Nedavno objelodanjena knjiga Michaela Palaicha Za Hrvatsku moje bake. (Chicago: CroLibertas Publishers, 2020.) proglašena je ovogodišnjom najboljom knjigom na temu Domovinskog obrambenog rata. Palaich, američki Hrvat treće generacije, bio je više desetljeća neumoran u borbi za samostalnu i slobodnu hrvatsku državu. Kad je kucnuo pravi trenutak, čuo je zov domovine svoje bake i došao braniti Hrvatsku od srpske agresije. Onima koji nisu imali priliku knjigu nabaviti, preporučujemo (posebice mladima) da pročitaju barem zadnje poglavlje knjige koje ovdje u cijelosti donosimo. Poruka bi trebala biti jasna svima, koji žele državu Hrvatsku i njezinu slobodu sačuvati.
„Sve bih dao da je vidim, ponosnu i lijepu,
K’o u snovima.“
Thompson
“Za Hrvatsku moje bake”
Život i dalje provodim u dvjema kulturama. Moja supruga Sandra i ja smo blagoslovljeni jer možemo živjeti u dvjema kulturama koje volimo, američkoj i hrvatskoj. Luksuz je to koji moj djed i baka nisu imali, kada su emigrirali u Ameriku prije više od sto godina. Intenzivno razmišljam o njima, dok promatram Jadransko more i zamišljam što bi rekli o povratku svoga unuka u domovinu, koju su oni napustili prije toliko mnogo godina i u koju se nikada nisu vratili.
Iznenađujuće je što mi zapisivanje sjećanja nije pomoglo u potpunosti odgovoriti na pitanje na koje sam želio odgovoriti, kada sam počeo pisati ovu knjigu: „Što me potaknulo da se uključim u pokret za slobodu Hrvatske?“. Točno je da sam postao fanatik, pa možda čak i ekstremist po pitanju hrvatske suverenosti. Kada sve detaljno razmotrim, ljubav moje bake zapravo mi je to usadila vrlo rano u djetinjstvu. Siguran sam da moja ljubav za Hrvatsku ne bi poprimila takve razmjere da nije bilo iznimne ljubavi koju mi je baka pružala. Ljubav prema njoj ne može se odvojiti od moje ljubavi prema domovini. Želja da bakina domovina konačno postane slobodna cijelo je vrijeme bila moja osnovna pokretačka snaga.
Prije samo nekoliko godina moja supruga Sandra i ja sjedili smo u dvorištu njezine obiteljske kuće i s divljenjem promatrali kristalno plavo Jadransko more na dalmatinskoj obali. S nama su za stolom bili Pero Ivčec, s kojim sam prijatelj već četrdeset godina, i dvoje od njegovih petero djece, Franjo i Nikola.
Pero i ja se vidimo samo jednom godišnje, kada smo obojica u Hrvatskoj preko ljeta. No, uvijek dođemo na istu temu: „Možeš li vjerovati da zajedno sjedimo u Hrvatskoj, nakon što smo se toliko godina zalagali za njenu slobodu?“. To zaista može zvučati čudno nekom dvadesetogodišnjaku. Naravno da je Hrvatska slobodna, uzvratili bi oni. Jer oni zapravo za ništa drugo niti ne znaju. Mi se, pak, predobro sjećamo kako su nam se godinama rugali i ismijavali nas jer smo istinski vjerovali da san o hrvatskoj državi jednoga dana može biti ostvaren. Smatrali su da se borimo protiv vjetrenjača poput don Quijota i da „sanjamo neostvariv san“. Nazivali su nas različitim imenima svih tih godina, budalama i naivcima, fanaticima i luđacima, pa čak i ekstremistima. Govorili su: „Hrvatska nikada neće biti slobodna. Jugoslavija je prejaka.“ Otac Sandrinog šogora čak ju je upozorio da se ne druži i ne izlazi sa mnom. „Drži se podalje od tih Hrvata koji žive u emigraciji, svi su oni ekstremisti!“ Prisjećajući se svih tih proteklih godina, možda i jesmo bili malo ludi što smo vjerovali u taj san. Šanse da Hrvatska ikada pobijedi u ratu protiv JNA bile su poput poslovične borbe između Davida i Golijata.
Te večeri mi je Perin sin Franjo postavio jednostavno, ali duboko pitanje, dok smo sjedili promatrajući more: „Biste li to ponovno učinili?“. Bilo je to pitanje koje sam sebi nikada nisam postavio. Bez da dobro razmislim, odgovorio sam nakon samo nekoliko sekundi: „Ne!“. Promatrajući samo iz vlastite perspektive, odmah sam se prisjetio načina na koje se moje sudjelovanje negativno odrazilo na mene osobno: različite istrage protiv mene, stres zbog podignute savezne optužnice i financijski teret koji sam morao podnijeti zbog svega toga. Uglavnom sam razmišljao o tome kako je vrijeme koje sam proveo u pokretu za slobodu Hrvatske utjecalo na moju obitelj. Naivno sam vjerovao da mogu biti odvojen od obitelji, ponekad i mjesecima, i da moja odsutnost neće utjecati na živote moje male djece, Monice i Nicholasa. Bio sam u krivu. Moja je obitelj također platila cijenu mog sudjelovanja u pokretu za slobodu Hrvatske svih tih godina.
Primijetio sam da je moj negativan odgovor zasmetao Peri, prije nego je on uspio išta reći. I sada je, kao i obično, stvari promatrao iz političke perspektive. „Razmišljaj o svim ljudima koji su spašeni i koji sada žive u slobodnoj Hrvatskoj“, rekao je Pero. „Zar bi se svega toga odrekao?“ Previše smo toga zajedno prošli, pa se moj odgovor odnosio i na njega. Hrvatska suverenost je tema o kojoj Pero i dalje ima čvrst i gorljiv stav.
U poznatoj drami Jadnici, koja se temelji na knjizi Victora Hugoa, postoji melankolična scena u kojoj Marius, koji je bio aktivan u ugušenom pariškom ustanku 1832. godine, pjeva pjesmu Prazne stolice i prazni stolovi. On se u toj sceni prisjeća svojih preminulih prijatelja iz revolucije. U jednom posebno dirljivom dijelu pjesme Marius pjeva: „Prijatelji moji, prijatelji moji, nemojte me pitati čemu je poslužila vaša žrtva.“ Svakoga tko je preživio rat ili revoluciju te razmišlja o smrti i razaranjima kojima je svjedočio vjerojatno zaokupljaju iste misli poput Mariusa. Riječi te pjesme vjerojatno zvuče još točnije onima koji su izgubili majke, očeve, sinove i kćeri u ratu. Jesam li stoga, kada sam Franji rekao da to ne bih ponovio, zapravo rekao da su životi žrtvovani za vrijeme Domovinskog rata bili uzaludni? Jesam li, rekavši da to više „ne bih učinio“, svima onima čiji su voljeni ubijeni u ratu, rekao da je njihova žrtva bila uzaludna? To me potaknulo da razmislim o drugom pitanju: je li to bilo vrijedno toga?
Hrvatska zasigurno ima svojih problema, no nije više okupirana zemlja kojom se upravlja iz stranog glavnog grada, kao što je to stoljećima bio slučaj. Hrvatska vojna vozila koje građani i turisti mogu povremeno vidjeti na nagrađivanim autocestama pripadaju snažnoj i vitalnoj hrvatskoj vojsci koja je sada članica NATO-a, što je potpuno različito od hrvatskih dragovoljaca u tenisicama 1991. godine.
Danas neki hrvatski političari svoje osobne interese stavljaju iznad interesa građana jer se odlučuju za korupciju umjesto domoljublja, no barem su hrvatski političari, a ne ugnjetavački okupatori koji predstavljaju strane režime, kao što je to bio slučaj u prošlosti. Istina je da su porezi izrazito visoki, no barem se plaćaju hrvatskim kunama, a ne talijanskom, njemačkom, austrijskom, mađarskom, turskom, jugoslavenskom ili srpskom valutom. Na pamet mi pada poznati citat Mohandasa Gandhija: „Ne postoji narod na kugli zemaljskoj kojem nije vlastita loša vlada draža od dobre strane vlade.“
Puno prije nastanka hrvatske države, mi koji smo bili uključeni u pokret za slobodu Hrvatske znali smo da će trebati proći nekoliko generacija prije nego hrvatski narod napusti način razmišljanja naroda koji je stoljećima bio pod tuđinskom vlašću. Bilo je razumljivo da su Hrvati nepovjerljivi prema stranim okupatorima. No postoji i određena doza ciničnog nepovjerenja prema vlastitoj vladi. Hrvatski političari koji vlastite interese i stranke stavljaju iznad ljubavi prema narodu nisu do sada nimalo pridonijeli tome da Hrvati prevladaju tu ciničnu sklonost.
Još je nešto potrebno uzeti u obzir prilikom razmišljanja o Franjinom pitanju. Postoji mali dio Hrvata koji pokazuje sklonost izražavanju nostalgije za „dobrim starim vremenima“ komunizma. Riječ koja se u hrvatskom jeziku koristi za opisivanje te zapanjujuće sklonosti prema prošlosti je jugonostalgija. Nakon gotovo trideset godina i uz veliko protivljenje, grad Zagreb je tek nedavno odlučio ukloniti Titovo ime s jednog od glavnih trgova u središtu glavnoga grada. Grad Rovinj, i tko zna koliko još drugih gradova, i dalje odaje počast Titu na način da gradski trg nosi ime preminulog tiranina. Bio sam dodatno šokiran, kada sam sliku bivšeg diktatora vidio na zidu privatnog doma koji sam posjetio prije samo dvije godine. To je mnogima od nas potpuno nerazumljivo. Kako čovjeku koji je odgovoran za ubojstva tolikih hrvatskih muškaraca, žena i djece može i dalje odavati počast itko tko pripada tom istom narodu, koji su Tito i njegovi sljedbenici toliko dugo žrtvovali i ugnjetavali? Pitam se je li moguće da je jugonostalgija zapravo neka vrsta štokholmskog sindroma. Prema enciklopediji Encyclopedia Britannica, „štokholmski sindrom je psihološka reakcija u kojoj se zatočenik počinje poistovjećivati s agresorima te njihovim namjerama i zahtjevima.“
Kako ne bismo mislili da je ta čežnja za prošlim vremenima ugnjetavanja nešto svojstveno samo Hrvatskoj i modernim vremenima, prisjetimo se da su Židovi iz Starog zavjeta iskusili sličan fenomen prije otprilike 3400 godina. Dok su još lutali pustinjom u nadi da će pronaći zemlju koju im je Bog obećao, počeli su napadati Mojsija, koji ih je izveo iz Egipta, i nostalgično žaliti za bivšim životom robova. Mislim da jugonostalgičari boluju od istih problema.
Ono što dodatno komplicira stvari je što je ta mala skupina Hrvata koja pokazuju politički oblik štokholmskog sindroma svjesna činjenice da više nije prihvatljivo da se nazivaju komunistima. Sada im je draži obmanjujući naziv „antifašisti“, dok sustavno pokušavaju uništiti kohezivne elemente društva koji stoljećima povezuju Hrvate. Poput njihovih očeva koji su se u prošlosti klanjali Titovim slikama, ti saboteri domoljubne Hrvate nazivaju fašistima. Bila je to omiljena i učinkovita taktika koju su u prošlosti koristili njihovi očevi i djedovi. Novi komunisti tu su taktiku pronašli na tavanima svojih baka, otresli prašinu i dali joj novu svrhu u obliku propagandnog alata protiv svih onih kojima je hrvatski narod draži od internacionalizma.
To nas dovodi do dodatne teme o kojoj ne postoji suglasje i koju također treba uzeti u obzir prilikom odgovaranja na pitanje: „Biste li to ponovno učinili?“ Pritom mislim na kontroverznu temu ulaska Hrvatske u Europsku uniju i to manje od dvadeset godina nakon pobjede u krvavom ratu za neovisnost u kojem su tisuće Hrvata izgubili živote i u kojem su mnogi od preživjelih bili izloženi neizrecivim patnjama. Prema hrvatskom Ustavu bilo je nužno provesti referendum o ulasku u Europsku uniju jer članstvo u EU ograničava hrvatski suverenitet. Hrvatska je postala članica EU-a 1. srpnja 2013. godine. Ubrzo nakon potpisivanja ugovora, nekolicina političara u Bruxellesu već je započela primjenjivati nova pravila na različite hrvatske industrijske grane, primjerice brodogradilišta, proizvodnju sira, vina i mesa, ribarstvo, poljoprivredu, ovčarstvo itd.
Povijest će pokazati je li dugoročno bilo mudro ustupiti i mali dio vlastitog suvereniteta u zamjenu za određenu kratkoročnu financijsku korist koju je ponudila EU. Iako će Hrvatska, poput Britanaca, u nekom trenutku možda shvatiti da je pogriješila pridruživši se Europskoj Uniji, EU će možda isto tako shvatiti da je vrlo teško kontrolirati narod koji ima stoljećima dugo iskustvo sa stranim birokracijama sa sjedištem u stranim prijestolnicama. Bizantsko carstvo, Turci, Mađari, Austrijanci, nacistička Njemačka, fašistička Italija, srpski kraljevi i komunistički diktatori, svi su oni pokušali osvojiti, podjarmiti, kontrolirati i pokoriti Hrvate. Ta su njihova carstva i ideologije propale, no njihovi bivši podanici Hrvati još uvijek su tu.
Dok ovo pišem, još uvijek razmišljam o pitanju, „je li bilo vrijedno toga?“. Volio bih da mogu odgovoriti s odlučnim „da!“. No, iako je Hrvatska ostvarila nevjerojatno mnogo, našu radost umanjuju problemi s kojima se država suočava. Istina je da još uvijek nije u potpunosti jasno kako će se Hrvatska dalje razvijati i kojim će putem krenuti. Hoće li uspjeti zadržati svoju samostalnost? Hoće li uspjeti iskorijeniti političku korupciju? Hoće li imati volje obraniti se od budućih neprijatelja, stranih i domaćih? Hoće li Hrvati nastaviti prodavati svoje tvornice i nekretnine drugim zemljama sve dok njihova djeca ne postanu kmetovi u zemlji koju su njihovi preci nekada posjedovali i za koju su umirali? Hoće li se mladi u Hrvatskoj i dalje odlučivati za slabo plaćene poslove izvan Hrvatske, zadovoljavajući na taj način potrebe drugih članica EU-a? I na kraju ono najvažnije, hoće li Hrvatska nastaviti štovati Boga, kao što su to njeni katolički preci činili stoljećima, ili će krenuti putem sekularizma poput mnogih susjednih zapadnoeuropskih zemalja?
Jedan od utemeljitelja Amerike, Benjamin Franklin, predvidio je slične probleme, kada je odgovorio na pitanje gospođe koja ga je zaustavila dok je izlazio iz dvorane Independence Hall nakon potpisivanja američkog Ustava. „Kakvu ćemo vladu dobiti, dr. Franklin?“, upitala je. Navodno je odgovorio: „Republiku gospođo, ako ju budete znali sačuvati.“ Franklin je shvaćao da osnivanje samostalne države ne predstavlja kraj, već početak putovanja.
Hoće li Hrvati uspjeti sačuvati svoju republiku? Na kraju svakog razgovora ili intervjua koji sam vodio s preživjelima iz Bleiburga ili marševa smrti za vrijeme snimanja dokumentarca Blajburška tragedija pitao sam preživjele imaju li kakav savjet za buduće generacije koje će se možda roditi u neovisnoj Hrvatskoj, državi koja u vrijeme vođenja intervjua nije postojala. Njihovi odgovori uglavnom se mogu sažeti na sljedeći način: „Generacijama Hrvata koje će odrasti u neovisnoj Hrvatskoj želimo da nikada ne iskuse gubitak domovine[AB1] . Jednom kada se izgubi država, vrlo ju je teško dobiti natrag. Nemojte nikada odustati! Nemojte se nikada predati, kao što smo mi to učinili!“.
Iako mladi u Hrvatskoj možda nikada nisu čuli te riječi poticaja i ohrabrenja izravno od onih koji su preživjeti marševe smrti i koje sam intervjuirao, poruka zasigurno nije izgubljena za većinu hrvatske mladeži koja masovno posjećuje koncerte popularnog hrvatskog pjevača i bivšeg branitelja Marka Perkovića Thompsona. Njegove prekrasne pjesme sadrže takve poruke i prenose ih na nove generacije koje svesrdno prihvaćaju takve poruke i njegove pjesme. U zemlji sa samo 4,5 milijuna stanovnika za njegove se koncerte oduševljenim obožavateljima proda i do 60 tisuća karata. Na nezadovoljstvo onih koji ga tako žestoko pokušavaju diskreditirati, on i dalje strastveno potiče ljubav prema Hrvatskoj, njezinoj kulturi, njezinom narodu i katoličkoj vjeri. Gorljivo se nadam da će poruke ljubavi prema domovini pronaći mjesta u srcima tih generacija i da truli ostatci propalih ideologija nikada više neće gušiti sjeme slobode posijano i zaliveno hrvatskom krvlju.
Iz knjige Za Hrvatsku moje bake, poglavlje 15, (tvrdi uvez, st. 251-257)
About The Author
