – 1962.) u svojim ”Uspomenama na ljude i događaje” (1993.) spominje Rim, grad u kojem je živio i uspješno stvarao u periodu 1911. – 1918. Kao mjesto druženja osoba iz visokih umjetničkih krugova kao i drugih zanimljivih rimskih intelektualaca navodi salon koji su držali Olga Resnevic, porijeklom Ruskinja (iako liječnica bavila se prevođenjem ruskih pisaca na talijanski jezik) i njen suprug, liječnik Agnel Signorelli.

U taj salon zalazio je i ruski diplomatski bračni par Ružena i Vasilij Bogdanovič Khvochinsky, s kojima je bračni par Meštrović, također gosti salona, imao specifične dodire (emotivna veza Ivana i Ružene).

Za Vasilija Khvochinskog (1880. – 1953.), inače sina Bogdana Vasljeviča, carskog generala, značajno je kazati, da je kao ruski carski diplomat obavljao ”tajne poslove” u Pragu, Rimu i Parizu.

                                                 ***

Govoreći o posjetiocima njegovih zagrebačkih  ateliera (Martičeva 14 E, Tomislavov trg 18) kroz nešto više od pedeset godina slikar E. Murtić (1921.- 2005.) je jednom prilikom rekao, da se ”radilo o istinski duhovnim i demokratskim ličnostima iz javnog života, koji su u tom prostoru gledali, slušali, ispovjedali se ili učestvovali u debatnim seansama najotvorenijeg oblika. Bilo je to utjecajno intelektualno sastajalište’’.

U tom kontekstu spomenuo je Koču Popovića, V. Gotovca, J. Kaštelana, B. Lončara, J. Bilića, braću Vrhovec i dr.

Dolazio je ponekad i M. Krleža Prema Murtićevim saznanjima njegov atelier je imao svoj policijski dosje. S tim u vezi dodaje:” Dolazili su i pojedinci za koje on i njegovo ispravno društvo nisu znali zašto zapravo i dolaze, ali su to oni dobro znali. Otkucavali su. Zvao sam ih hotkari (uhode). Neki su čak potajno i snimali. Ali, tu se nije ništa dalo učiniti protiv špijunaže, odnosno hotkarenja i čudne znatiželje našeg policijskog mentaliteta”.( Čedo Prica: ”Plovidbe atelijerom Ede Murtića” – 2008.)

Zanimljivo bi bilo znati što je o tim prikrivenim rabotama znao povremeni posjetitelj ateljea diplomata Budimir Lončar, koji je nesumnjivo imao obavještajnu kulturu ( radio u OZN-i i UDB-i , te pripadao SID-u u okviru SSVP SFRJ ).

Međutim, Lončarov indirektni iskaz dat njegovom biografu – novinaru Ivici Đikiću ( ”Budimir Lončar – prije i poslije kraja”- 2025.) pokazuje, da su hotkari – uhode dobro znali, gdje ima ”mesa” za njihove obavještajne centrale. U tom smislu je Lončarov opis klime u ateljeu dragocjen, a glasi: ”Kod Murtića se razgovaralo vrlo otvoreno i tolerantno i o onome u čemu se nismo slagali. Diskusije su znale trajati satima, a bilo je i povišenih tonova. Murtićev atelje bio je jedinstvena institucija, povlašteni azil, gdje su se slobodno razmjenjivale i suprostavljale različite ideje i razmišljanja.”  

Znajući, da je Murtić bio impresioniran Venecijom, Padovom i Firencom kao ”veličanstvenim centrima europske kulture i civilizacije”, te da je njegov atelier mjesto okupljanja hrvatske i jugoslavenske elite (političari, pisci, književnici, redatelji ) i da se u njemu može svašta ekskluzivnog čuti, on je bio – pouzdano znam – objekt interesa talijanske tajne službe.

                                                          ***

U Beču je još u vrijeme ”hladnog rata” konstituiran Klub stranih novinara, koji je u žargonu nazivan i ”bečka kuhinja”, sastajalište, gdje se razmjenjuju, dopunjuju i kupuju različite informacije od obavještajnog značaja. Gotovo svi posjetioci bili su naslonjeni na tajne službe matičnih zemalja, koji puta i šire od toga.

Andrić i Italija

Postoji knjiga tog podnaslova o kojoj je već bilo spomena, a sadrži podatke koji slijede.

Predstavnici talijanskog novinsko – izdavačkog poduzeća Italpress su se 1955. godine obratili jugoslavenskoj strani s željom i namjerom da prevedu sva Andrićeva djela.

U ime, za to nadležne Komisije za kulturne veze s inostranstvom njen predsjednik Ivo Frol je pismom upozorio Ambasadu u Rimu, da spomenuto poduzeće “nije pouzdana firma i da u svijetu nema nikakav ugled”. Za Luigi Salvinija kao jednog od mogučif prevodilaca Frol napominje, da je “čovjek koji voli da ucjenjuje”. Sugerira, da se cijeli projekt treba odbiti. ( str. 38).

O L. Salviniju (1910. – 1957.) se dalje kaže, da je poznavalac brojnih jezika i profesor slavistike, pretežno bulgaristike u Rimu. ( str. 141)  

Dopunjujem priča o njemu. 

Taj slavist i kroatist je još 1939. godine sačinio antologiju moderne hrvatske lirike uvrštavajući i knjževnika Miroslava Krležu. Za vrijeme NDH kao tadašnji ataše za kulturu pri talijanskoj ambasadi u Zagrebu,  ponudio mu je 1942. godine prebacivanje u Italiju.

M.Krleža kaže, da je Salvini došao do njega preko zajedničkog prijatelja i to je sve.

Od strane inače pričljivog Krleže i ova tema je nedorečena, ime zajedničkog prijatelja prešučeno.

Analizirajući Krležine dnevničke zapise iz  1943. godine pretpostavljam da bi se moglo raditi o književniku Milanu Begoviću (1876. – 1948.), inače njegovom vjenčanom kumu i osobi od koje je u mladosti učio na planu književnog stvaranja.                        

O njemu Krleža kaže: ” Milan Begović se dići da je prebjeg, da mu je majka talijanka i da u njemu nema ni kaplje hrvatske krvi. Inaće je rodom iz Vrlike. Begovići prebjegli ispred Turaka u mletački protektorat i obratili se u zapadnjake”.

Poglavnik A. Pavelić i njegova elita su znali, da se Salvini u superlativima izražavao o Krleži na jednom predavanju unutar kulturnog kruga.

Da li se Krleža o ponudi Salvinija povjerio dr. Đ. Vranešiću u čijem sanatoriju se pod Pavelićevo paskom krio?

Ako je, što mu je on kao Pavelićev čovjek odgovorio.

Ali sve to ne treba gledati kao Salvinijev osobni potez. U svemu tome treba tražiti prste talijanske obavještajne službe. Oni su o Krleži znali dosta prateći bračni par Aleksander u Italiji, posebno Irinu, koja je bila temeljito sumnjiva kao mogući agent sovjetske tajne službe.                            

I samog Krležu su mogli neposredno upoznati. On je u lipnju i srpnju 1938. godine boravio u Italiji. Pojedinosti o tom boravku nisu poznate. Razglednicom se javio M. Begoviću.    

Također treba napomenuti, da se Salvini uspjevao kretati i u društvu nekih drugih hrvatskih, u kulturnom prostoru značajnih osoba, a koje su bile interesantne u obavještajno-sigurnosnom smislu.

Tako je u Rimu imao zajedničku večeru sa kiparom Ivanom Meštrovićem i slikarom Jozom Kljakovićem, nakon što su pušteni iz ustaškog zatvora, a u Zagrebu se susretao sa pjesnikom Tinom Ujevićem za kojeg je facsiniran rekao, ” kako takovog čovjeka nikada i nigdje nije sreo”. 

Nisam naišao na podatke, da su se Andrić i Salvini neposredno sastajali. Ako jesu, onda bi bila poslastica znati, da li se talijanski slavista približavao Andriću s nekim tajnovitim namjerama.

I ne zaboravimo, da obavještajna praksa uvelike potvrđuje prisustvo slavista u tajnim misijama.                                                 

Odnos Andrića i njemačkog obavještajca dr. Josefa Matla                                                                 

U obavještajno-sigurnosnom smislu punu istraživačku pažnju zaslužuje odnos I. Andrića s prof. dr. Josef Matlom, slavistom, balkanologom, kapetanom Abwehra.                   

Žaneta Đukić Perišić (1956.), povjesničar književnosti i ujedno zaposlenica u ‘’Zadužbini Ive Andrića’’ bavila se stvaralačkom biografijom toga književnika, a rezultati istraživanja objavljeni su u njezinoj knjizi ‘’Pisac i priča’’(2012.).

Ona kaže, da je slavista dr. Josef Matl Andrićev dobar poznanik iz vremena njegovog diplomatskog službovanja u Grazu.

Takav odnos podupire podatkom, da postoji pismo (23. 05.1961.) izvjesnog Rastislava Drljića iz Visokog, kojim on obavještava Andrića, da je od J. Matla dobio njegovu disertaciju, koju je fotokopirao.  

Autorica navodi, da je J. Matl od 1941. godine bio vodeći oficir njemačke vojne obavještajne službe Abwehr za Srbiju i Balkan, pa nastavlja: ‘’Ne raspolažem podacima, da li su se stari poznanici sreli u Beogradu, ali ne izgleda sasvim nemoguće da je na neki način dr. Matl uticao na to da Andrića po povratku iz Njemačke ne stigne sudbina jednog broja njegovih kolega, koji su deportirani u njemačke koncentracione logore’’.

 

Ona dalje napominje, da su o djelovanju J. Matla u Srbiji pisali istraživači Ratko Peković i Slobodan Kljakić (‘’Angažovani Andrić – 1944 .- 1954. , Beograd, nakladnik ‘’Filp Višnjić’’, 1986.) , koji su ju sa sadržajem knjige upoznali još dok je bila u fazi rukopisa.

Što se tiče Andrićeve povezanosti s četničkim pokretom Draže Mihailovića autorica napominje, kako je bilo spekulacija o tome, ali bez konkretnih dokaza.

Andrićevo pak mišljenje o dr. Matlu može se isčitati iz pisma poslanog izvjesnom Vojislavu Gačinoviću (12. 04. 1924.) navodeći da se radi ‘’o prijatelju naših naroda, koji je pisao o nama i našim prilikama vrlo lepo u nemačkim novinama’’.

Prema internetskim podacima objavljenih na stranicama www.matljosep.at i            www.paulhaus / matljosep saznajemo:

Josef Matl  rođen je 10. ožujka 1897. godine u njemačkom selu Machersdorf na ravnici Apača, 

danas Mahovci kraj Črnaca, nedaleko od Gornje Radgone (Slovenija), u siromašnoj i velikoj 

njemačkoj seljačkoj obitelji kolonista. Osnovnu školu s njemačkim, mađarskim i slovenskim

jezikom pohađao je od 1903. do 1908. u Apacheu, a potom je od 1908. bio učenik dijecezanske 

muške gimnazije u Grazu, gdje je 1915. maturirao s izvrsnim uspjehom.

Sam kaže da je kao dijete govorio slovenski, što ga je kasnije potaknulo na studij slavistike.

U ožujku 1915. prijavio se kao dobrovoljac u planinarsku streljačku pukovniju u Klagenfurtu, a u listopadu je poslan na galicijsku frontu. U srpnju 1917. bio je teško ranjen u ruku i otpušten iz djelatne vojske. Još na bolovanju, u jesen 1917. godine upisao je Filozofski fakultet Sveučilišta u Grazu. Studije slavenske i germanske filologije i povijesti završio je u Grazu i Beču 1921. godine, kada je doktorirao kod poznatog slavista Vatroslava Jagića i povjesničara Hansa Uebersbergera disertacijom Početak nacionalne pismenosti kod istočnoštajerskih Slovenaca. Postao je profesor na Trgovačkoj akademiji i nižoj realnoj gimnaziji u Grazu, a istodobno se bavio i znanstvenim radom. Tako je 1924. godine objavljen njegov Praktični udžbenik srpskohrvatskog jezika. Također je studirao ekonomiju i sociologiju. Za docenta slavenske filologije habilitiran je 1928. godine, a od zimskog semestra nadalje predavao je i na Sveučilištu u Grazu, a 1935. postao je i izvanredni profesor.

Josef Matl bio je član mnogih znanstvenih institucija u Austriji i drugdje u svijetu, a predavao je u Salzburgu i renomiranim sveučilištima u Sjedinjenim Državama. Nositelj je nekoliko vojnih odlikovanja iz oba svjetska rata i austrijskog Časnog križa za umjetnost i znanost. 

Preminuo je 12. lipnja 1974. u Rottenmannu u Gornjoj Štajerskoj, Austrija, a pokopan je u Grazu.

O dr. Matlu najviše saznajemo od Marijana F. Kranjca (1935. – 2017.) , generalmajora JNA, u periodu 1962. – 1987. jednog od rukovodećih ljudi Odelenja bezbednosti Ljubljanske vojne oblasti (9. Armija) i nakon umirovljenja (1990.) publicist  obavještajno – sigurnosnih tema, koji o njemu kaže: ‘’Josef Matl bio je jedan od najboljih njemačkih vojnih obavještajnih časnika tijekom Drugog svjetskog rata, a navodno je djelovao i kasnije. Još se uvijek dobro sjećam da smo oko 1971/72 od Uprave bezbednosti JNA iz Beograda (KOS) dobili naputak da obnovimo svo znanje o poznatom kapetanu Abwehra Josefu Matlu, koji je u starosti trebao “aktivirati” svoju bivšu agenturu! ‘’

Naravno, i slovenski su povjesničari znali nešto od ovoga, ali su o njegovoj (Matlovoj) vojnoj službi 1939. – 1945. na Balkanu ,  prema Kranjčevom zaključku, iz njemu nepoznatih razloga pisali vrlo nepotpuno i štedljivo tako da su primjerice njegovo službovanje u Beogradu sveli na samo 1941. godinu – zaštitna jedinica (Abwehrstellen-AST)

Što se tiče njegove vojne ili obavještajne karijere, ovaj dio njegove biografije predstavljen je vrlo nepotpuno i štedljivo: “Vojna služba 1939 – 1945 na Balkanu”. Tako pisac doslovno navodi: „ U jesen 1939. godine, kao kapetan u rezervi, ponovno je pozvan u vojsku, prvo u bočnu zaštitnu jedinicu njemačke vojske (Abwehrnebenstelle der Wehrmacht) u Grazu, zatim u zaštitne jedinice (Abwehrstellen) Beč, Sofija i Beograd (1941.) , te da je od proljeća 1945. do ožujka 1947. bio je ratni zarobljenik britanske vojske u Wolfsbergu u austrijskoj Koruškoj. 

Njemački izvori bili su precizniji o mjestima i vremenima Matlove službe, pa spominju Beograd (lipanj 1941. do jeseni 1944) – odgovoran za Srbiju i Albaniju, i nakon kratkog bolovanja u jesen 1944. u Meranu (siječanj 1945.) – odgovoran za Italiju .

1944. Kranjc uočava rupe u Matlovoj biografiji pa daje slijedeću dopunu: ” Njemačka vojna obavještajna služba – Abwehr, koju je do 1944. uspješno vodio probritanski admiral Wilhelm Canaris, sigurno  nije prihvatila Matla 1939. godine kao običnog  pričuvnog kapetana! Stoga u Matlovoj biografiji nedostaju podaci o njegovoj službi u austro-ugarskoj i, prije svega, u austrijskoj vojsci. Vrlo je vjerojatno da je između 1915. i 1917. završio školu pričuvnih časnika i možda također sudjelovao u borbama protiv srpske vojske. Također se može pretpostaviti da je 1920. godine, nakon uspostave austrijske vojske, prihvaćen kao mladi doktor slavenske filologije i povijesti kao rezervni časnik u obavještajnoj službi, jer je dobro poznavao slavenske zemlje i često putovao u Srbiju, Bugarsku, Makedoniju i Crnu Goru. također u Sloveniju i Hrvatsku. Stoga je bilo moguće i da je 1924. godine napisao udžbenik srpskohrvatskog jezika. To su, naravno, najviše koristili studenti slavistike, kao i budući doušnici! 

U neobaveznim razgovorima u vezi Matla njegovi mještani su bili skloni optužbama, da je panslavist, srbofil, kroatofil i također germanofil. Zanimljivo je da ga do sada nitko nije optužio za obavještajne aktivnosti u “balkanskoj gostionici”!

Ako je u jesen 1939. postao operativni časnik njemačkog vojno-obavještajnog centra u Grazu (što nikako nije “jedinica bočne zaštite” kako se spominjalo biografski ranije), onda je sasvim jasno da je do travnja 1941. intenzivno radio protiv Jugoslavije. Kako je tečno govorio srpskohrvatski, kao i bugarski i makedonski, radio je i ofanzivno, što znači da je tražio odgovarajuće obavještajne agente u vojsci, policiji, političkim strankama i drugdje. kontakti s obavještajnim i kontraobavještajnim časnicima.’’

1941. Kranjc je uporan, pa dopunjuje Matlov portret: ‘’Već tijekom općeg istraživanja Matlovih agenturnih veza s četnicima 1941. godine uspio sam pronaći neke tragove koji potvrđuju da je 1937. također mogao imati kontakte s pukovnikom Dražom Mihailovićem tijekom boravka u Celju kao zapovjednikom  puka… U studenom 1941. kapetan Matl posjetio je u Srbiji ( na Ravnoj gori) generala Dražu Mihailovića, ali nije bio zadovoljan rezultatima razgovora, jer je vjerojatno poznavao Mihailovićevu obavještajnu prošlost…Pukovnik Draža Mihailović je na tom njihovom sastanku  Matla predstavio svojim časnicima kao “slovenskog domoljuba” koji je trebao doći iz Slovenije radi uputa o osnivanju slovenske četničke organizacije… Gotovo je sigurno da u britanskim, američkim, a moguće i ruskim arhivima postoji Matlovo pisano izvješće kao britanskog vojnog zarobljenika o njegovim obavještajnim aktivnostima na Balkanu, posebno  djelovanje protiv partizana i u korist četništva… U Pokrajinskom arhivu Štajerske u Grazu sačuvano je 6 kutija s oznakom “Josef Matl” (fond br. 200648) za koje se navodi da sadrže izvještaje, pisma i druge dokumente iz razdoblja 1939.-1947… Franz Babinger, njemački stručnjak za Bliski istok, napisao je da mu je Matl ispričao pikantne detalje svog boravka i rada u Jugoslaviji i Albaniji… Odmah nakon puštanja iz zarobljeništva 1948. godine, Matl, koji je tečno  govorio sve južnoslavenske jezike , preuzeo je vodstvo Seminara za slavensku filologiju, kasnije Instituta za slavistiku i jugoistočnu Europu, a od 1954. do 1968. i ordinarija ovog institute u Grazu… Moram reći da smo mi u sigurnosnim službama Jugoslavije dobro znali da su na ovom institutu školovani obavještajni stručnjaci, koji su kasnije radili ne samo protiv Jugoslavije, već i protiv drugih socijalističkih zemalja.’’

Još neki podaci o obavještajcu J. Matlu

O djelovanju njemačke obavještajne službe prema Jugoslaviji u periodu 1933. do aprila 1941. sačinjen je Državnom sekretarijatu za unutrašnje poslove FNRJ, Uprava državne bezbednosti (UDB) , drugo odelenje, Beograd (1955.) elaborat – rekonstrukcija obima783 stranica u kojem su korišteni arhivski materijali Kraljevine Jugoslavije, literatura o tom periodu, materijali koje je zapljenila UDB-a nakon njemačkog poraza, te podaci dobiveni kroz istrage, koje je nakon oslobođenja 1945. godine provodila ta Služba prema akterima neprijateljskog djelovanja. 

Sam dr. Josepf Matl spominje se na četri mjesta. Rezimirano, može se kazati, da je 1939. godine kao izvanredni profesor Instituta za slovensku filologiju na univerzitetu u Graz-u bio i pripadnik partijske obavještajne službe SD (Sicherheitdienst), vrbovan od izvjesnog Willi Fuchsa, stručnjaka za stvaranje agenture iz redova ‘’volksdeutschera’’ i kao takav je radio i na formiranju posebnog jugoistočnog instituta u Graz-u. 

U to vrijeme radi svoje naučne djelatnosti, Matl je mnogo putovao po Jugoslaviji.

Godine 1940. prešao je u Abwehr, ali je i dalje održavao veze sa SD-om obavještavajući o ličnostima iz studenstkih krugova pogodnim za obaveštajni prema Jugoslaviji. Primjer je studentica Liselotte Pickel. 

U svom radu se služio pseudonimom »Pandur«.

Karijeru u Abwehru započeo je kao pomoćni oficir Nest-a Graz (Nebenstelle- nižu izvršni organ), koji je pripadao Ast-u Salzburg (Abwehstelle – viši izvršni organ). Zatim je kao dobar poznavalac Jugoslavije 1940. godine premešten u Ast Beč, gdje je bila koncentracija djelatnosti prema Jugoslaviji u tom Ast-u. 

Prelaskom u Beč, Matl nije predao svoju agenturnu mrežu Nest-u Graz, već je i dalje rukovodio njome iz Beča, a njihove agentske predmete doneo sobom u novu ustanovu. 

Tako je primjerice Matl, između ostalih, nastavio rad sa svojim agentom u Beogradu, trgovačkim zastupnikom firme »Sueddeutsche Maschinenfabrik—Stuttgart« Otto-m Mayer-om, koji je imao pseudonim »Milan« ( volksdeutscher,  rodom iz okruga Radkersburg, u austrijskoj Štajerskoj).

Posle okupacije Jugoslavije, Matl je postavljen za rukovodioca referata I H u odeljenju I Ast-a Beograd i s vremenom postao jednim od najznačajnijih njemačkih obaveštajaca u Jugoslaviji i u susjednim oblastima Balkana. 

U Abwehr-u je radilo još nekoliko kulturnih i naučnih radnika iz Austrije, koji su po liniji kulturne aktivnosti upoznali zemlju, ljude i prilike u Jugoslaviji i time dali veliki doprinos njemačkoj ekspanziji. 

 Kontakti dr. Josefa Matla s hrvatskim nacionalistima 1967. godine

Potvrdu o  već navedenim aktivnostima J. Matla nalazimo znatno kasnije i u knjizi povjesničara Nenada Bukvića pod naslovom ‘’UDBA i Deklaracija’’(2022.), koja je zbir orginalnih dokumenata, inače pohranjenih u Hrvatskom državnom arhivu, a putem kojih se prikazuju ‘’reakcije Službe državne sigurnosti na objavu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. godine’’.

---

Novosadski dogovor nije bio po volji hrvatskih jezikoslovaca pa ni onih koji su, ne želeći mu se odmah javno usprotiviti, stavili na njega potpis. 

Deklaracijom se zahtijeva ravnopravan položaj hrvatskog jezika u jugoslavenskoj federaciji, slobodno oblikovanje hrvatskog jezika u skladu s hrvatskom tradicijom te puna afirmacija hrvatskog jezika. 

Dokument je potpisalo veći broj javnih i kulturnih djelatnika, te 18 hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova. 

Prema partijskim ocjenama (SKJ) Deklaracija je osuđena i kvalificirana kao politička diverzija protiv bratstva i jedinstva, pa je stoga pokrenuta pojedinačna odgovornost nosilaca nacionalističkih, separatističkih i šovinističkih pogleda. Mnogi potpisnici Deklaracije bili su sankcionirani.

Takova ocjena bila je usmjerenje tajnoj policiji (UDBA, SDS) da pokrene operativnu akciju kodnog naziva ‘’Klek’’ (24. 03. 1967.), sa zadaćom, da primjenom operativno-tehničkih mjera i radnji utvrdi moguću spregu aktera Deklaracije s hrvatskom neprijateljskom emigracijom, stranim obavještajnim službama ili unutrašnjim neprijateljem u zemlji.

Iz dokumenta (str. 92, 93, 137) je vidljivo, da su glavni akteri Deklaracije, sveučilišni profesori Ljudevit Jonke (1907. – 1979.) i Ivo Frangeš (1920. – 2003.) ostvarili kontakte s dr. Matl Josefom, slavistom iz Austrije, za kojeg postoje podaci, da je agent strane obavještajne službe.

U tekstu ‘’Strani državljani na privremenom boravku u SR Hrvatskoj’’ spominju se osobe čiji bi se boravak mogao dovesti u vezu s događajima oko Deklaracije, pa se u tom kontekstu kaže, da se ‘’u Zadru pojavio Matl Josepf, slavist iz Graza s grupom studenata-turista’’( str. 120).

U rezimeu podataka o neprijateljskom djelovanju dr. Ljudevita Jonkea se kaže, da je ‘’potvrđeno njegovo poznanstvo s Matl Josephom, profesorom slavistike u Grazu (kapetan Abwehra u Jugoslaviji) s kojim se sastajao u zemlji i inostranstvu.’’(str. 246)

Prema saznanjima tajne policije J.Matl je kontaktirao dr. Josipa Hamma ( 1905. – 1986.), slavistu, profesora Sveučilišta u Beču i člana Filološkog odjela JAZU, koji je bio izuzetno zaokupljen događanjima oko Deklaracije, a pratio je i stanje i odnose u redovima hrvatske političke emigracije. Od strane Dr. Ernest Bauera ( 1910. – 1995.), nekadašnjeg djelatnika upravnog aparata NDH (MVP) , kasnije zaposlenika njemačke obavještajne službe (BND) bio je atakiran u smislu ponude, da radi za tu službu.(str. 256)

U cilju dodatnog sagledavanja ličnosti dr. J. Matla napominjem, da u okviru fonda rukopisne ostavštine M. Krleže, pohranjene u NSK, postoji pismo koje je on (Krleža) uputio spomenutom slavisti, datirano 08. 04. 1966. godine, dakle godinu dana prije donošenja Deklaracije, no nažalost, zbog objektivnih razloga (op. – poteškoće u kretanju) nisam ostvario uvid u sadržaj.

Nedodirljivi Andrić

Andrićevi brojni kontakti sa stranim faktorom u periodu 1945. – 1975. u kontraobavještajnom smislu – barem što se tiče pisanih tragova – nisu nikada razmatrani. 

1. Lazarević se , očito misleći na jugoslavenske tajne službe pitao:’’Da li mu ovi, koji nikome ne veruju, veruju’’.

Osobno sam mišljenja, da je Tito, kao i u odnosu na Krležu (o čemu radim istraživanje) htio ’’izvan protokola’’ biti u toku Andrićevog svekolikog aktiviteta.

Također sam uvjeren, da bi danas još preživjeli civilni i vojni kontraobavještajci visokog ranga, bosansko-hercegovački i srpsko – jugoslavenski mogli potvrditi moju pretpostavku.

Neki primjeri pokazuju kakovu vrst zaštičenosti je imao Andrić  kada su bili u pitanju kritičko-ideološki pristupi. 

Čak blage pokušaje književnika Ivana Supeka (1915. – 2007.) i Skendera Kulenovića (1910. -1978.) da stave kritičke primjedbe u odnosu na nobelovca Andrića bile su osuđene od komunista.

Zlatko Kramarić (1956.), profesor makedonske književnosti i  diplomata RH u svojoj knjizi “I poslije Tita -Tito” – 2025.) smatra, da se u Srbiji o Andriću za njegova života moralo govoriti isključivo kao spomeničkoj vrijednosti, muzejskom eksponatu bez diranja u mane i slabosti.

Iz navedenog stava može se slobodno zaključiti, da bi i istraživanje, koje je sada ovdje, i njegovo eventualno objavljivanje bila nemoguća misija. 

Ipak, bilo je napada na Andrića, koje komunistička cenzura nije mogla spriječiti, iako su dolazili  iz sredina koje je nadzirala jugoslavenska tajna služba. 

U tom smislu crnogorski doktor književnosti Novak Kilibarda (1934.) u svojoj knjizi “Duhovna zahvalnost Andriću” (2015.) navodi dva primjera.

Tako je pravnik i publicista Šukrija Kurtović (1890. – 1973.) u emigrantskom časopisu “Bosanski pogledi” (1961.) , glasilu bošnjačko nacionalno orjentirane emigracije  optužio Andrića kao “negatora etničko – istorijskog identiteta jugoslavenskih Muslimana”.

Iza spomenutog časopisa u Švicarskoj stajao je organizaciono i financijski dr. Adil Zulfikarpašić( 1921. – 2008.), politolog i pravnik, politički emigrant aktivan u organizaciji “Nova demokratska alternativa” (NDA), osnovano sumnjiv kao agent više stranih obavještajnih službi.

Osobno ga dokumentirano teretim, da je u zajednici s publicistom i književnikom Enesom engićem ( 1926. – 1995.) učestvovao u krađi dijela Krležine rukopisne ostavštine.

Potsjećam, da je Čengić slovio kao Krležin osobni biograf. 

Drugi primjer odnosi se na Glavnu skupštinu Matice Hrvatke održane u studenom 1970. godine kada je dr. prof. Šime Đodan (op. DDS – osuđen na dvije godine strogog zatvora 1972. godine radi neprijateljskog djelovanja na liniji hrvatskog nacionalizma) spominjući Andrića rekao, da se odrekao svog (hrvatskog) naroda i favorizirao jugoslavenstvo.

U osvrtu na navedenu objedu Andrić je svom biografu Ljubi Jandriću rekao, da se radi “ o kleronacionalističkim napadima”.

Tek nakon raspada Jugoslavije, odnosno nakon liberizacije medijske scene, ako se tako može kazati, registrirani su napadi na Andrića kao “islamofoba”.

 Crnogorski doktor književnosti Novak Kilibarda (1934.) u već spomenutoj knjizi  navodi kao glavne negatore dr. Muhsina Rizvića (1930. – 1994.) i dr. Esada Durakovića (1948) , obojica poznati bosansko – hercegovački stručnjaci književne struke.

Zanimljivo je i slijedeće. Tito je Andriću u povodu 60. godišnjice života dodjelio Orden Republike sa zlatnim vijencem, a deset godina kasnije Orden junaka socijalističkog rada.

Nakon što je postao nobelovac 1961. godine jugoslavenski vrh je donio odluku, da Andrić dobije na raspolaganje i korištenje vozača i vozilo “Peugeot” iz voznog parka, koji je bio u nadležnosti savezne vlade (SIV).

Inače Tito i Andrić nisu bili posebno bliski i prisni, za razliku od Krleže, koji je imao status Titovog ” kućnog prijatelja”.

Osobno sam problematizirao taj odnos kroz feljton pod naslovom: “ Književnik Miroslav Krleža: Titov prijatelj koji je bio tajno nadziran ! ? ” , kojom prilikom sam koristio pseudonim Denis Dorić – Den iz samo meni poznatih razloga. ( vidi internet – https/hb.hteam.org. 20. 02. 2024.)

Dijelovi Andrićeve biografije izazov za nove istraživače

Cijeli Andrićev život pun raznoraznih nejasnoća, nedorečenosti, skrivanja, ukratko niza upitnika.

Polazna točka istraživanja neka bude jedno Andrićevo pismo prijatelju Vojmiru Durbešiću, datirano 30. prosinca 1912. iz kojeg saznajemo: „Ko zna je li Hrvatska najmizernija zemlja u Evropi, ali ja znam, da je Zagreb najbednije mesto u Hrvatskoj…Ovde se za godinu dana postaje životinja, bestia zagrabiensis, a za dvije špijun…’’.

Iako je pismo napisano još u vrijeme kada o Andriću nema podataka, koji bi ga svrstale u aktera nekih špijunskih mreža bilo bi interesantno znati što je upotrebom pojma špijun htio zapravo kazati. O kakovim konkretnim saznanjima ili osobnim iskustvima tog mlađahnog dvadesetgodišnjeg zagrebačkog studenta bi moglo biti riječi? 

Da li iskaz Krešimira Kovačića (1889. – 1960.), novinara i književnika, Andrićevog suvremenika, koji glasi:’’Andrićevo opsežno obrazovanje prelazilo je mogućnosti mladića od dvadeset godina’’, može biti neka vrst objašnjenja.(ŽĐP ‘’Ko je bio Ivo Andrić’’)

Na ovom mjestu želim dalje ukazati na dosadašnju neistraženost njegovog života u Beogradu za vrijeme njemačke okupacije 1941. – 1944. Neka parcijalna saznanja njegovih suvremenika su dobra polazna osnova, a nalazim ih u već ranije spomenutoj knjizi ‘’Ko je bio Ivo Andrić’’.

1941. Lazarević kaže, da je Andrić bio jedini diplomata, koji nakon povratka s dužnosti u Berlinu 1941. godine nije interniran, pa nastavlja: ’’Nemačko poslanstvo se redovito interesovalo za njega, sa simpatijama, ali on se držao rezervisano. Za penziju se nije javljao…’’

Prema Lazareviću, što se tiče komunista imao je veze s književnikom Markom Ristićem (1902. – 1984.) , ali im se nije pridružio, a od strane okupacijskih vlasti ‘’nikad i ni za šta nije bio čak ni saslušavan. Proveo je u miru i pisao je’’.

Književnik Borivoj Jeftić (1894. – 1959.) izražava čuđenje u pogledu činjenice, da je Andrić u period 1942. – 1944. uspio napisati čak tri kapitalna romana: Na Drini ćuprija, Travnička hronika, Gospođica, dakle u situaciji ‘’kad je teško bilo biti miran i nemoguće ne biti uznemiravan. Hapšenja, streljanja, glad, beda, bombardovanja…’’.

Jeftić ne nalazi logična objašnjenja odsutnosti Andrićeva straha. Analizira, ali se ne priklanja govorkanju, da je Andrić bio ‘’njemački čovjek’’.

Za Andrićeve kontakte s M. Ristićem u okviru ‘’dodira s vanjskim svetom’’ Jeftić kaže, da se radilo o opreznom opipavanju političkih raspoloženja. 

A kakovo je bilo raspoloženje prema Andriću? Dodajem.

U prosincu 1943. godine Vladislav Ribnikar (1900. -1955.), povjerenik za informacije u Titovoj privremenoj vladi je opisao Andrića, zgusnuto, slijedećim riječima: ”Pravi isusovac (preneseno: licemjer, podmukao, prijetvoran čovjek), ljigav, otmjen”.

Milosava Puzić (1928. – 2015.), Andrićeva kućna pomoćnica od 1968. do 1975. godine ( vrijeme nakon smrti Milice Babić) kaže, da je pisao u večernjim satima i glasno čitao tekstove na kojima je radio. Zatim nastavlja:’’Tada smo se baka Zorka i ja zatvarale u svoje sobe i nismo smele da izlazimo – voleo je da ima potpunu tišinu kada radi…’’-

Novinar Milan Đoković (1908. – 1993.) o poznatom podatku, da je Andrić za vrijeme njemačke okupacije odlazio povremeno u Sokobanju kaže: ’’ U banju se moglo otići samo u letnjim mesecima i sa posebnim policijskim odobrenjem’’.

U kontekstu teme moga istraživanja bilo bi više nego dragocjeno pronaći eventualne arhivske dokumente o Andriću, ali i drugim osobama, korisnicima takovog privilegiranog odobrenja.

Vera Stojić (1902. – 1988.), dugogodišnja Andrićeva suradnica, koja je još u vrijeme njemačke okupacije prekucavala njegove tekstove, u svojim sjećanjima spominje, da je Andrićevo odbijanje potpisa Apela srpskom narodu iniciranom od strane njemačkih okupacionih vlasti u okviru borbe protiv komunista 1941. godine, bio veoma rizičan potez, koji je mogao rezultirati njegovim hapšenjem, a što se i dogodilo nekim drugima.

Ona ne objašnjava motiv takovog Andrićevog postupka. Tek kaže, da nije imao nikakvih obaveza. 

I sam Andrić je imao potrebu da o tom odbijanju potpisa predoči svoju verziju i ocjenu, pa je tako Radovanu Zogoviću (1907. – 1986.), pjesniku i političaru poslije rata ispričao, da se pretjeruje kada se u tome vidi junaštvo. Radilo se o najobičnijem triku. Dodaje, da je od ‘’nekoga’’ saznao za postojanje tog ‘’manifesta’’, pa se, da bi izbjegao potpis izmakao iz Beograda na tri dana. Ipak, po povratku otvara vrata stana i kuriru kraljevskog Ministarstva prosvjete, potom kaže , da u vezi potpisa, gospodin Andrić nije kod kuće. (str. 245, 6).

Kao što se vidi, Andrić u toj priči nije ispoljio oštrinu prema okupacijskim vlastima, ali ni simpatije prema komunističko – partizanskom pokretu.

Međutim, u svemu tome meni bi bio najinteresantiji identitet ‘’nekoga’’. Da li se možda radi o ranije spominjanom njemačkom obavještajcu Josefu Matlu ? Rat je bio tek na početku, pobjednik se nije znao. Možda je Matl s Andrićem gradio neku obavještajnu kombinaciju, koja je trebala imati svoju vrijednost tek kasnije. 

Inaće, sam Apel je potpisalo ukupno 411 srpskih intelektualaca- uglednika. 

                                                            ***

U istraživačkom smislu smislu vrijedni su pokušaji Michaela Martensa (1937.), njemačkog novinara, koji slovi za stručnjaka za balkanska pitanja, a osobno ga držim za vrlo talentiranog ‘’andrićologa’’.

On je autor knjige ‘’Ivo Andrić – nesanica’’(2022.) , koja na prednjim koricama ima sažeti osvrt književnika Danila Kiša (1935. – 1989.) slijedečeg sadržaja: ‘’Među njegovim (Andrićevim) hartijama s rukopisima izbacio je pre što bi ga moglo kompromitovati u očima potomstva, svaki lični trag, svaku privatnu činjenicu, kako bi što više bio pisac, a manje čovjek od krvi i mesa.’’

S tim u vezi izdvajam neke fragmente, koje je Martens preuzeo iz Andrićevog djela ‘’Znakovi pored puta’’.

Andrić kazuje: ‘’Neko je rekao: On je sumnjiv. Čini mi se da nikada više nisam smetnuo s uma tu reč…Što dalje, sve više i češće sam nailazio na ljude koji su sumnjičili druge, ili na takve koji su nekom i zbog nečeg bili – sumnjivi. Nisam ni primjetio kad sam postao i sam sumnjiv sebi i drugima’’… Osjećanje stida zbog nepoznatog propusta, zaboravljenog grijeha, tajne sramote koja je skrivana i zatrpavana… Strah koji živi negde u nama nevidljiv i neprimetan… Živeti u strahu, u kajanju, u stalnom strahu od straha… ja zabranjujem sebi da se sećam… Životna snaga jednog čoveka meri se, pored ostalog, i njegovom sposobnošću zaboravljanja… Strahovito patim od stalnog i mučnog osećanja da sam nešto skrivio, propustio ili zaboravio…jer nemam moći ni hrabrosti da kažem sve što je i kako je bilo… Nepovjerljiv prema drugima, ali i prema samom sebi… Strah, sramota  i bezgranično gnušanje nad samim sobom… Svaka istina, da bi se pojavila i objavila ljudima, traži mnogo vremena i prostora, snage i strpljenja, sporo sazreva i teško se raspoznaje… Istinski sram nije nešto što se iznosi van’’. 

M.Martens u svojoj knjizi ‘’San zvan Jugoslavija – razgovori o Ivi Andriću’’(2021.) nastoji putem 11 relevantnih sugovornika doći do novih činjenica vezanih za Andrićev lik.

Prema Martensu, sve stvarno važne tajne Andrić je odnio sa sobom u grob, ali ga ipak golicaju teme, koje je moguće dopuniti.

On još uvijek traži odgovor da li je Andrić između 1941. i 1944. bio u kontaktu s njemačkim okupacijskim vlastima u Srbiji.

Zasada ,Martens pozivajući se na njemačkog ministra vanjskih poslova Ribentropa smatra mogućim da je Andrić uživao neki vid zaštite.

Dalje, Martens kaže da mu je jedna osoba (ne želi odati ime) na ručku u Beogradu 2013. godine govorila da postoje naznake ili čak dokumenti o Andrićevoj suradnji s Gestapom za vrijeme okupacije, ali na određeni način s časnim namjerama.

Navodno davao beznačajne ili čak pogrešne informacije, da bi zaštitio svoje sunarodnjake.

Martens kaže da nije našao zadovoljavajući odgovor na pitanje: ‘’Zašto je Andrić nakon sarajevskog atentata žurno napustio Krakov’’, da bi odmah po dolasku u Split bio uhapšen.

Neizvedivo, ali rukovođen velikom dozom znatiželje, Martens kaže da bi volio od živog Andrića ćuti pod kojim okolnostima je upoznao Milicu Babić, koja će mu kasnije postati supruga. 

Aluzija na ‘’bračni trokut’’, kojeg smo ranije spomenuli.

Martens najavljuje novu knjigu o Andriću, koja će biti obima 10 – 12 eseja. U drugom će biti rijeći o jednom bivšem časniku SS-a koji je nakon rata širio Andrićevu popularnost na njemačkom govornom području, ali i promoviranju ugleda kod švedske akademije za dodijelu Nobelove nagrade. 

Završna misao

Mnogi su dosadašnji istraživači Andrićevog lika i dijela baveći se njegovim psiho-portretom naglašavali  tajnovitost, zagonetnost i sračunatu šutljivost, ali nisu dali odgovor iz čega i radi čega to proizlazi.

Iako još uvijek ima velikog prostora za nova traganja, osobno radim iskorak u pravcu rješavanja te enigme, pa zaključujem konstatacijom koja slijedi.

Već sada se može kazati, da niz međusobno povezanih indikativnih podataka pokazuje Andrića kao aktera obavještajno – špijunskih igara: svjesno – organizirano, nesvjesno – izmanipurano ili pak s ucjenom oko vrata. Problematizirao je fenomen doušništva i s tim u vezi skrivao se iza likova Ćamila i Tome Galusa. Imao je visoku razinu obavještajne kulture.

Doušničko – sluganska uloga je u javnosti percipirana kao moralna iskvarenosti u najgorem smislu. Odiozno. Ta latinska riječ je u velikom riječniku stranih riječi, autora Bratoljuba Klaića objašnjena kao: odvratan, gadan, mrzak, odbojan, gnusan, omrznut.  

Upravo ta  uloga je uteg kojeg se Andrić u konačnici sramio. To ga je uznemiravalo do razine “bodlje u srcu” i najveća tajna koju je odnio u grob. 

Ali sada dolazimo u paradoksalnu situaciju, koja traži odgovor na pitanje: Zašto je “čačkao” po nečemu, čega će se poslije sramiti ? 

Odgovaram. Sve što je prije napisano, može se staviti i u kontekst Krležina gledanja na temu laž -istina – prešućivanje. Tako je o autentičnosti, istinitosti, vjerodostojnosti  o prošlim danima Krleža  1942. godine zabilježio: „Mnogo toga zbiva se oko nas i u nama u svakom momentu naše svijesti, a ipak oni koji stižu poslije nas i koji će stajati nad našim grobovima, od njih nikada nitko neće saznati kako je to sve s nama bilo, jer nitko neće imati toliko fantazije da stvarno zamisli kako je s nama doista moglo biti, pošto o stvarnoj istini našeg života, oni koji dolaze, neće znati ništa više nego što znamo mi o onima koji su davno već prije nas nestali, a ono što o njima znamo, to je ono što mi zamišljamo da znamo o njima, kao da su neke stvari zaista takve bile kao što ih mi zamišljamo.“

Sve to ću potkrijepiti i jednim mojim istraživanjem, obuhvaća oko 150 osoba, a koji su publicistički (javno saopčili ) svoje slučajeve pokušaja vrbovanja od strane tajnih službi u različitim sredinama: zatvorima, logorima, objektima JNA i standardnom građanskom prostoru. Svi su opisivali razloge zbog čega su bili atakirani i što se od njih u konačnici tražilo, ali nijedan nije priznao , da je  pokleknuo. Tako i Andrić autobiografski o tome šuti.

Književnik i političar Andre Malraux (1901. – 1976.) o tekstualnoj šutnji na ironijski način  kaže: ”Općenito je prihvačeno mišljenje da je istina o nekom čovjeku u prvom redu ono što on krije”.

Spomenutom istraživanju sam pristupio strasno. S nekima sam uspio i razgovarati. 

Moje znanje na temu  “dvostrukog života” je zaista veliko. Zato tako hrabro etiketiram Andrića, a i Krleža s početka ovog uratka nije bolje prošao.

Otvoren sam za svaku polemiku

U nadi sam, da će moj pionirski istraživački poduhvat biti poticajan i drugim “andrićolozima” da novim istraživanjima prošire temat.

Autor:Danko David Slović, neovisni istraživač – analitičar

______________________
* Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih medija,autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti HB.hteam.org i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

hb.hteam.org

⬇️Što vi mislite o ovoj temi?⬇️

⬇️Sviđa ti se ovaj članak,pročitaj? Podijeli ga.⬇️

Imate priču? Javite nam se na HB.hteam.org@gmail.com