HB.hteam.org

Portal hrvata HB

“Poezija nedjeljom”

Menci Clement Crnčić, Na Kaptolskom trgu, kolorirani bakropis

Milka Pogačić

(1860. – 1936.)

HRVATSKOJ OMLADINI

Na vrelu vječne istine ti poji srce svoje,
a pjesmom kiti mlađane te zlatne dane tvoje,
nauči štovat pošten rad i branit svoje pravo,
visoko dizat istinu, pa da ju gazi đavo.

Nauči kano svetinju spominjat ime roda,
od žića tebi dražje bud i pravo i sloboda,
nauči dizat gnjevan glas rad patnje mučenika,
nauči ropstvo prezirat i podla plaćenika.

Nauči bratu biti brat u čistom srcu svome,
tu ljubav drži svetinjom i diči mi se njome;
o dat će Bog i s roda tvog će ljuta kob se snijeti ―
na zemlji toj ćeš slobodnoj ti živit i umrijeti.

Stanislava Adamić

(1922. – 2005.)

DOMOVINI

Volim tvoje pošumjele gore,
zlato, što se talasa u žitu —
i obzorje, na kom rađaju se zore
da vjenčaju slavljem gordost uzoritu.

Jablane volim iz čijih su žila
zacvilile gusle guslara-junaka
nad bojištem kad je zaplakala vila
vidajuć rane, rušeć kamen raka.

Volim smjelost orlovskog ti leta
k svjetloj grudi divovske Slobode —
i prkosni mûk mučenih četa,
što silniku osvetnika rode.

Volim vrela, volim njedra zrela
za divove što su napajala čeda.
Volim kule, utvrde ti, sela.

Volim zamah žuljevitih ruku,
brazdu što sa čela tlo je oplodila.
Tornjeve volim, krovove, ceste —
Svugdje rast je domovinskog krila!

Musa Ćazim Ćatić

(1878. – 1915.)

BOSNI

Ponosna je Bosna moj zavičaj mili,
tu je sunce žića granulo menika,
djedovi su moji za nju krvcu lili,
njojzi biću i ja čelenka i dika.

Povrh nje su vijeci prohujali burni,
mnogo nas je ljutih sapinjalo jada,
oblaci se i sad nad njom kupe tmurni,
ali Hrvat jošte bori se i nada.

O predrago ime! Hiljadu je ljeta,
što kraljevskim sjajem ponad Duvna sinu,
ali makar sudba zadesi nas kleta,
ti nam spase ponos, prava i starinu.

Dok svetinje ove Hrvat čuva svoje,
nikakva ga sila uništiti ne će, —
čisto i presjajno — kao sunce što je —
i njemu će sinut sunce stare sreće.

Moje mlado srce taj već časak sluti.
Bez muke i znoja — znadem ne će doći,
zato treba radit i ne počinuti,
i kroz oštro trnje makar bilo proći.

Oj premili rode! Tebe teško boli,
što nevjeru s bijede ti pretrpje mnogu,
al ja baš te volim, što si bijedan toli
i jer žićem cijelim tebi pomoć mogu.

Raditi ću za te i slobodu tvoju,
u sreći ću tvojoj plaću tražit trudu,
uklanjat se ne ću ni muci ni znoju,
ma okupo njime tvoju svetu grudu.

Postojbino draga Mladena i Tvrtka!
Hrvatstvo mi Tvoje baštinstvo je sveto.
Ah neka je samrt i teška i gorka,
za spas tvoj i sreću — mog života eto!

Hrvoslav Ban

(1924. – 2000.)

PRETVORBA ZAVIČAJA

Za mene je zavičaj strmina
u Gornji grad;
i tihi Sofijin put
i modri tramvaji, koji pomamno zvone.

Za mene je zavičaj
spomenik Banov
i teški zvon Katedrale
u sutone ljubičaste
nad krovovima grada.

Za mene je zavičaj
kordon policije
i bakin dobačen ključ
od veže
kroz koju bježe
sveučilištarci.
A onda djedova tamnica
i onda djedova smrt.

Za mene je zavičaj
krv u nekoj Skupštini,
pucnji, umorstvo, noć,
i sjena ubojice s krunom
i krik domovinske bune.
A onda očeva tamnica
i onda majčin plač.

Za mene je zavičaj
pjesma o domovini lijepoj,
gladni Zagorac, mrk;
tuđinci se voze u autu
nasmijani.

Za mene je zavičaj
trag zastava trobojnih
pod modrim nebom.
A onda kolone mladića odlaze,
majke zaostaju;
one padaju po krvavom tragu stopala
na cestama, širom Hrvatske.
I nitko se više istom cestom ne vraća.
I nitko se ne vraća
nijednom cestom više.

Za mene je zavičaj
davni, kratkotrajni
šapat djevojke pod krošnjama i sjenama
kule, na starom Dvercu zagrebačkom.
A onda rastanci i rastanci.
I čežnja za malom grudom rodne zemlje
kojoj smijem reći:
moja si.

Koju onda smijem darovati djevojci
ili majci
ili Bogu,
da je pretvore u slobodu.

Malkica Dugeč

(1936.)

ISPOVIJED NA KAMENU

Slutim: iz svoje daljine
krenut ću u Hrvatsku,
iščupati iz mašte
idile tišine
i uz šume mora
upijati šarolikost
što dušu štiti
i melemom dobrodošlice
najavljuje olakšanje.
Ispovjedit ću se kamenu,
popričati s pelinom,
jer šutnja ubija. Gazi.
Skamenjuje letove u Dobrotu.
Znam: ako ne srastem
sa Hrvatskom u sebi,
nitko se neće osvrnuti
za dozivima,
zamest će se trag čovječnosti.
A tko će se uputiti
u svijet nemoćnih,
ako ne zasvijetle stope
uklesane mjesečinom,
ako se sa zemljom ne poistovjetimo,
i s pijeskom bodljikavim
i s pjesmom ljubavnom
budnih sanjara?
Vjerujem: opet ću pohoditi Hrvatsku
pa makar na bridu psovke,
makar i s ranom nezaraslom,
jer jedino u Hrvatskoj
nađe se i mahovina i bjelina
za utjehu i smirenje.
Ako me ne prepoznaju prijatelji,
ispovjedit ću se kamenu.
Tepat ću maslinama i bademima
koje snivah cijeloga života
i tek pogledom cjelivah
na vidicima Dobra.
Treba uvijek progovoriti
makar šapatom,
jer šutnja truje, razapinje.
Treba se družiti s potocima,
bagremima i makovima
zemlju hrvatsku upiti
okom i tabanima.
Znam: još iz daljine
praštat ću klonuća,
i sa zebnjom u srcu čekati
pitome dodire trava.
Znam, znam: treba što prije
zaroniti u njedra zemlje hrvatske,
podati se drhtajima obala,
srasti sa strepnjama kormilara
i nikada više ne posumnjati
u dokučivost školjke – bisernice.
Ako nemirne lađe
ukradu pokoju nadu,
uvijek, uvijek se nađe
kutak za snove i priče,
jer što bi Hrvatska
bez priče o sebi,
bez tragova riječi o plovidbi tminom?
Ćutim: ako se srastem sa Hrvatskom u sebi,
ni pepeo pepela neće ostati
da se mijenama razaspe,
da stope dobrote obilježi.

Ako hrvatsko ime u krvotok mijena
ne ukalemim,
tko će se zapitati,
kako je pri duši
kada se s Hrvatskom u sebi
makar i kamenu ispovjedi
te uspravan zakorači u susret Vječnosti?

 

(MILA SI NAM TI JEDINA… Hrvatsko rodoljubno pjesništvo od Bašćanske ploče do danas, (sastavili J. Bratulić, V. Brešić, S. Damjanović i B. Petrač), Alfa, Zagreb, 1998.)

 

hb.hteam.org

Ostavite facebook komentar

About The Author