To da u prostoru hrvatskoga jezika postoje toliki samozvani sveznalice nije jednostruk, nego je višestruk problem, simptom i sindrom ozbiljno poremećene osobne i kolektivne svijesti. Nisu doduše samozvani sveznalice – ili prodavači svakojake magle – prvi, a možda ni glavni razlozi ni uzroci da se Hrvatstvo rastače iznutra i izvana odnosno da ne nalazi izlaza iz nekih ’začaranih krugova’. Ima i jako mnogo drugih, pa i onih koji na štetu općega nacionalnog dobra djeluju svjesno, ciljano, planski, bezobzirce iz svojih ’karijernih’ ili za tuđe interese. No ovi u čije dobre namjere nitko ne bi trebao imati razloga sumnjati, zato što se prikazuju kao domoljubni, moralski ili vjerski idealisti, ili i jesu idealisti svoje vrste, rastaču Hrvatstvo u svojstvu upravo onih koji se bore protiv rastakanja Hrvatstva. Taj paradoks i ta pojava zaslužuju stoga malo opširnije razglobljivanje. Ne dakako zbog njih samih ukoliko je to njihova privatna stvar, nego zbog učinaka ukoliko ih u javnosti i u narodu proizvode daje li im se prostor u medijima i po drugim tribinama da svoja (ne)znanja šire i propagiraju mnoštvima.
Kada se kaže „Hrvatstvo“, ne misli se ovdje samo na Hrvate ili državljane ili narod ili društvo ili državu, nego ponajprije na cjelinu većinske kolektivne svijesti u dimenziji njezina spoznavanja same sebe u prostoru i vremenu, u identitetu, u zajedničkim temeljima i ciljevima, potrebama i mogućnostima, a i u odabiru sredstava i metoda i pokretačkih sila za daljnje upravljanje samim sobom.
„Hrvatstvo“ znači ponajprije stanovitu razinu svijesti
„Hrvatstvo“ dakle znači ponajprije stanovitu razinu svijesti o sebi i o svijetu u kojemu se zajednica hrvatskog jezika i hrvatske pripadnosti, skupa sa svim svojim većinama i manjinama, s „rođacima“, „bližnjima“, „susjedima“, „prijateljima“, „saveznicima“ i ostalima nalazi. Tek na toj podlozi možemo prijeći na „fizičko“ stanje odnosno na narod/prebivalstvo/društvo/vlast/politiku/odnose/kulturu/vjeru/moral/gospodarstvo/ozemlje/vodu/zrak kao sveukupnu „fizičku“ cjelinu, danost i prostor slobode i novih inicijativa.
„Hrvatstvo“ je dakle skupnost svakovrsnih unutarnjih sadržaja i unutarnjih interakcija, skupnost ujedno postavljena i spram van, spram drugim skupnostima. I moderna društva i moderni sustavi i moderne države funkcioniraju kao skupnosti, a ne kao milijuni atomiziranih „individua“ koje za sebe čine ono što im se prohtije. I koje si umišljaju da ne moraju jedne s drugima imati ništa zajedničko.
Tko je još uvijek zaluđen liberalističkim deluzijama o absolutnosti „pojedinca“ i o njegovoj „absolutnoj slobodi“, neka promotri odnos između pojedinaca, to jest ljudskih osoba, i njihovih zajednica u Ukrajini, u drugim državama, u organizacijama i institucijama, pa i između država i na razini međunarodnih organizacija i saveza, medija, intelektualnih krugova i javnosti, napose zapadnih.
Ni „Hrvatstvo“ nije niti smije biti nikakav „mjesečar“
„Hrvatstvo“, isto tako, nije niti smije biti nikakav „mjesečar“, jednako onako kao što se očekuje da sudionici „Hrvatstva“ nisu i ne budu nikakvi „mjesečari“. Sve krizne i ostale situacije s kojima su se tijekom ukupne povijesti individue i zajednice suočavale zahtijevale su nužnu mjeru realističnosti, uzajamnosti, unutarnje čvrstine, samosvijesti i dijaloške otvorenosti. Sužavanje vidokruga, sužavanje znanja na samo određeni trenutak i na samo određenu dvojbu odnosno zanemarivanje ili zaborav Cjeline vodili su u teške promašaje, nesreće i zločine.
Eva je „zaboravila“ na Božju zabranu kada je ubrala plod sa „stabla nasred vrta“, i taj čin „zaborava“ zbilje koja je šira i dublja i dalekosežnija od ubiranja i konzumacije ploda, od stabla i samoga vrta strovalio je i nju i sve njezine potomke – religijski prikazano i teološki protumačeno – u podložnost zakonu umiranja i smrti.
Kain je, „zaboravivši“ sve ostalo što je već mogao naučiti od svojih roditelja Adama i Eve, ubio iz zavisti brata Abela.
Putin je, „zaboravivši“ na toliko toga što nije imao pravo niti je smio zanemariti, krenuo u vojnu intervenciju u Ukrajini.
Svih troje spomenutih, i nebrojeni drugi, činili su to što su činili „zaboravljajući“ da osim njih postoje i toliki drugi ljudi, narodi, tolike druge stvari na koje razuman čovjek mora misliti, i koje same po sebi imaju vrijednost, snagu, moć, utjecaj, značenje. Svih troje spomenutih smetnuli su s uma (a nije to grijeh samo njih, nego i grijeh svega čovječanstva!) da postoji i Bog. Koji će, iako „trenutno“ izvan „zemaljskog vrta“, opet s dalekih i visokih nebesa, slikovito kazano, doći u „zemaljski vrt“ i podsjetiti Čovjeka i Čovječicu na ono im je sve dosad dao, rekao, na što ih ije opomenuo, što im je naložio, zabranio ili preporučio. Njih za koje je i sam Božji Sin prošao poniženje i nerazumijevanje i odbacivanje od drugih ljudi, podnio bičevanje, ponio križ uz Kalvariju te izdahnuo na križu, razapet među dvojicom razbojnika.
„Znam da sve znam“
„Znam da ništa ne znam (Scio me nihil scire)“, spoznavali su i priznavali antički mudraci; istraživači su autorstvo te maksime pripisali starogrčkom filozofu Sokratu. Suvremeni sveznalice ne priznaju tu mudrost, nego su skloni ravnati se po maksimi „Znam da sve znam (Scio me omnia scire).“ Umišljaju si, dakle, da sami znaju sve što treba znati, a da svakako znaju, a pogotovu da sve razumiju bitno više od drugih. Pritom, da bi u sebi i pred drugima gradili kult svoje „veličine“, zanemaruju i ono što su nekad negdje vidjeli, čuli, naučili, iskusili. To su ljudi koji idući za svojim fiksnim idejama – kao Eva za zamamnim plodom, Kain za osvetom, a Putin za nekom svojom racionalno-iracionalnom ambicijom – pretvaraju u žrtve one koji se nađu na putu tim fiksnim idejama.
I ne samo to. Samouvjerenost s vrlo suženim vidikom i smanjenom sposobnošću kritičkom mišljenja i o predmetu mišljenja i o sebi kao subjektu mišljenja prelazi poput virusne zaraze i na mnoge druge. Samozvani sveznalice jesu žarišta opasnih virusa ako to što sami misle da znaju šire i nameću drugima mimo metoda znanstvenog dokazivanja i općenito razumnog i logički dosljednog mišljenja. Osobito kada to čine toliko sugestivno, s tako sigurnim tonom u glasu, s takvim izrazom lica i s takvim držanjem u stasu da se nitko u njihove tvrdnje ne usudi ni posumnjati, bilo iz straha da ne dobije po glavi, bilo iz bojazni da ne ispadne pred njim i njegovim/njezinim oduševljenim fanovima ubogi ’bedak bistrički’.
Samouvjerena drskost, kategoričnost i isključivost bitna je značajka samozvanih sveznalica, bili oni ili ne bili politički, intelektualni, vjerski ili narodni vođe. Ta drskost odaje sklonost podređivanju drugih sebi, nametanju ili ’prodavanju’ drugima vlastite volje, vlastite spoznaje, vlastitih stajališta i vlastitih „istina“. A tobožnje „sveznalaštvo“, ta tragična personalna zabluda u precjenjivanju vlastite pameti, ukrjepljuje drskost i daje joj aureolu „posvećenosti“.
Samouvjereni drznici imaju ambiciju biti vođama, učiteljima, guruima, ocima, zapovjednicima, a u najmanju ruku nepogrješivim tumačima svega što je u žarištu zanimanja mnoštvima onih koji nisu u stanju spoznati to što su nametljivi propovjednici, eto, „spoznali“, to što su valjda znali već čim su se rodili, ili od trenutka u kojem su se „obratili“ odnosno doživjeli nekakvo „prosvjetljenje“. Takvi tipovi nastupaju kao „prosvijetljeni“. Oni ne pokazuju potrebu da, kao Platon, jedan od najvećih filozofa svih vremena, do spoznaje istine pokušaju dođi dijalogom. Ma ne! Kakav dijalog, kakav postupak logičkog i tvarnog dokazivanja, kakvi bakrači! Čemu to kada se već zna da je nešto tako kako takvi kažu, i nikako drukčije.
„…ja san ti ovo lito skužija Krista“
Autor ovih redaka prisjetio se – razmišljajući o vrlo aktualnom i krupnom problemu samozvanih privatnih i javnih sveznalica – trenutka iz ljeta 1978. koji mu se urezao u pamćenje. Toga kolovoza, kao student, vratio se iz Slavonskog Broda u Zagreb prije no inače da bi učio i odlazio u knjižnice i čitaonice radi polaganja preostalih ispita u rujansko-listopadskom roku. Nekim slučajem, dočekao ga je jedan malo stariji i obrazovaniji kolega, student filozofije i književnosti, i vukući ga k sebi u podstanarski stančić da mu sve novosti ispriča, još na putu uzvišenim tonom otkrio mu ovo:
’Znaš, moj Gavrane, ja san ti ovo lito skužija Krista… Ma jest, …skužija ga je i sveti Pavao, …ali samo oko 70 posto. …A ja san ga skužija … posve, …sto posto.’
Dotad, zanimale su ga svjetovne teme; otad, ’obrativši se’, pretvorio se u napasna i drska propovjednika toga tako uzvišenoga što je, eto, sto posto ’skužija’. Za razliku od ’bidnoga’ svetog Pavla, a pogotovu od sve one naše domaće „siće“ od biskupa i teologa što ih je hrvatski narod tada imao i poznavao, a koji njemu najednom nisu više bili ni do koljena. Studentski vjeroučitelji i profesori teologije postali su mu otad na studentskim vjeronaucima i vjerskim tribinama predmetom provociranja, poruge i širenja njegova individualnog ’pravovjerja’, tj. krivovjerja… Tek je poslije niza godina opet ’došao k sebi’ i postao ’katolik poput ostalih’. Postao „dobar katolik“, koji poštuje crkveni nauk i hijerarhiju i koji – tako se čini – unutar vlastitih nadležnosti gleda što može učiniti na Božjoj njivi, a za dobrobit sebe i drugih.
Statusne i ostale nejednakosti u ovomu svijetu, pa i hijerarhijski ustroji društva i svega u društvu – zato što se općenito smatra da je onima „gore“ neusporedivo bolje nego onima „dolje“ – pokretači su brojnih individualnih ambicija, težnji za napredovanje, razumnih, ali i nerazumnih. Dokle god društva budu imala svoje vođe, prvake, upravitelje, zapovjednike, naučavatelje i autoritete bit će velika navala na takva mjesta. Jedni imaju sreću i sposobnosti formalnim se, redovnim i službenim putovima uspeti na nacionalna sljemena i tjemena, na okite, okiće i druge vrhunce. Drugi, koji takvih sposobnosti, takve sreće i takvih potpora i životnih putanja nisu imali niti ih više mogu imati, nastoje se svojim snagama i okolnim šumskim i kozjim stazama probiti do nekoga od vrhova. Da bi ondje mogli držati ’govore na Gori’, poput Isukrsta, koji je s neke uzvisine održao govor o blaženstvima, da ga mnoštvo može bolje čuti.
Onaj komu je stalo do istine ne ponaša se kao mađioničar koji želi zadiviti publiku
No Isukrst je u povijesti samo jedan! I sveti Pavao, čovjek koji je najzaslužniji da je Kristov nauk izašao iz Židovstva te bio naviještan poganima odnosno „svim narodima“, samo je jedan. A ni Ehnatona (faraon i reformator egipatske religije u smjeru jednoboštva) i Sokrata i Zarathustra i Buddha i Konfucija i Luthera i Muhameda i Muhammada ibn Abd al-Wahhaba (osnivač vehabizma, vehabijskog pokreta), Spanglera (osnivač pokreta New Age) ili svetih Augustina, Toma i Balthasara (veliki katolički teolog 20. stoljeća) nema u jako veliku broju. Ima ih svega nekoliko desetaka ili stotina šire poznatih u ukupnoj povijesti čovječanstva kao veliki utemeljitelji religija, njihovi reformatori ili posebno snažni teolozi. A kroz povijest prodefilirali su desetci milijarda ljudi. U povijesti Hrvata takvih je neusporedivo manje. U tom grmu leži nevolja, nepovoljna okolnost za domaće samozvance koji bi željeli zasjesti na najviše učiteljske, sudačke, mudračke, proročke, propovjedničke i otačke stolce. I s njih neukoj „dječici“ i ’neprosvijetljenim’ mnoštvima samouvjereno ’svijetliti’, s gotovo apsolutnim autoritetom tumačiti im što jest, a što nije. Za njihovu dobrobit, razumije se.
U manje drastičnim oblicima takve loše pojave odnosno likove otkrivamo u razmjerno sve većem broju što se više spuštamo među mnoštvo. Onako kao što se i Mojsije spuštajući se s brda na kojemu je proboravio 40 dana i gdje je osobno od Gospodina primio Deset Božjih zapovijedi, otkrivao kako je u njegovu narodu, u podnožju Brda, prevladalo idolopoklonstvo, religiozno ludilo, zaborav Boga i „sveti“ razvrat. U sjeni „Zlatnog teleta“ u koje su Izraelci, zaboravivši Izlazak iz Egipta i Onoga koji ih je odande izveo, pretopili svoja zlata, a s njima i svoja očekivanja, želje i ambicije.
Samozvanih i zabludnih graditelja idola, zlatne teladi i ostalog zlatnog i srebrnog i brončanog i kamenog i novčanog zvjerinja dostojna kolektivnog klanjanja, i navjestitelja svakojakih zabluda i tlapnji prepuna je, i metaforički rečeno, povijest. Pod vodstvima lažnih proroka i tumača istine o čovjeku, svijetu i Bogu svakojake su putove i stranputice nalazila stremljenja tolikih ljudi. Koji su stremili prema sreći, zadovoljenju i blagostanju. A mnogi i prema vlastitoj važnosti i prvenstvu pred drugima. Da bi pak bili prvi, morali su ići za novim spoznajama, raditi na otkrivanju onoga što drugi još nisu otkrili, a što kod drugih izaziva udivljenje i strahopoštovanje, a što potiče i međusobno zbližavanje i kolektivni zanos.
Sve to razumljivo je i potrebno dokle se događa u razumnim, zdravim i objektivno utvrdivim okvirima. Problem počinje kada se iz njih izađe… Svi mi imamo ove ili one, skrivene ili neskrivene težnje: za samoostvarenjem, za priznanjem kod drugih, za čašću, vlašću, moću, za velikom pameću. No svatko mora znati koje mu mjesto objektivno pripada među drugima. Svatko mora znati svoje granice, a osobito i granice svoga (ne)znanja. Ne umišljati si da ima čarobni štapić kojim će preskočiti sve drugo i sve druge koji se određenom temom ili problemom bave, i koji o tomu čime se bave imaju raznovrsna znanja i spoznaje.
Ukratko, onaj komu je stalo do istine, osobito kada je riječ o jako teškim pitanjima o kojima nitko ne zna dovoljno ili ne zna ono što je duboko skriveno u tajnosti, ne ponaša se kao mađioničar koji istinu kao bijelog goluba s lakoćom vadi iz svoga crnog šešira. Da bi zadivio publiku.
(Nastavit će se)
Zdravko Gavran, Hrvatsko nebo
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org.
About The Author
