Rusa i bez Srba 150 milijuna

Je li došlo vrijeme da „nebeski narod“ shvati kako je nebo visoko, a Rusija daleko, daleko…

Možda delikatnu poziciju u kojoj se našao Aleksandar Vučić, Srbija, pa, eto, i svekoliko srpstvo najbolje oslikava „slučaj Kusturica“. Naime, 21. veljače ove godine ruski ministar obrane Sergej Šojgu predložio je u Moskvi toga novosrbina i pravoslavca od 2005. za glavnog redatelja Centralnog akademskog pozorišta Vojske Rusije. Čuvši tu (radosnu) vijest, Nemanja je moskovskom dnevniku Izvjestija povjerio kako je to za njega velika čast. Inače, u ruskoj, poglavito vojnoj nomenklaturi, glavni je redatelj, u biti, (i) direktor.

 

Zapucala ptica Šojka

Ubrzo, za samo tri dana, pokazalo se kako ministar Šojga, osim što kadrovira u ruskoj, doduše vojnoj, kulturi, ima i prečega posla. Već je, naime, 24. veljače počela ruska invazija na Ukrajinu. Mada ima i onih koji drže kako je rat zapravo počeo (još) 22. veljače, kada je Putin poslao svoje trupe u samoproglašene istočne (ukrajinske) republike Donbas i Lugansk. Kako god, nakon što se zacrnjelo nebo nad Ukrajinom, a Rusi – ko nekoć Srbi – počeli gađati, ne samo vojne, već i civilne ciljeve, ex-Sarajlija je proglasio moskovski muštuluk nevažećim: „Ja nisam nikakav direktor, nego sam posljednja tri mjeseca razgovarao o postavljenju na scenu mojih filmova u teatarskoj formi.“

Kasno – jer, dakako, s obzirom na ratno ozračje, priča se zakotrljala i nije je više bilo lako zaustaviti. Kao što se nekoć nije, uz sva nastojanja, moglo zaustaviti ni Reuters.

Tako je BBC na srpskom jeziku ovim (zanimljivim) povodom konzultirao jednog moskovskog kazališnog kritičara, koji uopće nije dvojio zašto se, prije nego li će zapucati po Ukrajini, Šojga sjetio „amblematskog redatelja“, kako mu u Srbiji tepaju poklonici. Kusturica nije izabran, drži taj kazalištarac, zato što ima neku jedinstvenu kazališnu viziju, nego naprosto što se ministru obrane (sad već ratnom!) sviđaju njegovi filmovi i, čini se, još i više njegov izraženi protuzapadni stav.

Žulja (li) Putinovo željezo?!

Uostalom, Putin je 2016. nesuđenog ruskog glavnog vojnog kazališnog ravnatelja odlikovao Ordenom družbe „za izuzetan doprinos u učvršćivanju prijateljstva između naroda, za popularizaciju ruskog jezika i kulture u inozemstvu.“ Jest, jest, duša je Nemanji – ruski!

Tri godine kasnije, ruski je predsjednik odlikovao i svoga srbijanskog kolegu ordenom Aleksandra Nevskog “za veliki doprinos u razvoju suradnje dviju država“. Rijetki su stranci kojima je ukazana takva čast. Eh, bili su to dani kada se iz Beograda rado išlo u zagrljaj majčici Rusiji i napose bratu Vladimiru (Velikom, jasno!) A danas…

„Ne pamtim da je bila ovako teška situacija. Citirat ću Lauševića (knjiga, glumca Žarka, osuđenog, pa pomilovanog, zbog ubojstva u samoobrani, op.a.) Godina prođe, dan nikad, ostario sam u prethodna tri dana kao u prethodnih 10 godina“, obznanio je Vučuć naciji, komentirajući situaciju u Ukrajini i pritisak na Srbiju da uvede sankcije Rusiji. A sve, zapravo, nakon što je – skakućući po tankoj žici – dao potporu teritorijalnom integritetu Ukrajine, ali istovremeno izbjegao bilo kakvom pripisivanje krivice Rusiji ili i samo spominjanje Putina u negativnom kontekstu. A sankcije Moskvi?! Niti govora!

Sudbina umiljatog janjeta

„Vitalni politički i ekonomski interes Srbije u ovom trenutku nije uvoditi sankcije bilo kojoj državi, pa ni njezinim predstavnicima ili privrednim subjektima“, objasnio je, vjerujući kako će i dalje, kao umiljato janje, moći dvije sise dojiti – moskovsku i briselsku.

Sudbina janjadi (ma koliko umiljata bila) nerijetko je, po definiciji, tragična. Zbog toga Vučić, po osobnome priznanju, tako rapidno brzo stari. Iako, treba kazati kako on i nije rodonačelnik ove srpske političke ekvilibristike. Još je, naime, 2009. tadašnji predsjednik Boris Tadić promovirao kako su EU, SAD, Rusija i Kina četiri stupa srbijanske vanjske politike. Bila su to, ipak, druga vremena. No, činjenica je kako je aktualni predsjednik naslijedio hipoteku „nesvrstanih“ svojih predšasnika.

Nedvojbeno, Vučić je trenutačno između dvije vatre, i svaki mu je dan opasnost da izgori sve veća. Slijedom čega treba primijetiti, mada to – 100% ! – u Srbiji gotovo nitko neće tako razumjeti, kako je ovotjedna poruka Zorana Milanovića Beogradu u biti dobronamjerna: „Nije vrijeme da se iživljavamo na Srbiji, nego im kažemo kako je sada trenutak da se odluče, sad gori! Ne morate osuditi Ruse… To je teško, razumijem. Idemo vidjeti je li vam mjesto na Zapadu ili na Istoku. Ovo je vrijeme za neke dalekosežne odluke.“

Halo, Mile, man’ se Rusa!

Uz to, Milanović – koji je i sam imao problema sa „slučajem Ukrajina!” – ima potrebu savjetovati i Srbe iz prijeka. Štoviše, odlučio je malo i posoliti (kronično) otvorenu eresovsku ranu. „Republika Srpska ne može se izvući iz BiH, to je nemoguće. Njihovo mjesto je na Zapadu, mjesto srpskog naroda je na Zapadu, ne u Rusiji. Ja razumijem te veze, ali to je daleko“, kazao je napominjući kako će nazvati Milorada Dodika.

Ma, neka zove, telefon je – službeni, pa, ipak, nije šteta impulsa. Ne smije pritom gubiti iz vida kako je eresovski vožd na stalnoj liniji sa Sergejom Lavrovom. Posljednji se put sa šefom ruske diplomacije čuo, na vlastitu inicijativu, 28. veljače. Istoga dana, nakon sjednice Predsjedništva BiH, Milanovićev je potencijalni telefonski sugovornik, kazao kako će BiH ostati potpuno neutralna i neće se priključiti ni sankcijama EU-a ni, rezolutan je, bilo koga. Briefing starog, mada, čini se, i već pomalo ocvalog, ruskog diplomatskog lisca bio je djelotvoran. Što, zapravo, i nije teško kad je sugovornik kooperativan i spreman. Kao što je, vidjeli smo, u ovo srijedu pokušao spriječiti bh. veleposlanika Svena Alkalaja u UN-u glasovati za rezoluciju kojom je Opća skupština osudila rusku agresiju.

Uz (sve) to, veliku znatiželju – a i zebnju! – izazvalo je priopćenje u kojem se kaže kako su Lavrov i Dodik razmijenili mišljenje o implementaciji dogovora nastalih nakon sastanka Vladimira Putina i njegova banjolučkog gosta u prosincu prošle godine. Dakle – što (to) treba implementirati?!

Halo, NATO, imamo problem!

Sondirajući teren za Dodikov posjet Kremlju, Pravda.ru objavila je u studenome 2021. tekst u kojem se postavlja pitanje na koji način Putin može pomoći Republici Srpskoj. I odmah se, jasno, nudi i odgovor. Podsjeća se kako je Rusija, u sklopu međunarodnog mirovnog kontingenta, u Bosni i Hercegovini imala zračno-desantni bataljun koji je bio stacioniran u Ugljeviku, a koji je u lipnju 1999. prebačen u Prištinu, što je u konačnici omogućilo raspoređivanje ruskog mirovnog kontingenta na Kosovu. Eto odgovora, eto (Putinove) pomoći – vratiti ruske zrakoplove u BiH!

Samo nekoliko dana poslije, dok se visoki eresovski gost uvelike spremao na rukoljub svome kremaljskom domaćinu, portal Svobodna Pressa, objavio je intervju sa savjetnikom predsjednika Ruskog udruženja za baltičke studije, Vsevolodom Shimovim. Donbas, Bosna ili Bjelorusija – gdje će izbiti treći svjetski rat, glasi naslov toga razgovora. A, evo, vidjeli smo Lavrov i Dodik se rado sjećaju tih dana. Dapače!

Bolje zato da Milanović, ako mu je Bosna – kao što povremeno jest! – na srcu, nazove NATO. Bez obzira što im se (i) on zamjerio malo prije no što će Putin narediti juriš na Ukrajinu kao bi se onda, uoči, zanimljivo, Pepelnice, posuo pepelom. I, evo, sada otvara vrata Zapada i zvanim i nezvanim.

Piše: Josip Vričko

 

 

hb.hteam.org