AKTUALNO Zdravko Gavran: Protiv protuhrvatskih potvora

Knjiga „Kako su rušili Tuđmana“ autora Zdravka Gavrana, člana Poticajne skupine Pokret za hrvatsku budućnost, objavljena je ovih dana u prijevodu na engleski. Zamolili smo autora, dragog prijatelja i našeg miovca da odgovori na nekoliko naših pitanja. Gospodin Gavran je to rado učinio, a mi mu zahvaljujemo i čestitamo na još jednom, od mnogobrojnih, intelektualnih i duhovnih dometa. Donosimo prigodni mini-intervju:

Gospodine Gavrane, Vaša knjiga „Kako su rušili Tuđmana“ iz 1992. sada je prevedena i postavljena na globalno digitalno tržište knjiga „Amazon“. Kako se i zašto to dogodilo?

Unutar jednog neformalnog kruga domovinsko-iseljeničke komunikacije netko ju je prepoznao i predložio kao jednu od knjiga koja pruža neke bitne uvide u noviju povijest hrvatskog naroda, u segmentu burnih političkih i ratnih zbivanja 1989. – 1992. Prethodno su na taj način već prevedene i objavljene na engleskom, a i na hrvatskom, jeziku neke druge knjige, među njima dvije Nenada  Piskača: Stoljeće srbijanskoga terora 1918.-2018. (Croatian Edition) (Croatian) Paperback – September 13, 2019 odnosno na engleskomu: A Century of Serbian Terror 1918 – 2018, te “Heavenly Serbia” in Croatia: myth, reality, amnesty, oblivion, restoration („Nebeska Srbija“ u Hrvatskoj: mit, zbilja, oprost, zaborav, obnova) – Oct 18, 2020. Po prvoj knjizi odnosno po Piskačevu scenariju Jakov Sedlar snimio je dokumentarni film „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918.-2018. (Od Karađorđevića i Pribičevića do Vučića i Pupovca)”. A ne temelju druge knjige Piskač je sam napisao scenarij i režirao dokumentarni film „Neoproštena pobjeda“. Oba filma imaju titlove i na engleskomu, ovaj drugi i na španjolskomu. Ukratko, objava ove moje već davno napisane knjige kod tako renomiranog i popularnog globalnog nakladnika dio je mnogo šireg planskog promidžbenog djelovanja. U takvo djelovanje trebali bi se uključiti i drugi iz iseljeništva i domovine. To je jako bitno za ugled Hrvatske i percepciju i vrjednovanje hrvatskog naroda, njegove povijesti i kulture.

Možete li o tomu reći što konkretnije?

Mogu reći samo to da je bila ključna uloga nekih hrvatskih iseljenika, i to iz Kanade, odnosno Kanadskoga Hrvatskoga Akademskog Društva, te jedne osobe iz domovine, koja s tim ljudima već ostvaruje suradnju i na planu objavljivanja knjiga i na planu plasiranja dokumentarnih filmova. Konkretnije ne bih iz opreza, a i zato što ne znam tko je sve u to uključen i kako sve skupa funkcionira. No glavno je da funkcionira, da donosi plodove. Dodao bih i to da se moja knjiga o Tuđmanu već prevodi na španjolski, pa vjerujem da će se i španjolska inačica (a španjolski je nakon engleskoga globalno najrašireniji jezik) pojaviti na svjetskom tržištu.

Znači, bez oslonca na iseljeništvo mnogih stvari ne bi bilo.

Da, na sreću, ili na žalost, to je tako. Zašto „na žalost“? Zato što su hrvatska država i određene „krovne“ organizacije i institucije u domovini i iseljeništvu trebale već dosad imati i strategiju i provedbeni program promicanja istine o hrvatskom narodu u svijetu, na engleskomu i na drugim jezicima. Ovako pak imamo pojedinačne i raspršene napore. Pojedini iseljenici s većim financijskim iznosima, a brojni sa skromnijim iznosima potpomažu i te i mnoge druge pothvate, potrebe i konkretne ljude aktivne u javnom prostoru. Pritom nedostaje sustavnosti, ponekad i pravih kriterija, a na žalost dolazi i do zloporabe od nekih korisnika tih sredstava.

Poznato nam je već desetljećima kakve su se sve neistine, poluistine, laži i zlobne interpretacije hrvatske  novije povijesti, predsjednika Tuđmana, hrvatskih branitelja, Crkve među Hrvatima promicale po svijetu: od monstruoznih preuveličavanja broja žrtava u Jasenovcu i diskreditiranja bl. Alojzija Stepinca, preko prešućivanja i umanjivanja jugokomunističkih zločina nad Hrvatima i katolicima pa do negativnih ocjena o Franji Tuđmanu, Domovinskom ratu i ratno-političkim zbivanjima u Bosni i Hercegovini 1992. – 1995. odnosno o zbivanjima i odnosima sve do danas. Zašto hrvatska država ne vodi sustavnu brigu o tako važnoj dimenziji percepcije Hrvatstva u stranim krugovima odnosno promidžbenog djelovanja?

Nije da se ništa ne radi, no zašto se ne radi mnogo više, bolje i sustavnije, to treba pitati ministricu kulture i druge visoke dužnosnike i upravitelje raznih vijeća i ustanova. Kao vrlo pozitivan primjer iznio bih velik istraživački trud na osvjetljivanju svih poznatih činjenica iz razdoblja Domovinskog rata koji je dosad poduzeo Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, već godinama pod vodstvom dr. sc. Ante Nazora. Oni su mnoge dokumente preveli i objavili i na engleskomu. Slično je u svrhu svoje obrane učinio i sada pokojni general Praljak, koji je prikupio golemu količinu dokumenata, izvora i ekspertiza i postavio ih na međumrežje. Radili su na tom i mnogi drugi, da sada ne nabrajam imena, ali uglavnom u „kućnoj radinosti“, bez jače ili bez ikakve potpore države i drugih javnih subjekata. Na žalost, istodobno se iz hrvatskog proračuna financiraju igrani i dokumentarni filmovi, kazališne predstave, knjige  i drugi projekti koji su smišljeni tako da ili zabašure punu istinu ili da pristrano, neistinito, negativno i neprijateljski prikažu neke ključne momente u povijesti hrvatskog naroda i dviju-triju hrvatskih država.

Dviju-triju hrvatskih država?

Da, oštrica je uperena upravo protiv njih. To su: NDH, RH i Bosna i Hercegovina u dimenziji njezine hrvatske konstitutivnosti, a napose u smislu negativističkog obezvrjeđivanja i osuđivanja uloge i postupaka Hrvatskoga vijeća obrane (HVO) odnosno Hrvatske Republike Herceg-Bosne. A evo, u Hrvatskoj se upravo pokreće zlokobna procedura donošenja zakona po kojem bi se  zabranjivalo i kažnjavalo objavljivanje svih rezultata povijesno-znanstvenih i povijesno-stručnih istraživanja koji se ne poklapaju s potvorama jugoslavensko-komunističke odnosno današnje ’bjelosvjetske’ historiografije…

Zar se  sve  svima ne mjeri istim metrom?

U tomu i jest problem: ne mjeri se ni blizu sve svima istim metrom! Nego se neovisno o povijesnoj istini stalno traži ponajviše hrvatska, pa i katolička, krivnja za sve što se događalo ili se sada događa. To se, pojednostavljeno rečeno, vidi i po odnosu prema utvrđivanju krivnje za počinjene ratne zločine u posljednjem ratu u Hrvatskoj i BiH odnosno na području bivše Jugoslavije. Hrvatski generali i dužnosnici iz BiH najdrastičnije su kažnjeni za djela koja nisu počinili, već su za njih tobože krivi „po zapovjednoj odgovornosti“, dok su prema drugima, recimo prema generalima i visokim oficirima JNA te Armije BiH, mjerila posve drukčija ili neusporedivo blaža ili ih se uopće ne kažnjava za notorne ratne zločine ili za zločin genocida. To jest sfera politike i (nacionalne i međunarodne) kvazi-vladavine prava, no sve su to spojene posude: nacionalne strategije i sebični interesi velikih sila, prozelitske politike multilateralnih organizacija i ustanova, protuhrvatske politike i ideologije, pravosuđe, mediji, kultura, umjetnost i iskrivljena slika o nama kakva se nemilosrdno stvara  i promiče u domaćoj i globalnoj javnosti. Utoliko je potrebnije i važnije ustrajno i neustrašivo (a nastoje nas stalno strašiti, cenzurirati, pa i progoniti) iznositi dokumente, argumente i istinite činjenice, a one u najmanje 90 posto svega što se događalo idu Hrvatima u prilog.

Knjigu „Kako su rušili Tuđmana“ napisali ste g. 1992. kao sudionik tadašnjih zbivanja, kao savjetnik i od početka  inicijative za osnivanje HDZ-a suradnik predsjednika Tuđmana i sudionik u stvaranju Hrvatske demokratske zajednice. Bili ste od 1988. i aktivan suradnik Lista mladih MI te ujesen 1990., u demokraciji, izabrani za prvog predsjednika Hrvatskoga katoličkog zbora MI. Je li jedno s drugim u nekoj dubljoj svezi?

Svakako jest! HKZ MI odnosno Zajednica mladih MI do 1990. bila je važan čimbenik u demokratizaciji i nacionalnoj emancipaciji. Nas nekoliko iz vodstva MI-a (do srpnja 1990. bio sam zaposlen na Kaptolu ’preko puta’ kao lektor i bio član uredništva Glasa Koncila), a i znatan broj ostalih članova, uključio se je ne samo u angažman na vjersko-crkvenom, informativnom, kulturnom i znanstvenom polju, nego i u politiku, uglavnom, iako ne samo, u Hrvatsku demokratsku zajednicu. Na tomu sam ponosan te odajem priznanje starijoj braći i kolegama književnicima i publicistima u Zboru MI, od kojih su neki postali i zastupnici, jedan je postao general Hrvatske vojske, jedan veleposlanik i tako dalje. Osobito priznanje i zahvalu izrazio bih ’duhovnom vođi’, velečasnom (sada u mirovni) Jozi Mariju Tolju, koji je od 1977. skupa sa svojim bratom, pjesnikom i nacionalnim ’bardom’ Ivanom, bio pokretač i motor zajednica mladih MI.

Dopustite da još nešto otkrijem. HKZ MI odigrao je važnu ulogu u afirmaciji onoga što smo zvali „Stepinčeva linija“, te je u tom duhu s naše strane izvršen i utjecaj na predsjednika Tuđmana, koji je dolazio iz sasvim drugog duhovnog milieua, a koji je postupno prihvatio vrijednosnu vertikalu koju je u hrvatskom narodu posvjedočio životom, riječju i mučeništvom blaženi nadbiskup zagrebački i stožernik (kardinal) Katoličke Crkve bl. Alojzije Stepinac. Čiju kanonizaciju svakako očekujemo, ako ne prije, a ono sa sljedećim papom. Tuđman je na toj vertikali sve više inzistirao i u smislu domoljublja, državotvornosti, morala te prosvjećivanja, duhovne i demografske obnove naroda. Njegov blizak i gotovo prisan odnos sa Stepinčevim nasljednikom, kard. Franjom Kuharićem, samo je jedna od zornih potvrda te unutarnje dogradnje koja se u Tuđmanu dogodila i njegova poznog ukorjenjenja u tradiciju katolištvom prožete kulture i političke misli unutar hrvatskog naroda.

 

Hrvatsko nebo/https://hrvatskonebo.org/HB.hteam.org