U Bosni i Hercegovini trči se završni krug prije konačne odluke o budućnosti ove države i njezinih naroda. Vremena za dogovore sve je manje pa je i poslovično usporena i troma međunarodna zajednica sve aktivnija.
Naime, do kraja ove godine treba usvojiti izmjene izbornog zakona kako bi se uopće moglo pristupiti izborima. U protivnom, Hrvati će bojkotirati izbore. Međutim, to je tek polovica problema s kojim se suočava ova država.
Nema brzih rješenja
Izborni zakon, iako bi se trebao odnositi na cijelu državu, vezan je uglavnom za Federaciju Bosne i Hercegovine. Drugi dio države, Republiku Srpsku, more neke druge brige. Manji BiH entitet u neprestanom je sukobu sa središnjom državnom vlašću u vezi s nadležnošću. U jednom trenutku spor se vodi u vezi s raspolaganjem poljoprivrednim zemljištem, u drugom u vezi s upravljanjem šumama, a potom na red dolaze nadležnosti državnog tužiteljstva, suda i sigurnosnih agencija.
Svi navedeni problemi generirali su se u BiH još od rata. Posljedica su nikada do kraja izgrađenih državnih institucija te razdijeljenih nadležnosti između entiteta i države. Daytonski mirovni ugovor ispunio je svoj osnovni cilj – zaustavio je rat. Međutim, nikada nije mogao biti okvir za izgradnju funkcionalne države s jakom središnjom vlašću, što mnogi danas u političkom Sarajevu priželjkuju. No, uza sve svoje mane, taj i takav Dayton jedina je osnova oko koje je danas moguće okupiti političke faktore u BiH. Sa svim svojim manjkavostima, on je, ipak, polazište svakog ozbiljnijeg razgovora.
Svakomu tko imalo prati političku scenu u BiH jasno je kako je državu s ovako složenim unutarnjim uređenjem, pri čemu nikada nije do kraja postignut unutarnji dogovor o tome što je u nadležnosti države, a što entiteta i županija, teško uvesti u EU i NATO. Europi, pa i SAD-u, dugo se nije žurilo raspetljavati bosanski gordijski čvor. Uvijek se smatralo kako ima vremena za tvrdi pristup i sankcije, ostavljalo se unutarnjim političkim snagama da se samostalno dogovore i na temelju takvog dogovora formiraju funkcionalno društvo. Vrijeme je prolazilo, a ne samo da de domaći političari nisu mogli dogovoriti nego su se po ovim prostorima počeli šetati i neki drugi geopolitički igrači. U takvim okolnostima EU i SAD odlučili su u nekoliko mjeseci napraviti i završiti ono što nisu napravili u proteklih 25 godina.
Ambiciozno, ali povijest nas uči kako su brza rješenja uvijek bila izvor novih sukoba i problema. Osnovu za analizu svakog poteza međunarodne zajednice treba tražiti u prethodnom iskustvu stranih upravitelja i kolonizatora na ovom području.
Ništa nije jasno
Iskustvom prethodnih gospodara, konkretno austro-ugarskim iskustvom, obilno se koriste savjetnici veleposlanika međunarodne zajednice i posebnih izaslanika koji određuju sudbinu te zemlje i njezinih naroda. Njihova strategija nikada nije bila pretjerano dubokoumna niti je vođena željom za funkcionalnim društvom. Oni prije, ali i ovi današnji gospodari situacije, rado će se zadovoljiti trenutnim uspjehom i mogućnošću da stvar bude funkcionalna dok traje njihov mandat. A što će biti poslije s takvim društvom i takvom državom? Nije ih pretjerano briga jer oni ne namjeravaju živjeti tu.
Osnova za bilo kakvo ozbiljnije djelovanje EU-a i SAD-a u sadašnjoj krizi u BiH bit će rješenje spora između Hrvata i Bošnjaka. Washingtonski sporazum kojim je zaustavljen krvavi hrvatsko-muslimanski rat u BiH bio je prekretnica u krvavim ratovima na tlu bivše Jugoslavije i preduvjet Daytonskog mirovnog sporazuma. Teško je današnju situaciju u BiH uspoređivati sa situacijom u ratnoj BiH 1994. i 1995., ali opći je zaključak kako je država i dalje jednako udaljena od cilja da bude funkcionalna i održiva.
SAD ponovno kreće u obnovu hrvatsko-bošnjačkog saveza, a od Zagreba se radi centar za sve dogovore u susjedstvu. Sam Bakir Izetbegović u svom je istupu za BiH medije izjavio kako je cilj Matthewa Palmera, posebnog izaslanika SAD-a, obnoviti savezništvo Hrvata i Bošnjaka i onda krenuti na Srbe. Još nije sasvim jasno koliko je ovo tiha želja SDA i Bakira Izetbegovića, a koliko službena taktika SAD-a. Ne treba zanemariti ni činjenicu da Izetbegović nečim treba opravdati svoje sastanke s predstavnicima hrvatskog naroda u BiH, ali i pregovore o izmjenama izbornog zakona. Sve donedavno ovaj je bošnjački tvrdolinijaš davao zapaljive izjave kako će se najprije obračunati s Hrvatima, a potom i sa Srbima. U svojim neodmjerenim i huškačkim izjavama Hrvate je proglašavao manjinom u BiH i prijetio kako će Bošnjaci “razbiti nametnute okove manjine”.
Neriješeni računi
Sada bi taj isti Izetbegović stvarao saveze s Hrvatima, ali protiv treće strane… Tek treba vidjeti koliko je Izetbegovićeva izjava plod njegovih promišljanja, a koliko stvarna taktika predstavnika međunarodne zajednice.
U svakom slučaju, ma koliko Hrvati imali neriješenih računa sa Srbima u vezi sa stradanjima u Domovinskom ratu, ma koliko bolio pad Bosanske Posavine i niza drugih krajeva iz kojih su Hrvati protjerani sa svojih ognjišta, nikako se ne smije dopustiti da budu instrument u rukama stranih centara moći. Već spomenuta Austro-Ugarska desetljećima je upravljala Bosnom i Hercegovinom tako što je, ovisno o situaciji, okretala dva BiH naroda protiv trećeg ako bi on pokazao neke aspiracije koje nisu odgovarale vladarima u Beču i Budimpešti.
More Stories
Objavom kandidature Darijane Filipović za članicu Predsjedništva BiH prestaje svaka iluzija o jednakopravnosti hrvatskog naroda u BiH.
PRAVNA POBJEDA S GORKIM OKUSOM: Marijačić dokazao klevetu, uslijedila žestoka odmazda „lijevih“ udruga.
POLITIČKO KAZALIŠTE ILI OPASNA RETORIKA? Dalija Orešković ponovno udara na HDZ teškim optužbama za ustaštvo