S ravnateljem Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata Antom Nazorom razgovarali smo o njegovom gostovanju u Studiju 4 HTV-a, u ponedjeljak 3. svibnja. Nakon što je čestitao Uskrs svim građanima Republike Hrvatske koji Uskrs slave po Julijanskom kalendaru i poštuju državu u kojoj žive, Nazor je osudio povike „Ubij Srbina“ koje je skupina mladića izvikivala u selu Borovu.
O tome danas kaže:
“Pozivi na ubijanje bilo koga, pa iako bili i dio navijačkog folklora, odvratni su, a u ovom slučaju oni nisu samo protusrpski, nego i protuhrvatski, jer ono čega se ljudi trebaju sramiti, ne može biti dobro za Hrvatsku. Žao mi je što se to dogodilo i vjerujem da će većina tih mladića razumjeti da tako neće postati veći frajeri ni bolji ljudi, te da se na taj način ne odaje počast hrvatskim braniteljima poginulim i ubijenim u Domovinskom ratu.
Podsjetit ću da je Hrvatsku, zajedno s Hrvatima i pripadnicima ostalih nacionalnih manjina, s oružjem branilo i oko 9000 pripadnika srpske nacionalne manjine i da mnogi Srbi nisu podržali velikosrpsku politiku. Istina, mnogi su je podržali, no ne smijemo generalizirati.
A prava banalizacija kojom se bezobzirno i bezobrazno manipulira žrtvama u Vukovaru te pokušava relativizirati odgovornost tadašnje srbijanske politike za agresiju na Republiku Hrvatsku i zločine u Vukovaru, je kad predstavnici srpske nacionalne manjine uoči Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje iznose laži o „nekoliko desetaka ubijenih uglednih Srba u Vukovaru prije izbijanja sukoba“. Istina je da prije prvog oružanog sukoba na vukovarskom području, prije nego što su srpski teroristi i ekstremisti u Borovu 2. svibnja 1991. iz zasjede ubili 12 hrvatskih policajaca i prouzročili ratno stanje na vukovarskom području, niti jedna osoba srpske narodnosti nije smrtno stradala zbog djelovanja pripadnika hrvatskih snaga. Osim toga, manipulira se i brojem navodnih zločina hrvatskih snaga (ne govorim da ih nije bilo uopće), a prešućuje se ili marginalizira 2. svibnja 1991., datum koji je ključan za razumijevanje početka Domovinskog rata. Pritom sam spomenuo i tzv. Solunsku čitanku (Wars, Divisions, Integration 1990-2008, volume 2) objavljenu krajem 2016. u Solunu za nastavnike suvremene povijesti u jugoistočnoj Europi u nakladništvu Centra za demokraciju i pomirenje u Jugoistočnoj Europi, jer ni u kronologiji te knjige (str. 271) nije navedeno da je u Hrvatskoj u jednom danu, 2. svibnja 1991., ubijeno trinaest hrvatskih policajaca – dvanaest u Borovu Selu kraj Vukovara, a jedan u zaleđu Zadra. Dakako, u novom kurikulu povijesti koji je donesen u mandatu sadašnje Vlade RH, u kojem je nacionalna povijest znatno zastupljenija nego što je trebala biti u prethodnom prijedlogu kurikula, taj je događaj naveden.”
Narod.hr: U razgovoru na HTV-u komentirali ste i konferenciju za tisak saborskog zastupnika Milorada Pupovca?
Uzevši u obzir navedeno, zasmetalo mi je to što nam na dan stravičnog zločina nad hrvatskim redarstvenicima, koristeći neprimjeren incident koji je osudio cijeli državni vrh, dociraju i traže da se stvari nazovu pravim imenom oni koji nisu u stanju javno reći da je Srbija odgovorna za rat i da je Hrvatska bila žrtva velikosrpske agresije. I kojima je spomenik vođi srpskih terorista odgovornom za ubojstvo hrvatskih redarstvenika, na kojem piše da je podignut na srpskoj zemlji, „privatno spomen obilježje koje nema veze s bilo kojom srpskom institucijom“, pa ga valjda zato ne treba dirati?! Nema veze što vrijeđa osjećaje većinskog naroda… Po toj logici nije trebalo reagirati ni na incident dijela pripadnika jedne navijačke skupine jer nemaju veze s bilo kojom institucijom hrvatske države… Kad se žalimo zbog vrijeđanja osjećaja većinskog naroda u „Novostima“, odgovara nam se da se ne uzbuđujemo jer je to satira. Pa čemu onda tolika uzbuna zbog ponašanja pripadnika jedne supkulturne ili (neo)plemenske skupine?! Naravno da ne želim banalizirati i spuštati se na takvu razinu, jer smatram da se ni kroz satiru ni na supkulturnoj sceni ne bi trebali vrijeđati osjećaji drugih i drugačijih niti prijetiti bilo kome, samo upozoravam da kriteriji trebaju biti isti.”
Narod.hr: Glede konferencije za tisak gospodina Pupovca rekli ste i da cijenite napore svakoga tko se zalaže za mir i toleranciju, ali da njegove izjave često djeluju kao kad se vatra gasi benzinom.
“Gospodin Pupovac je u brojnim slučajevima bio konstruktivan, to je čovjek koji zagovara mir, koji je protiv nasilja, a imao je hrabrosti svojedobno otići i u Knin zalagati se za mir, što poštujem. Ostao je živjeti u Hrvatskoj i žao mi je kad ga se verbalno napada na ulici, jer o postojećim prijeporima treba raspravljati u institucijama ili medijima na civilizacijskoj razini. Na ulici vrijeđaju, dobacuju i prijete kukavice ili neodgojeni ljudi. U tom smislu mogu razumjeti dramaturgiju koja prati njegove nastupe i onda kada se ne slažem s onim što govori. No, u njegovom slučaju iritirajuće je to što nam često javno docira i što nas na odgovornost za izrečeno poziva i proziva osoba koja je u osjetljivom trenutku za Hrvatsku 1992. govorila o masovnom prekrštavanju srpske djece u Hrvatskoj, što je laž; koja je napisala da su masovna ubojstva Srba u Hrvatskoj počela u prvoj polovici 1991., a možda i prije, što je također laž; koja prema potrebi obnavlja neutemeljenu memorandumsku usporedbu današnje RH s NDH; koja je svojedobno navodila netočne podatke o Oluji i stradanju Srba; koja svake godine na isti datum jedan protuhrvatski ustanak i suradnju četnika s fašistima promovira isključivo kao antifašizam, što je krivotvorenje povijesti (na velikosrpski karakter proslava u Srbu svojedobno je, 1971., upozorila Savka Dapčević Kučar, a isto je bilo i 1990.); koja pojam „antisemitizam“ rabi kako bi se naglasila navodna ugroženost Srba u današnjoj Hrvatskoj, što je skandalozno neprimjereno; itd., itd. Takva retorika ne pridonosi smanjenju tenzija, a činjenica da se dijelom okružio ljudima kojima je nakaradna i sama ideja stvaranja hrvatske države i koji su Oluju, pa i Domovinski rat, nazivali zločinačkim, razlog je nepovjerenja u njegovo djelovanje.
Narod.hr: U pozitivnom smislu spomenuli ste potpredsjednika Vlade RH Borisa Miloševića?
“Službena hrvatska politika koju je od 1990. vodio predsjednik Tuđman nastojala je izgraditi dobre odnose sa svim svojim građanima i nije imala problema ni s jednom nacionalnom manjinom, osim s onim dijelom jedne manjine koji je prihvatio velikosrpsku politiku. Predstavnici Srba bili su Hrvatskoj vladi i u najtežim trenucima Domovinskog rata, pa nema razloga da njihovi predstavnici koji nemaju „repove iz prošlosti“ i koji nisu sudjelovali u agresiji na Hrvatsku ili podržavali velikosrpsku politiku, kao što je to potpredsjednik Vlade Boris Milošević, u njoj ne budu i danas. Smatram da se svi građani koji poštuju institucije Republike Hrvatske u njoj trebaju osjećati sigurno i ravnopravno. Traume iz dvadesetoga stoljeća duboke su, no mogu se prevladati uvažavanjem činjenica i razumijevanjem konteksta događaja iz povijesti, te poštivanjem žrtava svih ratova i poraća. U tom smislu, vjerujem da će znanstveni projekt istraživanja žrtava ratova i poraća u 20. stoljeću, s ciljem traženja odgovora na otvorena pitanja, zaživjeti već u mandatu ove Vlade.”
Narod.hr: Srbijanski ministar unutarnjih poslova Aleksandar Vulin traži primjereno kažnjavanje onih koji su u Borovu prijetili smrću i policajaca koji su ih štitili te poručuje da će odluka o tome mnogo govoriti i o Hrvatima i o hrvatskoj državi.
Osim toga, Srbija se snažno angažirala da dođe do promjene vlasti u Crnoj Gori, pritom je utjecala i na razbijanje hrvatske manjine na tom području, čiji predstavnik zbog toga nije uspio ući u crnogorsku skupštinu. Sjetimo se da je velikosrpskoj agresiji na RH 1991., a potom i BiH, prethodilo preuzimanje vlasti i postavljanje Miloševićevih kadrova u tadašnjim autonomnim pokrajinama i Crnoj Gori. S obzirom na to da je Srbija povećala vojni proračun za 44 % i da uvodi vojni rok, lako je zaključiti postoji li razlog za zabrinutost. Istodobno, Srbija, sa spomenutim ministrom, nakon što je svoje lojalne građane Hrvate 1990-ih zlostavljala i primorala na iseljavanje iz Vojvodine, iako nisu dizali barikade niti su oružjem uznemiravali svoje sugrađane, sada čini agresiju na zdrav razum i znanost, proglašavajući Bunjevački jezik. Netko je već napisao da je to kao da se dio Srba u Hrvatskoj preimenuje u Prečane i uvede prečanski jezik, što se za dobre novce može provesti…”
Narod.hr: Kako komentirate razjedinjenost državnog vrha na ovogodišnjoj proslavi operacije Bljesak?
“Ničiji ego ne može biti veći i ničiji interes ne smije biti važniji od interesa hrvatske države i činjenice da se komemoracije i proslave održavaju pred spomenicima poginulim hrvatskim vojnicima i policajcima. Ipak, uvjeren sam da bi u slučaju vanjske ugroze cijeli državni vrh bio zajedno i da se i danas može postići konsenzus o pitanjima od strateškog značaja. Jedno od takvih je odnos prema Domovinskom ratu, a ako je Domovinski rat glavni (neću reći isključivi) temelj suvremene Republike Hrvatske, onda ne bi smjela biti upitna niti jedna postrojba koja je 1991. branila Hrvatsku od velikosrpskog fašizma, pa tako ni amblemi tih postrojbi. Kriminalizacija, tj. zabrana amblema bilo koje postrojbe iz Domovinskog rata može koristiti samo onima u Srbiji koji na sve moguće načine pokušavaju kriminalizirati Domovinski rat.
A poruka Bljeska, kao i Oluje, svim hrvatskim vladama, predsjednicima i saborskim zastupnicima, posebice u svjetlu činjenice ubrzanog naoružavanja Srbije, je da se nikada više ne smije ponoviti stanje iz 1991. kad je Hrvatska bila razoružana, odnosno da opremljenost, uvježbanost, motiviranost i učinkovitost Hrvatske vojske mora biti najmanje na razini koju su nam 1995. ostavili tadašnji predsjednik Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak. Da je 1991. Hrvatska imala vojsku kao 1995., ne bi se usudili napasti, ne bi bilo rata ni žrtava. Mogu li oni koji se protive opremanju Hrvatske vojske usporediti cijenu ljudskog života i, primjerice, vojnih zrakoplova?”
Narod.hr: Most Vas je prozvao zbog podrške sadašnjem županu Bobanu. Kako komentirate njihove dvojbe u Vašu nepristranost.
“Mogu samo ponoviti da nisam član niti jedne stranke i da me ne zanima stranačko djelovanje, a da političare promatram kroz odnos prema Domovinskom ratu i hrvatskim braniteljima. Naravno, to nije jedina važna kvalifikacija za voditi županiju, ali to je područje moga rada i na tim temama surađujem s raznim ustanovama i ljudima te prema toj suradnji stječem mišljenje o njima. Znam da je to nedjeljivo od stranačke pripadnosti, no podršku sam 29. travnja, nakon otvaranja sjajne izložbe u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika „Sveti Jere na Marjanu – kultura renesanse u Dalmaciji u znaku sv. Jeronima“ dao osobi, sadašnjem županu Bobanu, na njegov upit, a na temelju pozitivnog iskustva suradnje s njim i njegovom ekipom. U dosadašnjem radu surađivao sam s osobama iz raznih stranaka i s mnogima sam ostao u dobrim odnosima, cijeneći ih prema njihovim kvalitetama, a ne prema stranačkoj pripadnosti. A glede tvrdnje da HDZ mojom izjavom prisvaja branitelje, mogu samo reći da je izjava moja i da mi ju nitko nije nametnuo, niti bih to dopustio, te da je njen sadržaj uvjetovan poslom koji radim i ograničen na dio djelovanja u koji imam uvid.
S obzirom na komentare o tome, podsjetit ću da sam na državnoj razini svojevremeno odbio biti na listama trenutno vodeće stranke na izborima za europski i hrvatski sabor, a otklonio sam mogući pristup i drugim strankama, upravo zato što me stranačko djelovanje ne zanima. Ne nazočim predizbornim stranačkim skupovima, a poznato je i da sam se zahvalio na ponudi za određene visoke političke dužnosti, zato što sam posvećen poslu koji sada radim. I tako će, glede izbora na državnoj razini, biti sve dok ću raditi ovaj posao, no ne vidim problem ako na lokalnoj razini uz koju me veže podrijetlo moga oca javno podržim nekoga koga poznajem duže vrijeme, koga smatram pozitivnom osobom i tko smatra da moja riječ ima težinu. Stoga sam zgrožen reakcijama na moju izjavu, jer ako sam nekoga podržao, to ne znači da sam protiv drugih. Uostalom, nitko drugi me nije ni pitao za podršku. Ne razumijem takvo razmišljanje. Ako sam zbog toga „hulja“, „poltron“, „loš čovjek“ i još štošta drugo, mogu se nositi s time. Na kraju, glasači će ionako sami procijeniti kvalitete svih kandidata i svoje mišljenje pokazati na izborima. Tko god pobijedi, čestitat ću mu te poželjeti sreću i uključivost.”
About The Author
