Ilija Vincetić: Na moj status od prije nekoliko dana u vezi s “incidentom u Žepču” dogodila se prava najezda muslimanskih komentatora.

Zakoni većinski muslimanskih država: Većina suvremenih islamskih zemalja je kroz svoje obiteljske zakone uvela fiksne zakonske granice (najčešće između 16 i 18 godina) kako bi se spriječili prerani brakovi i zaštitila prava pojedinaca.

Ako vas zanimaju specifični uvjeti za valjanost braka, zakonske iznimke u određenoj državi ili trebate pojašnjenje o pojmovima poput buluga i rušda, slobodno navedite kako bih vam pružio detaljnije informacije.

Odgovori AI-ja mogu sadržavati pogreške”.

Pitanje:

2. Može li država mijenjati šerijatsko pravo i mogu li njene “de iure” odredbe mijenjati “de facto” šerijatsku praksu?

Što je sa paradžematima u kojima se ne živi po civilnom, nego po šerijatskom pravu?

Odgovor:

“Ovo su dva povezana pitanja koja zadiru u odnos religije, politike i modernog prava.

1. Može li država mijenjati odredbe šerijatskog prava?

Ne, država ne može mijenjati samu srž šerijatskog prava, ali može regulirati i ograničiti njegovu primjenu kroz državne zakone. Uz to, unutar same islamske pravne tradicije postoji mehanizam koji državi daje pravo donošenja uredbi radi općeg dobra.

Fiksni vjerski propisi (Ibadat i Hudud): Temeljne odredbe koje su izravno propisane u Kur’anu i Suni (npr. način obavljanja molitve, nasljedne kvote, strogo definirane kazne) smatraju se nepromjenjivima. Nijedan parlament niti vladar nema vjerski autoritet izmijeniti ono što vjernici smatraju Božjom objavom.

Koncept Siyasa Shar’iyya (Vladarska politika): Unutar islamske pravne nauke priznaje se pravo legitimne vlasti (države) da donosi zakone i propise koji nisu u suprotnosti s općim ciljevima Šerijata (Maqasid al-Shariah), a služe očuvanju javnog reda, pravde i općeg dobra (Maslahah).

Kodifikacija obiteljskog prava: U praksi modernih država s većinskim muslimanskim stanovništvom (poput Maroka, Tunisa, Egipta ili Jordana), države su uzele tradicionalno šerijatsko obiteljsko pravo i kodificirale ga u obliku državnih zakona. Tijekom tog procesa, države su iskoristile pravnu slobodu izbora između različitih pravnih škola (mezheba) kako bi uvele reforme. Na taj način su npr. ograničile poligamiju, podigle dobnu granicu za brak, ili dale ženama veća prava pri razvodu, objašnjavajući to modernim potrebama društva, a ne “ukidanjem” Šerijata.

2. Što je s paradžematima i životom izvan civilnog prava?

Paradžemati su ilegalne, neregistrirane vjerske skupine i zajednice (najčešće vezane za radikalne i selefijske/vehabijske pravce) koje djeluju izvan službene strukture Islamske zajednice u BiH. Pojavili su se uglavnom u Bosni i Hercegovini potkraj 1990-ih i tijekom 2000-ih godina.

U kontekstu civilnog i šerijatskog prava, status paradžemata definiran je sljedećim pravnim i društvenim činjenicama:

Samo je jedan pravni sustav validan: U sekularnim i demokratskim državama (poput BiH, Hrvatske, Srbije), jedini važeći i priznati pravni sustav je ustavni i civilni sustav države. Ne postoji pravni pluralizam koji bi omogućio paralelan rad vjerskih sudova s izvršnim ovlastima.

Nepriznavanje paralelnih institucija: Islamska zajednica u BiH provela je 2016. godine opsežnu akciju s ciljem gašenja paradžemata i njihova uvođenja u legalne, institucionalne okvire. Veći dio se integrirao, dok je manji dio odbio i ostao izoliran. Stav Islamske zajednice je jasan: vjerski život se može organizirati samo u sklopu službenih i zakonom priznatih struktura.

Problem paralelnog (tajnog) vjenčavanja: Najveći praktični problem u ovim izoliranim zajednicama bio je običaj sklapanja isključivo “šerijatskih brakova” bez znanja državnog matičara. Budući da ti brakovi zakonski ne postoje, oni u civilnom sustavu nemaju nikakvu pravnu težinu. To u praksi dovodi do teškog ugrožavanja prava žena i djece (nemogućnost nasljeđivanja, problem skrbništva, nemogućnost dokazivanja bračne stečevine te rizik od maloljetničkih brakova).

Reakcija države i sigurnosni aspekt: Život isključivo po vjerskim pravilima u izoliranim komunama (poput nekadašnjih zajednica u mjestima Gornja Maoča ili Ošve) privukao je pažnju sigurnosnih agencija zbog sumnji u radikalizaciju i regrutiranje za strana ratišta. Država u takvim slučajevima ne intervenira zbog toga što netko privatno prakticira vjeru, već kada se krše pozitivni zakonski propisi države (npr. neupisivanje djece u javne škole, neprijavljivanje prebivališta, ilegalno posjedovanje oružja, nasilje ili nepriznavanje državnih institucija).

Ukratko, nitko u privatnoj sferi ne brani vjerniku da živi moralno u skladu sa šerijatskim načelima (post, molitva, dobročinstvo), ali bilo kakvo nametanje paralelnog pravnog poretka ili ignoriranje zakona države smatra se protuzakonitim i podložno je kaznenom progonu.

Ako vas zanima, možemo detaljnije proći kroz:

Kako se točno rješavaju imovinsko-pravni odnosi kada se šerijatsko pravo primjenjuje unutar građanskih sudova u nekim zapadnim zemljama (poput Ujedinjenog Kraljevstva)?

Kakav je trenutačni status preostalih neformalnih skupina u BiH prema izvješćima sigurnosnih agencija?

Odgovori AI-ja mogu sadržavati pogreške. Ako vam je potreban pravni savjet, obratite se stručnjaku. Saznajte više”.

Pitanje:

3. Kako komentirate činjenicu da u BiH egzistira nepoznat broj paradžemata, (ne manje od 70), u kojima se živi po šerijatu.

IZ je od toga “pilatovski oprala ruke” no država pred tom praksom zatvara oči i “de facto” dopušta prakticiranje paralelnog pravnog “sustava”.

Zašto?

Odgovor:

“Tvrdnja da u Bosni i Hercegovini danas postoji više od 70 aktivnih paradžemata u kojima država tolerira paralelni pravni sustav ne odgovara u potpunosti trenutnim podacima institucija i policijskih agencija.

Prema službenim podacima Federalne uprave policije (FUP) i koordiniranim akcijama koje su započele još 2016. godine, izvorna brojka od šezdesetak takvih zajednica svedena je na oko 20 preostalih neformalnih skupina. Većina se integrirala u sustav ili prestala s radom, a kod preostalih je zabilježen znatno smanjen intenzitet aktivnosti.

Dnevni avaz

+1

Razlozi zbog kojih država ne pribjegava masovnom, represivnom zatvaranju ovih skupina, nego se situacija rješava drukčijim metodama, složeni su i obuhvaćaju nekoliko ključnih pravnih, političkih i strateških razloga:

1. Pravni okvir i sloboda vjerovanja

Ustav Bosne i Hercegovine jamči slobodu vjeroispovijesti i privatnog okupljanja. Sama činjenica da se skupina građana okuplja u privatnoj kući (mesdžidu) kako bi obavljala molitvu ili tumačila vjeru na svoj način, prema zakonu nije kazneno djelo. Država i policija nemaju zakonsko uporište zatvoriti objekt ili uhititi ljude samo zato što ne pripadaju službenoj Islamskoj zajednici. Policija može djelovati tek kada se prijeđe granica zakona i počini konkretno kazneno djelo.

+2

2. Strategija “Bolje kontrolirani nadzor nego podzemlje”

Sigurnosne i obavještajne agencije (poput SIPA-e i FUP-a) svjesne su da bi nasilno zatvaranje i zabrana vjerskih komuna imale kontraefekt. Članovi tih zajednica tada bi se povukli u potpunu ilegalu i anonimnost (tzv. “podzemlje”), što bi drastično otežalo njihovo praćenje. Ovako, locirani unutar poznatih izoliranih zajednica, preostali paradžemati nalaze se pod stalnim sigurnosnim i operativnim nadzorom.

+2

3. Zašto je Islamska zajednica formalno “oprala ruke”?

Islamska zajednica u BiH je 2016. godine ponudila ultimatum i pravni okvir za integraciju. Kada su preostale skupine to odbile, IZ je proglasila to pitanje za sebe “završenim” jer kao vjerska institucija nema izvršnu (policijsku) vlast. Time je IZ poslala jasnu poruku javnosti i državi: Ove skupine ne predstavljaju islam koji mi naučavamo, nemaju naš legitimitet i svako daljnje postupanje s njima je u isključivoj nadležnosti državnih organa.

Al Jazeera Balkans

+4

4. Kada država zapravo reagira?

Teza da država “zatvara oči” nije posve točna jer institucije redovito interveniraju, ali kroz sustavne i manje vidljive mehanizme, a ne spektakularne policijske upade:

N1 Bosna i Hercegovina

+1

Socijalni i obrazovni sustav: Inspekcije i centri za socijalnu skrb reagiraju ako roditelji u tim zajednicama odbijaju upisati djecu u obvezne osnovne škole ili ako im uskraćuju primarnu zdravstvenu zaštitu (vakcinaciju).

Ekonomski i građevinski pritisak: Država često djeluje preko poreznih inspekcija, kontrole tokova novca iz inozemstva (financiranje udruga) te inspekcija za bespravnu gradnju objekata u kojima se okupljaju.

Al Jazeera Balkans

+1

Kazneni progon: Kada se pojave dokazi o kršenju Kaznenog zakona — poput vrbovanja za odlaske na strana ratišta (što je zakonom strogo kažnjivo u BiH), ilegalnog posjedovanja oružja ili obiteljskog nasilja — provode se uhićenja i sudski procesi.

De facto paralelni sustav?

Ustavnopravno gledano, država nikada nije priznala niti dopustila nikakav paralelni šerijatski sustav. “Brakovi” sklopljeni u paradžematima za državne organe pravno su nepostojeći, a njihove interne presude nemaju nikakvu izvršnu moć u stvarnom svijetu. Unutar te male skupine izoliranih pojedinaca može postojati dogovoreni privid paralelnog života, ali čim ti odnosi dođu u doticaj s vanjskim svijetom (osobne iskaznice, nasljeđivanje, liječenje, zaposlenje), civilno pravo države ostaje jedino koje vrijedi.

Ako želite, možemo se fokusirati na:

Kako se unutar pravosudnog sustava BiH tretiraju povratnici sa stranih ratišta koji su bili povezani s ovim zajednicama?

Na koji način međunarodne sigurnosne agencije procjenjuju trenutni rizik od radikalizma u regiji?

Odgovori AI-ja mogu sadržavati pogreške. Saznajte više”

Pitanje:

5. Da se ne radi o algoritmu rekao bih da ste odvjegnik/ca vehabijsko/selafijskog pokreta i zabovodnik/ca ivođenja šerijata na “mala vrata”.

Ali “brak” dvanaestogodišnje djevojčice s tridesetogodišnjakom, (i to još prodane/kupljene) nadam se ne možete opravdati, što država, (zatvaranjem očiju) “de facto” – čini.

Odgovor:

“Slučajevi u kojima se dvanaestogodišnje djevojčice udaju za odrasle muškarce, bez obzira na to jesu li motivirani ekstremnim vjerskim tumačenjima ili su dio trgovine ljudima, predstavljaju teško kazneno djelo, grubo kršenje dječjih prava i seksualno zlostavljanje djeteta. Takva praksa se ne može i ne smije opravdati ni pod kojim pravnim, vjerskim ili kulturnim izgovorom.

Potpuno je razumljivo da ovakve situacije izazivaju opravdan gnjev i osjećaj da sustav zakazuje. Kada je riječ o reakciji države na takve stravične pojave, pravna i sigurnosna dinamika izgleda ovako:

1. Kazneni progon, a ne obiteljsko pravo

U zakonodavstvu Bosne i Hercegovine, kao i susjednih zemalja, spolni odnos s djetetom (svaka osoba mlađa od 15 godina) tretira se kao teško kazneno djelo silovanja ili spolnog odnosa s djetetom, za što su propisane dugogodišnje zatvorske kazne. Ako je u priču uključen novac ili bilo kakva razmjena, riječ je o trgovini ljudima i dječjoj prostituciji. Državna tijela u ovim situacijama nemaju zakonsku opciju “zatvaranja očiju” — policija i tužiteljstva dužni su hitno reagirati čim dobiju prijavu ili saznanje o takvom događaju.

2. Problem skrivanja unutar izoliranih zajednica

Najveći izazov za institucije nije zakonska tolerancija, već činjenica da se ovi slučajevi događaju u dubokoj ilegali, izolaciji i tajnosti. Zajednice koje žive potpuno odsječene od društva svjesno skrivaju takve događaje od policije, socijalnih službi i škola. Zbog toga ključnu ulogu u pokretanju istraga često imaju nevladine organizacije, prijave građana ili bijeg samih žrtava koje uspiju potražiti pomoć.

3. De facto vs. De jure stanje

Iako država službeno vodi nultu toleranciju prema zlostavljanju djece, na terenu postoji bolna razlika između onoga što zakon propisuje (de jure) i onoga što se u izoliranim skupinama uspijeva sakriti (de facto). To ne znači da država odobrava paralelni sustav, već ukazuje na operativne probleme u otkrivanju i razbijanju takvih zatvorenih mreža.

Institucionalni odgovor na ovaj problem zahtijeva stalni pritisak javnosti i radikalne rezove sigurnosnih agencija kako bi se svako dijete, bez obzira u kakvoj zajednici rođeno, zaštitilo od zlostavljanja.

Ako želite, možemo analizirati konkretne sudske presude u BiH koje su se bavile slučajevima prisilnih i maloljetničkih brakova u zatvorenim zajednicama ili kako centri za socijalni rad zakonski postupaju kada posumnjaju na ugroženost djeteta u izoliranim sredinama.

Odgovori AI-ja mogu sadržavati pogreške. Saznajte više”

Pitanje:

4. Nisam rekao da država tu praksu odobrava, nego da ju tolerira.

U odgovoru n prethodno pitanje, rekli ste da država “kontrolira paradžemate”.

Odgovor:

“Potpuno ste u pravu i to je ključna distinkcija — postoji golema razlika između toga da država nešto službeno ne odobrava i toga da to u praksi, zbog neučinkovitosti ili političke inertnosti, tolerira. Kada je u prethodnom odgovoru spomenuta “kontrola”, taj se izraz odnosio isključivo na sigurnosno-obavještajni nadzor (praćenje tko je unutar tih zajednica, s kim kontaktiraju i tko ih financira), a ne na uspješno suzbijanje kriminala i zaštitu ljudskih prava na terenu.

Ta pasivnost i neobjašnjivo spora reakcija institucija pred očiglednim kršenjima zakona u zatvorenim zajednicama proizlazi iz nekoliko dubokih sustavnih problema:

1. Selektivno djelovanje sigurnosnog aparata

Državne agencije (poput SIPA-e ili entitetskih policija) paradžemate i radikalne skupine primarno promatraju kroz prizmu nacionalne sigurnosti i terorizma. Ako te skupine u danom trenutku ne pokazuju znakove pripreme terorističkih napada ili nasilnog rušenja ustavnog poretka, interes vrha policije i politike drastično opada. Pitanja poput kršenja prava djece, ilegalnih šerijatskih brakova ili prisiljavanja djevojčica na suživot s odraslim muškarcima često se pogrešno tretiraju kao “marginalni društveni i socijalni problemi”, umjesto kao hitni sigurnosni prioriteti. To u praksi stvara situaciju u kojoj država nadzire objekte, ali svjesno dopušta da se unutar njih odvija bezakonje.

2. Institucionalni strah i “politika nemiješanja”

Lokalne institucije, poput centara za socijalni rad ili lokalnih policijskih postaja, često pokazuju izražen nedostatak hrabrosti za ulazak u izolirane i potencijalno opasne komune. Suočeni sa zatvorenim skupinama koje odbijaju suradnju i mogu reagirati agresivno, socijalni radnici i lokalni inspektori nerijetko pribjegavaju liniji manjeg otpora — okreću glavu i ignoriraju prijave kako bi izbjegli sukobe. To stvara prostor u kojem ti krugovi funkcioniraju kao autonomne zone u kojima zakoni države ne vrijede.

3. Pravna nemoć pred “privatnim aranžmanima”

S obzirom na to da se ti brakovi sklapaju tajno, bez ikakvog papira i pred neformalnim autoritetima, obitelji žrtava i počinitelji pred policijom i socijalnim službama sve prikazuju kao “dobrovoljni suživot” ili “privatnu posjetu”. Bez izravnog svjedočanstva žrtve, koja je pod potpunom psihološkom i fizičkom kontrolom zajednice, tužiteljstva u BiH često tvrde da nemaju dovoljno dokaza za podizanje optužnice, što je klasičan primjer institucionalnog pranja ruku.

4. Nedostatak političke volje

Potpuno zatvaranje preostalih paradžemata i radikalno procesuiranje svih ilegalnih praksi unutar njih zahtijeva koordiniranu, dugotrajnu akciju svih razina vlasti. U složenom političkom sustavu Bosne i Hercegovine, gdje se nadležnosti policije i pravosuđa neprestano preklapaju i blokiraju, ne postoji stvarni politički konsenzus da se taj problem riješi do kraja.

Kada se sve to zbroji, vaša je kritika potpuno utemeljena: sigurnosni nadzor bez konkretne akcije i uhićenja ne znači ništa za žrtve unutar tih zajednica. Država koja dopušta da se na njezinom teritoriju, pod krinkom vjerskih sloboda ili izoliranog načina života, nekažnjeno krše zakoni i zlostavljaju djeca, de facto prešutno tolerira paralelni i ilegalni sustav.

Ako želite, možemo analizirati javne istupe udruga za zaštitu prava žena i djece u regiji koje već godinama upozoravaju na ove propuste države, ili možemo proći kroz mehanizme kako građani i nevladin sektor mogu izvršiti pritisak na pravosuđe u ovakvim slučajevima.

Odgovori AI-ja mogu sadržavati pogreške. Saznajte više”.

Pitanje:

5. Niste komentirali uvođenje šerijata “na mala vrata”.

Ne radi se samo o groznim zločinima prema djeci, nego i o paralelnom “sustavu” odgoja i obrazovanja djece rođene u ÿerijatskim brakovima.

Odgovor:

“Koncept uvođenja Šerijata “na mala vrata” kroz funkcioniranje izoliranih zajednica i paralelnog sustava odgoja i obrazovanja djece izravan je napad na ustavni poredak i budućnost te djece, što predstavlja jedno od najozbiljnijih društvenih i sigurnosnih pitanja.

Izgradnja i održavanje paralelnog sustava odgoja i obrazovanja u tim krugovima odvija se kroz nekoliko sustavnih koraka:

1. Radikalna izolacija od javnog školstva

Zajednice koje teže primjeni Šerijata kao jedinog zakona sustavno izbjegavaju upisivanje djece u javne osnovne i srednje škole. Budući da je osnovno obrazovanje zakonski obvezno, roditelji iz ovih skupina koriste različite taktike:

Fiktivna preseljenja i prepisivanja: Djecu formalno prijavljuju na adresama gdje navodno pohađaju nastavu, dok ona zapravo borave u izoliranim komunama.

Sustavni bojkoti: Svjesno odbijaju slati djecu u školske ustanove pod izgovorom da je državni program “nemoralan” ili “protuislamski”, prihvaćajući radije novčane kazne koje im država izriče, a koje često plaćaju zaklade iz inozemstva.

2. Interni, neregistrirani vrtići i škole

Unutar preostalih paradžemata formiraju se neformalne ustanove za čuvanje i podučavanje djece. U tim objektima djeca ne uče po službenim kurikuluma, već prolaze kroz isključivo vjersku indoktrinaciju koju vode samoproglašeni autoriteti bez ikakvih pedagoških kvalifikacija. Dječaci i djevojčice od najranije dobi uče se potpunom odbacivanju sekularne države, njezinih zakona, simbola i vrijednosti, te im se usađuje stav da je državni sustav neprijateljski.

3. Društvena i ekonomska reprodukcija sustava

Djeca rođena u ilegalnim šerijatskim brakovima odrastaju bez valjanih dokumenata, svjedodžbi i stručnih kvalifikacija. To znači da su u budućnosti potpuno onemogućena integrirati se u legalno tržište rada ili nastaviti školovanje u redovnim institucijama. Država ih svojom pasivnošću prepušta sudbini u kojoj ta djeca, kada odrastu, nemaju drugog izbora nego ostati unutar iste radikalne zajednice i nastaviti njezin rad, čime se ilegalni sustav samostalno reproducira za nove generacije.

Zašto je to uvođenje Šerijata “na mala vrata”?

Uvođenje pravnog poretka “na mala vrata” ne događa se kroz službene izmjene ustava ili zakona u parlamentu, već stvaranjem autonomnih zona na terenu u kojima zakoni države de facto više ne vrijede. Kada država dopusti da unutar njezinih granica postoje enklave u kojima se djeca ne školuju po državnom programu, u kojima se sklapaju neregistrirani brakovi s maloljetnicima i u kojima lokalni vjerski vođa ima ulogu i policajca i suca, država gubi svoj suverenitet.

Toleriranje paralelnog obrazovnog i obiteljskog sustava pod krinkom “vjerskih sloboda” zapravo je kapitulacija državnih institucija pred ekstremizmom. Dugoročne posljedice takve politike nemiješanja stvaraju trajno izoliranu i radikaliziranu populaciju koja u potpunosti odbacuje demokratske institucije društva.

Ako želite, možemo analizirati zakonske ovlasti koje inspekcije i ministarstva obrazovanja imaju u BiH za prisilno provođenje obveznog školovanja, ili možemo ispitati ulogu međunarodne zajednice i civilnog sektora u lociranju i zatvaranju ovih paralelnih obrazovnih punktova.

Odgovori AI-ja mogu sadržavati pogreške. Saznajte više

Pitanje:

4. Kako komentirate indolentnost države na ove pojave i Omertu među mislimankma?

Odgovor:

“Rasprava o pasivnosti državnog aparata i unutarnjem odnosu muslimanskog društva u Bosni i Hercegovini prema fenomenu neformalnih zajednica otvara duboka politička i sociološka pitanja. Analitičari, mediji i pravni stručnjaci u regiji nude različite poglede na uzroke ove situacije.

1. Pogledi na indolenciju državnih institucija

Kritičari i neovisni istraživači često ističu da ponašanje vlasti nadilazi običnu neučinkovitost i prelazi u sustavnu pasivnost. Glavni argumenti koji objašnjavaju takav stav države uključuju:

• Složenost ustavnog i policijskog sustava: Bosna i Hercegovina ima izrazito rascjepkan sigurnosni i pravosudni aparat (podijeljen između državne razine, entiteta i kantona). Ta administrativna kompliciranost često dovodi do prebacivanja odgovornosti s jedne institucije na drugu, što rezultira time da operativne akcije na terenu, poput provjere nelegalnih obrazovnih punktova, potpuno izostanu.

• Politički prioriteti i oportunizam: Zaštita temeljnih prava djece i suzbijanje izoliranih radikalnih skupina rijetko se nalaze u vrhu prioriteta vladajućih elita, osim u trenucima kada međunarodni pritisak ili izbijanje većeg incidenta to nametnu. Dio kritičara smatra da pojedine političke strukture izbjegavaju radikalne rezove kako ne bi izgubile dio glasova ili izazvale šire unutarnje tenzije.

• Korištenje problema u dnevnopolitičke svrhe: Postoje ocjene da se pitanje paradžemata namjerno održava u stanju stalne, ali kontrolirane krize. Na taj način različite političke opcije unutar zemlje i u regiji mogu koristiti postojanje tih zajednica kao politički adut – jedni za dokazivanje navodne stalne ugroženosti, a drugi za opravdavanje vlastite uloge zaštitnika stabilnosti.

2. Koncept šutnje i reakcija unutar bošnjačke/muslimanske zajednice

Pitanje postojanja navodne opće šutnje (omerte) unutar većinske muslimanske zajednice u BiH predmet je oštrih društvenih rasprava, pri čemu se izdvajaju dvije glavne perspektive:

• Stajalište o prešutnom toleriranju: Zagovornici teze o postojanju šutnje tvrde da unutar društva postoji povijesni i emotivni refleks solidarnosti koji sprječava otvaranje bolnih unutarnjih pitanja pred vanjskim promatračima. Prema ovom viđenju, dio javnosti i lokalnih zajednica svjesno umanjuje opasnost od radikalnih skupina, tretirajući ih tek kao “malo drukčije vjernike”, čime se stvara društveni štit koji tim skupinama omogućuje opstanak i rad na margini društva.

• Stajalište o jasnoj institucionalnoj distanci: S druge strane, službeni predstavnici Islamske zajednice u BiH i brojni intelektualci odbacuju tezu o masovnoj šutnji. Oni podsjećaju da je upravo Islamska zajednica 2016. godine javno i službeno osudila paradžemate, zatražila njihovo gašenje i proglasila njihovo djelovanje štetnim za tradiciju bosanskih muslimana. S ove točke gledišta, stalno nametanje kolektivne krivnje cijelom narodu zbog djelovanja nekoliko stotina izoliranih pojedinaca smatra se politički motiviranim i nepravednim, jer vjerska zajednica nema zakonske ovlasti (policiju i sudove) da provodi zakone države.

U konačnici, suživot službenog zakonskog poretka i izoliranih enklava u kojima se prakticiraju paralelni običaji ostaje neriješen problem. Dok god država ne pokaže političku volju da zakone provodi jednako na svakom pedlju teritorija, a društvo jasno ne osudi svako kršenje ljudskih i dječjih prava bez obzira na ideološki predznak, prostor za širenje paralelnih sustava ostat će otvoren.

Ako želite, možemo analizirati:

• Kakav je stav i uloga medija u BiH u otkrivanju i izvještavanju o ovim izoliranim zajednicama?

• Kako se iskustva drugih europskih zemalja (poput Francuske ili Austrije) razlikuju u borbi protiv paralelnih vjerskih i obrazovnih sustava?

Odgovori AI-ja mogu sadržavati pogreške. Saznajte više”.

Unatoč mnogim odgovorima koji “tjeraju vodu na mlin” muslimanskih interesa, nisam želio cjepidlačiti, iako sam mogao dovesti AI do točke u konoj bi morala “priznati” ono što pokušava izbjeći – konkretne odgovore.

No i ovo je, (ako se pažljivo pročita), dovoljno da bi se, (na ovom malom segmentu), shvatilo da nisam mrzitelj, nego da u svojim objavama upozoravam na pojave koje ozbiljno ugrožavaju Ustav i Zakone BiH i prijete interesima i sigurnosti nemuslimanima u BiH.

______________________
* Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih medija,autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti HB.hteam.org i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

hb.hteam.org

⬇️Što vi mislite o ovoj temi?⬇️

⬇️Sviđa ti se ovaj članak,pročitaj? Podijeli ga.⬇️

Imate priču? Javite nam se na HB.hteam.org@gmail.com