Je li Porfirije Franjina veza za Beograd?

Ima, dakako, i nemali broj onih koji misle kako papa Franjo ne proglašava Bl. Stepinca svetim baš zbog tog, nakon svih ovih godina, famoznog puta u Beograd. Ako je tomu doista tako, onda: Sretan put, Sveti Oče. A onda…

Ma koliko zapravo očekivano, imenovanje novoga patrijarha Srpske Pravoslavne Crkve i dalje izaziva pozornost. Poglavito nakon što je i Vatikan procijenio kako, poslije Porfirijeva ustoličenja, i pohod Svetog Oca Beogradu nije više tako daleko. Hrvatski tisak tako citira vatikanisticu lista Messaggero Francu Giansoldati koja drži kako je baš bivši mitropolit zagrebačko-ljubljanski ta (nova) nada da će konačno ovaj Papa uspjeti ono što su željeli i njegovi predšasnici Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. Slijedom čega je nužno podsjećanje na dosadašnja nastojanja papa da se probiju do Beograda.

Soliranje Cvijetina Mijatovića

Mali nas vremeplov vodi u prošlo stoljeće. Samo što je u Ljubljani početkom svibnja uvenula Ljubičica Bijela, tadašnji prvi među jednakima u kolektivnom Yu rukovodstvu, Cvijetin Mijatović, u prosincu 1980. prigodom svoga posjeta Vatikanu, službeno je pozvao Ivana Pavla II. u Beograd. Čini se, međutim, kako je Mijatović tom prigodom (malo) solirao. Ubrzo je, naime, objelodanjeno kako, ipak, vrijeme još nije sazrelo. Pri čemu ne treba ignorirati ulogu SPC-a u donošenju ove odluke službenog Beograda. Dapače.

I Benedikt XVI. kanio je tamo daleko, ali ta se njegova nakana nije ostvarila. Razmjerno realni preduvjeti za Ratzingerov pohod ukazali su se 2013., kada se najavljivalo kako bi trebao doći u Niš na obilježavanje 17 stoljeća od Milanskog edikta. No iz SPC-a, ipak, nije upućen poziv Benediktu. A kako nitko, a napose poglavari Katoličke Crkve nikud ne idu nepozvani, posjet Svetog Oca Srbiji ostao je na čekanju.

Sad već upokojeni patrijarh srpski Irinej još je nedavno govorio kako je sadašnji papa u miru uistinu trebao doći u Niš, ali nije rastumačio zašto ga onda nije i pozvao. Irinej, podsjetimo se, nije imao ništa ni protiv beogradskog pohoda pape Franje, nakon čega je (opet) uslijedilo logično pitanja: Pa, zašto ga onda i ne pozove?! Pokojni je patrijarh uvijek odgovarao kako ne odlučuje on sam. I mada je, prije svega, mislio na ostale crkvene dostojanstvenike, ni uloga visoke politike nije isključena.

Što kaže Vučić?!

Otprilike, kao što je Mijatović u „slučaju papa“ osluškivao dijelom cimere iz Predsjedništva SFRJ, a dijelom tadašnjeg patrijarha Germana, tako je i Irinej, nedvojbeno, uz episkope, konzultirao i Aleksandra Vučića. Nije, makar što se tiče srbijanskog predsjednika, to, sad kad je Irinej (valjda) na boljem mjestu, propao posao. Jer i službeni i neslužbeni, kako crkveni tako i politički, izvori u Beogradu ističu da je novi patrijarh također „Vučićev čovjek“. Mogao bi, dakle, Porfirije biti Franjina veza za Beograd, koji tako silno želi pohoditi.

Tranutačni predsjednik Srbije višekratno je kazao kako – baš kao ni Irinej – nema ništa protiv Papina dolaska u Beograd. A povoljna okolnost za Svetog Oca je i to što Vatikan nije priznao Kosovo. Od velikoga je to, dakako, značaja za današnju Srbiju, ponajviše možda u okolnostima kada je pritisak Bruxellesa i napose, nakon Bidenova ustoličenja, Washingtona golem.

Ipak, Porfirijevu (potencijalnu) ulogu ne treba precjenjivati, jer na realizaciji toga projekta presudna je vatikanska (tiha) diplomacija. Slijedom koje je kardinal Pietro Parolin 2018. posjetio Srbiju, što je žurno prepoznato kako ispitivanje terena. Godinu poslije državni tajnik Svete Stolice dao je intervju beogradskoj Politici te eksplicitno zatražio pravoslavno-katoličku suradnju. „Želja Svete Stolice je da sve vjerske zajednice ove regije budu u stanju zajednički zakoračiti na put istinskog pomirenja i postanu model prevladavanja konflikta za cjelokupno društvo“, kazao je kardinal Pietro, naglašavajući odlične odnose pape Franje i patrijarha Irineja.

Prvi Papa u Politici

Godinu potom, u studenome 2020. Papa je napravio presedan. U povodu stogodišnjice diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Srbije, dao je intervju Politici, što je prvi razgovor poglavara Katoličke Crkve za jedan srpski medij. Inzistirao je (i) tom prigodom na “jačanju mira, ljubavi i odnosa među kršćanskim i narodima drugih vjera”. Delikatne teme, međutim, nisu pretresane. Što (samo) svjedoči kako se trasa Vatikan-Beograd brižno sondira. Štoviše, neki su (tada) ovo Franjino očitovanje u beogradskom dnevniku tumačili kao najavu njegova (skorog) posjeta Srbiji.

A „prtinu“ je, makar dijelom, prokrčio i apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Giorgio Lingua, koji je 14. listopada 2020. predvodio ekumensku molitvu u jasenovačkoj crkvi Sv. Nikole biskupa u zajedništvu s požeškim biskupom Antunom Škvorčevićem, i pakračko-slavonskim episkopom Jovanom Ćulibrkom. „Došao sam plakati sa svima koji su plakali“, kazao je tada nuncij.

Nekoliko godina ranije, 2016. i Porfirije je u crkvi Sv. Ilije, u Mlaki, selu kod Jasenovca služio liturgiju u spomen za žrtve ustaškoga logora Jasenovca, ističući kako “ovdje nismo došli baviti se matematikom i sabirati i oduzimati žrtve ovoga strašnog mjesta.“ Što je, zna li se kako Srbi – podjednako i Crkva i službena politika – broje jasenovačke žrtve, ohrabrujuće. Pri čemu treba kazati i kako je episkop Jovan prošle godine na jednoj zagrebačkoj tribini upozorio baš na revizionizam: „Daje se podrška, pa i državni ordeni Gideonu Greifu koji govori o 1 400 000 jasenovačkih žrtava. Struka šuti kao da se sve događa u nekoj drugoj državi. Kao što se borimo protiv onih koji Jasenovac proglašavaju lječilištem, trebamo se boriti protiv onih koji daju neumjerene cifre.“

Svet poslije Beograda?

A kako je, uz Jasenovac, i Bl. Alojzije Stepinac vječita delikatna tema u srpsko-hrvatskim, tj. pravoslavno-katoličkim odnosima, ne treba smetnuti ni da je novi patrijarh srpski, nakon šestogodišnjeg stolovanja u Zagrebu, razumio koliko zapravo taj mučenik iz doba komunizma znači Hrvatima. (Nakon čega je i stekao kredibilitet kazati „Hrvatska je moja druga domovina.“)

A razumije ga i rečeni apostolski nuncij koji je početkom veljače u središnjem dnevniku HTV-a izjavio kako bi volio ostati upamćen ne toliko kao nuncij koji je promovirao kanonizaciju blaženika, već kao nuncij koji se trudio biti poput Stepinca. Čime je u stanovitoj mjeri parafrazirao nesuđenog niškoga gosta Benedikta XVI., koji je jedanput kazao: „Ako on nije svet, tko je?!“.

Kako bilo, nakon što je Porfirije sjeo u Irinejevu stolicu, papa Franjo sigurno nije dalje od Beograda negoli je bio prije nekoliko mjeseci. Uostalom, glede regije, već je posjetio sve pravoslavne zemlje: Rumunjsku, Bugarsku i Sjevernu Makedoniju. Ostala je, dakle, Srbija – ta njegova velika želja. E, sad, pohoditi Srbiju prije Hrvatske?! Delikatna je to odluka, osobito u vrijeme kada Beograd i Zagreb međusobno napeto prate što rade jedni a što drugi – od nabavke borbenih zrakoplova do cjepiva protiv pandemije.

Ima, dakako, i nemali broj onih koji misle kako Franjo ne proglašava Stepinca svetim baš zbog tog, nakon svih ovih godina, famoznog puta u Beograd. Ako je tomu doista tako, onda: Sretan put, Sveti Oče! Posebice ako će se, kako nam je nedavno na Stepinčevo potaknuo nadu nadbiskup Lingua: „Božje i ljudsko vrijeme uskladiti i hrvatski će narod doživjeti radost i blagoslov kanonizacije.“

 

 

hb.hteam.org