Rat i (zloporaba) vjere Ukrajina – početak pravoslavnog džihada?!

„Nekoć se, čak i u našim Crkvama, govorilo o svetom ratu ili o pravednu ratu. Danas ne možemo govoriti na taj način. Razvila se kršćanska svijest o važnosti mira“, naglasio je Papa u razgovoru s patrijarhom Kirilom sredinom ožujka. Uzalud, po svemu sudeći.

Zajednički odbor Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE) i Konferencije europskih Crkava (CEC) uputio je iz Bratislave sredinom prošlog tjedna Izjavu u kojoj se naglašava kako su “srce kršćanske vjere mir i pomirenje uosobljeni u životu Isusa Krista“, te poglavito: “Religija ne smije biti korištena kao sredstvo za opravdavanje ovog rata. Sve religije, a i mi kao kršćani ujedinjeni smo u osudi ruske agresije, zločina koji se čine nad ukrajinskim narodom i blasfemije koju predstavlja zloporaba vjere u tom kontekstu.”

 

Rečena je bratislavska poruka-apel, dakako, uistinu kršćanska te (onda) i dobronamjerna. No, pomalo i zakašnjela pa dakle (onda) i deplasirana. Zločini se u Ukrajini, pred očima cijeloga svijeta, nastavljaju. Baš, uostalom, kao i prateća im blasfemija.

Teške, ponekad i nepredvidljive odluke

Naime, kronologija, krenemo li – čak! – samo od veljače ove godine, ilustrira kako je „specijalna vojna operacija“ Putinove armade blagoslovljena s vrha Ruske Pravoslavne Crkve, slijedom čega su ovih dana otkako traje ruska, sad već, bjesomučna agresija, najčešći naslovi po (zapadnom) tisku Patrijarh Kiril pokazuje najružnije lice pravoslavlja. Ali – polako, doći ćemo do Vladimira Mihajloviča Gunđajeva, kako je svjetovno ime patrijarha moskovskog i sve Rusije. Krenimo najprije s desnom mu rukom mitropolitom Hilarionom.

Tri tjedna prije negoli će ruski predsjednik krenuti u „denacifikaciju“ Ukrajine, 2. veljače, održao je ceremoniju tijekom koje je za širenje ruskih interesa u svijetu odlikovao Hilariona jednim od najvećih ruskih ordena – Ordenom Aleksandra Nevskog. (Kojim je, uzgred, Putin u siječnju 2019. ovjenčao i Aleksandra Vučića.) Jasno, ruski je neprikosnovenik tom prigodom gotovo u zanosu govorio o ovjenčanome veličajući njegov primjer odanosti i osjećaj dužnosti te – napose! – afirmirao mitropolitovu odlučnosti i sposobnost „donošenja teških, ponekad i nepredvidljivih odluka“.

No, baš kao što je to u Slobodnoj Dalmaciji primijetio, komentirajući ovaj znakoviti događaj, Ivica Šola, puno je strašnije ono što je potom kazao novopromovirani nositelj visokog odličja. Ponajprije, naglasio je kako se odjel koji vodi naziva Ministarstvo vanjskih poslova Crkve, a da bi se zapravo trebalo zvati Ministarstvo obrane, argumentirajući to prekrštavanje okolnostima u kojima, veli, „moramo braniti svete granice naše Crkve“. Podsjetivši ljubaznog domaćina i svečani moskovski skup u dvorani Svetoga Jurja kako je do ugroze došlo 2018. kada je carigradski patrijarh Bartolomej priznao autokefalnost Ukrajinske Pravoslavne Crkve i time je odvojio od Moskve. I kada je, napomenimo, Kiril ušao u otvoreni žestoki sraz s Bartolomejem te i s patrijarsima Grčke, Cipra i Aleksandrije koji su priznali autokefalnost UPC-a s metropolitom Epifanijem na čelu.

I bi – krvoproliće!

U biti, Putina i nije trebalo podsjećati na taj „slučaj“. Nakon rečenoga Bartolomejeva poteza, on je sazvao Vijeće za nacionalnu sigurnost te zaprijetio da bi takav atak na rusko pravoslavlje u Ukrajini mogao završiti krvoprolićem. I bi – krvoproliće!

Tvrdeći kako se Putinova Rusija formira kao opasan teokratski imperij koji nema nikakve veze sa Zapadom, već više naliči političkom ustroju islamskog svijeta, Šola inzistira da se ovu „gnjusnu agresiju na Ukrajinu nazove njezinim pravim imenom – pravoslavni džihad“! Pretjerano?! E, da bismo dobili odgovor, vratimo se Kirilu kojega je Vladimir Vladimirović u studenome 2021. odlikovao Ordenom Svetog apostola Andreja Prvozvanog, u povodu patrijarhova 75. rođendana.

Tako je zapravo okrunjeno višegodišnje prijateljstvo, Vladimir Mihajlovič Gunđajev je, naime, Putinov dolazak na vlast nazvao – čudom. Nije, doduše, kao (veliki…) patrijarh Srpske Pravoslavne Crkve Irinej utemeljenje Republike Srpske, taj događaj nazvao Božjim djelom, ali oni koji se sjećaju tadašnje Kirilove egzaltiranosti, tvrde kako je predsjednikovu inauguraciju primio s neskrivenom pobožnošću… Slijedom čega nužno je vratiti se „pravoslavnom džihadu“ – s navodnicima ili bez njih, ovisi tko kako gleda na ovaj (pred)ratni pakt predsjednik-patrijarh.

Na Nedjelju oprosta – zna izabrati! – 6. ožujka, Kiril je u propovijedi u moskovskom hramu Krista Spasitelja za rusku invaziju kazao kako nema fizički, nego metafizički značaj iskazavši, također, i svoje razočaranje što su neki vjernici izabrali „put manjeg“ koji im svijet nudi te odlučili ne podržati rat: „Ne osuđujem nikoga, ne zovem nikoga da ponese križ, nego samo kažemo: ‘Mi ćemo biti vjerni Božjoj riječi, Božjim zakonima, zakonu ljubavi i pravde.’“

 (Ne)izravni odgovor Svete Stolice

Ovo „prizivanje Božjeg imena uzalud“ nije, dakako, moglo proći nezapaženo u Vatikanu otkud je stigao, doduše neizravni, odgovor na ovo (u korijenu blasfemično) pozivanje na Božju riječ.

„Stav Svete Stolice je onaj koji je Papa nekoliko puta ponovio: snažno ‘ne’ ratu, rat je ludilo, mora se zaustaviti. Molimo, pozivajući se na savjest svih, da se borbe odmah prekinu. Pred očima su nam strašne slike koje dolaze iz Ukrajine. Žrtve među civilima, ženama, starcima, bespomoćnom djecom koja su svojim životima platila ludilo rata. Sve je veća tjeskoba gledajući gradove s uništenim kućama, bez struje, s temperaturama ispod ništice, nedostatkom hrane i lijekova. Isto tako milijuni izbjeglica, uglavnom žene i djeca, koje bježe od bombi. Posljednjih dana sam slučajno sreo skupinu njih, koji su u Italiju došli iz raznih krajeva Ukrajine: odsutnih su pogleda, s licima bez osmijeha, beskrajnom tugom…

Zašto su krive te mlade majke, zašto su kriva djeca! Treba imati kameno srce kako bi se ostalo ravnodušnim i dopustilo da se ovo razaranje nastavi, da i dalje teku rijeke krvi i suza. Rat je barbarski! Znakovito je da se Sveti Otac na molitvi Anđeoskog pozdravljenja u nedjelju, 27. veljače osvrnuo na članak 11. talijanskog Ustava, koji glasi: ‘Italija odbacuje rat kao instrument vrijeđanja slobode drugih naroda i kao sredstvo za rješavanje međunarodnih sporova.’ Oni koji ratuju oslanjaju se na đavolsku logiku oružja i zaboravljaju čovječanstvo: koliko imamo primjera istinitosti ovih riječi! Često zaboravljamo na njih, ponekad zato što se tiču ratova koje smatramo ‘dalekim’, ali koji u stvarnosti u našem međusobno povezanom svijetu nikada nisu istinski daleki“, kazao je državni tajnik kardinal Pietro Parolin u intervjuu vatikanskim medijima 12. ožujka.

Sveti rat – nekoć bilo…

Pri čemu valja naglasiti kako je Sveti Otac 16. ožujka putem videolinka razgovarao s Kirilom kazavši mu pritom, uz ino, kako rat nikad nije put.

„Nekoć se, čak i u našim Crkvama, govorilo o svetom ratu ili o pravednu ratu. Danas ne možemo govoriti na taj način. Razvila se kršćanska svijest o važnosti mira“, naglasio je Papa, na što je njegov moskovski sugovornik uzvratio kako su „Crkve pozvane pridonijeti jačanju mira i pravde“. Nakon čega treba kazati – Veliko je strpljenje Rimskoga biskupa!

Inače, prije rata u Ukrajini objavljena je informacija kako bi do susreta Franjo – Kiril moglo doći sredinom godine, u lipnju ili srpnju. Jasno, u aktualnim okolnostima teško je vjerovati kako će taj (predratni) plan biti realiziran. U kontekstu čega treba podsjetiti na njihov susret u Havani u veljači 2016., kojom su prigodom potpisali zajedničku Deklaraciju o vjerskom jedinstvu te su pozvali na žurnu akciju za pomoć kršćanima u Iraku i Siriji. Dotaknuli su se i Ukrajine zaključivši kako se nadaju da će raskol među pravoslavnim kršćanima u toj zemlji biti prevladan na temelju kanonskih normi.

Nakon toga havanskog summita papa Franjo kazao je kako je s Kirilom razgovarao kao „brat s bratom“. Danas je takav bratski razgovor teško moguć. Mada, rekosmo, Sveti je Otac pokazao veliko strpljenje. A dio njegove diplomatske ofenzive svakako je i odlazak ruskom veleposlaniku pri Svetoj Stolici (potom i u ukrajinsko Veleposlanstvo) – „na noge“. Što je, prema općoj ocjeni, događaj bez presedana, neviđena gesta… I jest! Ali – još i više! – svjedoči o Papinoj duhovnoj snazi.

 Papina duhovna snaga

Dakle, trenutačno imamo jednog poglavara koji je nedvojbeno i ustrajno na putu mira, i drugoga koji (kao nekoć) govori o svetom ratu. Džihadu, takoreći… Sigurno je kako će Franjo ostati na svojoj crti. A Kiril? Od njega možemo (još!) svašta očekivati. Pa čak i to da citira Staljina koji je, nakon što su mu Roosevelt i Churchill u Jalti sugerirali kako bi u novu podjelu Europe trebali uključiti i vrhovnog poglavara Katoličke Crkve, zapitao: „Koliko divizija ima taj Papa?“

A možda će to pitanje, ipak, prepustiti (svome) ministru vanjskih poslova mitropolitu Hilarionu.

Piše: Josip Vričko

 

hb.hteam.org

 

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org.