12/01/2021

HB.hteam.org

Portal hrvata HB

Dvojba s East Rivera/Imaju li Hrvati predsjednika?!

Zanimljivo, usred polemika komu je (sve) Zoran Milanović predsjednik, svima je promaknulo da hrvatsko državljanstvo nemaju samo građani BiH hrvatske nacionalnosti. Primjerice, stalni predstavnik BiH pri UN-u Sven Alkalaj – stari je Hrvat. Još od 2006.

Već je i sam uvod u američku mini-turneju hrvatskog predsjednika nagoviještao kako su pred nama uzbudljivi dani. Naime, dan prije negoli će se zaputiti na 76. zasjedanje Opće skupštine Ujedinjenih naroda, Zoran Milanović je kazao: „Dvojio sam oko dolaska u New York, ozbiljne stvari se događaju kod kuće.“ Procijenio je, međutim, kako će ozbiljno biti i na East Riveru. Ne, doduše, kao na Neretvi ’43., ali, ipak, dovoljno žestoko da to ne bi smjelo proći bez toga nekadašnjeg (?) žestokog dečka iz zagrebačkog Trnja. I, sad već s respektabilnim diplomatskim iskustvom iza sebe, nije pogriješio.

(I) Guterresovo rasturanje

Zanimljivo, Milanović je svoj boravak u New Yorku započeo sudjelovanjem na svetoj misi u crkvi Sv. Ćirila i Metoda gdje se Hrvati okupljaju od 1974. I to sa suprugom. Pravo je čudo kako kritičari – njegova (navodna) skretanja udesno – u Hrvatskoj i poglavito u Bosni i Hercegovini, gdje je za tzv. (građansku) ljevicu religija i dalje opijum za narod, ovaj njegov potez nisu kapitalizirali.

No, prije no što se posvetimo američkim uzbudljivim danima hrvatskoga šefa države, treba napomenuti, štoviše naglasiti, kako si je i Milorad Dodik dao truda da bi zagorčao službeni put jednom od dvojice bošnjačkih članova troglavoga bh. državnog vrha – Željku Komšiću, dakako. (Na njegova cimera Šefika Džaferovića, koji je također putovao u SAD, laktaški Baja nije se osvrtao.) Još dok je taj (udarni) bošnjački dvojac pakirao stvari za dalek put, eresovski je vožd poručio glavnom tajniku UN-a Antoniju Manuelu de Oliveiri Guterresu kako će, ukoliko dopusti bošnjačkom narodnom heroju da se obrati na zasjedanju Generalne skupštine UN-a, sudjelovati u raspadu Bosne i Hercegovine.

„Pošto vidim da se najavljuju sastanci i njegovo obraćanje, to govori da se UN upetljao u rasturanje BiH i njezin raspad. Glavni tajnik ignorira Ustav BiH i proceduru Poslovnika o radu. Predsjedništvo BiH odluke donosi konsenzusom. Ovo je pitanje bilo na prethodnoj sjednici i nije dobilo suglasnost. Komšić nije našao za shodno staviti pitanje na drugu sjednicu, već je otišao bez odluke smatrajući da neće biti konsenzusa. Ovdje se radi o sustavnom kršenju odredbi koje govore o načinu postupanja kolektivnog tijela“, tumačio je Dodik svojstva da je Ljiljan Zlatni, zapravo, slijepi putnik.

Nije to, međutim, dojmilo bivšega portugalskog premijera, što na East Riveru stoluje od 2017., pa se, eto, tzv. hrvatski član kolektivnog bh. rukovodstva probio i do govornice Opće skupštine i do privatne audijencije kod Portugalca.

Marginalizirani i obespravljeni

Ipak – prvi je za govornicu izišao njegov nekadašnji drug zagrebački – Milanović. I, uistinu, pokazao kako je velika scena, u biti, njegovo legitimno okruženje. Gardom i izvrsnim engleskim pokazao je kako je pravi čovjek na pravom mjestu u pravom trenutku. Jasno, nas ponajviše zanima njegovo viđenje Bosne i Hercegovine, u ovom uistinu delikatnom trenutku. (Iako, malo kad ovdje, u nas nije delikatno!).

„Na neki način, BiH je temelj za mir i sigurnost u široj regiji. Njezin teritorijalni integritet, funkcionalnost institucija i suživot među narodima oduvijek su bili važni za Hrvatsku. Ipak, teško je moguća izazovnija i složenija situacija na Zapadnom Balkanu od one u BiH. Nejednakost njezinih konstitutivnih naroda predugo je neriješena. Izborne reforme trebalo bi  omogućiti svakom konstitutivnom narodu – Bošnjacima, Srbima i Hrvatima – da biraju svoje predstavnike na svim odgovarajućim političkim razinama. Hrvati Bosne i Hercegovine nisu bili u mogućnosti iskoristiti ovo pravo. Nije stoga čudno što se osjećaju marginalizirano i obespravljeno. To se mora promijeniti“, bio je rezolutan.

Replicirao mu je, kad je došao na red, Komšić svojom starom tezom kako susjedne države koje su tijekom rata u Bosni i Hercegovini bile aktivno involvirane u sukob, vršeći agresiju na međunarodno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu, još uvijek, nažalost, BiH promatraju kao ratni plijen.

Tko je predsjednik veleposlaniku Alkalaju?!

Nije Milanović imao potrebu replicirati Komšićevu mlaćenju (stare) prazne slame, nego je tijekom svoje američke bilaterale s Recepom Tayyipom Erdoganom pojasnio tome baštiniku Alijina tzv. testamenta te Bakirovu kumu kako u Hrvatskoj nema baš nitko tko će se razmetati pričama da će se Mostar i Hercegovina odcijepiti, što, veli, čujemo za neke druge dijelove BiH. No pravu je buru, osobito u dolini Miljacke, izazvao nakon što je apsolvirao „slučaj Hrvati“.

„Ja sam rekao da sam predsjednik Hrvatske, predsjednik hrvatskih građana, Hrvata, pa na neki način i onih Hrvata koji žive u BiH, da je to moja dužnost i obveza i osjećaj na kraju krajeva… Vi znate da građani BiH hrvatske nacionalnosti imaju svi hrvatsko državljanstvo. Jesam li im ja predsjednik? Pa ja mislim da jesam“,rekao je Milanović.

E, ovdje malo zastanimo. Aktualni je, naime, stalni predstavnik BiH pri UN-u Sven Alkalaj, koji se u New Yorku – što će, to mu je u opisu posla! – nije odvajao od bošnjačkih gazija, tandema Komšić & Džaferović. Nije, međutim, taj iskusni diplomat zanimljiv zbog toga. Zanimljiv je jer je i njemu Milanović predsjednik! Naime, još dok je bio šef bh. diplomacije, 2006., Alkalaj je uzeo hrvatsko državljanstvo, što je u to doba izazvalo golem skandal u Sarajevu. Tražena je čak i njegova ostavka – ali tko (još) u BiH podnosi ostavku?! Dobro, novo ili samopromovirani predsjednik svih Hrvata mislio je samo na „građane BiH hrvatske nacionalnosti“, a ne i na kategoriju – Ostali(h) kojoj, evo, pripada taj hrvatski građanin koji se okućio u Stonu te je za domovnicom posegnuo kako bi plaćao niži porez.

Nije, a mogao je, Milanović spominjati Bošnjake s hrvatskim državljanstvom. Neslužbeno, ima ih na tisuće… Ipak, na pamet mi ovom prigodom pada jedan – Emir Hadžihafizbegović kojemu je u ljeto 2013., na preporuku Ministarstva kulture Republike Hrvatske, po članku 12. hrvatskog Ustava, dodijeljeno hrvatsko državljanstvo kao građaninu od interesa za državu Hrvatsku. Rješenje je potpisao Ranko Ostojić, ministar policije u tadašnjoj Milanovićevoj Vladi. Pa, dakle, ako je ikomu iz BiH Milanović predsjednik, onda je to – Hadžihafizbegoviću. I neka je, taj je bh. glumac ranih 1990-ih bio i u HVO-u…

Suptilna (umalo) oscarovka

A kad smo već kod bh. umjetnika i Milanovića, treba se sjetiti i, umalo oscarovke, Jasmile Žbanić. Samo godinu nakon što se bivši haveovac Emir okitio domovnicom, u Bosni i Hercegovini su izbili nemiri – gorjela je zgrada Predsjedništva BiH i umalo Alijina (mitska) fotelja, izgorio Arhiv BiH, demokracija se zakotrljala po uskim sarajevskim ulicama… a vrlo je napeto bilo i u Mostaru gdje je mirisalo na „arapsko proljeće“. Premijer Milanović žurno je otputovao u grad na Neretvi, a to Žbanićki nije baš lijepo sjelo na želudac te je na svome Twitteru poslala suptilnu poruku: „Kad god je Hrvatska u Bosni smirivala situaciju, a za svoje saveznike imala nacionaliste i mafiju, građani su patili, a zemlja bila rasturena! Milanoviću, marš kući!“ Nije trebalo dugo čekati na odgovor. „Ona je u Hrvatskoj dobila 3 milijuna kuna za film koji će vidjeti 100 ljudi. (Riječ je o romantičnoj komediji Otok ljubavi, op. aut.). Ja joj kažem: dobro došla“, poručio je Milanović redateljici koja je nakon toga revidirala ovo „mrškanje“ te hrvatskog premijera pozvala u Tuzlu. (Valjda zbog multietničnosti tzv. crvene Tuzle…).

Na ovu (sarajevsku) retoriku – koja, u biti, ilustrira i uobičajenu bošnjačku zahvalnost prema Hrvatskoj! – podsjetio me je onaj drugi bošnjački član Predsjedništva BiH, koji je replicirao na njujoršku promociju „predsjednika svih Hrvata“. „To što sam čuo, to je vrhunac gluposti i anakronizma u regiji. Čak ni Vučić ne govori da je predsjednik svih Srba“, kazao je Taj Drugi za vjernu mu Al Jazeeru Balkans, ocijenivši kako je hrvatski predsjednik „čovjek opasnih namjera“ ili „šarlatan opasnih namjera“.

 A što ćemo s (niti) 1%?!

I za kraj nešto kao anegdota. Komšiću vjerni mediji podsjetili su, kako bi kompromitirali Milanovićevu tvrdnju, da je na posljednjim predsjedničkim izborima za aktualnog predsjednika Hrvatske glasovao samo 2 701 Hrvat u BiH, dok je (poražena) Kolinda Grabar Kitarović dobila 32 168 glasova.

Uistinu, malo je to budući da je izbrojano 35 168 važećih listića. Ipak mnogo više negoli je Ljiljan Zlatni dobio na prošlim bh. predsjedničkim izborima u općinama s hrvatskom većinom. Nije, naime, dobacio niti do 1%. Pa je zato Milanović (bio) u pravu kada je u New Yorku kazao: „Komšić je ovdje došao k’o jedan od članova Predsjedništva, ne znam uopće s kakvim mandatom i u čije ime govori…“ Kako bilo, vidimo se na sljedećim izborima! I ovdje i u Hrvatskoj…

Piše: Josip Vričko

 

hb.hteam.org