12/07/2021

HB.hteam.org

Portal hrvata HB

“DVA VUKA”

Uvijek aktualna tema, iskonska težnja  čovjeka za slobodom, ispričana kroz novelu o Dva vuka.  

 Jednom je u planini jedan seljak pronašao dva mala, tek prohodala i progledala vučića. Njihovu majku vučicu ubili su risovi dok je na ulazu u malenu pećinu od njih branila svoje potomstvo. Odnio ih je svome domu i hranio. Nakon par mjeseci vučići su već dobro trčkarali i naviknuti na seljaka i njegovu obitelj, njihovu stoku pomalo su ih pratili. Kada su porasli još malo njihov vlasnik ih je zavezao u lanac. Povremeno bi ih vodio sa sobom ali kako su odrastali to je bilo sve rjeđe jer se bojao njihovog bijega. Pri jednoj takvoj, sada već prerijetkoj šetnji jedan od vučića se izgubio u šumi. Tražili su ga ali ga nisu uspjeli pronaći. Sam se nije znao, a možda ni htio vratiti. Ostao je u šumi u podnožju visoke šumovite gore. Sam Bog će znati kako je sam uspio preživjeti, pronaći i postati dio velikog i snažnog čopora vukova s Južne strane planine.

Prošlo je par godina i sada već odrastao vuk je postao vođa čopora. Svoje rođake je vodio u lov, predvodio ih je u obrani i zaštiti teritorija koji su obilježili kao svoj od drugih vukova. Vodio ih u napadima na seoske pse i domaće životinje. Postao je strah i trepet planine i sela pod njom. Od svega najviše je postao snažan i hrabar vuk, ponos svoga vučjeg roda.

U jednom takvom napadu upao je u “gvožđa”, kako su seljaci zvali podmuklu zamku za vukove. Uhvaćen je dok je pokušavao odgristi dio svoje noge kako bi se oslobodio. Međutim seljaci su bili brzi i preko glave su mu dugim štapom prebacili ogrlicu na kojoj je bio lanac. Odveli su ga u selo i zavezali. Naviknut na slobodu bio je nesretan. Dok je svezan tugovao za planinom u kavezu od željeznih šipki ugledao je jednog vuka. Ubrzo je prepoznao svoga brata s kojim je na ovome istom mjestu proveo prve mjesece svoga života.

„Jesi li to ti brate moj,“ pitao ga je vuk iz kaveza. „Jesam brate, sada sam te prepoznao, tužan sam ovako zarobljen i svezan, bojim se da neću preživjeti.“ „Ne tuguj brate“, uzvrati mu vuk iz kaveza, ovdje ti se ništa neće dogoditi, biti ćeš hranjen i pažen, dobivati ćeš najbolje meso, ali i još druge delicije s gospodareva stola, bit će ti krasno, samo ne tuguj.“

Tako ga je brat tješio danima, ali vuk na lancu je bio sve nesretniji i slabiji. Odbijao je hranu koja je mirisala najljepšim mirisima, odbijao je i vodu koja je donošena s najčišćeg izvora iznad sela.

„Što se događa s tobom brate, dobivaš obilje najboljeg mesa i najčistije vode, truneš i propadaš a samo se buniš? Bojim se brate moj da si nezahvalan, naš gospodar ti sve daje, a ti se samo žališ!“

Na ovu primjedbu vuk s lanca reče svome bratu: „Nisam naučio jesti kada mi to drugi odredi, ni kvalitetu mesa ne procjenjujem po tuđem mišljenju a vodu sa izvora naučio sam piti sam bez da mi je drugi donosi.“

Zatim pogleda svoga brata:

„Jesi li ti brate kad trčao po cvjetnim i travnatim proplancima u planini, jesi li ikada upoznao ljubav i gledao svoje sinove kako rastu u slobodi, kako se igraju s kosti srndaća koji si im upravo donio, jesi li ikada branio svoju slobodu i zemlju od tuđeg čopora, jesu li pored tebe u tim bojevima ponosno umirala tvoja teško ranjena braća, jesi li kada osjetio bol zbog gubitka voljenih, težu bol nego je očaj lanac oko moga vrata.Vuk iz kaveza začuđeno je gledao svoga brata, ništa ga nije razumio: „Kakve ljubavi i sinovi, kakva bol i tuga, sto mu je to sloboda, moj brat je očito poludio,“ razmišljao je.

Iduće noći vuk na lancu se primaka kavezu u kome mu je bio brat: „Brate molim te provuci njušku i pregrizi ovu ogrlicu oko moga vrata, učini mi to ili ću umrijeti, učini mi to molim te.“

Njegov brat ga je začuđeno i smeteno slušao ali je ipak napravio sto mu je rečeno, pregrizao je ogrlicu na vratu svoga brata i učinio ga slobodnim. Začuđeno je promatrao veseo trk svoga brata kada je osjetio da je slobodan, čudio se njegovoj nerazumnoj radosti i luđačkoj želji da se vrati u nesigurnost šume i planine

„Brate hoćeš li da ja sada oslobodim tebe, hoćeš li da podignem ovu gredu sto je zapriječila vrata kaveza i da iziđeš na slobodu?“ „Što ću ja na toj slobodi, morati ću po onome sto si mi rekao sam loviti da bih preživio, morati ću se boriti protiv onih što će me napadati a ovdje imam sve. Ti mi nudiš strah, bol, suze i nesigurnost a ovdje u kavezu imam sve i hranu i zaštitu.

“Da, ovdje imaš sve sto ti je potrebno za preživljavanje, ali nemaš života, ti ne živiš brate!“

Nije ga razumio ali je ipak izašao van, nesigurnim i na širinu ne naviklim hodom, pošao je za bratom. Hodao je po tvrdom kamenitom tlu i boljeli su ga meki jastučići na šapama. Nekoliko dana nakon toga u nogu mu se zabio trn stvarajući bolnu i gnojnu oteklinu. Mišici su ga boljeli od napora na koji nije bio navikao a i borbe za poziciju u čoporu su bile teške i za njega nepodnošljive. Obratio se bratu: Što je ovo brate moj, izvukao si me iz sigurnosti i udobnosti a uveo me u svijet boli i patnje za koji nisam znao, ja bih se vratio u moj udobni kavez i dane kada nikada nisam bio gladan.“ Ovo je život brate, moraš ga upoznati s one ružnije strane kako bi se znao radovati, mora te boljeti kako bi se znao veseliti, ovo je cijena slobode.! “

Opet ga nije razumio, nije shvaćao smisao njegovih riječi, osjećao se nesretnim u svijetu u kojem je morao preuzeti odgovornost.

Pred početak iduće zime imali su težak okršaj braneći svoje lovište s čoporom koji je došao iz susjedne planine. Obračun je bi težak i krvav a nakon teško izvojevane pobjede i odbijenog napada svi odrasli vukovi iz čopora bili su teško i smrtno ranjeno osim njega, vuka iz kaveza.

“Umirem brate, odlazim zauvijek, ti ostaješ i želim ti da živiš životom kojim su živjeli naši preci, životom časti i borbe, želim ti puno sretnih lovova i sinova, a od svega ti više želim slobodu!

“Uči svoje sinove da se za slobodu, čast i svoj prostor vrijedi boriti!!

Nakon tih riječi zauvijek je zaspao.

Život mu se ugasio pod starim visokim i granatim hrastom na proplanku na kojem su se igrale i odgojile brojne generacije vučića iz njihovog čopora. Ispod je, izlijevajući se iz bistrog izvora žuborio i mrmljao veseli potočić njihova djetinjstva i mladosti i uz tugu za bratom prvi put osjeti ponos i važnost slobode, ne onako jako i izraženo kako je to živio njegov brat ali su ga ipak preplavili osjećaji.

Te zime je kao jedini odrasli vuk preuzeo vodstvo čopora. U rano proljeće je prvi put osjetio sto znači pronaći ljubav, a nešto kasnije vidjeti igru svojih sinova na proplanku.

Prolazile su jeseni, smjenjivale se zime i proljeća, odgajale su se generacije njegovih sinova i čopor je opet bio snažan i moćan, a on umoran od lova, umoran od ljubavi, umoran od borbi ali star i sretan zbog čopora zbog sinova zbog slobode provede posljednje trenutke na onom istom mjestu ispod starog hrasta gdje je prije puno zima zauvijek od rana braneći dom zaspao njegov brat koji ga je naučio živjeti, naučio ga slobodi.

Izvor:Vjeko Zavracki

 

hb.hteam.org

*Stavovi izneseni u kolumnama su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala HB.hteam.org