O njima se jako malo zna i govori, ali se mora znati da je ova ekipa uradila ogroman, lavovski ratni posao prisluškujući agresorske srpske razgovore i unoseći pomutnju u mnoge njihove akcije i planove dovodila ih do ludila…
Moglo bi se reći da je ova skupina za elektroničko izviđanje zaslužila podeblju knjigu, roman, najviša ratna odličja i kvalitetan ratni film koji bi bio jako gledan. Ali… Idemo redom…
Splićanin Mile Budiša (64) Hrvatsku vojsku napustio je tamo negdje 2009. godine, kada mu je objašnjeno da s 52 godine života jednostavno ima previše staža. Teško mu je to palo i uvijek će ponoviti da je ‘časno izbačen’. U povodu obilježavanja akcije Oluja Budiša se prisjetio vojne akcije i svog uzbudljivog profesionalnog puta o kojem će neke informacije ipak zauvijek ostati tajne…
U kasnijim godinama dopisivat će se s tadašnjim predsjednikom Ivom Josipovićem i objašnjavati mu zašto želi vratiti tri pištolja s posvetom: ne pada mu na pamet, tvrdi, iz svog džepa plaćati oko tisuću i pol kuna za razne takse, liječničke preglede i dozvole ni za uništavanje udarne igle kako bi trofejno oružje zbilja bilo samo trofejno. Kad ga je već zaslužio, ono treba biti besplatno.
Budiša u dnevnom boravku drži devet različitih odličja iz Domovinskog rata, iako mu je, po našem dojmu, najdraža jedna mala platnena, gotovo potpuno izblijedjela prišivka. Unutar pletera, uz dva plava dupina, ondje stoji natpis ‘Centar za elektroničko izviđanje’ i datum osnivanja, 21. srpnja 1991. godine. To je njegova postrojba.
Prisluškivali smo kompletnu talijansku mornaricu, dio američke Šeste flote i Petu sovjetsku eskadru
On je, da se ne lažemo, neka vrsta obavještajca, iako je formalno to pokriveno desecima različitih izraza poput ‘elektroničko izviđanje’, ‘elektronička borba’, ‘elektroničke mjere zaštite i protumjere’ i tako dalje. Budiša, precizan i koncizan kakav već jest, sve nam je to predstavio kroz shematsku strukturu, odnosno uvod u svoju stručnu knjigu koju je napisao i potom poklonio Hrvatskoj vojsci. Zove se ‘Taktika elektroničkog djelovanja’ i sasvim sigurno nikada neće ugledati svjetlo dana, barem ne za obične smrtnike.
‘Gori sve u p… materinu’Kad je akcija već krenula, dakako, najzanimljivije je bilo slušati panične razgovore srpskih vođa. ‘Gori sve u p… materinu’, referirao je Mile Mrkšić Milanu Babiću. ‘Razgovarao sam s Galbraithom, nema šanse da oni stanu’, uzvratio mu je ovaj.‘Bio sam u Centru za elektroničko izviđanje i ometanje Vojno-pomorske oblasti Split, postrojbi koja je bila stacionirana u Divuljama i u svom sastavu imala je 86,3 posto Hrvata. Diplomirao sam u struci, prošao sve njene faze i stadije i bavio se isključivo poslovima veza i obavještajne prirode: do početka Domovinskog rata prisluškivali smo kompletnu talijansku mornaricu, dio američke Šeste flote i Petu sovjetsku eskadru. Tamo negdje oko Europskog prvenstva u atletici u Splitu, 1990. godine, već je bilo jasno da ondje više nemam što tražiti’, govori Budiša.
Tada je, naime, na jednom od sastanaka koje je vodio stanoviti general Grubišić, čuo izjavu koja je po prilici glasila: ‘HDZ može dobiti izbore, ali vlast dobiti neće!’
Radili smo samo na sredstvima veze i amaterskoj aparaturi
‘Cijelo vrijeme bio sam u kontaktu sa svojim pokojnim stricem koji je bio u MUP-u te s pokojnim ministrom Ivanom Vekićem, s čijom suprugom smo obiteljski povezani. U srpnju 1991. godine na poziv pokojnog barbe generala Ive Jelića i formalno napuštam JNA i prelazim u Četvrtu gardijsku brigadu. Birao sam ljude koji će ići sa mnom: imali smo veliko tehničko i taktičko znanje, bili dobro obučeni, ali od opreme gotovo ništa. Radili smo samo na sredstvima veze i amaterskoj aparaturi’, prisjeća se Budiša.
Budiša u dnevnom boravku drži devet različitih odličja iz Domovinskog rata, a prema našem dojmu najdraža mu je jedna mala platnena, gotovo potpuno izblijedjela prišivka Centra za elektroničko djelovanjePotom preskačemo nekoliko odlomaka, koje ćemo sažeti u par crtica: nekoliko njegovih skupina na terenu, od Kruševa do Vodica, u isto vrijeme prisluškivalo je vođe pobunjenih Srba te pružalo potporu hrvatskim vojnicima tako što su u gotovo realnom vremenu dešifrirali kodirane karte i smjer napada neprijatelja.
‘Kako me, bre, ustaše prisluškuju?
‘Svašta smo čuli, od pijanih vojnika koji na kanalima psuju sve po spisku vlastitim vođama do zapovijedi njihovih kapetana kako i kada pokrenuti topničke napade na Šibenik i Vodice. Da, slušali smo i Ratka Mladića i Milu Martića, iako nam je velike probleme stvorio jedan budaletina koji se time javno pohvalio u medijima. ‘Kako me, bre, ustaše prisluškuju?!’ čuli smo Mladića nekoliko sati nakon što je taj članak objavljen.
Svejedno, iz godine u godinu širili smo se na terenu, pogotovo otkako smo integrirani u središnjicu za elektroničko djelovanje: u selima smo pronalazili lokalne amatere koji su s našim ljudima prolazili tehničku i taktičku obuku i upijali onu osnovnu informaciju – da se nijednu, ama baš nijednu informaciju ne smije baciti. Čak ni gestu, uzdah, naizgled nebitnu uzrečicu’, objašnjava nam Budiša.
Katkad je trebalo biti i maštovit
Tijekom rata bilo je i uspjeha i neuspjeha, no za većinu njih nikada se neće ni znati: od danas gotovo nevjerojatnog podatka da su na južnom bojištu zahvaljujući podvaljenim informacijama srpske snage doslovce raketirale same sebe, preko predaje jedne vojarne u blizini Sarajeva doslovce na blef do izazivanja stampeda na srpskoj vojnoj paradi u okupiranom Slunju tako što su iz bespilotne letjelice bačene tisuće letaka s jednostavnom porukom: ‘Nadziremo vas!’
Katkad je trebalo biti i maštovit: Budiša je u nekoliko navrata na najobičnijem diktafonu snimio zvuk tenkova i potom ga puštao u pozadini razgovora. ‘Magla je, čujem ih, ali ih ne vidim!’ čuo je uznemirenu reakciju s neprijateljske strane.
‘I sve je vodilo prema veličanstvenoj Oluji, no za nju je trebalo odraditi mukotrpne pripreme. Ipak, ako bih trebao izdvojiti ključan događaj, to je bila fantastična priprema za akciju Ljeto 95, izvedenu samo nekoliko dana uoči same Oluje: iz više različitih političkih, vojnih i obavještajnih pravaca stvorili smo dojam o pripremi napada na Knin s južne i zapadne strane, o masovnom pokretu i pregrupiranju naših trupa, što je kod njih izazvalo hitnu mobilizaciju. Nakon nekoliko dana, kada su shvatili da od toga nema ništa, napravili su demobilizaciju – a mi smo ih uhvatili u raskoraku i udarili s leđa, preko Dinare. Priprema savršena, zadatak izvršen, put za oslobađanje zemlje otvoren’, objašnjava Budiša.
Više pročitajte na:Braniteljski portal
About The Author
