„SRBA IMA KAO LISTA, NIŠTA MANJE NEG’ FAŠISTA“: Kako je Dodik postao gora sorta srpskog vožda od Miloševića i Karadžića?!

Milorada Dodika kao novog srpskog vožda su ovakvim napravili mnogi domaći i strani faktori. U tome su učestvovali skoro podjednako Amerikanci kao Rusi, Bošnjaci kao i Srbi…

Ono što je Milorad Dodik pokazao i kakvim se predstavio 9. januara u Banjoj Luci definitivno ulazi u političke anale najgoreg izdanka srpskih voždova koji su puni sebe paradirali na srpskim (pro)slavama.

Kao što je poznato iz nedavne prošlosti Srbi su nakon sloma komunizma u političku orbitu lansirali nekoliko harizmatičnih lidera poput Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, Jovana Raškovića, Milana Babića, Milana Martića itd. Svi su oni završili tragično. Unesrećili su sebe, svoju porodicu, pa i naciju. I pored toga jedini poratni srpski političar koji je krenuo njihovim stopama je Milorad Dodik.

Sublimacija zla

Znajući sve ovo, imajući njihovu tragičnu sudbinu kao i zlodjela njihovih politika pred očima, on se ipak odlučio hoditi njihovim stazama zla. Ne, ovo nije mogla biti samo njegova odluka iako se on ponašao kao da jeste. Dodika kao novog srpskog vožda su ovakvim napravili mnogi domaći i strani faktori. U kreiranju njegovog političkog profila kao i njegove politike učestvovali su skoro podjednako Amerikanci kao Rusi, Bošnjaci kao i Srbi. Njegova je politika, zapravo, sublimacija, svih pogrešnih politika u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini.
Treba li podsjećati da je njegova politička transformacija tipična za balkanske nacionaliste koji su konvertirali od komunizma do nacionalizma. On čak potiče iz partizanske porodice, pa je svoj politički angažman našao u stranci Savez reformskih snaga Jugoslavije koju je Ante Markovića osnovao na Kozari, legendarnoj planini iz vremena NOB-a. Kao takav je čak oponirao nacionalističkoj politici Radovana Karadžića i kao poslanik se nije isticao u ratnohuškačkim pokličima.
Takvog su ga uočili američke diplomate u Sarajevu, posebno Raffi Gregorian, te podržali u rušenju SDS-ove vlasti u RS-u, koju je tada vodio Karadžićev najbliži saradnik i ratni zločinac Momčilo Krajišnik. Tadašnji predsjednik SDA Sulejman Tihić, po nagovoru Raifa Dizdarevića i Zlatka Lagumdžije, podržao je Dodika i faktički mu omogućio da postane premijer RS-a. Od tada niko više nije mogao prorokovati gdje će Dodiku biti kraj.

Ne može se tačno reći kad je Dodik „okrenuo ćurak“ i raskinuo prijateljstvo sa Gregorianom, na primjer. Razmirice, svađa ili sukob njih dvojice je sigurno bio prolomni trenutak Dodikove politike i političke karijer. Možemo se samo prisjećati vremena emisija na FTV, poput emisije „60 minuta“, koju je uređivao Bakir Hadžiomerović, koje su bile posvećene kriminalu „vožda iz Laktaša“. Istu emisiju, kad je Dodik u pitanju, pratio je tada najčitaniji sarajevski politički tabloid „Slobodna Bosna“ koju je uređivao Senad Avdić. Danas nema nikakve sumnje da su urednici Hadžiomerović i Avdić dobivali informacije iz krugova bliskih Gregorianu,. Tek je Cristian Swartz Schilling u svojoj nedavno objavljenoj knjizi o Bosni obznanio kako je želio smijeniti Dodika, ali da mu to nisu dozvoljavali Amerikanci. Zapravo radi se o Geregorianu, koji je jedno vrijeme obnašao funkciju vršioca dužnosti visokog predstavnika i supervizora za Brčko.Ta medijska kriminalizacija se ispostavila kao bumerang jer je imala kontra učinak u smislu da je njegova satanizacija u Sarajevu doprinosila njegovoj popularizaciji među Srbima u RS-u. Objavljivani tekstovi o kriminalu „vožda iz Laktaša“ su djelovali dosta ubjedljivo na čitaoce koji su nakon svake sedmice očekivali njegovo hapšenje. Dakle sama medijska haranga bez popratnih sudsko-policijskih reperkusija ne samo što je pokazala nemoć medija, već je pokazala i nemoć međunarodnih moćnika da nekom harambaši poput Dodika „stuče rogove“.

Nije to jedini oblik kroz koji su Bošnjaci doprinijeli Dodikovom usponu. Zato im se danas sveti na način da ih vrijeđa, ponižava i prijeti. Isto to čini svojim bivšim kumovima iz Amerike. Denuncira ih i izaziva da ih se ne boji. Zaista izgleda karikaturalno da jedan balkanski geđa „glumi majmuna“ i „tegli za nos“ cijeli zapad. Tek ove godine zapad shvata da je „dara prevršila mjeru“ i pokazuje namjeru da tog geđu „ščepa za gušu“. Pitanje je da li će zapad uspjeti u tome. Ali ako i uspije i s razlogom ukloni Dodika sa političke scene, on će ostati fenomen da se usudio prkositi zapadnim moćnicima.

Za krst, za krst!

Pored toga još veći je fenomen da je Dodik u Evropi mogao naći saveznike poput Viktora Orbana, Janeza Janše, pa i Zorana Milanovića. Po tome kako god se Evropa mora otarasiti i „stati u kraj Dodiku“ to mora učiniti i sa trojicom njegovih saveznika. Orbana će sigurno zadesiti sudbina njegovog idola Helmuta Kohla koji je planirao iseliti 40 hiljada Turaka iz Njemačke, dok mu se sin nije zaljubio u Turkinju koja mu je postala i snaha. Islamofobna Orbanova politika koju ispoljava prema muslimanima, a posebno prema migrantima već je došla na naplatu Mađarima koji se suočavaju sa anatemom diljem islamskog svijeta. Ako je islamofobni Orban zbog toga dao podršku Dodiku, mnogima je nejasno šta se to desilo Janši i Milanoviću koji su ponikli iz potpuno drugačijeg ideološkog konteksta. Radi se zapravo o komunističkim konvertitima koji su se kao djeca komunizma poput Dodika preobrazili u desničare. Janša je, na primjer, kao mladi komunista pješke dolazio iz Ljubljane u Jajce, mjesto nastanka Jugoslavije. Očito su Janša, a posebno Milanović već „dobili po prstima“ od strane zapadnih diplomata da „drže ruke dalje od Bosne“. Sigurno su ukoreni zbog izrečenih brljotina o genocidu u Srebrenici, ali i zbog očijukanja sa Dodikom. Inače bi, kakvi su budalasti, došli 9. januara na paradu u Banju Luku i čuli pjesmu/koračnicu četničkog prirasta obučenih u policijske odore: “Srba ima kao lista, nema više komunista. Za krst! Za krst!… itd.“ Pjesme se ne bi postidili ni nacisti!

hb.hteam.org

* *Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org.