15. srpnja 1881. Vojna Krajina pravno ujedinjena s maticom Hrvatskom – srpske laži o hrvatskoj zemlji

Dana 15. srpnja 1881. Hrvatski sabor je donio odluku o ponovnom sjedinjenju Vojne Krajine s maticom Hrvatskom. To se dogodilo nakon opetovanih zahtjeva za ujedinjenjem tog vjekovnog starog hrvatskog teritorija sa maticom zemljom. Time je prekinuta stoljetna dioba hrvatskog teritorija i naroda na vojnički i civilni.

Pojam Vojne Krajine bio je temelj lažnog mita o „vekovnom srpskom teritoriju“ koji treba postati dio Velike Srbije, te osnovica huškačke politike Slobodana Miloševića i SANU.

Vojna krajina bio je naziv za pogranično područje Habsburške Monarhije koje je na početku bilo organizirano kao obrambeni pojas protiv Osmanlija, a poslije je preraslo u golemu habsburšku ratnu provinciju. Hrvatsko-slavonska Vojna krajina tvorila je najzapadniji i najstariji dio veće, posve militarizirane regije, koja se protezala od Jadranskog mora do Karpata.

Ono što je nepoznato hrvatskoj javnosti da je militarizirani pojas Habsburške monarhije u doba najvećeg opsega iznosio čak 1750 km od Jadrana do rumunjskih Karpata i dijelila se na Hrvatsko-slavonsku, Banatsku i Sedmogradsku (Erdelj) u današnjoj Rumunjskoj. To je značajno jer je taj vojni pojas umnogome prelazio velikosrpski pojam „Krajine“ koji je bio temelj velikosrpskih pretenzija. Čak je i sama Hrvatsko-slavonska krajina nadilazila taj pojam protezavši se od Zemuna do južne Like. Zanimljivo je da središte srpske pobune i glavni grad tzv. SAO Krajine Knin nikada nije bio dio Vojne Krajine, ali na primjer jest Varaždin, Koprivnicu, Križevce i Čazmu. Toliko o srbijanskim krajiškim lažima.

Točna je tvrdnja da je Vojna krajina bila odvojena i neintegrirana u društvo civilne Hrvatske. No, to nema veze sa srpskom etničkom identifikacijom koju većina stanovnika krajine nije ni imala, a o povlasticama iz «Vlaških statuta» koji su trajali samo stotinjak godina se odavno nije moglo govoriti jer su ukinuti 1737. Sam naziv „Vlaški statuti“ jasno govori o narodnom etničkom korpusu pod imenom Vlasi, a ne Srbi.

Teritorijalno zaokruživanje Hrvatske, koje nije u cjelini formalno dovršeno u doba postojanja dualne monarhije, počelo je oslobađanjem većeg dijela Slavonije i Dalmacije koncem 17. i početkom 18. stoljeća, a nacionalna je integracija uznapredovala tek poslije, u napoleonskom razdoblju, pred sam Ilirski pokret.

Formalno ukidanje Vojne krajine 1881. nije naišlo ni na kakav otpor – dapače, veliko je nezadovoljstvo i u civilnoj Hrvatskoj i u Vojnoj krajini vladalo desetljećima zbog sprječavanja i odugovlačenja toga procesa. Sam pojam Vojne krajine ostao je tek oznakom prošlosti bez ikakvih pravnih, etničkih ili civilizacijskih konotacija – sve dok ga nije uskrisila velikosrpska ideologija koncem 20. stoljeća.

Ideologizacija povijesnoga pojma Vojne krajine s ciljem ostvarenja ekspanzionističkih nacionalnih srpskih težnji zahtijevala je značajno krivotvorenje povijesti: značila je krivotvorenje činjenica o etnokonfesionalnom sastavu Vojne krajine; falsifikate o povijesnoj protežnosti – jer Vojna krajina nije nikad uključivala epicentar teledirigirane srpske pobune, sjevernu Dalmaciju i Knin, kao ni glavni pravac srbijanske agresije u Baranji i Vukovaru, kao i krivotvorbu niza povijesnih podataka na svim poljima: kulturološkom,etnološkom, demografskom, vojnopovijesnom, gospodarskom, umjetničkom, jezičnopovijesnom, arhitekturalnom.

Rezultat tih manipulacija je ideološka matrica za tvorevinu poznatu kao Republika Srpska Krajina koja je bila osnova agresije na Hrvatsku i etničko čišćenje Hrvata.

hb.hteam.org