17. siječnja 2022.

HB.hteam.org

Portal hrvata HB

Je li Herceg-Bosna rješenje hrvatskog nacionalnog pitanja

 

Hrvatska ne bi smjela sebi uzeti za pravo da podržava jednu politiku koja će istrijebiti Hrvate iz Bosne. Spašavanje nekoliko općinica iz Zapadne Hercegovine nije svehrvatski interes i s takvom politikom je trebalo davno prestati.

Bosna i Hercegovina preživljava teške trenutke. Najteže od svoje samostalnosti, isključujući rat. Jer kakvo god da je stanje u BiH ono je uvijek bolje nego ono ratno. Mada, iskreno govoreći mnogo toga je danas i gore nego što smo imali neposredno pred rat, pa čak i dijelom ratnih dana.

 

Međunacionalni odnosi su, rekli bi, nikad gori. Mnogo gori nego se to prateći mainstream medije može zaključiti. Dovoljno je posjetiti društvene mreže, poglavito mega popularni Facebook pa propratiti komentare ispod neke objave koja zadire u političke živote Bošnjaka, Hrvata i Srba.

Nije čak nužno da tema budu narodi i politička trvenja među narodima. Svaka se teme okrene na način da ju drukčije vide Srbi, drukčije Hrvati, također i Bošnjaci. Očite razlike u stavovima su i te kako primjetne. I sve su one bazirane na nacionalnoj osnovi. Znaju rasprave otići u širinu pa broj komentara nerijetko se mjeri i četveroznamenkastim brojem. Da su to uljuđeni i argumentirani komentari čovjek bi ih sa zadovoljstvom čitao. Nažalost, nisu. Riječ je često o korespondencijskim bljuvotinama prve vrste i primitivnom izljevu emocija koje su pak vulgarne, neukusne, uvredljive i odražavaju stavove pojedinaca i grupa za koje čovjek ne može birati riječi kako bi ih etiketirao.

Obično, kada im se konfrontira argumentima ili postaju još agresivniji, a tako obično bude uslijed nedostatka argumentacije ili se jednostavno povuku izgovarajući koje kakve izlike da napuštaju raspravu, a u biti bivaju ubijeni u pojam, jer shvate da su zabrazdili i da su argumentima matirani.

Hrvati su za Herceg-Bosnu

Bosanskohercegovački Hrvati ništa manje složno nego Bošnjaci i Srbi u svim tim raspravama zastupaju svoje nacionalne interese i stavove. Uglavnom su im puna usta Herceg-Bosne ili nekakvog drugog sličnog državnog uređenja gdje bi Hrvati imali svoj nacionalni prostor i bili svoji na svome bez da nad njima dominiraju Bošnjaci.

Zanimljivo je da su stavovi „raje“ kudikamo radikalniji i zahtjevniji nego su to stavovi Dragana Čovića i HDZ BiH. Jer čini se da Čović od Bakira ništa drugo ne zahtijeva osim da mu s vrata skine Željka Komšića kako bi Čović ponovo i napokon postao novi član Predsjedništva BiH. Sve drugo po Bakiru Čović ima i reklo bi se da treba samo druga Dragana udomiti i sve u Federaciji će leći na svoje mjesto.

Takva dojam se može zaključiti iz naših medija koji prenose dnevnopolitičke događaje. A u stvarnosti slika je sasvim drukčija i HDZ BiH u pozadini zastupa neke sasvim druge interese. Koliko HDZ želi i koliko smije ići daleko teško je znati. Više puta se vidjelo da Čović baš i nema muda. Pogotovo se to vidi sada od kako su SAD zaprijetile sankcijama Dodiku Čović se umirio i postao je kao mali miš. Nema ga nigdje. Boji se ako zucne da bi mogao dobiti sankcije jednako kao i Dodik, a njemu taj scenarij ne odgovara, jer Čovićeva politika nije politika hrvatskog naroda nego je politika njegovih osobnih interesa i oligarhijskog stroja koji podupire njegovu politiku. U pitanju je privatni kapital i s njim se ne kocka u ime naroda.

Međutim, raspoloženje naroda je sasvim drukčije. Narod ne igra u rukavicama i oni što misli nađe načina da javno eksponira. A narod misli isto što misli i HDZ BiH, jer baš ta stranka 30 godina manipulirala s hrvatskim narodom i odgaja ga u duhu utjecajne oligarhije iz svojih redova i interesa njihovih mentora.

Pogađate, narod je za treći entitet. Za definitivan raskid svih veza s Bošnjacima, za neke s Turcima što je nedvojbeno poprimljeno iz velikosrpskog vokabulara. Takvo je barem raspoloženje koje narod proklamira preko društvenih mreža.

Čini se da Hrvati ponovo jašu ratnog konja iz 1992. godine. Reklo bi se da se od tada ništa nije promijenilo osim da se među narode uvukla još veća mržnja i još veća netrpeljivost. Svoje ratne konje, dakako, zajahali su Srbi i Bošnjaci. Ništa manje ratobornije i krvoločnije.

Kud Dodik tud i Dragan

Onaj tko ne pozna bosanskohercegovačke prilike čudom će se načuditi otkuda Čović u tako prisnim odnosima s Dodikom i zašto su se njih dvojica urotila protiv Izetbegovića.

Taj isti očito ne zna ništa ni o proteklom ratu. Jer današnja previranja su samo nastavak ratnih previranja i pozicije sve tri strane ostale su praktično iste.

Srbi ne žele čuti za nikakvu Bosnu i Hercegovinu. Uostalom oni nisu ratovali zbog Bosne i Hercegovine nego su ratovali zbog teritorija. I zahvaljujući nedoraslim Tuđmanu i Izetbegoviću Milošević je uspio kapitalizirati pola Bosne i Hercegovine kao ratni plijen. Objektivno Srbima ne pripada pola države BiH, ali eto Milošević je očito bio sposobniji od Franje i Alije pa se tako taj deal završio. A Dodik je  samo onaj koji nastavlja tu velikosrpsku politiku. On ima isti zadataka, razmontirati BiH i ratni plijen priključiti Srbiji. I nije Dodik taj koji je uzrok problema, jer da nije Dodik bio bi netko drugi. Netko iz SDS-a, Stanivuković… Bilo tko. Svi oni imaju istu porive. Priključiti osvojeni teritorij Srbiji. Za njih Bosna i Hercegovina postoji dok mora da postoji…

Srbi pak znaju da je Bosna i Hercegovina međunarodno priznat subjekt i svoje velikosrpske ideje neće lako sprovesti u djelo. To su znali 1992. godine, to znaju i danas. A znali su da im je po tom pitanju potreban saveznik u liku partnerstva s Hrvatima, jer ako se i Hrvati odluče za isto onda praktično Bosna i Hercegovine nema šanse da preživi i njihov konačni cilj bi bio provediv. Bez Hrvata Srbi nemaju izgleda da se lako prisajedine sa Srbijom, jer bi takav samostalan čin izazvao sukob u kojem bi na jednoj strani bili Srbi, a na drugoj cijeli svijet. A to znači da bi njihov pokušaj odvajanja Republike Srpske doživio krah, a opstojnost Republike Srpske dovedena u pitanje.

Ne bi trebalo iznenaditi da je sukob između Bošnjaka i Hrvata bio samo jedan spin srpske strane, jer on im je bio nužan da sukob u BiH poprimi karakter građanskog rata. Njime su Srbi htjeli izbjeći optužbe za klasičnu agresiju, a okretanje Hrvata protiv Bošnjaka samo bi išlo u njihovu korist. Tu nema nikakve dvojbe.

Herceg-Bosna majka i maćeha

No, službena hrvatska politika zagrizla je srpsku udicu i riješila je u BiH praviti svoj teritorij. Po ugledu na Srbe. Bez sumnje u tomu je imala potporu Zagrebu, ali ne onakvu kakvu su Srbi imali od Beograda.

Tuđman nikada nije smio javno izraziti podršku Herceg-Bosni niti si javno suprotstavljao integritetu Bosne i Hercegovine. Hrvatska je čak među prvim priznala neovisnost Bosne i Hercegovine, ali cijelo vrijeme što službeno što neslužbeno Hrvatska je slala pomoć za Grude i Mostar. Tako se radi i danas. Mada, nije sporno da Hrvatska ima prirodnu (i ustavnu) potrebu stati iza interesa Hrvata u BiH, ali ta je potpora i u onim ratnim vremenima kao i danas trebala biti transparentnija i korektnija.

Zapravo, postavlja se pitanje koji su to stvarni interesi Hrvata u Bosni i Hercegovini i tko ih određuje? Vrlo značajno pitanje o kojem si niti govori niti se itko o tomu propituje. Je li to Zagreb? Treba li Zagreb nametati stav beha Hrvatima što je to njihov interes. U određenom kontekstu Zagreb bi mogao imati smjernice kada je u pitanju svenacionalni hrvatski interes, ali to ne znači da Zagreb treba narušavati integritet međunarodno priznate državu koju je i sam priznao. U suprotnom bi se trebalo postaviti pitanje čemu onda priznanje BiH kao države od strane Zagreba. Jer Srbi nisu priznali BiH dok nije potpisan Daytonski sporazum. Cijeli rat su imali keca u rukavu i aspiracije prema BiH nikada nisu bile s njihove strane dovedene u pitanje. Službeni Zagreb je ipak bio daleko korektnije prema neovisnosti Bosne i Hercegovine. Ali nesumnjivo postojale su i u Zagrebu određene interesne grupe koje bi rado vidjele BiH podijeljenu.

Znači, bosanskohercegovački Hrvati su ti koji bi u najvećoj mjeri  trebali sami odrediti tko su i kamo idu, tj. koji su im nacionali ciljevi i interesi.

A jesu li Hrvati bili to u stanju i jesu li u stanju danas? Bojim se da nisu. Hrvati nisu imali i nemaju ni danas tu zrelost i sposobnost da artikuliraju svoje nacionalne interese. Prije svega nemaju načina. Nemaju instituciju ili nekakvo tijelo koje bi se stavilo u poziciju „vijeća staraca“ za Hrvate u BiH. Lažno je tu ulogo preuzeo HNS. Odnosno, uzurpirao ga je HDZ BiH koji preko HNS nameće svoju interesnu politiku i hrvatskom narodu nabija luđačku košulju koja mu je zaodjenuta već 30 godina.

HDZ stoji iza politike Herceg-Bosne, odnosno politike trećeg entiteta. Otuda općenarodno oduševljenje tom idejom na društvenim mrežama koju mahom proklamiraju stranački aktivisti i zanesenjaci koji nisu u stanju shvatiti tragediju jedne takve politike.

Ako se Bosna i Hercegovina uistinu ne može održati onda bi bilo legitimno da i Hrvati traže svoje mjesto pod suncem. Treći entitet bi bio logično rješenje. U suprotnom Bosna i Hercegovina bi bila podijeljena samo između Bošnjaka i Srba.

Treći entitet bez većine Hrvata

Međutim, svaka podjela Bosne i Hercegovine upravo bi bila najgore rješenja za Hrvate. Jer bi Hrvati podjelom Bosne i Hercegovine izvukli najdeblji kraj. Jedino integrativno rješenje u kojem Hrvati mogu opstati kao narod je cjelovita Bosna i Hercegovina. Naravno, Bosna i Hercegovina koja bi bila uređena na način da Hrvati u njoj budu jednakopravno zastupljeni. Za jedno takvo rješenje Hrvati bi dobili puno afirmaciju od međunarodne zajednice i vjerovati je da bi uspjeli uz mudru politiku nametnuti svoje stavove o jednakopravnosti.

Ali službena politika Hrvata ne ide u tom smjeru. Nametnuta je mantra o Bosni i Hercegovini kao neodrživoj tvorevini (srpska politika koju je HDZ prihvatio) i po Hrvatekima (izraz za političke Hrvate koji s razlogom Zvonimir Hodak koristi u svojim tekstovima) jedino rješenje je disolucija države. Ali na način kako to HDZ od svibnja 1992. što otvoreno što u rukavicama zagovara.

Jer u slučaju disolucije Bosne i Hercegovine mnogi Hrvati bi ostali iznenađeni s površinom teritorija koji bi realno dobili. Ili prevedeno na broj stanovništva otprilike u dijelu BiH koji bi pripao Hrvatima našla bi se tek 1/3 prijeratnih Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Preostale dvije trećine završile bi na srpskom odnosno bošnjačkom nacionalnom teritoriju. Kako bi Hrvati prošli kao gosti kod Bošnjaka i Srba već je vrijeme pokazalo. Od 500.000 bosanskih Hrvata polovina ih je još u ratu protjeran i raseljena. Upravo s područja koji bi disolucijom pripao Bošnjacima i Srbima. Ona druga polovina bosanski Hrvata koja je ostala u svojim domovima još uvijek nekako preživljava. Bori se za svoje mjesto pod beha suncem. Ako pak dođe do raspada Bosne i Hercegovine može se samo zamisliti kakve će represije biti prema Hrvatima koji se zateknu na teritoriji Bošnjaka i Srba. Uslijedio bi vrlo brzo tihi progon, u najboljem slučaju. Krajnji rezultat takve politike bio bi potpuni nestanak Hrvata iz Bosne, a to bi za hrvatski narod tek bila tragedija. Bio bi to pravi genocid nad jednim narodom. A glavni krivac ne bi bili Srbi i Bošnjaci, oni bi bili samo egzekutori, nego bi to bio HDZ BiH. Jer upravo politika HDZ BiH ide baš u tom smjeru. I ne samo da je tako sada nego se takva politika baštini u HDZ-u u kontinuitetu već 30 godina.

Treći entitet bi bio moralno prihvatljiv za Hrvate da on obuhvati najmanje 70% predratnog hrvatskog stanovništva Bosne i Hercegovine. Ipak takav scenarij je više nego nerealan i nemoguć. Prije svega što se HDZ još u ratu odrekao Hrvata s područja današnje Republike Srpske, a novom eventualnom podjelom Bosne i Hercegovine odrekao bi se i preostalih Hrvata iz Bosne.

Hoće li HDZ BiH sebi dozvoliti epitet izdajničke stanke hrvatskog naroda ostaje da se vidi. Mada neki misle da mu taj epitet već stoji.

Na HDZ-u je velika odgovornost. Sve do sada što je uradio na tom je tragu. Iako je puno toga uvijeno u celofan istinska politika HDZ-a je vidljiva, jer se kroz taj celofan dobro vidi. Bosanski Hrvati nemaju nikakve šanse da opstanu kao nacionalni identitet ako se Bosna i Hercegovina podijeli. Zato stvarni interes Hrvat nije nikakva podjela BiH, jer Hrvati nemaju kapacitet ostvariti svoje svenacionalne interese u toj podjeli Bosne i Hercegovine.

Ovu činjenicu bi trebao akceptirati i službeni Zagreb. Hrvatska ne bi smjela sebi uzeti za pravo da podržava jednu politiku koja će istrijebiti Hrvate iz Bosne. Spašavanje nekoliko općinica iz Zapadne Hercegovine nije svehrvatski interes i s takvom politikom je trebalo davno prestati. Ona se u ratu pokazala promašenom i teško je shvatiti zašto se ponovo neki vraćaju na kolosjeke te promašene politike. A da je tako vidi se po pisanju medija koje kontrolira Dragan Čović ili pak onih medija koji su bliski njegovoj politici. Zadnje je u što treba vjerovati je da se u toj politici HDZ-a kriju orjunaški motivi koji se plasiraju iz nekih orjunaških medija s juga zemlja. Oni bezrezervno podupiru Dodika i velikosrpski projekt. Možda zato što vjeruju da su i sami etnički Srbi koji su silom prilika prešli na katoličanstvo pa se poistovjećuju s politikom svojih ili je u te ljude ušao toliki bezobrazluk da su spremni žrtvovati pola milijuna sunarodnjaka kako bi njima bilo bolje.

Povijest takve bilježi kao izdajnike i nikako drukčije. Međutim, takav scenarij se odvija nama ispred nosa i za tim nitko ne mari. Zaslužujemo li uopće bolje?

Dragan Radić | herceg-bosna.com

 

 

hb.hteam.org

 

* *Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org.