Dijagnosticirajući teško stanje bolesnice na brdovitom Balkanu, kojom Izetbegovići upravljaju od stoljeća prošlog, Alijin je jedinac skrenuo pozornost i na svoju bolest – aritmomaniju. Opsesivno brojanja Hrvata. Doduše, i Bošnjaka – s tim da je njih prestao brojiti kad su dobacili do magičnih 50,11%.
Još otkako je prije 20-ak godina koruški Slovenac i austrijski diplomat Wolfgang Petritsch dijagnosticirao kako je u Daytonu Bosni i Hercegovini navučena luđačka košulja, mnoge su dijagnoze, nerijetko baš iz područja psihijatrije, uspostavljane toj bolesnici na brdovitom Balkanu. Uglavnom su, zvani i nezvani, sugerirali kako je bolest teška, gdjekad se – baš kao, evo, sad – doima(lo) neizlječiva. Ovih se, međutim, dana glede aktualnog bolesničkog bh. biltena očitovao i Bakir Izetbegović.
Prvo antibiotik, pa vađenje
A zašto i ne bi?! Kad je već mogao i (još) može po Bosni (teško) bolesnoj jahati i Kurta i Murta, zašto ne bi on, koji ima liječnicu u kući. Zagrebačku sveučilištarku, štoviše! Pomalo kontroverznu, ali ne treba, u ova bolesna vremena, tražiti dlaku u Sekinoj diplomi. Čujmo, dakle, dr. Izetbegovića:
„Zub se ne vadi pod upalom, prvo se antibioticima smiri upala pa se vadi zub.“ Na prvu bi se kazalo kako prvi u Bošnjaka kani djelovati blagotvorno, kao primjerice penicilin, u ovoj uistinu upalnoj situaciji. Ali, gotovo istovremeno taj potencijalno vrsni bh. (pa i šire) dijagnostičar (ili, svejedno, stomatolog) otkriva tko je zapravo kriv što je zub upaljen. Najprije, ipak, dijagnosticirajući svoje – svakome je njegova muka najteža! – emotivno stanje.
„Ja sam pomalo ljut na Čovića“, povjerio nam je, prije negoli će otkriti čime mu je taj hrvatski čelnik udario na emocije. Više je razloga te je (zato) pomalo ljutiti Izetbegović mlađi postavio i nekoliko pitanja, adresirajući ih na (zapadni) Mostar:
„Zašto je Čović odbio Islamskoj zajednici dati ugovor (misli se na Temeljni ugovor s državom, op. a.)? Zašto je s Dodikom igrao igre koje nerviraju neke ljude poslije Neuma, kao npr. u Banjoj Luci? (Misli na situaciju kada je Čovića u eresovskom parlamentu – malo?! – ponijelo te je ispalio, kao kralj Aleksandar u Marseilleu, „Čuvajte (vi) Republiku Srpsku!“) Zašto je protiv Inzkova zakona? Što je uradio stvari koje čine nervoznim čitav jedan korpus?“
Temelj (ne) sporazuma
Ima, doduše, nekakva smisla u nekim od ovih pitanja, na koje je hadezeovski lider, međutim, već na njih odgovorio. Manje-više argumentirano. Čini se (i)pak kako bi ovo oko Islamske zajednice trebalo još malo razjasniti. Islamska zajednica u BiH 2009. dostavila je Predsjedništvu BiH inicijativu za potpisivanje Temeljnog ugovora s državom. Inicijativa je uslijedila nakon što je Katolička Crkva, odnosno Sveta Stolica potpisala Temeljni ugovor 2006., a godinu potom Osnovni ugovor s državom potpisala je Srpska Pravoslavna Crkva. I od tada je status quo.
Jasno, nije Čović stolovao u Predsjedništvu svih tih (proteklih) godina, već su „nervozni Bošnjaci“ kad su god to mogli u hrvatsku fotelju u instalirali svoga tzv. Hrvata. U biti, upalni je proces započeo 2006., kada je Lagumdžijin SDP izmislio Ljiljana Zlatnog i novosarajevskog načelnika prometnuo u predsjednika. Ignorirajući kako je zbog toga jedan čitav korpus (malo…) nervozan, dr. Bakir je, siguran kako će se primiti, ovaj esdepeovski prevarantski pelcer primijenio dva puta. Do sada… Ali ne sam.
Jedna stara Alijina knjiga
I baš je (prozvani) Čović podsjetio na tu okolnost. Na jednom od brojnih jalovih pregovora o reformi Izbornog zakona, jedan je od bošnjačkih lidera, u kontekstu „slučaja Komšić“, kazao: „Bakire, to radiš ti i Islamska zajednica. Vi ste birali tri puta drugog bošnjačkog člana Predsjedništva. Bakire, i ja sam sudjelovao u tome. Zato ti i govorim da je tako.“ Skresao je u brk, po svjedočenju prvog u Hrvata, glavnom bošnjačkom pregovaraču jedan od sugovornika.
Osobno sumnjam u Fahrudina Radončića… toga starog najboljeg (ne)prijatelja Izetbegovića II. I taj odnos, dakako, ima dijagnozu. Mazohizam, otprilike. (Mada, bio je nazočan i Elmedin Konaković, nekadašnji esdeaovski mladi i perspektivni, ali u međuvremenu odmetnuti kadar pa je jatak IZ-e na projektu Komšić bio u prigodi uvjeriti se kako su najgori meci iz vlastitih redova.)
No, osim što je Komšićev pokrovitelj „pomalo ljut“, boluje i od jedne razmjerno rijetke, ali i vrlo opasne bolesti. Aritmomanije! Neodoljiv je to nagon za stalnim brojanjem svega i svačega. Na nervnoj bazi, dakako. Alijin (srećom!) jedinac, međutim, ne broji baš sve i svašta, već ponajprije Hrvate. I to još od posljednjega popisa, kada su Bošnjaci, zahvaljujući braći iz Toronta, Chicaga, Vancouvera i ostalih starih domicilnih bošnjačkih staništa dobacili do magičnih 50,11%. od ukupnog broja pučanstva u (upaljenoj) BiH. A čim je Bošnjaka više od pola vade se neke stare Alijine knjige… Deklaracije, da se ne lažemo.
Pa tako kaže: „Ima 20-30% Hrvata iz Sarajeva, Zenice… koji nisu uz Hrvatski narodni sabor i ne može se njihova volja potpuno izbrisati.“ Argumentira tako zašto je propao elektorski model tijekom posljednje runde pregovora o Izbornom zakonu.
U svim boljim ljekarnama
Jasno, već ovo Brojačevo 20-30% (Hrvata), svjedoči kako je brojio onako od oka, zapravo od – čibuka. Činjenica je, naime, kako HNS pokriva 90% hrvatskog biračkog tijela. I tu je matematika jasna. Svakomu tko ne pati od aritmomanije. I tko, evo, čini sve – onako pomalo ljut – da upalno stanje ne popusti. Dok Hrvati ne iscure… Ima li (mu) lijeka? Ima!
Zove se Strateški kompas i može se naći u svim boljim ljekarnama. U Bruxellesu, doduše.
Piše: Josip Vričko
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org.
About The Author
