12/01/2021

HB.hteam.org

Portal hrvata HB

Don David Leskovar: Želim rušiti stereotipe o Crkvi, ali i ljudima izvan nje “

Ja sam, poput drugih, samo čovjek od krvi i mesa. Volim glazbu, volim feštu, emocionalan sam i strastven. Iskreno, jedno vrijeme mučilo me kako to spojiti sa svećeničkom službom. No tijekom studija u SAD-u Gospodin mi je pokazao da me on želio ovakvog kakav sam i da je strast koja mi je dana zapravo čežnja za Nebom”, priča u razgovoru za naš portal novi studentski kapelan, salezijanski svećenik don David Leskovar.

 

Zagrebački studenti nedavno su dobili novu osobu kojoj mogu povjeriti svoje duhovne potrebe i brige.

Radi se o don Davidu Leskovaru, mladom salezijancu i novoimenovanom studentskom kapelanu, koji je službu preuzeo od svog subrata don Marija Bobića. On je, pak, na toj poziciji bio godinu dana obilježenih pandemijom i lockdownom kao prvi nasljednik don Damira Stojića, čovjeka koji je zbog svoje karizme i dugogodišnjeg djelovanja, postao gotovo sinonim za studentskog kapelana.

S don Davidom razgovarali smo prošli četvrtak, dan nakon što je uselio u novi ured u 12. paviljonu Studentskog doma Stjepan Radić, popularnoj “Savi”. Radi se o dvije omanje povezane prostorije ispunjene skromnim namještajem, a jedino što ukazuje na njihovu vjersku svrhu slike su svetaca uspravno položene na niske ormare uz rub zida.

Don David ispričava se što nas ničime ne može ponuditi dok sjedimo za okruglim stolom tik uz izlaz iz ureda. Tijekom razgovora više će puta biti primjetna njegova uzbuđenost zbog uloge za koju su ga, reći će, njegova subraća pripremala već nekoliko godina, otkako je zaređen za svećenika.

‘Pusti ga, možda bude svećenik’

Novi studentski kapelan rođen je 1988. u Pregradi u Hrvatskom zagorju, kao najstarije od troje djece.

Već s osam godina izgubit će oca što će ga, svjedoči, obilježiti za cijeli život.

“Otac je prošao sva ratišta, a onda je stradao u prometnoj nesreći nekoliko kilometara od kuće. Divim se majci na herojskoj snazi koju je pronašla kako bi nas odgojila”, govori nam don David.

Očinsku figuru preuzet će djed s majčine strane, porijeklom s otoka Krka, koji je u obitelj, ali i Pregradu, unio dozu intelektualizma i mistike.

“Bio je obrazovan i dobro je zarađivao, no nisu ga zanimale zemaljske stvari već Nebo. Znao bi nam reći: ‘Djeco, jedino važno jest kakvi ćemo stići gore, hoćemo li biti spremni za susret s Gospodinom’. Također nas je poticao da redovito pohađamo nedjeljnu misu, a često se družio i sa svećenicima, osobito župnikom, koji je bio rado viđen gost u našoj kući.”

Župnik – još jedna važna figura u životu našeg sugovornika – je bio “starog kova”, ozbiljan i pobožan, ali tolerantan prema dječaku koji se tijekom euharistije redovito “vrtio oko oltara”.

“Bio sam poprilično živo dijete i majka bi na svakoj misi sa mnom proživljavala show, osobito kad bih se dohvatio zvonca. Ona se, naravno, crvenila no župnik bi joj samo rekao da me pusti jer ću možda jednog dana postati svećenik.”, prisjeća se kroz smijeh i dodaje kako se vrlo rano priključio ministrantima, a u njemu se počela rađati i klica novog poziva.

“Nisam, poput mnogih, imao neki poseban trenutak u kojem sam osjetio da me Bog zove. Više se radilo o svijesti koja je u meni bila prisutna od vrlo rane dobi i s kojom sam se suočavao svaki put kad bi me pitali što želim biti kad odrastem.”

To će mu pitanje u osnovnoj školi postaviti i nova vjeroučiteljica, inače salezijanska suradnica.

“Kad sam kroz zube protisnuo riječ ‘svećenik’ poklonila mi je stripove o don Ivanu Boscu koji će mi postati uzorom. Naime, on je također u ranoj dobi izgubio tatu, a kasnije je bio pozvan postati duhovni otac tisućama mladih.”

Vjeroučiteljica će ga upoznati i sa salezijancima, redom kojeg je talijanski svetac osnovao.

“Posjetili smo hrvatsku misiju u Nürnbergu gdje sam po prvi puta vidio svećenike koji su svirali gitaru, igrali se s djecom i bili radosni”, govori naš sugovornik.

Susret je na mladog Davida ostavio takav dojam da je nakon osnovne škole odlučio ući u sjemenište Salezijanske družbe.

“U sjemeništu sam proveo možda najljepše četiri godine života. Bili smo zaštićeni, a istovremeno slobodni. U to sam vrijeme imao ludu frizuru, naušnicu, svirao gitaru… ukratko, gurao sam neki svoj stil. Čak sam se i zaljubio. No salezijanci su znali da ću, ako me doista Bog zove, postati svećenikom.”

Nakon sjemeništa uslijedila je desetogodišnja formacija u Italiji, Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini.

“Cijelo vrijeme borio sam se s osjećajem nedostojnosti da budem svećenik. Vidio sam kako bolji, pametniji i sposobniji od mene napuštaju formaciju i pitao sam se što mogu ponuditi. No Bog mi je uvijek kroz krize pokazivao da je on taj koji vodi stvari, a ne ja. Otac me izabrao i tražio je da se pouzdam u njegov izbor.”

‘Ne trebam biti ničija kopija’

Zaređen 2016., don David Leskovar prve će svećeničke korake napraviti služeći na zagrebačkoj Knežiji gdje će voditi oratorij sa stotinama volontera i djece.

“Bilo mi je povjereno veliko stado mladih za koje smo organizirali bezbrojna događanja i projekte – od školskih instrukcija do duhovnih obnova i hodočašća. Već tada su mi subraća govorila kako me zbog mog karaktera i talenata vide u ulozi studentskog kapelana.”

Za imenovanje je saznao ovog ljeta dok je boravio u SAD-u na studiju Teologije tijela kod Christophera Westa, katoličkog teologa specijaliziranog za pitanja spolnosti.

“Vremenska razlika između moje lokacije i Hrvatske iznosila je šest sati te sam se ujutro probudio zasut porukama i čestitkama”, govori nam sugovornik koji se od tog trenutka počeo pripremati za novi izazov.

“Premda već godinama radim s mladima, služba studentskog kapelana ima određene posebnosti s kojima se do sada nisam susretao. Recimo, na Knežiji sam u oratoriju imao brojne volontere, dok ovdje tek trebam sastaviti ekipu koja će mi pomagati u pastoralu. Bogu hvala, već se javilo dvadesetak studenata.”

Tu je i nasljeđe don Damira Stojića koji je službu podignuo na zavidnu razinu, što može predstavljati pomoć, ali i teret. Naš sugovornik ne bježi od te činjenice.

“Nije lako uskočiti u Damirove cipele jer su studenti zahtjevna skupina kojoj ne možeš prodavati ‘pričice’ već se moraš dobro pripremiti za njihova pitanja. Također, on je organizirao brojna događanja i aktivnosti, postavivši visok standard, ali i očekivanja kod ljudi. No Gospodin mi u molitvi uvijek ponavlja da se ne brinem jer on vodi moj put za koji mi je dao potrebne karizme i talente. Ne trebam biti ničija kopija”, dodat će don David koji je na prvi događaj za studente, prošlotjednu duhovnu obnovu u svetištu Svete Mati Slobode, kao govornika pozvao upravo svog subrata.

“Imam milost živjeti s don Damirom u istoj zajednici te ga uvijek mogu pitati za savjet i pomoć.”

Pitamo ga da nam približi svoju viziju studentskog pastorala.

“Svakako planiram nastaviti s nekim projektima koji su do sada funkcionirali, a imam i vlastite ideje koje ću s vremenom pokušati realizirati. No najveća mi je želja biti ono što je don Bosco bio među mladima: prisutan, dostupan i uvijek na raspolaganju.”

“Posebno su mi na srcu oni koji su daleko od vjere ili zbog nekog razloga osjećaju odbojnost prema Crkvi. Želim im pružiti drugu sliku onoga što radimo, dati im do znanja da ih ne osuđujemo i ne odbacujemo, već ljubimo unatoč unutarnjim borbama koje vode.”

Ističe kako je primijetio “veliku glad” za duhovnim sadržajima među mladima.

“Korona je ostavila jednu pustoš iza sebe i već sam dobio puno poruka s pitanjima kad će krenuti duhovni događaji. U takvoj situaciji, gdje su mladi još uvijek jako zainteresirani za vjeru, užitak je biti svećenik.”

Naravno, iskustvo njegovog prethodnika pokazuje da ni negativne reakcije nisu strane, a već su se neke pojavile i na društvenim mrežama na kojima je don David objavio poziv na duhovnu obnovu za studente.

“Nisam primijetio puno negativnosti”, odgovara na našu primjedbu, dodajući: “Bio je možda pokoji komentar, no više sam to doživio kao ‘bacanje udice’.”

Ističe kako po prilici nije konfliktan tip, već otvoren za dijalog sa svima.

“Uvijek su mi izazovniji bili razgovori s ljudima koji su daleko od vjere. S druge strane ne volim osobe koje samo tupe po svome i zatvoreni su za komunikaciju s drugačijim. Osobno želim rušiti stereotipe prema ljudima van Crkve, a onda i prema Crkvi i svećenicima. Moj put je put komunikacije i prihvaćanja.”

O kušnjama u radu s mladima

Za kraj razgovora odlučujemo na stol staviti i jednu škakljiviju temu o kojoj se nedovoljno govori, premda predstavlja realnu opasnost svećeničkom pozivu.

Činjenica je da posao studentskog kapelana zahtjeva gotovo svakodnevno susretanje s mladim,  ponekad privlačnim osobama, koje u duhovnim razgovorima i ispovijedima otkrivaju svoju intimu, ranjivost i potrebe.

Kako se oduprijeti iskušenju da umjesto Gospodina osobi u problemu ponudimo “sebe”?

“Već sam se u svećeničkoj formaciji susreo s pitanjem zaljubljivanja, a ne sumnjam da su slično doživjeli i brojni kolege svećenici. Dugo sam se mučio da prihvatim stvarnost svog poziva, tu činjenicu da ću cijeli život biti zaređen, da se nikada neću ženiti i imati vlastitu djecu. No Bog mi je dao milost. Naučio me da u vjernicima koji mi pristupaju gledam braću i sestre, ali i da budem svjestan da nisam ja taj koji mogu riješiti njihove probleme već ih uputiti na jedinog pravog Liječnika”, odgovara spremno don David, dodajući kako mu je u tome puno pomoglo iskustvo Teologije tijela.

“Ja sam, poput drugih, samo čovjek od krvi i mesa. Volim glazbu, volim feštu, emocionalan sam i strastven. Iskreno, jedno vrijeme mučilo me kako to spojiti sa svećeničkom službom. No tijekom studija u SAD-u Gospodin mi je pokazao da me on želio ovakvog kakav sam i da je strast koja mi je dana zapravo čežnja za Nebom. Pozvan sam usmjeravati je u ono za što sam stvoren, da mladima donesem Isusa, i to mi je pomoglo prihvatiti moj poziv, prihvatiti činjenicu da Bog želi da budem radostan i strastven svećenik.”

Planovi i radno vrijeme novog studentskog kapelana

Mnoge je razveselila najava o ponovnom pokretanju studentskog vjeronauka, događaja koji je godinama okupljao stotine mladih u prostorijama Kina Forum na “Savi”, kao i u onima u svetištu Svete Mati Slobode.

Novi vjeronauk za sada će se, zbog veličine prostora i epidemioloških mjera, održavati isključivo srijedom u Svetištu, a prvi susret predviđen je za srijedu 27. listopada.

“Uz vjeronauk plan je imati redovite duhovne događaje za studente, a u studenom ćemo na Knežiji organizirati duhovne obnove po fakultetima. One će se održavati ponedjeljkom i četvrtkom.”

Ovisno o situaciji s pandemijom koronavirusa plan je obnoviti i hodočašća na Taize novogodišnji susret te u Rim i Mariju Bistricu. Tu je i neizostavno ljetovanje u Postiri na Braču kroz koje je proteklih godina prošlo na tisuće studenata.

“Svakako želim biti što prisutniji u samom studentskom domu. No s obzirom da uz kapelanstvo imam još i dodatna zaduženja u zajednici, trenutno ću u uredu na ‘Savi’ biti prisutan od srijede do petka, ujutro od 9:30 do 12:30 te poslijepodne od 16 do 18”, zaključio je don David Leskovar.

 

hb.hteam.org