„Beli anđeo“ i „hrđave kašike“

 

Srpska Pravoslavna Crkva i Šešelj vole se javno

SPC je, evo, odlikovala zagovaratelja „hrđavih kašika“ u rješavanju hrvatskog pitanja. Iznenađenje? Bilo bi – možda? – da je prvi put. Ali nije. Ratnom je zločincu to treće odlikovanje, što samo svjedoči kako su on i SPC na istoj strani. Kao i 1990-ih.

 

Odluka eparhije novogračaničko-srednjozapadnoameričke Srpske Pravoslavne Crkve da dodijelili Orden Svetog vladike Mardarija lideru radikala i osuđenom ratnom zločincu Vojislavu Šešelju, iznenadila je samo neupućene. Nije, naime, ovo prvo odlikovanje za četničkog vojvodu koje dolazi iz neke eparhije: 2015. dobio je Orden Belog anđela prvog reda koji mu je dodijelio tadašnji episkop mileševski Filaret. A ovjenčan je i Ordenom zlatnog lika Svetog Petra Drugog Lovćenskog Tajnovidca kojim ga je odlikovao pokojni mitropolit Amfilohije iste godine.

S mitraljezom u zagrljaju

Osobito nadahnut bio je Filaret kada je u manastiru Mileševa Belim anđelom okitio „pobjednika Haaškog tribunala“: „Dragi prijatelju, brate Vojo, vama je Bog dao da operete ljagu sa srpskog naroda, koliko ste mogli. Razumije se, teško je bilo, ali mi smo pratili i čestitamo vam na vašoj hrabroj borbi, srpskoj borbi, junačkoj borbi.“ Nije krio oduševljenje episkop mileševski.

Zauzvrat, prigodom toga svečanoga čina, novopromovirani „Beli anđeo“ iscrtao je nove granice Velike Srbije poručivši kako sjeverna Albanija sve do Drača jednog (lijepog) dana morati biti – srpska. Nakon čega je episkop-domaćin vjerojatno poželio svoga visokog gosta darivati još jednim ordenom. Stari su to, naime, prijatelji, još iz ranih 1990-ih kada je Filaret pozivao u rat „s mitraljezom u zagrljaju“.

Ništa, međutim, manje oduševljen zagovarateljem „hrđavih kašika“ u rješavanju hrvatskog pitanja (u Vojvodini naročito…) nije danas ni episkop bački Irinej (Bulović) koji prije 15-ak dana nije krio kako mu je čast odlikovati haaškoga junaka. „Po blagoslovu preosvećenog vladike Vasilija, a i po blagoslovu vladike Longina, pripao mi je dio časti i prijatna dužnost da u ime preosvećenog vladike Longina uručim ovaj divni orden, napravljen u ime jednog divnog Božjeg ugodnika, svetitelja, našeg gotovo suvremenika, svetog brata Mardarija“, egzaltirano će Irinej. I, jasno, trostruki je laureat SPC-a, i sam zanesen tolikom pažnjom kojom ga kontinuirano obasipaju, nastojao u tom svečanom času riječima pokazati kako je minulim radom uistinu zaslužio sve to ordenje.

Krv i nož – Šešeljev teren

Podsjetio je u tome svom nastojanju episkopa bačkog i nazočnu gospodu kako je svojedobno kada je boravio u Americi, Kanadi i Australiji, zatekao Srbe podijeljene – zavađene na krv i nož. A to je, dakako, Šešeljev teren te je žurno djelovao. „Prvo što sam uradio, otišao sam u manastir Libertvil, na manastirskom groblju upalio svijeće pred spomenicima generalu Draži Mihailoviću i vojvodi Pavlu Đurišiću te na grobovima kralja Petra, vladike Nikolaja Velimirovića, Jovana Dučića i vladike Maradija za kojega ranije nisam znao. Tada sam doznao kolike su njegove zasluge za srpsku Crkvu. On ju je diljem Amerike i Kanade osnovao, razvio, učvrstio, a došli smo u situaciju da se ta Crkva podijeli na, kako su jedni druge pogrdno nazivali, raskolnike i federalce. Ja sam se trudio, na svakom mjestu na kome sam boravio, da se taj raskol prebrodi, da se Crkva ponovno ujedini i imao sam prilično uspjeha“, povjerio je i pohvalio se istodobno američko-kanadski (srpski) ujedinitelj.

No, povodom novog odličja Srpske Pravoslavne Crkve, neki su (rijetki) neovisni mediji tamo daleko podsjetili (samo) na neke zločine i nepodopštine toga volšebnika. Prije četiri godine u Haagu je osuđen na 10 godina zatvora, nakon što je proglašen krivim za poticanje  deportacije i progon Hrvata iz Hrtkovaca u Vojvodini. Kako je u pritvoru već proveo gotovo 12 godina, nije se vraćao u Haag koji ga je 2014. pustio iz „humanitarnih razloga“ da se liječi u Beogradu. U „prijevodu“, mislilo se tada, to je značilo da umre doma. Ali, već ubrzo taj je nekadašnji Sarajlija pokazao iznimnu vitalnost. Vratio se i u Skupštinu, a mediji su ga naprosto bili – puni. A tajnu svoje brze rekonvalescencije nalazio je u izbjegavanju loše haaške hrane i svakodnevnom ispijanju soka od aronije, cikle, peršina, celera, mrkve i, veli, još nekih „mirođija“.

Baš znaju izabrati!

I baš nekako u to vrijeme kada je „umirao u Beogradu“, vojvoda je Voja na društvenim mrežama objavio fotografiju na kojoj s nožem u ruci stoji ispred stola na kome je isječeno meso. Na sebi je imao krvavu kecelju, a u potpisu je pisalo: „Evo, opet koljem“, a ispod druge fotografije: „Tko kolje, zlo ne misli.“ Začud(n)o, za ove duhovitosti čudesnoga rekonvalescenta, SPC ga nije odlikovala. Još…

Inače, ta je Crkva (i vladike joj) glede odlikovanja lake ruke. Ordenom Svetog Save prvog stupnja Aleksandra je Vučića odlikovao pokojni patrijarh Irinej zbog, pisalo je u obrazloženju, ljubavi prema Crkvi, angažiranju na očuvanju jedinstva srpskog naroda i neumorne borbe za cjelovitost Srbije i očuvanje Kosova. Nije to (i)pak ništa – Milorad Dodik je uz Svetog Savu ovjenčan i Ordenom Svetog Simeona Mirotočivog. Uz to, Sveti Sava resi i junačke grudi ministra (malo unutarnjih poslova, malo obrane…) Aleksandra Vulina. Toliko – što se tiče domaćih odličnika. Od stranaca, mađarskog premijera Viktora Orbana Ordenom, također, Svetog Save prvog stupnja odlikovao je patrijarh srpski Porfirije – a istim su odlikovanjem ovjenčani i predsjednik Rusije Vladimir Putin, predsjednik Kazahstana Nursultan Nazarbajev i predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukašenko. Zna, ne treba dušu griješiti, SPC izabrati. Čudi (me) samo kako (kakav) Sveti Sava – ma kojeg stupnja – nije dopao Radovana Karadžića koji je 1994. svjedočio o jedinstvu crkvenih i svjetovnih vlasti: „Naše svećenstvo je prisutno u svim našim razmišljanjima i odlukama, a glas Crkve se sluša kao glas najvišeg autoriteta.“ Ali, nije, dakako, kasno…

Ljudi u crnom

Slijedom čega treba podsjetiti na knjigu Srpska Crkva u ratu i ratovi u njoj Milorada Tomanića, odnosno na njezin uvodni dio u kome autor tumači motive za ovo djelo: „Čitava menažerija likova koji su se tko zna odakle pojavili i godinama tutnjali javnom scenom Srbije, a posebno gomila izgovorenih gluposti u tom raydoblju, natjerali su me da se, baš kao i borci za Veliku Srbiju, spustim na zemlju i budem mnogo skromniji u svojim namjerama. Postalo mi je jasno da je to ogroman posao koji zahtijeva timski rad iz koga bi proizišla višetomna enciklopedija srpskog zanosa, ludila i stradanja tijekom ’80-ih i ’90-ih.  Zato sam se opredijelio za samo jedan segment, jednu kariku lanca koji je bio omotan oko vrata srpskog naroda i koji ga je polako, ali sasvim sigurno davio. Ta karika bili su ‘ljudi u crnom’, tj. episkopi i svećenstvo Srpske Pravoslavne Crkve. (Naravno, ne svi, ali svakako ogromna većina.)“

Nakon čega se vraćamo – posljednjem laureatu SPC-a. U jednom je, naime, hrvatskom portalu objavljen tekst pod naslovom Porfirije poziva na pomirenje s Hrvatima dok SPC daje odličje Šešelju. Tko je tu lud? Tražeći odgovor, treba naglasiti kako je Šešeljem oduševljeni Irinej, po gotovo općem mišljenju, duhovni otac aktualnog patrijarha srpskog. Nije se, dakle, četnički vojvoda, sad stvarni ili samoproglašeni svejedno, ušuljao pod okriljem noći kod episkopa bačkog kako bi mu ovaj okačio orden. Pomalo je zato naivno očekivanje srbijanskog oporbenog Pokreta slobodnih građana (PSG) koji, kako stoji u priopćenju, želi vjerovati da iza toga postupka ne stoji cijela SPC, već samo episkop Longin i Irinej Bulović te se nadaju kako će uslijediti oštra reakcija Porfirija i drugih crkvenih velikodostojnika koji će ovaj čin poništiti.

I kosovka djevojka

Uostalom, ovome je (uzaludnom…) očekivanju sučeljeno stajalište bivše potpredsjednice nekoć vladajuće Demokratske stranke i skupštinske zastupnice Aleksandre Jerkov koja aktualni potez SPC-a drži potpuno očekivanim.

„Baš kao što je i 1990-ih, kada je Vojislav Šešelj činio zločine zbog kojih je osuđen, uloga Srpske Pravoslavne Crkve bila više nego očigledna, i sada je jasno da su oni opet ili, bolje rečeno, još uvijek na istoj strani“, tumači Jerkov. A, evo, kako nas na te 1990-e podsjeća Tomanić: „… Mitropolit Amfilohije komentirajući odluku rukovodstva Republike Srpske da odbaci Wens-Owenov plan (1993.), kazao je: ‘U ovom trenutku našu dušu, kao što je naš jezik čuvao i sačuvao Vuk Karadžić, jedan njegov prezimenjak s Plavšićkom, novom kosovkom djevojkom, s Krajšnikom – čuvaju nas i našu dušu, jer su ove noći krenuli svetolazarskim putom. Opredijelili su se, kao i car Lazar… za carstvo nebesko.“

Čekamo, dakle, nova ordenja – Belog anđela u najmanju ruku!

Piše: Josip Vričko

Sviđa ti se članak? Podjeli ga…

 

hb.hteam.org