SRIJEDA, 20. svibnja 2026.
Koliko još dugo u hrvatskom društvu mogu tinjati osjećaji nepravde, poniženja i duboke podjele prije nego što se otvoreno suočimo s pitanjima koja desetljećima opterećuju narod i državu?
Koliko još dugo dio hrvatskih građana, branitelja i domoljuba, osobito istinskih , mora trpjeti laži od pravnih, ideoloških pa čak i bioloških slijednika komunističko-partizanskih zlikovaca o zločinima na Križnom putu koji se i dan danas marginaliziraju, minimaliziraju, guraju pod tepih društvenih događanja dok se pak s druge strane pod krinkom tzv“Trnjanskih kresova“ slave oni koji su počinili te zločine na Križnom putu ?Zar se može osjećati njihov glas samo onda kada treba odati suhoparno od nekolicine hrvatskih političkih predstavnika počast prošlosti, ali ne i kada upozoravaju na probleme sadašnjosti?
Za mnoge Hrvate posebno bolna ostaje tema stradanja nakon završetka Drugoga svjetskog rata, uključujući Križni put i poratne likvidacije. Dok jedni smatraju da se o tim tragedijama još uvijek govori premalo ili s nedovoljno pijeteta, drugi upozoravaju na opasnost ideoloških sukoba i politizacije povijesti. No jedno pitanje ostaje legitimno: može li moderna demokratska država imati mir bez iskrenog i dostojanstvenog odnosa prema svim žrtvama koje služe samo kao dekor vladajućim političkim garniturama od prigode do prigode?
Svakoga svibnja ponovno se otvaraju stare rane i stare podjele. Jedni obilježavaju događaje koji za njih predstavljaju antifašističku tradiciju, drugi u njima vide ignoriranje ili relativizaciju patnje hrvatskih civila i poratnih žrtava. Umjesto smirivanja tenzija, javni prostor često postaje pozornica novih optužbi, vrijeđanja i ideoloških rovova u čemu prednjače oni koji dobivaju prostor u svim vodećim Javnim medijima kao što su Dalija Orešković, Anka Mrak Taritaš, Siniša Hajdaš Dončić, Tomislav Tomašević, Ivana Kekin, Sandra Benčić, Boris Dežulović, Miljenko Jergović, Ivana Marković, Ivo Goldstein, Ante Tomić, Hrvoje Klasić, Dragan Markovina, Dražen Lalić, bračni par Ivica i Mirjana Puljak, Katarina Peović,Severina, Vlatka Pokos, Žarko Puhovski, te mnogi, mnogi koji truju hrvatski javni prostor svojim beskrupuloznim lažima ostavljajući Hrvatsku u raljama prošlosti na kojoj su ovi izgradili svoje mitove koje nose kao plašt krećući se hrvatskim ulicama bez stida i srama.Bez straha da će ih itko napasti i strgnuti s njih taj plašt laži kojim su pokriveni.
Istodobno, dio građana sve češće govori o osjećaju dvostrukih kriterija: pitaju se primjenjuju li se ista pravila na sve oblike političkih i ideoloških simbola, govora i javnih okupljanja. Zašto jedni smatraju da ih se strogo kažnjava, dok se drugima gleda kroz prste? Dok se u Hrvatsoj kažnjavaju svi oni koji javno izgovore riječ ZDS ili na glavu stave ustašku kapu dotle se oni koji nose zločinačke partizanske kape s krvavim zvijezdama petokrakama slobodno šeću Hrvatskom pjevaju zločinačke partizanske kape, a jedna od njihovih perjanica Katarina Peović na Javnoj hrvatskoj TV na kraju emisije uzvikuje:“Smrt fašizmu sloboda narod“pod čijim sloganom je pobijeno preko 700 000 nevinih Hrvata po okončanju II svjetskog rata.
Jesu li institucije doista jednake prema svima ili je povjerenje u njih narušeno percepcijom nejednakosti?
Posebno su glasni oni koji upozoravaju na osjećaj marginalizacije branitelja , ljudi koji su, prema njihovu uvjerenju, stvarali i branili državu, a danas se osjećaju izgurani iz javnog prostora ili prikazani tek kao podsjetnik na prošlost. U isto vrijeme raste osjećaj da se u društvu premalo poštuju simboli, vrijednosti i identitet koji su mnogima svetinja,a koji se zapravo izruguju a svi oni kojih ih nose procesuiraju.
No pravo pitanje možda nije samo što rade političari ili mediji, nego i zašto velik dio onih koji sebe nazivaju domoljubima i braniteljima danas šuti. Je li riječ o umoru? Razočaranju? Nepovjerenju u politiku? Ili osjećaju da ih nitko ne sluša?
Hrvatskoj nisu potrebni novi sukobi među Hrvatima, niti produbljivanje mržnje. Potrebna joj je ozbiljna rasprava, poštovanje prema svim žrtvama, dosljednost institucija i osjećaj da zakon vrijedi jednako za sve. Potrebna joj je i kultura dijaloga u kojoj se ne ismijava ničija bol, ali ni ne demonizira drukčije mišljenje, međutim takve vrste dijaloga nema jer sve Javne medije u Hrvata drže oni koji su pravno, ideološki pa čak i biološki naslijedili zločinačku komunističku ideologiju koja je utjelovljeno zlo, protu božanska i protuprirodna izmetina koja je okovala hrvatsko društvo i to je nepobitna činjenica.
Jer država ne slabi samo kada postoje podjele država slabi kada njezini građani izgube vjeru da se nepravde mogu ispraviti demokratskim putem u Hrvaskoj to nije moguće bez pobune onih koji su je stvarali.
Možemo li još uvijek pronaći zajednički jezik ili ćemo nastaviti živjeti u zemlji u kojoj se prošlost koristi kao oružje protiv sadašnjosti? I koliko dugo društvo može izdržati bez iskrenog odgovora na pitanja koja se uporno guraju pod tepih?
Radi li se tu zapravo o danima, mjesecima ili godini?Dugo to ne može trajati zasigurno jer se iz svega priloženog to dade i slijepcima pored zdravih očiju zaključiti.
Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba
______________________
* Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih medija,autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti HB.hteam.org i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
⬇️Što vi mislite o ovoj temi?⬇️
⬇️Sviđa ti se ovaj članak,pročitaj? Podijeli ga.⬇️
Imate priču? Javite nam se na HB.hteam.org@gmail.com
More Stories
Hrvatsko iseljeništvo ZDRAV RAZUM HRVATSKOG DOMOLJUBA! Nepokolebljiv Glas Mate Knezovića o Pravima i Identitetu Hrvata u Bosni i Hercegovini
Tko je dužan branitelju osigurati prioritet pri zapošljavanju, stambeno zbrinjavanje, pravo na besplatne priključke…
16. memorijalni uspon Surovo lice planine Vran nije spriječilo tradiciju: Sjećanje na hrvatske branitelje koje je planina uzela sebi