12/01/2021

HB.hteam.org

Portal hrvata HB

Preminuo je herceg-bosanski književnik Anđelko Vuletić

U četvrtak, 21. listopada 2021. u 19 sati u Zagrebu je preminuo znameniti hrvatski književnik i pjesnik Anđelko Vuletić, član Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne i Društva hrvatskih književnika u Zagrebu.
Pokopan je u ponedjeljak, 25. listopada 2021. u 13 sati na groblju Šestine.

Anđelko Vuletić je rođen 6. veljače 1933. u zaseoku Zagorac, općina Ravno. Pučku školu završio je u Trebimlji, a svih osam razreda realne gimnazije u Trebinju. Nakon toga u Sarajevu upisuje Filozofski fakultet (1953.), gdje biva uhićen i zatvoren. Nakon izlaska iz zatvora, nastavlja studirati u Skoplju, a studij završava u Beogradu (1958.).

Početak Domovinskoga rata Vuletić dočekuje u Sarajevu, iz kojega uspijeva pobjeći 1993. i kao izbjeglica nastanjuje se u Zagrebu.
Za svoj književni rad Anđelko Vuletić dobio je više nagrada i društvenih priznanja. Na Sarajevskim danima poezije dobio je Zlatni lovorov vijenac za najbolju pjesmu. Još kao student nagrađen je za roman Gorko sunce na anonimnom natječaju za suvremeni jugoslavenski roman.
Anđelko Vuletić, pisac brojnih knjiga, pa i pripovijetke ‘Strijeljanje ustaše Broza‘, čiji je kritički roman o komunizmu bio u bunkeru 25 godina.u mu prevođena na francuski, engleski, njemački, poljski, češki, talijanski, mađarski… Punih trideset godina hrvatska književna kritika uglavnom je prešućivala Vuletićev književni rad, a za to vrijeme u Francuskoj je bio slavljen i hvaljen kao veliki pjesnik.

Odlazak ovoga velikana nenadoknadiv je gubitak za Društvo hrvatskih književnika Herceg-Bosne i za čitavu hrvatsku kulturu.

Čempres u zavičaju
Pokupio sam sve svoje,
sve ono što sam imao
i sve ono što sam
ikad sanjao
a sve to
nije bilo ni premnogo ni
preteško: tek kap neba na dlanui
crn kamen
na srcu
Dvije ruke kao dvije
udovice: jedna u plaču,
druga u nevolji.
I, zaputio sam se u taj
drugi svijet
Kovao sam taj plan, potajno, i mučki,
noću,
kad i domaći pas i bjelosvjetskivjetar
padaju u muk.
Ali
motrio je to, budnim
okom,
stari, vjerni, noćnik – čempres u zavičaju.
Odlomio sam se, od zemlje.
Pokidao žile i,
presjekao korijenje, zakoračio prije
dana, okrenuo se,
posljednji put, i pljunuo.
I – niko to nije vidio
Odmicao sam.
Pratila me jutarnja pjesma budne
kukavice.
Ali,
niko to nije čuo.
Mori me tišina: odlazim,
lopovski, nepovratno.
A rastao sam
zajedno sa čempresom.
Kad stignem na vrata drugog
svijeta,
čempres će čelom već taknuti
sunce, a ja ću imati
kriva leđa
i još jednog lupeža u duši.
Osim čempresa u dalekom zavičaju
niko to znati neće.