IVA SVAGUŠA: SLUČAJU KAJAN I OSTALIMA

Predmet “Prlić i ostali” nije samo pravna priča koja veze s pravom i pravdom nema. To je rana koja ne zarasta i koju se, očito, nema ni namjeru pustiti da zacijeli.

Evo, ja prva nemam tu namjeru dok barem malo ne otvorim oči ljudima za što ta presuda služi.

U očima ogromnog dijela Hrvata u Bosni i Hercegovini, to nije bila samo presuda šestorici ljudi. Bila je to poruka hrvatskom narodu, i to ne tiha.

Glasna i jasna.

Poruka da krivnja ima širi okvir, da se ne zaustavlja na imenima nego se prelijeva na cijeli narod.

I tu dolazimo do suštine.

Presuda koja je trebala zatvoriti jedno poglavlje, pretvorila se u propagandni alat. Politički, medijski, svakodnevni.

Tako je to kad umjesto pravedne presude Antonetti izgovori sranje.

Kad god treba pritisnuti, podsjetiti, disciplinirati, servira se ista priča, ista etiketa, isti narativ.

I onda se ljudi pitaju zašto nema povjerenja i suživota.

U Hercegovini nećeš čuti uljepšanu verziju. Čut ćeš ono što ljudi stvarno misle, istinu. Da je proces vođen u vremenu i okolnostima gdje politika nije bila sa strane. Da su se presude uklapale u širu sliku koja je već bila nacrtana.

Može se to nekome sviđati ili ne, ali taj osjećaj nepravde je činjenica. I traje.

A paralelno s tim, na terenu ide nastavak priče. Kad je bal, nek’ je maskenbal, jel?!

Brisanje murala hrvatskim generalima postalo je nova vrsta “uređivanja stvarnosti”. Konkretno, slučaj murala posvećenog Slobodanu Praljaku u Ortiješu pokazuje kako se simboli brišu brzo i odlučno, uz politički pritisak i medijsku podršku.

Svi portali TaČkA BAAAA

I dok s jedne strane odlučnost i brzina odrađuju svoje, ili kako bi Kajan rekao “pravna država”. S druge strane imamo godine šutnje od iste te “pravne države”.

Jer dok se zidovi čiste od jednih imena, mnogi zločini nad Hrvatima i dalje stoje bez pravog epiloga. Jer bitnije je obrisati mural nego osuditi Halilovića & CO.

Neki ratni zločinci nikad nisu ni procesuirani. Neki su postupci pokrenuti tek kad je javnost počela pritiskati, slučaj 8 anđela iz Viteza.

A ima i onih koji su, bez puno buke u ovoj bajci od države, za neke, izbjegli pravdu.

I tu dolazi ono što najviše boli.

Nije problem samo u presudi. Problem je u dojmu da pravila nisu ista za sve, jer nisu. Da postoji jedna mjera za jedne, a druga za druge.

U takvoj atmosferi, presuda iz Haaga više nije samo pravni dokument. Ona postaje sredstvo. Poluga. Način da se jedan narod drži u stalnoj defenzivi, da mu se nameće kolektivna odgovornost i da mu se kroz vrijeme polako briše politički i identitetski prostor.

I zato ova tema ne ide nigdje, nema zastare u ovom slučaju.

Jer ljudi vide što se događa danas, ne samo što je bilo jučer.

Vide koje se priče guraju, a koje se prešućuju. Vide tko se brzo osuđuje, a tko godinama čeka red koji nikad ne dođe.

I dok god postoji taj osjećaj da pravda nije bila jednaka, da je imala političku pozadinu i da se koristi selektivno neće biti mira u glavama ljudi. U mojoj prvo.

A kad nema mira u glavama, nema ga ni na terenu.

I zato “Prlić i ostali” nije završena priča.

To je i dalje otvoreno pitanje. I, kako stvari stoje, još dugo će to i ostati.

Mural smo sačuvali, a sada idemo iz ruku izbijati zle propagandne alate.

Kada me budete privodili zbog teksta, jer će se Kajan vjerojatno opet šetati do policijske postaje, samo da javim da sam još dodatno pala s kilama pa zbavite one dječje lisice da vam se ne provučem kroz te velike.

______________________
* Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih medija,autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti HB.hteam.org i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

hb.hteam.org

⬇️Što vi mislite o ovoj temi?⬇️

⬇️Sviđa ti se ovaj članak,pročitaj? Podijeli ga.⬇️

Imate priču? Javite nam se na HB.hteam.org@gmail.com