Komu je (još) do građanske BiH?

Što sanjaju Eskimi, Marsovci i – Komšić?!

Analiza tko zapravo čini kategoriju Ostali, pokazala je kako su to svi koji su se izjasnili kao: Bosanci, Hercegovci, pripadnici svih nacionalnih manjina, Eskimi, Marsovci… Nema, dakle, dvojbe kako u BiH dominira želja da se ljudi izjasne prema etnonacionalnom identitetu.

Iako je u javnosti sveprisutna dvojba postoji li još uopće Demokratska fronta, ta je Komšićeva stranka 9. listopada održala kongres s koga je ponajprije ostala upućena poruka, gotovo proglas njezina lidera. „Nikada nećemo odustati u inzistiranju na provedbi presude Europskog suda za ljudska prava jer njihova implementacija vodi ka formiranju građanske države“, zagalamio je Ljiljan Zlatni dodavši u istome tonu: „Uopće nas ne zanima sviđa li se to komu ili ne. Nismo mi izmislili to da treba odbaciti konstitutivnost naroda i uspostaviti jednakopravnost svih građana, nego je to naložio Europski sud za ljudska prava. Oni kojima se to ne sviđa, mogu se žaliti tom sudu, a ne nama koji smo dosljedni u poštivanju tih standarda na kojima se temelje svako demokratsko i civilizirano društvo i država.“

Čak je i Izetbegović shvatio

Jasno, riječ je o još jednom falsifikatu bošnjačkog narodnog heroja, što su otkrili čak i nekadašnji njegovi poklonici s, istina, hrvatske – ali ipak bh. korijena – distance, poput Ivice Đikića koji (još) tumači i kako Bakir Izetbegović počinje shvaćati da je zatočenik Komšićevih osobnih interesa. Drugim riječima, nije njemu do „građanske“, koliko do toga da ostane na političkoj pozornici, skupa s pripadajućom mu stranačkom kamarilom, uredno razmještenom po diplomatskim, savjetničkim i inim sinekurama.

Slijedom čega je onda lako objasniti zašto su on i ta njegova Fronta potpuno izvan vremena i prostora. Već je, naime, stara priča kako u Bosni i Hercegovini nema ni približne suglasnosti glede budućnosti ove zemlje. A upravo u aktualnom trenutku – kao nikad od Daytona! – govori se o secesiji. Božo Ljubić, primjerice, poručuje kako je treći entitet uvijek opcija, a SDA je i dalje na Deklaraciji usvojenoj na 7. kongresu 2019., u kojoj se, pored ostaloga, kaže kako je ta (temeljna) bošnjačka stranka „posvećena ostvarivanju glavnog cilja, izgradnji suverene, cjelovite, demokratske i prosperitetne BiH, države ravnopravnih naroda i građana na cijeloj njezinoj teritoriji“.

Lijepo sročeno! Samo što se ova, zapravo, paralelno u Banjoj Luci i (zapadnom) Mostaru čita kao – unitarna država. Ne bez razloga…

Uz to, treba podsjetiti kako još od ’90., od, dakle, prvih predratnih (demokratskih) izbora nikad više od 20 do 25% građana nije glasovalo za građanske opcije. Kako je vrijeme odmicalo, taj je postotak opadao. Istina, temeljna je bošnjačka stranka, također, deklarativno za – građansku… No, nitko ozbiljan u to ne vjeruje. Mada neki – strahuju.

Kolektivitet kao legitimni politički čimbenik

Naime, u SDA-u pod „građanskom“ predmnijevaju politički i ustavnopravni ustroj koji je zasnovan na načelu „jedan čovjek jedan glas“, što znači negiranje kolektiviteta kao (su)nositelja političkog legitimiteta. Zanimljivo je u tome kontekstu promišljanje odvjetnika dr. Nedima Ademovića koji u jednom istraživanju odgovarajući na pitanje: Je li moguća građanska država (?), kaže: „Građanska BiH nije odraz njezine povijesti, niti pravne kulture, niti tradicije bh. državnosti, a ni današnjih realnih datosti. Naime, ako se vratimo čak u doba osmanske okupacije, pa sve do današnjih dana, možemo jasno primijetiti da je pravno-politički režim priznavao kolektivitete kao legitiman politički čimbenik. Jasno je uočljivo kako se od priznatih vjerskih zajednica došlo do današnjih konstitutivnih naroda. Osim toga, ja ne mislim da su klasične građanske države, koje funkcioniraju na načelu proste većine i neutralne nacije kao obična zbroja građana, veća vrijednost ili bogatstvo od pluralnih država u kojima su zajednice priznate kao konstitutivni elementi.“ Tako tvrdi taj odvjetnik dometnuvši kako Ustav BiH, u biti, negira građansku državu.

Referiranje na Ustav vraća nas pak u (grubu) stvarnost, u aktualni Dodikov ustanak – pod šifrom „izvorni Dayton“. Konstatirajući, a nitko ga nije demantirao, kako su visoki predstavnici od ratificiranja toga „povijesnog sporazuma“ do danas nametnuli 140 zakona te tako promijenili ustavni poredak, eresovski je vožd najavio vraćanje nadležnosti Republici Srpskoj.

Pri čemu je naročito alarmantno  zazvonio  Zakon o vojsci. (Mada je Dodik već vrlo solidno – štoviše! – naoružao i entitetsku policiju prometnuvši je u svoje pretorijance.) „Mi ne uzimamo od BiH ništa što joj je ustavom dano, ali ono što je visoki predstavnik nepravno uradio, to ćemo uzeti u svoje ruke i upravljati time“, zaprijetio je i, kako se čini, ne kani odstupiti. A za „svjedoka“ uzeo je i šefa ruske diplomacije Sergeja Lavrova s kojim se sastao u Beogradu sredinom listopada.

Najbolje su – „fabričke postavke“

Istodobno, oporba u „boljem dijelu“ BiH, čiji je neformalni glasnogovornik predsjednik SDS-a Milan Šarović, u načelu se slaže s laktaškim bombarderom, ali im se ne sviđa njegova (ustanički) izvedba. Zna Šarović kako je to zamjeriti se međunarodnoj zajednici, visokom predstavniku – poglavito. Uostalom, imao je prigodu o tomu razmisliti i iza rešetaka. Ukratko, eresovska je oporba za to da se o vraćanju na izvorni Dayton odlučuje u Parlamentu. S druge strane, Dodik zna kako su to ćorava posla te, tvrdoglaviji no ikad, poentira: „Da su Srbima 1995. kazali ovo je novo ustrojstvo BiH i ponudili nam ono što imamo danas, rat ne bi bio završen, niti bismo potpisali taj sporazum.“ Zato je ustvrdio kako je za BiH najbolje vratiti se na „fabričke postavke“.

Dakle, u aktualnom ozračju, za koje je čak i Komšić kazao kako „smrdi na 90-e više nego ikad“, razglabati o građanskoj državi u najmanju je ruku neozbiljno. No, i da je, kao što nije, aktualna Bosna i Hercegovina zemlja obećana i da se miris baruta odnekud iz prošlosti ponovno ne vraća u ove balkanske gudure, priča o građanskoj BiH opet bi bila deplasirana.

Bojimo se!

Naime, na posljednjem popisu iz 2013. pod Ostali izjasnilo se 3,8% stanovnika, a ostali su se nacionalno deklarirali. Analiza tko zapravo čini tu kategoriju pokazala je kako su to svi koji su se izjasnili kao: Bosanci, Hercegovci, pripadnici svih nacionalnih manjina, Eskimi, Marsovci… Nema, dakle, dvojbe kako u BiH dominira želja da se ljudi izjasne prema etnonacionalnom identitetu – to je glavna karakteristika BiH.

A glede Komšićeva pozivanja na Europski sud za ljudska prava, kao glavni jamac „građanske“, provođenje te presude može se implementirati bez zadiranja u konstitutivnost triju naroda i model političkog predstavljanja na etničkom načelu.

A  oni poput Zlatka Lagumdžije, što ovih dana patetično govore o tomu kako su „naše razlike, naša prednost“, očigledno ne vide kako danas živimo u državi u kojoj se narodi boje jedni drugih. A i – građani…

Piše: Josip Vričko

hb.hteam.org

*Stavovi izneseni u kolumnama su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala HB.hteam.org