Međunarodni dan sjećanja i dostojanstva žrtava genocida
Možda je pitanje: Bi li se dogodila Srebrenica da je presuđen genocid nad Armencima, deplasirano. No, stanovitu nelagodu izaziva to što u BiH, pod – hajmo se poslužiti ratnom terminologijom – kontrolom bošnjačkih stranaka, nema gotovo nikakve sućuti za genocid od prije stoljeća.
Da je istina najbolji način prevencije genocida, trebalo je biti jasno još 9. prosinca 1948. kada je donesena Konvencija za sprječavanje i kažnjavanje zločina genocida te, dakako, i 2015. kada je utvrđen Međunarodni dan sjećanja na žrtve genocida i prevencije ovog zločina. Ranijih je godina u Muzeju genocida u Sarajevu i Mostaru taj dan obilježavan tako što su ove institucije otvorile vrata te prigodnim sjećanjem i izučavanjem povijesti educirale ponajprije mlade o strahotama genocida u Srebrenici. Ove je godine, pak, korona-situacija, pa će se Dan sjećanja obilježiti u izmijenjenim okolnostima.
Samo zbrajanje
Uz to, treba kazati i kako je za to bošnjačko patničko mjesto vezan i aktualni izborni skandal. Naime, trojica su SDP-ovaca izbornim inženjeringom pomogli trenutačnom (srpskom) načelniku da ostane u fotelji. Sva trojica, u međuvremenu pritvorena, su Bošnjaci. Slijedom čega treba podsjetiti na prošlogodišnje riječi jednog od osnivača sarajevskog Muzeja zločina protiv čovječnosti i genocida 1992. – 1995. Jasmina Meškovića: „Postajemo promatrači i netko tko se samo bavi zbrajanjem koliko se genocida dogodilo svih ovih godina u BiH. Najbolji način prevencije jest istina, zatim vidljivost zločina protiv čovječnosti, genocida. Bosanski muzeji sjećanja, odnosno genocida u Sarajevu i Mostaru, na poseban način se bore protiv zaborava. Na poseban način želimo dočarati težinu, strukturu i veličinu genocida u BiH na način da će se priče preživjelih, obitelji žrtava nalaziti u Muzeju. Da će svi posjetitelji iz postavki, priča, fotografija, predmeta, dokumentarnih filmova, moći ući u suštinu i srž života žrtve u tom razdoblju“, kazao je napominjući da nakon genocida svi govore kako je bitno da se ne zaboravi i ne ponovi. A, evo, u stanovitoj mjeri, i srebrenički izborni slučaj svjedoči kako riječi ne prate djela.
Srebrenica je devalvirana
U kontekstu čega treba podsjetiti i na izjavu prvog u Bošnjaka od prije dvije godine. Bakir Izetbegović tada je kazao kako sarajevska Općina Centar vrijedi kao deset drugih, čime je devalvirao Srebrenicu zaboravivši pritom (i) onu nezaboravnu reisa Huseina ef. Kavazovića kako „vlah ne smije biti načelnik Srebrenice“. I, zanimljivo, možda čak (za Bošnjake) znakovito, jedina dosadašnja politička žrtva srebreničkog izbornog skandala predsjednik je Glavnog odbora SDP-a BiH Saša Magazinović. Srbin – očigledno!
A kad smo kod Srba, ne može se bez Milorada Dodika. Prije više od 12 godina trenutačni je eresovski vožd pošteno priznao: „Ja savršeno dobro znam što je bilo u Srebrenici. Bio je genocid, i to je potvrdio Sud u Den Haagu. To je nesporna pravna činjenica.“
I doista, Dodik je (bio!) u pravu. Najviša sudska instanca u sustavu Organizacije Ujedinjenih naroda – Međunarodni sud pravde u Haagu (ICJ) presudom od 26. veljače 2007. presudio je izvršenje genocida u i oko Srebrenice koja je, inače, u travnju 1993. ustanovljena kao zaštićena zona UN-a. Prema podatcima Balkanske istraživačke mreže (BIRN BiH), Haaški tribunal, Sud Bosne i Hercegovine, sudovi u Srbiji i Hrvatskoj do sada su osudili 47 osoba na više od 700 godina zatvora te izrekli četiri doživotne kazne za genocid, zločine protiv čovječnosti i druge zločine počinjene u Srebrenici u srpnju 1995.
Nisu, međutim, Dodik iz 2008. i ovaj sadašnji, čini se, iste osobe. Aktualni, naime, Milorad ove je godine u travnju na međunarodnoj znanstvenoj (?!, op. aut) konferenciji pod naslovom Srebrenica, stvarnost i manipulacija tvrdio: „Srebrenica je lažni mit.“ A uoči ovogodišnjeg obilježavanja srebreničkog genocida bio je rezolutan u stavu kako Haaški tribunal ne može pisati povijest. „Ako se možemo dogovoriti da se istina gradi na činjenicama, a ne na spekulacijama i ako se istina može utvrditi egzaktno – a može – onda mi možemo biti dio čitavog tog projekta pomirenja u BiH. A ako netko hoće putem favoriziranih međunarodnih institucija, kakav je bio Haaški tribunal koji je sudio samo Srbima, pisati povijest, mi iza toga ne stojimo. Ne može nas nitko na to natjerati“, gotovo je zaprijetio, ma koliko bio u sukobu s činjenicama.
Prenuo se (i) Inzko
I kako je to politika od koje ne odustaje, čak je prenuo i visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH Valentina Inzka koji je potkraj studenoga na prijetnju uzvratio na jednak način. Zaprijetio je, naime, kako je spreman nametnuti Zakon o negiranju genocida ukoliko – za što postoji opravdana sumnja – ne bude usvojen do 11. srpnja 2021. u parlamentarnoj proceduri. Nije baš lako vjerovati tome prilično uspavanom Austrijancu koji se posljednjih godina u BiH ponaša kao britanska kraljica. Stoluje u Bijeloj kući na Miljacki bez gotovo ikakvih ambicija. Jer, ranije je najavio kako će BiH rečeni zakon imati 2020.
„Sve europske zemlje imaju Zakon o zabrani negiranja holokausta, a u Austriji je jedan engleski povjesničar dobio tri godine zatvora jer je kazao da holokaust ne postoji“, sjetio se ovih dana Inzko i svoje sjećanje i iskustva iz domovine podijelio s Al Jazereeom Balkans. Potom je za austrijski Standard potvrdio kako je na videokonferenciji UN-a, na kojoj su, inače, sudjelovali Dragan Čović i, jasno, Dodik, izaslanstvo Belgije potaknulo donošenje zakona kojim bi se sankcioniralo negiranje ratnih zločina poput genocida. „Lokalni političari dobili su mogućnost razmatranja zakona u svezi s negiranjem genocida, a onda će uslijediti idući koraci“, objasnio je visoki predstavnik napominjući i kako je postavio rok od pola godine da se s Pala ukloni ploča postavljena u čast Radovanu Karadžiću. Ako, veli, Dodik ne makne ploču, tražit će da mu se zabrani putovanje u zemlje Europske unije. Iz Banje Luke, ili Laktaša svejedno, stigao mu je žurni odgovor: „Jedva čekam!“
Istina čeka sto godina
Podsjetimo se, u očekivanju Inzkovih povijesnih odluka, na tvrdnju kako je istina najbolji način prevencije genocida. Tako, naime, dolazimo do Armenije. Iako se genocid dogodio u prošlom stoljeću, istina se još nije etablirala. Dapače! A, zapravo, sve je otpočetka krenulo kako ne treba. Mada, još 1915., dok je trajao Prvi svjetski rat, sile Antante službeno su dopisom od 24. svibnja upozorile sve članove vlade Osmanskog Carstva i njihove agente kako će ih smatrati osobno odgovornim za zločine protiv čovječnosti i civilizacije. Što, međutim, nije nimalo impresioniralo prozvane da ne bi nastavili s masakrima nad Armencima (i ne samo njima) na području osmanske uprave.
Kad su, pak, saveznici osvojili Carigrad, inzistirali su da vlasti započnu sudske procese. Nakon čega je, mada vrlo sporo, počelo formiranje vojnih sudova. Početkom siječnja 1919. povjerenik za Carigrad, admiral Gough-Calthorpe zatražio je da se uhite i predaju nadležnim sudovima svi odgovorni za sustavno zlostavljanje Armenaca (i Grka). Temeljem admiralova zahtjeva uhićeno je oko 200 osoba, ali još 60 osumnjičenih za sudjelovanje u pokoljima ostalo je na slobodi. Sudovima su dostavljeni brojni dokumenti iz arhiva u Carigradu, Londonu, Parizu i Washingtonu, ali rezultati suđenja, ponajviše zbog žestokoga pritiska – čestih nemira – turskog pučanstva, bili su nikakvi. Istina, kako bi se ublažile političke tenzije između saveznika, na smrt su osuđeni ratne vođe Osmanskog Carstva Enver-paša, Džemal-paša i Talaat-paša. No, oni su krajem rata već bili utekli u Njemačku, a ta država nije željela učiniti ništa kako bi ih se privelo pravdi.
Revolucionarna pravda
Vidjevši kako nije riječ o pravdi nego o farsi, Armenski revolucionarni savez na IX. općem kongresu u Erevanu u jesen 1919. usvojio je plan odmazde protiv pokretača i izvršitelja genocida. Uz rečenu trojku, koja je bila najvažniji cilj, na popisu su još bili Khan Javanshir, Halim-paša, Behaeddin Shakir-beg, Džemal Azmi te nekoliko njihovih armenskih (!) suradnika. I ta je tajna operacija kodnog naziva Nemesis ubrzo i realizirana.
Ali – kad se govorio o istini kao uvjetu svih uvjeta da se genocid ne ponavlja, nužno je podsjetiti i na Malteški proces. Potkraj svibnja 1919. na Maltu su kao zatvorenici dopremljeni političari, poslanici, guverneri, vojni zapovjednici, policijski službenici i – čak! – novinari. Ukupno su bila zatočena 144 osumnjičenika. No, kada je u kolovozu 1919. admiral John de Robeck zamijenio kolegu Gough-Calthorpea na mjestu visokog povjerenika Carigrada i vrhovnog zapovjednika Britanske mornarice na Sredozemlju, proces je obustavljen jer novi je (britanski) lord informirao London kako se „sudski nalazi ne mogu smatrati regularnim“. Nakon čega su oslobođeni osmanski zatočenici, a sve uz obrazloženje kako je riječ o neodgovarajućem pravnom okviru kada su u pitanju nadnacionalne nadležnosti koje, naime, nisu uopće bile predviđene britanskim zakonodavstvom.
Dojam je, međutim, kako je riječ (samo) o krinki. Jer, oslobađanje osmanskih osumnjičenika dogodilo se u zamjenu za 22 britanska zarobljenika s područja Kavkaza koji su se u to doba nalazili u zatvorima Osmanskog Carstva. Tako je jedina korist od propalog Malteškog procesa ta što su temeljem tih loših iskustava, kasnije na Nürnberškom procesu, na kojem se sudilo nacističkim zločincima, izbjegnute sve nedoumice i zaprjeke te su izrečene adekvatne kazne.
Blizanci – Dodik&Erdogan
No, kako genocid u Armeniji nikad nije presuđen, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan o tome monstruoznom zločinu danas govori baš kao i Dodik o Srebrenici. S tim da Turčin nikad nije mijenjao stav. Naročito je indikativna – kao ilustracija do kamo može ići – njegova reakcija na prošlogodišnju odluku Zastupničkog doma američkog Kongresa da se masovna ubojstva Armenaca prije stotinu godina priznaju kao genocid. „U našoj vjeri genocid je zabranjen. Tu optužbu smatramo najvećom uvrjedom našoj naciji“, uzvratio je Washingtonu, a onda je tursko Ministarstvo vanjskih poslova pozvalo američkog veleposlanika u Ankari na razgovor kako bi mu prenijelo turski prosvjed zbog te rezolucije.
Možda je pitanje: Bi li se dogodila Srebrenica da je presuđen genocid nad Armencima, deplasirano. No, stanovitu nelagodu izaziva i to što u BiH, pod – hajmo se poslužiti ratnom terminologijom – kontrolom bošnjačkih stranaka, nema gotovo nikakve sućuti za genocid od prije stoljeća. Očito, kako ne bi uznemiravali ovodobnoga sultana u Ankari.
About The Author
