Zagrebački biskupi Porfiriju i SPC-u ukazuju na niz autora koji su se na znanstven način bavili zbrinjavanjem „kozaračke djece“. Dojam je, međutim, kako je gospodin Gerasim, a onda pod njegovim ravnanjem i Komisija Svetoga arhijerejskog sabora bili inspirirani propagandističkim uratkom za koju Vučićeva vlada nije žalila (milijune) eura.
Po osobnome priznanju, koje, dakako, nisu skrivali niti u Otvorenom pismu upućenom patrijarhu Porfiriju 25. srpnja ove godine, biskupi Zagrebačke metropolije ostali su nemalo iznenađeni kada je na mrežnim stranicama Gornjokarlovačke eparhije objavljena Molba Svetom Arhijerejskom Sinodu (s nadnevkom od 15. svibnja 2021.) da se Komisiji Svetoga Arhijerejskog Sabora za kanonizaciju novih svetih dostavi prijedlog „da se uvrsti praznik Svetih novomučenika – mladenaca Jastrebarskih, koji bi ušli u Heortologion i Kalendar svetih“. Uz rečenu Molbu, priloženi su i materijali, brojne, naime, neistine te su zagrebački biskupi vjerovali kako ti falsifikati nikako ne mogu biti temelj kako bi Arhijerejski sabor pristupio predloženom činu.
Znameniti neimenovani povjesničari
„Ipak, iz priopćenja Svetog arhijerejskog sabora SPC-a od 23. svibnja 2022. doznali smo da su na svome redovitom zasjedanju, održanu u Srijemskim Karlovcima i u Beogradu od 15. do 21. svibnja ove godine, saborski oci pribrojali svecima, među ostalim, i ‘svetu djecu mučenike, jastrebarske i sisačke, s datumom spomena 13. srpnja/26. kolovoza’“, pišu Porfiriju, naglasivši kako su se nakon toga osjetili i pozvanima i dužnima napisati ovo (otvoreno) pismo. Biskupi pritom ističu kako znaju da ne smiju šutjeti, ali i kako im je istovremeno žao što moraju nastupati na ovaj način. Međutim, sigurni su (i dalje…) da će svaki dobronamjerni čovjek, otvoren istini, prepoznati njihovu iskrenu težnju za dobrim. I – istinom!
„Budući da nam nisu dostupna obrazloženja te odluke, iz kojih bismo mogli razaznati na čemu se sve temelji ‘pribrajanje svecima’ djece koja su se tijekom Drugoga svjetskoga rata nalazila u dječjim prihvatilištima u Jastrebarskom i Sisku, ostaje nam zaključiti kako se očito dio odgovora na to pitanje može pronaći ponajprije u samoj Molbi za kanonizaciju i u spomenutim materijalima koji su joj priloženi“, ističu te konstatiraju kako episkop gornjokarlovački gospodin Gerasim u svojoj Molbi, uz ino, tvrdi kako se radilo o strašnim i nezapamćenim mučenjima nedužne djece u logoru Jastrebarski (sic!) koji je bio formiran za vrijeme Drugoga svjetskoga rata.
Osim toga, episkop piše da je „logor bio pod upravom časnih sestara kongregacije Svetog Vinka Paulskog“ te je time, upozoravaju zagrebački biskupi, izravno odgovornost za umiranje (jasno okvalificirano kao usmrćivanje) djece pripisana redovnicama. „U Molbi se rabi sintagma ‘priložena svjedočanstva i istorijske činjenice’, premda je razvidno da ta svjedočenja, s gledišta vjerodostojnosti, nemaju gotovo nikakvu vrijednost, a ono što se naziva ‘povijesnim činjenicama’ s njima su zapravo u dubokom neskladu. Spominju se arhivski dokumenti i brojne znanstvene studije znamenitih povjesničara koje navodno potkrepljuju tvrdnju da su djeca stradala samo zato što su Pravoslavne vjere, premda nisu navedene naznake na koje se dokumente, znanstvene radove i povjesničare to odnosi“, konstatiraju biskupi Zagrebačke metropolije, naglašavajući kako se u (očito) kontroverznoj Molbi na 40-ak mjesta spominju časne sestre – klevetnički, dakako.
Tako je govorio nadbiskup Kuharić
„Takve se klevete odnose poglavito na sestru Pulheriju (Barta), ravnateljicu prihvatilišta u Jastrebarskom, sestru Božimiru Hoić, sestru Graciozu (Ivanšek) te na sestre navođene imenima Bernardeta i Laurencija. Spomenute su i neke druge sestre kojima, kako piše, prezimena nisu poznata. Tako se spominje s. Valdemara (vjerojatno s. Aldemara Koščak), zatim Vinfrid, odnosno s. Vinfrida Šušak, s. Viktorija, prezimenom Kukenberger, te sestre s navodnim imenima: Florijana, Arcosa, Gaudencija (sic).
„Svakako treba imati na umu da je riječ o obrazovanim osobama koje su posvetile svoj život Bogu i ljudima u potrebi (što je karizma sestara milosrdnica), koje su došle u radno i životno iscrpljujuće uvjete te su, unatoč tomu, s ljubavlju i poštovanjem časno vršile djelo kršćanske ljubavi“, tumače biskupi patrijarhu, osobito naglašavajući kako je na nekoliko mjesta u popratnim materijalima spomenut i nadbiskup Alojzije Stepinac – i to s tendencioznim opisima i negativnim tumačenjima, kao da je i on bio sudionikom nekih zlodjela, koja su, navodno, počinjena u tim prihvatilištima.
Slijedom čega biskupi podsjećaju kako se nadbiskup Franjo Kuharić 27. rujna 1975., u zagrebačkoj crkvi sestara milosrdnica osvrnuo na teške optužbe i opovrgnuo klevete koje su se tada isticale u javnosti protiv časnih sestara koje su djelovale u prihvatilištima djece u Jastrebarskom. Zagrebački je nadbiskup tada upozorio na činjenicu da nakon rata nijedna časna sestra nije pozvana na sud niti suđena zbog svoga djelovanja. Zagrebački biskupi dalje upozoravaju Porfirija na fakt kako su, u vrijeme govora nadbiskupa Franje, neke od sestara još bile žive i primale mirovinu za taj svoj rad.
Komunistički rukopis i srpska ujdurma
Uz to, nadbiskup Kuharić, kako izvješćuje Glas Koncila od 12. listopada 1975., nadalje kaže: „U Jastrebarskom se kani trajno skupljati u budućnosti mladež iz svih republika. Svake godine imala bi im se ponavljati ista priča o zločinima časnih sestara. (…) Svake godine nove i nove generacije mladih morale bi biti otrovane mržnjom na tom grobu. Pitamo se: prema kome? Prema časnim sestrama. Ali ne samo prema njima! Ta mržnja bi se iz tih mladih srdaca nužno širila i na Katoličku Crkvu! (…) Mi gledamo opasnost da bi se takvim tvrdnjama mogla u mladim dušama raspaljivati i nacionalna mržnja. (…) Ovo nisam rekao zato da bilo prema kome probudim bilo kakvu mržnju. Mržnja je prokletstvo, nju treba gasiti. Rekao sam to zato da se takve klevete više ne bi ponavljale i da bi tako bilo manje mržnje, više istine, više pravednosti i više ljubavi“, potaknuo je zagrebački nadbiskup, podsjećaju, evo, zagrebački biskupi patrijarha srpskog, ali i cjelokupnu javnost.
A kad smo kod javnosti, kažimo kako je zasad reagirao (samo) srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik, i to putem (nekad zloglasne…) Srne, konstatirajući kako pismo biskupa nije put ka rješavanju teškog nasljeđa prošlosti. „Činjenica da je sam papa Franjo zaustavio kanonizaciju Alojzija Stepinca dovoljno govori o kontraverzama koje prate najvećeg crkvenog velikodostojnika u tadašnjoj NDH. Stoga svaki pokušaj da se Stepinac prikaže kao humanitarac i dobrotvor ne samo da ne odgovara istini, već predstavlja veliku laž koju ne želi podržati ni rimski papa“, Dodik je zaguslao staru srpsku ujdurmu. No, možda i nesvjesno otkrio i pravi i(li) krajnji cilj „kanonizacije iz Srijemskih Karlovaca“ – Bl. Stepinac! Nakon čega s punim pravom biskupi Zagrebačke crkvene pokrajine mole patrijarha Porfirija da se odbaci svaka kušnja preuzimanja i produžavanja neistina promicanih u komunizmu, baš kao i njihovo prilagođavanje sadašnjim ideološkim i političkim ciljevima koji su suprotni Kristovu evanđelju i širenju nebeskoga kraljevstva.
Stepinčeva propovijed
Nužno je nakon svega podsjetiti na propovijed nadbiskupa Stepinca na blagdan Krista Kralja, 25. listopada 1942. Prvo: „Što da sudimo o onim pojedincima koji oholo dižu glave kao da ne postoji više Bog na zemlji?“, postavlja (retoričko) pitanje, nakon kojega je svim onim tisućama koje su slušale propovijed bilo jasno tko su te ohole glave: Hitler, Musolini, poglavnici… A onda nastavlja: „Svi narodi i rase potječu od Boga… Svaki narod i rasa, kako se danas odrazuju na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Evropejci, bili omraženi Židovi ili ponosni Arijci, imadu jednako pravo da govore: ‘Oče naš, koji jesi na nebesima…’ Zato je Katolička Crkva uvijek osuđivala, a i danas osuđuje svaku nepravdu i nasilje u ime klasnih, rasnih ili narodnosnih teorija. Ne može se istrebljivati s lica zemlje Cigane ili Židove jer ih se smatra inferiornom rasom“, glasno (i jasno!) Stepinac je osudio: Jasenovac, Jadovno, Dachau, Auschwitz… pa, dakle, i Hitlera, i Pavelića. Usred Zagreba, usred NDH-a.
U dijelu svoga pisma Porfiriju, biskupi kažu i „… bez ikakve namjere zadiranja u kriterije kanonizacije drugih Crkava“… Kontekst je, međutim, takav da je naprosto bitno podsjetiti makar samo na kanonizacije SPC-a u ovom stoljeću: Nikolaj Velimirović, duhovni inspirator srpskog nacista Dimitrija Ljotića i utemeljitelj desničarske političke ideologije svetosavskog nacionalizma proglašen je svecem 2003. i od tada ga Srbi slave kao Svetog Nikolaja Žičkog. Dvije godine kasnije kanoniziran je, u manastiru Žitomislići, Milorad Maca Vukojičić,Pljevljima i okolici znan kao svirepi koljač tijekom Drugog svjetskog rata. (Nadimak je dobio jer je rado svoje žrtve usmrćivao macolom, mada mu, brojni su svjedočili, ni nož nije bio mrzak.).
Pada Vlada
Također, treba kazati i kako su zagrebački biskupi Porfiriju i SPC-u ukazali na čitav niz autora koji su se na uistinu znanstven način bavili zbrinjavanjem „kozaračke djece“ i o prihvatilištima u Sisku i Jastrebarskom. Dojam je pak kako je gospodin Gerasim,a onda pod njegovim ravnanjem i Komisiji Svetoga Arhijerijskog Sabora bili inspirirani Darom iz Jasenovca, tim propagandističkim uratkom (i opasnom manipulacijom) za koju Vučićeva vlada nije žalila (milijuna) eura.
Odgovora od patrijarha srpskog na zagrebačku poslanicu nema – zasada. No, treba imati u vidu i kako je imao preča posla. Naime, sredinom prošloga tjedna u Podgorici je potpisan Temeljni ugovor između Vlade Crne Gore i Srpske pravoslavne Crkve, a potpisali su ga crnogorski premijer Dritan Abazović i patrijarh SPC-a Porfirije. Prema brojnim procjenama, aktualna Crnogorska vlada nije duga vijeka, baš, uostalom, kao i taj ugovor.
Piše: Josip Vričko
More Stories
30. ožujka 1945. Lijevče polje – zašto ovu bitku s ustašama četnici zovu „drugo Kosovo”?
SVETAC DANA “Navještenje Gospodinovo: Blagovijest”
Zločini Titovog jugoslavenskog komunizma konačno su otvorena znanstveno potvrđena, javna povijesna činjenica