J. Novak: Prozirne podvale

Prozirne podvale

Zamislite da je savjetnik gradsko-skupštinske, ali i saborske stranke nekadašnjeg zagrebačkog gradonačelnika na društvenoj mreži izjavio kako je Pavelić pobio premalo komunista ili da su to bila ona dobra stara vremena.

Koja bi se dreka digla; kolika bi se internacionalizacija problema otvarala; kako bi pljuštala prozivanja, osude, ograđivanja, etiketiranja; veleposlanstva bi tražila pojašnjenje i upućivala svoju zabrinutost; organizirali bi se prosvjedi vječnih prosvjednika na zagrebačkom kolokvijalnom Trgu žrtava socijalizma; dozivalo bi se i zaboravljenog Zuroffa; padale bi ostavke, paneli i rasprave po svim medijima; Vučićeva Srbija slavila bi kako su si Hrvati zabili autogol i priznali svoj genetski fašizam, kao vječna žrtva uputila bi diplomatsku notu zbog svih Srba komunista (u milijunima) koji su pobijeni za Pavelića; dodvornička zgražanja cijedila bi se sa svih zaslona; novinarsko društvo tražilo bi ispriku; a cappella zbor pravobraniteljica ustao bi u zaštitu ljudskih prava; novinarski istraživački psi penjali bi se i na dimnjak i na balkon tog savjetnika i zavirivali mu u kuhinju, pratili bi ga dok šeće psa i proučavali kupi li izmet za njim; HHO bi kazao kako je takvih negativnih pojava bilo i prije, kako su oni kao i samozvani antifašisti mnogo puta ukazivali na to; i jedni i drugi jedva bi dočekali da opet mogu ponavljati frazu kako je puzajući fašizam u Hrvatskoj, kao punopravnoj članici Europske unije!, prošlost, a sada je eto na sceni onaj galopirajući; Ursula bi zvala Izbavitelja i pitala što se to u Hrvatskoj događa?; SDP, SDSS i partneri u Saboru urlali bi više nego ikad i tražili ne samo ostavku već odmah i zatvorsku kaznu za takva savjetnika; Pupovčeve „Novosti“ zalepršale bi s karikaturom ljubljenja na naslovnici na kojoj su savjetnik i Pavelić u postelji; pozivalo bi se u tv-studije vječne i uvijek iste analitičare i komentatore, obvezno s Jakovinom, Puhovskim, Goldsteinom, Klasićem, Krausom ili Pusićem; konzultiralo bi se i pravne stručnjake da nam približe kakva je kazna zapriječena za to kazneno djelo; sudilo bi se plameno žurnalistički, presuđivalo sa sudcem-tužiteljem a bez odvjetnika i stvarnog sudca, kao po nekadašnjim prijekim sudovima; medijima bi se raspirivalo ono poznato: „sramim se u kojoj državi živim“, a građane bi se pitanjem proganjalo ulicama: A što viii mislite o tom savjetniku?

Ta je galama u nas pravilo i služi sasvim drugačijim ciljevima nego što je to logična osuda jednog totalitarizma i jedne vrste zločina. Što duže takve hajke traju to je plansko raspoređivanje boljševika na upravljačke položaje mnoštvenije, brže i prikrivenije. Mnogo su bolje isplaćeni nego rodoljubi, zato i bolje organizirani i lakše podvedeni europama, pod inozemnu dirigentsku palicu.

Josip Jagić, koji je ispod tvrdnje: „Nitko nije poubijao više hrvatskih katoličkih svećenika od Hrvata ljevičara“ napisao kako su to bila „Dobra stara vremena“, pokušao se izvući i tobože ispričati. Svakom razumnom, notorno je jasno da nakon što Facebookom slaviš zločine, ne možeš uputiti nekakvu banalnu usmenu ispriku, barem ne uvjerljivu, jer ju nisi uputio ni sadržajno, ni odmah a niti samoinicijativno. Uputio ju je pod pritiskom, kad je ugledao mnoštvo negativnih reakcija. Prave isprike tu nije ni bilo već je glavnina naknadnog upisa bila kako je to ironija. Tomašević je to već prihvatio, glatko, kao da su pobijeni svećenici bili tek njegov privatni rod, isključivo njegov gubitak, a ne puna uljudbena sramota i masovni zločin, krvna slika koljačkog komunizma.

Sada, kad je nakon cijelog niza sramnih izjava u javnosti proteklih godina, boljševizam u Hrvatskoj opet pokazao svoje pravo lice, kroz najnoviju gnjusnu izjavu Josipa Jagića, ništa manje nego savjetnika stranke, trenutni gradonačelnik Zagreba i njegova stranka „Možemo“, ni u snu ne razmišljaju o tome da tom savjetniku-mrzitelju zauvijek pokažu vrata. Nema sada ni govora mržnje, ni Vijeća za elektroničke medije, niti ministrice kulture i medija. Jagiću nije uručen nikakav optužni prijedlog. Nije po njega došla ni policija kao po umirovljenog M. Ćustića iz okolice Zadra. Oštra kritika predsjednika Vlade kažnjava se hitro, ali vrijeđanje cijelih slojeva društva nikad! Običnog se građanina žurno i preventivno uhićuje (na sedam sati), a člana „Možemo“ Jagića, na funkciji savjetnika, ne smije se dirati. Nema sankcija. Sve po onoj komunjarskoj: „pojavu osuditi – druga spasiti“.

Osim Jagićeve „ironije“ odavno imamo i Pupovčevu „satiru“. I „Novostima“ je sve dopušteno. I za bolesnu izjavu o Bleiburgu odioznog Kapovića nikome ništa. I za Stazićevu izjavu „Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika“, nema odgovornosti. Sve to nisu izjave za koje bi trebalo tražiti optužni prijedlog (tren poslije uhićenja) jer to su „naši“? Izgleda tu i tamo se neki svjestan drug „zaigra“ kad se poželi društvene „slave“ i nikome ništa. Nikada procesuirani komunistički zločini nad Hrvatima diljem Jugoslavije i svijeta, tako nisu problem. Veličanje komunizma, kroz nekoliko političkih stranaka u Hrvatskoj, isto nije problem, čak ni kada EU šalje jasne preporuke da takve stranke treba sankcionirati. Stalni su problem revizija povijesti i fatamorganski neofašizam – totalitarizam u Hrvatskoj, koji je i procesuiran i odavno osuđen te koji ne zastupa nijedna politička stranka u RH. Političari u Hrvatskoj, s repovima iz jednoumlja, još nisu u stanju shvatiti kako nema demokracije bez njima upućene oštre kritike. Kako je u Europi, tako treba biti i u Hrvatskoj.

Zbog svega rečenoga drago mi je što je pokazano i na HRT-u i na Novoj TV da se formiralo javno mnijenje o prerevnosti zadarske policije i o punom pravu građana da najoštrijim riječima kritiziraju vlast. Loše je što se Vlada priopćenjem ograđuje (je li i skriva iza suda?) umjesto da pokaže kako joj narod i pravo na kritiku, ne smetaju. Naravno, nisam ni očekivao da to prihvati i shvati i ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek baš kao ni potpredsjednik Vlade, ali i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović. Sinkronicitet tih dvaju ministarstava u totalitarnoj je prošlosti nanio mnogo zla ne samo hrvatskome narodu.

Drago mi je međutim još nešto iz sinoćnjeg Otvorenog: Milorade je Pupovac nakon dugih, dugih godina napokon otkrio češalj. Nadam se da od toga ne će odustajati ma o čemu, uspavano drameći, govorio. Posebno me zatim razveselilo i to što u Otvorenom, već po deveti put (vidi Fb mišljenje građana na kraju emisije) komentira Lidija Novak. Gospođu ne poznajem, još manje smo u rodu, ali bi bilo vrlo zgodno otkriti pretplatničku tajnu te objaviti s kim je gospođa LN na HRT-u u nekom svojstvu značajnoga srodstva.

Milanovićevo besposličarenje

Predsjednik RH ima ured predsjednika, ima savjetnike, ima mnoštvo udivljenika s kojima je u dodiru, ima cijelu četu tajkuna s kojima ne zna što bi. Ne poduzima ništa da bi otvorio tržišta ili predstavljao RH na Zapadu, gdje nas ne razlikuju od Rumunjske ili Bugarske. Ne pada mu na pamet nijedna konstruktivna ideja, on sjedi na Pantovčaku, na povišenom, kao sudac u tenisu i prati loptice naglim potezima glave udesno i ulijevo. U međuvremenu zatvara šlic i prstom briše nos. Koliko je predsjednik RH besposlen, vidimo iz svakog njegova ispada, a svrha svega toga – društveno je ništavna. Točnije: služi sve novoj i novijoj blamaži. Bit će skuplja bodove, kao sponzoruše na Facebooku? I mediji su već umorni od njega, dok nabrušeno i huliganski komentira pojave, za koje su uvijek oni drugi krivi. Ovnovske su to svađe, na koje se nažalost druga strana, redovito navuče – i ona je time sapletena mimo državnih dužnosti. Besplodno zagušenje javnog prostora? Ugled Republike? Pa što je to za njih? A tko makar i s pola uha čuje što on izbacuje, lako uoči eskapade, slomljene rečenice i epitete s trotoara. On se uporno svađa, zapravo sam sa sobom, i što duže govori, više sam sebe iritira. Ima čovjek waterproof fitilj samozapaljenja.

Kad bi Milanović zaista htio biti upamćen kao predsjednik Republike Hrvatske koji je donio neku važnu promjenu, tad bi svojim primjerom pokazao kako se to radi. Imam jedan takav za njega. Njegova jalova latifundija na Pantovčaku, skrojena još za diktatora Tita, čak i zamišljena kao njegovo lovište (u gradu!), desetljećima stoji beskorisna. Ako se vozite Pantovčakom prema sjeveru, lako ćete s desne (istočne) strane ulice, ugledati veleposlanstvo BiH (Pantovčak 162/a). Upravo na tom mjestu s lijeve (zapadne) strane ulice, započinje duga zelena ograda Milanovićeva lovišta. Ona se, u dužini čak većoj od kilometra, prostire sve do ulaza u taj mamutski veleposjed. Kad bi Milanović želio realnom predsjedničkom i državničkom gestom pokazati kako nije tek pregrijani parlafon, već osoba od djelatna digniteta, koja želi donijeti jedan povijesni akt koji će unijeti značajnu promjenu, on bi izmijenio status manjeg dijela tog beskorisnog feuda. Naime, on je dovoljno velik i iznad Predsjedničkih dvora prema sjeveru, velik i prema zapadu. Bio bi to zvučan potez: ispraviti povijesnu nepravdu i barem 600-700 dužnih metara tog otetog posjeda, s čelom parcela na Pantovčaku a kojeg ni sam ne koristi, vratiti vlasnicima koje je opljačkao Ukrajinac Tito i njegovi otimačini predani drugovi. Jer, koji mjesec prije početka gradnje (1963/64), vlasnicima su otete parcele, stvoren je i zapasan megalomanski posjed te je u njega puštena krupna i sitna divljač.

Punih dvanaest godina nakon uginuća Ukrajinca Tita, lovište i sama Vila Zagorje, propadali su, skupljali prašinu i gomilali troškove. Od 1992. nijedan od predsjednika RH, koji je u njoj radio i primao delegacije, nije koristio ni lovište ni južni dio te ogromne parcele. Ona nema nikakvu, ni državničku, ni lovnu, ni reprezentativnu, ni ugošćujuću funkciju. Kad bi Milanović želio da ga se pamti po jednom pametnom i povijesnom potezu, tada bi od spomenutog veleposlanstva prema sjeveru vlasnicima vratio tih 600-700 metara na pravcu jug-sjever te približno isto toliko na pravcu istok-zapad. Tim kvadratnim prostorom vlasnicima bi vratio (podcrtavam: sebi sasvim nepotrebnu) a davno otetu površinu od čak 420 tisuća četvornih metara!

Za sve predsjedničke potrebe još uvijek bio mu ostao onaj grandiozniji, središnji i sjeverni dio današnje mamut parcele; dva mnogo veća dijela od spomenutih južnih kvadrata. To bi značilo ispraviti jednu veliku društvenu a hohštaplersku nepravdu povodom koje predsjednik može, jednim dopisom, zadužiti stručnjake. Sudci dakako mogu povijesnim gruntovnim izvadcima ustanoviti stanje i o njemu ga izvijestiti. Oni mogu istražiti čija je to zemlja te ima li nasljednika.

Odricanjem od otetog, predsjednik bi pokazao kako ne želi dijeliti sudbinu s otimačima, niti biti njihov zaštitnik. Odricanjem od nepotrebnog, pokazao bi kako može vući povijesne poteze i kako ni najljepšim kopitarima nije mjesto blizu središta grada. Svakako, vraćanjem parcela onima koji su vlasnici, ma tko oni danas bili, predsjednik bi vratio i prometnu povezanost koju je taj dio grada nekada imao u poljskim putovima, a danas bi mogao imati u jednoj središnjoj a modernoj prometnici. Vezi istok-zapad: onoj Zelengaja i Vrhovca, primjerice.

Izvor;Javor Novak 

hb.hteam.org

* *Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org.