Daytonski sporazum 25 godina poslije
U predvečerje obljetnice „povijesnog sporazuma“ bošnjački je lider poručio kako je namjenska (vojna) proizvodnja jamstvo da će se ovdje sačuvati mir, a jedan bošnjački jastreb prizvao Nagorno-Karabah kao primjer kako se zamrznuti konflikt može odmrznuti. Kako bilo, u RS-u je 21. studenoga praznik.
Prije četvrt stoljeća u bazi američkih zračnih snaga Wright-Petterson u Daytonu održana je konferencija koja je trajala od 1. do 21. studenoga, kada je parafiran Daytonski sporazum. Vjerujući u njegov veliki domet, 14. prosinca upriličeno je (svečano) potpisivanje u Elizejskoj palači u Parizu. Glavni akteri toga povijesnoga – vjerovalo se tih dana – sporazuma bili su: predsjednik RBiH Alija Izetbegović, predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, predsjednik SR Jugoslavije Slobodan Milošević te glavni američki pregovarač, veleposlanik Richard Holbrooke. Svi oni su mrtvi, a koliko je danas živ Dayton?!
Nešto između
Jedan od odgovora ponudio je na nedavnoj mostarskoj panel-diskusiji 25 godina Daytonskog sporazuma predsjednik Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora Božo Ljubić: „Mi niti komemoriramo, niti slavimo ovu obljetnicu, već je ovo prilika da ukažemo na određene probleme i postavimo određena pitanja. Odmah ću kazati u startu da sam u vrijeme potpisivanja Daytona bio ministar zdravstva Republike i Federacije BiH i želim reći da sam blagoslovio sve one koji su uspostavili mir toga dana jer sam znao da svaki novi dan rata znači desetke i stotine mrtvih i ranjenih. Međutim, i tada sam izrazio sumnju da takav ustroj države može rezultirati jednom funkcionalnom i prosperitetnom državom.“
A početkom studenoga ove godine, nakon dvodnevnog zasjedanja Biskupske konferencije BiH, obljetnice se sjetio i vrhbosanski nadbiskup Vinko kard. Puljić podsjetivši kako su bh. biskupi u prosincu 1995. ocijenili da je besmisleno cjelovitu državu dijeliti na dva entiteta, a pritom pola zemlje dati (samo) jednom narodu. Posebice su bili nezadovoljni predajom Bosanske Posavine Republici Srpskoj, uz ocjenu kako je time ozakonjeno etničko čišćenje i pravo jačega. A postavili su i pitanje – tko će jamčiti prognanima pravo na povratak njihovim domovima i omogućiti im život u slobodi?!
„Žao mi je što se potvrdilo ono što smo predvidjeli“, kazao je kardinal Puljić početkom studenoga ove godine dodajući kako ostaje pri ocjeni biskupa od prije četvrt stoljeća da je nakon svih ovih godina ratno etničko čišćenje praktično legalizirano.
Optuženi i na briselskoj adresi
„Odvjetnici“ Daytonskog sporazuma podsjećaju kako je njegova uloga bila zaustaviti rat te kako on prije četvrt stoljeća i nije služio trajnoj uspostavi političkih okvira. S druge pak strane „tužiteljstvo“ drži kako je u ovakvoj, poglavito aktualnoj, Bosni i Hercegovini više riječ o zamrznutom konfliktu, negoli o (pravom) miru. A zašto je tomu tako: Sarajevo, (zapadni) Mostar i Banja Luka nisu jedine adrese na kojima stoluju optuženi.
Povjesničar i analitičar za Balkan Patrick Morre, primjerice, jednog od krivaca nalazi i na briselskoj adresi. „…Europska unija se odrekla svog najvažnijeg instrumenta za poticanje promjena na zapadnom Balkanu. Ona je za nove zemlje članice učinkovito zaključala ulazna vrata. Predstavnici EU-a, međunarodnih i nevladinih organizacija izgubili su četvrt stoljeća ponavljajući političke slogane o europskoj integraciji regije, iako ta integracija u stvarnosti i nije imala priliku biti provedena“, drži Morre koji, međutim, ima prilično velika očekivanja od izabranog (?) predsjednika Amerike Joa Bidena koji je, istina, i u predizbornoj kampanji skicirao svoju viziju budućih odnosa SAD-a s BiH navijestivši tako povratak (još) prve svjetske sile na brdoviti Balkan.
No, već i same reakcije na rezultat američkih predsjedničkih izbora svjedoče kako bi – čak! – i novi čovjek u Bijeloj kući mogao biti uzrokom novih prijepora. Prije svega između službenoga Sarajeva (tj. Bošnjaka), koje je s oduševljenjem dočekalo izbor „osvjedočena prijatelja Bosne“ i službene Banje Luke (tj. Srba) iz koje (još!) nije otišla čestitka k Washingtonu. Čak i usprkos tomu što je, inače Trumpov poklonik, Aleksandar Vučić čestitao predsjedniku koji se svojedobno kao senator snažno zalagao za bombardiranje Srbije krajem prošloga stoljeća.
Dodikove stare tambure
Jasno, Milorad Dodik se već etablirao kao naj-skeptik kada je riječ o budućnosti Bosne i Hercegovine. Sredinom ovoga mjeseca, udarajući u stare tambure (ili, svejedno, gusle), eresovski je vožd ilustrirao aktualni bh. trenutak jednom političkom indiskrecijom. Predsjedništvo BiH već dva mjeseca bezuspješno pokušava doći do neke zajedničke izjave o Daytonu, koja bi dala karakter obilježavanju te kako, veli, i stranci pokušavaju u svemu tomu napraviti neke nove postulate. Bez ikakva uspjeha.
U beogradskoj Politici srpski član kolektivnog bh. rukovodstva tvrdi kako je 25 godina nakon Daytona BiH rasuta i neodrživa i da u njoj vlada atmosfera raskola čak i oko toga što je zapravo taj sporazum. „Ovakva BiH nije dobra ni za koga, posebno ne za Srbe“, drži Dodik naglašavajući kako je trenutno za Republiku Srpsku tema kako vratiti otete ingerencije.
Unatoč svemu, u Srpskoj je 21. studenoga praznik koji se u Federaciji nikada nije obilježavao.
Nije se, dakako, s Dodikom, osobito s njegovom izvedbom, lako složiti. Teško ga je, ipak, ne razumjeti kada se skandalizira nad činjenicom da je BiH zemlja koja u Ustavnom sudu ima strance. „Može se (nekako) razumjeti da jedna zemlja ima stranog namjesnika, ali strani sudci…“, ne može se načuditi. I to s pravom.
Slijedom čega je i zanimljivo zapažanje hrvatske eurozastupnice Željane Zovko na nedavnoj mostarskoj svečanoj akademiji Hrvatske zajednice Herceg-Bosne.„Mirovni sporazum potpisan u Daytonu prije 25 godina danas ne postoji, barem što se tiče prava trećeg konstitutivnog naroda – Hrvata i drugih narodnosti koje čine tu zajednicu u većinskim hrvatskim općinama“, kazala je dometnuvši kako je dovoljno pregledati dokumentaciju i knjige ustavnog sudca Mate Tadića da bi se utvrdilo da je Daytonski sporazum promijenjen 100 puta kako bi se institucionalno oslabila treća konstitutivna jedinica, hrvatski narod u BiH.
Građanska – ali iz triju dijelova
Zovko je, inače, i ranije u Europskom parlamentu upozoravala kako se revizijom – danas razmjerno „tihom“ – tzv. povijesnog sporazuma stalno pogoduje stvaranju unitarne građanske države po zahtjevu bošnjačke strane. I sada, u biti, dolazimo do najzanimljivijega stava te europarlamentarke. Drži, naime, kako je građanski model moguć i putem triju federalnih jedinica. „Upravo je federalizam odgovor na sve probleme koji Bosnu i Hercegovinu čine problematičnom državom, a o čemu je usvojeno i nekoliko rezolucija Europskoga parlamenta“, kazala je podsjećajući na primjer europskih naroda koji su zbog kompleksnosti prošlosti različitih jezičnih i etničkih zajednica prepoznali federalizam kao srednji put između ekstrema koji su stoljećima dovodili do napetosti i prijetili nestabilnošću zemljama koje danas predvode Europu. „Zar su Belgija, Španjolska ili Švicarska manje vrijedne građanske demokracije“, zapitala se na kraju?! Retorički, dakako.
Znakovito je da nije bilo izravne reakcije iz Sarajeva. Mada ne treba ignorirati autorski tekst bošnjačkoga jastreba Emira Suljagića koji je nakon neuspjeha svih političkih opcija kojima je pripadao, zbrinut kao direktor Memorijalnog centra u Potočarima. Eto, ispoštovao je Daytonski sporazum, aneks 7 – svi na svoje.
Suljagić se u Faktoru, listu bliskom SDA-u, obrušava na susjede/komšije, pa kaže: „Zajednički nazivnik njihove politike u Bosni i Hercegovini jest da ona može postojati samo kao zbir triju etničkih zajednica – ako uopće treba postojati. Dvadeset i pet godina nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, nesposobnost srpske i hrvatske političke klase da BiH zamisle kao nezavisnu državu ili bilo što više od dodatka njihovih velikosrpskih i velikohrvatskih projekata nastavlja podrivati stabilnost u regiji. Nacionalističke političke i intelektualne snage i u Beogradu i u Zagrebu jednostavno su iščekale liberalni poredak koji je bio podloga regionalnog uređenja, samo da bi ponovno usmjerili pogled na BiH.“
„Strahovito oružje“
Uz rečeno, još taksativno navodi oružje koje su Srbija i Hrvatska nedavno nabavile detektirajući to kao prijetnju BiH. Činjenica da se Hrvatska naoružava sukladno NATO standardima (i obvezama), nije ga zbunila. Štoviše, ratnu opasnost ilustrira aktualnim slučajem u Nagorno-Karabahu. „Tamo smo svjedočili kako se zamrznuti sukobi mogu preko noći odmrznuti“, prijeti, zapravo, nekadašnji srebrenički prevoditelj Nizozemskog bataljuna.
A zašto mu je, po svemu sudeći, šlagvort dao lider „Temeljne“ u Bošnjaka Bakir Izetbegović, koji je nedavno otkrio „strahovito oružje u rukama Bosne i Hercegovine“. I to u Bugojnu gdje je BINAS (svečano) demonstrirao novu granatu koja „puca vrlo frekventno i rafalno“. Što je Izetbegovića II. oduševilo, ma gotovo ponijelo te je ispalio: „Namjenska proizvodnja je i jamstvo za BiH da će se ovdje sačuvati mir. Slabost privlači nasilje, a snaga ga obeshrabruje tako da imamo i taj aspekt.“
Prvo mu je odgovorio Aleksandar Vučić izrazivši spremnost kupiti i bugojansko „strahovito oružje“, ali i ono što se proizvodi u bošnjačkim (?!) namjenskim tvornicama u Konjicu i Goraždu. Na što se bošnjački, na posljednjim izborima inače uzdrmani, lider (malo) začudio. „Zašto se Vučić osjetio prozvanim“, zapitao se nakon što je iz Beograda najavljena kapara za bugojanske granate. A onda se oglasio i HDZ BiH. Glede (Bakirovih) granata, također.
Sjenke prošlosti
„Dok uređena društva razgovaraju o načinima kako napraviti ekonomsku i gospodarsku stabilnost, kako u razdoblju pandemije održati zdravstveni sustav stabilnim i kako pomoći bolnicama u nabavci prijeko potrebne opreme kako bi sačuvali naše zdravlje, u Bosni i Hercegovini pojedinci ne mogu još uvijek izići iz sjenke vlastitih prošlosti ili, konkretnije, trezora u kojima su bili smješteni“, poručili su iz (zapadnog) Mostara aludirajući na ratni put Izetbegovića mlađega.
Zapravo, i ovogodišnja obljetnica Daytonskog sporazuma, baš kao i sve prethodne, samo naglašava nepomirljive razlike političkih ili, svejedno, nacionalnih koncepata. Samo je, evo, ove godine koronavirus doprinio dodatnoj dramatizaciji. Vjerojatno je Božo Ljubić u pravu kada kaže kako nema razloga ni za slavlje ni za komemoraciju.
Ipak, vidjeli smo, u Republici Srpskoj 21. studenog je – praznik! Logično, jer pola države je pola države… ma kakva ona bila. A je li to onda, ipak, razlog za komemoraciju u ostatku Bosne i Hercegovine?!
More Stories
Papa nije dobro, objavio je Vatikan
Vitalna baka 91-godišnja Dragica iz Mostara hodočastila je 100. pješice u Međugorje
Sinovi Hercegovine i Jozo Vučić na Badnjak predstavili pjesmu ‘Prijatelja dva’