Prošlost (1907.-2018.)
Baš me briga za fenomen nogometa ili ono što okružuje igru: asocijacije, mediji, sponzori, ugovori, organizatori, farmaceutska industrija, industrija opreme, prigodni navijači, politika, gospodarstvo, religija, itd. Ne zanimaju me niti dijelovi igre koji nisu njezina srž: pravila igre, lopte, kopačke, dresovi, suci, VAR, tribine, stadioni, vjerni navijači itd. Zanima me ono što nogomet čini nogometom. To su vezni redovi, trokuti, tandemi i pojedinačni veznjaci. Njihova igra je srž. To me zanima tijekom velikog natjecanja. Nek se vegetarijanci ne uvrijede, ali to je šnicl nogometa, a sve ostalo su prilozi; umak, salata, predjela, aperitivi, deserti i pića. Srž nogometa je golotinja pred kojom nema muljanja; konkretna defanzivna ili ofenzivna akcija veznjaka koja sprječava suparnika, odlazi u kontru i priprema zgoditak. Izvedena akcija i njezin zamišljen predložak koji igrači i trener vide prije nego što se odigra. Srž ne postoji kao što ne postoji srž artičoke. Postoje samo listovi koji čine predložak. Ostalo je puno neistina, poluistina, laži, obmana, privida, prijevara i patvorenosti za što me baš briga.
Baš me briga za mitove. Pogotovo za mitove o hrvatskom nogometu. Utrčimo u „pustinju stvarnog“ jer trebamo biti realistični ako su u pitanju „snažna poezija“ i „lijepa igra“. Kao da nije dovoljno to da su hrvatski nogometaši od 1907. do 2022. za Hrvatsku igrali samo oko 1/3 stoljeća (uključeno s 19 utakmica 1940.-1945. i s 1 1956.), a sve ostalo za druge države zbog okolnosti različitih od nogometnih, klupskih i reprezentativnih, još su im i uprave i treneri nanijeli dio štete pri čemu ne mislim na loše rezultate nego na nešto važnije. Možda i najvažnije u nogometu. Možda se neće svi složiti, ali to je predivno jer samo neslaganje, rasprava, dogovor i uigravanje dovode do lijepe igre. Sve ostalo je djetinjasto i neznalački.
Zamislimo dva veznjaka kako na sredini terena jedan pokušava predriblati drugoga. Onaj s loptom nastoji ju ne izgubiti, zatim nasamariti suparnika i na koncu ga proći. Onaj bez nastoji ju oduzeti suparniku i proći ga, ali i ne dopustiti da ga suparnik prođe. Ne izgubiti loptu u driblingu = obrana, nasamariti suparnika = vezni red i proći suparnika = napad. Nasamariti znači odigrati 2 stvari = lažni manevar (lažnjak) i stvarni manevar (stvarni potez). I tako je u driblingu 1 na 1 sadržana srž nogometa. 2 momčadi na terenu ponašaju se kao 2 suparnika u driblingu. Nastoje ne izgubiti loptu (zato imaju obrambene igrače), nastoje proći igrača (zato imaju napadače) i nastoje izvesti dribling (zato imaju vezni red). I tako je vezni red presudan dio za igru cijele momčadi (u fazi obrane, promjene i napada). Dribling je akcija cijele momčadi u malom. Akcija momčadi je dribling u velikom. Uigranost veznjaka, tandema, trokuta ili sva 4 igrača je presudna. Zatim usklađenost članova (zadnji, krilni, tvorac akcija) i na koncu pojedinačne prednosti (dribling, dodavanje, otvaranje, duge lopte, brzi pasovi, stajanje na loptu itd.). Tko ne odgaja veznjake uništava nogomet, a tko ih odgaja čuva igru. Koliko veznjaci lijepo igraju toliko će i igra cijele momčadi biti lijepa. Hoće li dati i rezultat ne ovisi o njima niti o cijeloj momčadi nego i o suparnicima i deset drugih stvari.
Hrvatski veznjaci oduvijek su se isticali u klubovima i reprezentaciji, a bili su i visoko cijenjeni i presudni u svjetskim klubovima za koje su igrali i igraju. Najveći veznjaci svih vremena (isprika ako sam neke izostavio) hrvatskih klubova i reprezentacije su igrači poput Ice Hitreca (1911-1946, više napadača, ali igrao je sve pozicije), Franje Wölfla (1918-1987), Bernarda Vukasa (1927-1983), Štefa Bobeka (1923-2010), Rudija Belina (1942-), Velimira Zajeca (1956-). Aljoše Asanovića (1965-), Roberta Prosinečkog (1969-), Zvonimira Bobana (1968-) i drugih. Njih su navijači i struka uvijek najviše cijenili, bili su srž svojih momčadi gdjegod igrali, a posebno u klubovima kao što je Dinamo Zagreb. Najveći uspjeh bilo je osvajanje Kupa velesajamskih gradova 1966.-67. nekad Inter–Cities Fairs Cup, a danas Europe League pri čemu je trener bio Branko Zebec, jedan od najuspješnijih i najnadarenijih hrvatskih i međunarodnih trenera (bilo je tu i finala, polufinala, četvrtfinala, osmine finala itd. Dinama, Hajduka i Varteksa, ali to sad nije tema).
Sve je bilo u redu do sredine 1980-ih i tad se bez jasnog uzroka i razloga počelo urušavati. Simbol urušavanja je neslaganje između velikog veznjaka i rezultatski uspješnog trenera 1987. To su bili Robert Prosinečki i Ćiro Blažević nakon čega je Prosinečki napustio klub. To se nastavilo i nakon neovisnosti i ponovnog uspostavljanja HNS-a i reprezentacije i to ni manje ni više nego u polufinalu Svjetskog prvenstva 1998. protiv Francuske kad ga je taj isti trener ostavio na kupi. Nitko razuman neće reći kako je to bio uzrok poraza, ali svakako je bio uzrok ne-pobjede jer se najboljeg veznjaka ne ostavlja bezrazložno na klupi. To je bilo 1998. Skoro ista pogreška ponovila se 20 godina kasnije. Ondje gdje je Prosinečki bio 1998. bili su i Badelj i Kovačić 2018. Na klupi. Bobanov gubitak lopte 1998. i Modrićev 2018. pri čemu su im najpoznatiji vezni suigrači s kojima su najuigraniji na klupi simbol je nerazumijevanja igre. Ironija situacije je u tome što je reprezentacija tih godina ostvarila dosad najveće rezultate, 3. mjesto 1998. i 2. mjesto 2018. pa ostaje u sjeni. Ovdje nije u pitanju rezultat nego elementarna pogreška. Usprkos tome, svi veznjaci tih utakmica (i Boban i Modrić) govorili su kako su im ti rezultati nadišli najluđe snove. To govori o trenerima koji nisu usadili realizam u momčad. Znanje o snagama i slabostima. Radi se o veznjacima koji su bili najbolji na svijetu.
1998. Luka Modrić imao je 13 godina. U sljedećih 20 postat će jedan od najvećih veznjaka svog vremena i osvojit će Golden Ball za svoj nastup na Svjetskom 2018. No pogledajmo stvari preciznije. Na početku karijere u Dinamu nije bio prepoznat kao svjetska klasa, a to je već tad bio i to se može dokazati. Tekst na engleskoj Wikipediji na tu temu je podosta depresivan, ali činjenično točan: „Sa 16 godina potpisao je za Dinamo 2002. godine nakon što je pokazao talent u nižim uzrastima. No ubrzo nakon toga posuđen je u Zrinjski iz Mostara i zatim u Inter Zaprešić, iako je već tad trebao igrati u prvoj momčadi Dinama. Tek 3 godine kasnije, 2005., debitirao je za Dinamo i osvojio 3 uzastopna naslova prvaka i 3 kupa. 2007. bio je igrač godine.“ Tad je već imao 22 godine. Zatim je bez europskog rezultata s Dinamom 2008. prešao u Tottenham, a 2011. u Real gdje je pružio najbolje klupske igre. Najbolje reprezentativne pružio je za hrvatsku reprezentaciju s 32 godine, a ne s 24 ili 26 godina starosti. I tako se približio umirovljenju. To kašnjenje je tragedija hrvatskog nogometa, te sulude iracionalne posudbe (tu je također bio i izvrstan Vedran Ćorluka i drugi igrači). Sjećam se kako smo neki od nas, navijača Dinama, 2004. odlazili na utakmice Inter Zaprešića samo kako bismo gledali Modrića i Ćorluku pri čemu je Dinamo istovremeno igrao negledljivo. Urlali smo na svako dobro dodavanje, dribling i akciju i istovremeno proklinjali cijelu upravu Dinama jer je potpuno nestručna i uništava igrače.
Povijest se ponovila i ponavlja se. Tragične sudbine glavnih igrača hrvatskih klubova i reprezentacije obilježile su noviju povijest hrvatskog nogometa. Kako su te tragedije u sjeni velikih uspjeha nitko im ne pridaje značaj, ali to mogu činiti samo ljudi koji se nikad natjecateljski nisu bavili nikakvim sportom i ne znaju kako pogreške uprava i trenera mogu usporiti ili uništiti karijere sportaša skoro kao i teške ozljede. Uzrok nije u igračima. Uzrok je u trenerima i upravama. Od velikih hrvatskih trenera 1960-ih i 1970-ih godina 20. stoljeća koji su se dokazali ne samo u Hrvatskoj nego i u Europi i ne samo rezultatima nego i načinom rada i utjecajem na mlađe europske trenere (npr. Branko Zebec i Tomislav Ivić) od 1980-ih do danas nije ostalo ništa. Koji je to veliki europski klub vodio Blažević nakon uspjeha 1998.? Koji će to veliki europski klub voditi Dalić nakon uspjeha 2018. i 2022.? Jedina 2 trenera koji su rezultatski neuspješno vodili reprezentaciju, a prethodno su imali međunarodne rezultate su M. Jozić i O. Barić. Ostali ni prije, a ni poslije, a neki još uvijek nemaju rezultata pa nije jasno temeljem čega su svojevremeno postali treneri reprezentacije. O tome kako nitko nije ostao zapamćen po uigravanju lijepe igre nije vrijedno spomena. Ukratko, talentiranih veznjaka nam ne nedostaje, ali nažalost ne i ljudi koji im mogu uništiti karijere. Velika većina ostalih hrvatskih trenera su bivši igrači, janjetina treneri s licencom za par tisuća eura ili lokalni upravitelji klubova koji su si umislili kako su završili najbolje svjetske trenerske škole i kalili se 5 ili 10 godina trenirajući pionire i juniore klubova 3. lige pa će sad napraviti veliku stvar. Usprkos ovim sjenama hrvatski veznjaci su opstali od 1980-ih do 2020-ih. Očuvali su „snažnu poeziju“ nogometa i „lijepu igru“. Ne procjenom uprava i rezultatima i znalaštvom trenera nego vlastitim trudom i znanjem najčešće pod stranim trenerima u stranim klubovima. Ostavimo se prošlosti jer niti sam ja kronolog, a niti je nogomet kronometar.
Sadašnjost (2018.-2022.)
Ironija današnje Hrvatske nogometne reprezentacije je u tome što je trokut veznjaka Modrić-Kovačić-Brozović podjednako dobar i uigran kao i trokut Boban-Asanović-Prosinečki, ali za razliku od njih pokazuju malo ili ništa u fazi napada pri čemu istovremeno slove za jedan od najboljih veznih trokuta današnjice. I taj trokut ostvario je 2. mjesto na Svjetskom 2018. i 3. Mjesto 2022. U razdoblju 2018.-2022. hrvatski je nogomet postigao dokaziv napredak.
Na klupskoj razini Dinamo Zagreb ostvario je renesansu međunarodnih uspjeha i 3 sezone igrao jako dobro „Europska proljeća“, štoviše četvrtfinale Europske lige što je napokon usporedivo s najvećim uspjesima u povijesti kluba. Reprezentacija je igrala osminu finala Europskog prvenstva 2020., dospjela među 4 najbolje reprezentacije u Ligi Nacija u sezoni 2022./2023 i ušla među 3 najbolje reprezentacije na Svjetskom 2022. To je mjerljiv napredak. Doduše, samo rezultatski, ali uspjeh koji će ostati zapisan u povijest hrvatskog nogometa, kako klupskog tako i reprezentativnog. Kad se pogleda popis najuspješnijih reprezentacija na Svjetskom prvenstvu tad je jasno vidljivo da je Hrvatska na 13. mjestu svih vremena. Ako se izuzmu bolje reprezentacije koje su iste uspjehe ostvarile ne samo dok još Hrvatska uopće nije nastupala samostalno nego i unazad 50 i više godina (poput Mađarske, Češke pa možda i Urugvaja i Švedske), onda je Hrvatska od 1990. do 2022. dospjela preko trnja do zvijezda jer se nalazi u Top 10 najboljih reprezentacija na svjetskim prvenstvima svih vremena.
Još jednom, neprikosnoveni vođa reprezentacije je 37 godina star Modrić koji igra u nedodirljivom trokutu s majstorima kao što su Mateo Kovačić i Marcelo Brozović. Ne budi lijen, taj trokut danas 2022. zajedno ima 95 godina starosti pa ako nečeg imaju, onda imaju iskustva i baš tim iskustvom su uspjeli zaustaviti ni manje ni više nego Brazil u četvrtfinalu Svjetskog držeći loptu minutama i odigravajući ukupno više dodavanja od Brazilaca. Doduše, u fazi napada nisu napravili Bogznakaj. Jedina vrlo dobra utakmica koju je Hrvatska odigrala na Svjetskom 2022. je ona protiv Brazila (5x svjetski prvaci i još 6x drugi, treći i četvrti). Okolnosti ju postavljaju na prvo mjesto: radi se o četvrtfinalu pa pobjednik ide u polufinale i igrat će cijeli turnir pa makar završio na 4. mjestu, suparnik je nedvojbeno najveća nogometna nacija na svijetu; štoviše, Brazil ne igra nogomet, Brazil jest nogomet. No i izvedba ju postavlja na prvo mjesto: Brazil je odigrao najbolje što može s najboljim igračima koje ima, Hrvatski je vezni red odigrao fascinantno u fazi obrane jer Brazilci nisu mogli odigrati ništa od onoga što su željeli, dok je u fazi napada odigrao slabo. No kako je Hrvatska tad pobijedila?
Prethodno možda neprimjereno spominjanje Dinama sad dobiva smisao. Vezni red su bivši Dinamovi igrači. No odlučujuću ulogu u pobjedi odigrali su sadašnji Dinamovi igrači. Kako je Brazil poveo u produžetcima, u 117. minuti veznjaci su odigrali za Dinamov tandem Mislav Oršić – Bruno Petković i krilnu kontru u kojoj je Orša dao povratnu Petku koji je pogodio uz samu stativu uz malo odbijanje od koljena brazilskog beka i postigao zgoditak. Tad na scenu stupaju izvođači kaznenih udaraca, ali prije svih vratar Dinama Dominik Livaković koji nakon pobjede nad Japanom ponovno spasio reprezentaciju (uz to tijekom utakmice je imao nekoliko odlučujućih obrana). Igrači su zabili, a Livaković je obranio. I to je to. Livaković sad spada među samo 3 vratara koju su na Svjetskom u pucanju elvera zaredom obranili 3 udarca. Ne budi lijen drugi kojem je to pošlo za rukom je također hrvatski vratar Danijel Subašić koji je to izveo na Svjetskom 2018. Ovdje rekordi ne staju. Hrvatska je jedina svjetska reprezentacija koja je u posljednjih 10 utakmica na završnim turnirima Svjetskog toliko puta igrala produžetke i prošla i izvodila kaznene udarce i prošla. To će teško ikad itko dostići. Zucker kommt zuletzt. Hrvatsko lijevo krilo Ivan Perišić postao je uz Messija, Ronalda i Saqirija 4. igrač koji je postigao zgoditak na tri uzastopna prvenstva.
Utakmica polufinala protiv Argentine bila je strateški i taktički poraz trenera. Jasno je bilo kako će Argentina igrati 4-4-2 s dosta povučenom zonom u fazi obrani i s polukontrama preko krila i ako je moguće kroz sredinu. Hrvatska se otvorila, pomaknula se predaleko od svog gola i ostavila prostor Argentini za polukontre. Ne može se 3 veznjaka koju su okosnica igre u fazi obrane i kreiranju napada i koji zajedno imaju 95 godina izbaciti na 40 m od svog gola 6. utakmicu u svaka 4 dana. Hrvatska je pokušala držati sredinu, ali nije uspjela. Argentini su polukontre uspjele. Dakle, strateški i taktički propust. Sve ostalo što se može reći o toj utakmici manje je važno od ovog, drugorazredno je, nije igrački, još je manje sportski i „promašaj je teme“ (bilo širi promašaj kritikom suca, FIFA-e i sl., bilo uži promašaj kritikom suparnika, vlastitih igrača, srećom suparnika ili vlastitom nesrećom) na što ne treba trošiti vrijeme u istoj mjeri kao niti na mišljenja onih koji se „naslađuju porazima Hrvatske“ ili tu traže neki politički, nacionalni ili drugi kontekst, a od 1998. prstom nisu mrdnuli da reprezentacija za početak dobije barem primjeren stadion. Utakmica za treće mjesto protiv Maroka počela je relativno otvoreno i slobodna od pritiska polufinala. Trebalo je vremena dok momčadima nije postalo jasno kako se bore za brončanu medalju. Oršić za 2:1 u prvom poluvremenu. Dalićeva pogreška cijelog prvenstva: najboljeg strijelca u međunarodnim utakmicama Dinama i hrvatske lige u povijesti stavljati zadnjih 15 minuta u prethodnim utakmicama. Drugo poluvrijeme Kovačićev promašaj polupraznog gola i refleksna obrana Livakovića. Hrvatska je 3. na svijetu! Povijesni uspjeh i prije svega primjeren oproštaj igrača bez kojeg ne bi bilo uspjeha na posljednja dva Svjetska prvenstva: Luke Modrića.
I u sadašnjosti postoji tragedija hrvatskog nogometa i to ponovno u sjeni kolosalnog uspjeha. U posljednje 4 godine, od 2018., iako je to svima bilo jasno, ipak niti jedan klub, a niti reprezentacija pa utoliko ni Zlatko Dalić nisu uspjeli postaviti čak niti temelje za novi vezni red. Nema naznaka čak niti jednog novog veznjaka, a svakako ne cijelog novog veznog reda. Nešto čime se Hrvatska diči već više od 100 godina i po čemu je prepoznatljiva u svijetu. Ako se ovdje pod muss nešto ne poduzme, ponovno ćemo imati još nekoliko rezultatskih tragedija hrvatskog nogometa, iako ne i sportskih jer nogomet je sport i igra. Hoće li te tragedije ponovno biti zasjenjene nekim novim rezultatskim uspjesima pa makar i bez ikakve igre nemoguće je znati pa niti predvidjeti jer eto 3. mjesto na prvenstvu 2022. pobilo je 99% predviđanja ljudske i umjetno inteligencije. U ove 4 godine nadarena djeca dospjela su od 12. do 16. godine (dob u kojoj je Modrić igrao za mlađe uzraste) i već trebaju biti u nižim uzrastima klubova, kandidirati za seniorske momčadi i nastupati za mlađe uzraste reprezentacije i međusobno se uigravati, ali ništa od toga ne vidimo. Možda si zbog količine talenta dopuštamo da nam se veznjaci pojave srećom, slučajno ili propustom trenera i klubova. Ipak, takve se stvari ne bi trebale prepuštati slučaju ili neznalaštvu. No Bože moj, očito nekima Bog da brdo igračkog talenta, volje i truda i samo zrno upravljačke i trenerske pameti, ali to i nije loše jer većina na dar ne dobije ništa od toga. Uostalom, kad bismo imali trenere dobre koliko su nam dobri veznjaci, vjerojatno bismo uništili svjetski nogomet konstantnim osvajanjem svega osvojivog.
Budućnost (2023.-)
Kako je ovo prvo zimsko Svjetsko prvenstvo, tako budućnost reprezentacija zaista započinje s 01/01/2023. Neke pouke ne bi bilo loše izvući, iako je vjerojatnije kako će hrvatski nogomet nastaviti sve po starom zaslijepljen uspjehom 2022. što ne bi bilo ništa novo u odnosu na proteklu 1/3 stoljeća. Što smo to naučili iz kratke, ali impresivne povijesti Hrvatske nogometne reprezentacije i iz duge povijesti hrvatskih nogometnih klubova? Mnoge bi reprezentacije dale ruku u vatru da imaju naše rezultate, naše igrače itd. No u tome nije smisao. Započeli smo s veznjacima, a ovaj tekst je o njima i njihovoj igri (međusobno u tandemima, trokutima i cijelim veznim linijama). To je tema jer baš veznjaci su u povijesti bili zaslužni za najveće klupske i reprezentativne uspjehe (kako 1998. tako i 2018. i 2022., a nadajmo se i u budućnosti). Oni su najzaslužniji jer bez njih nema momčadi, nema akcija i nema igre. Može biti napucavanja, trke, prekršaja, pogrešaka sudaca, suparnika itd., ali to nije srž nogometa. Srž nije međusobna tuča ili natrčavanje nego igra i nadigravanje, a za to su zaduženi veznjaci.
Gdje su budući hrvatski veznjaci? Već za Europsko 2024.? Vidimo li ih? Jesu li uigrani? Zašto ne sjede na klupi i ne ulaze umjesto trokuta Modrić-Kovačić-Brozović? Čeka li se da postanu prestari, da ih upropaste uprave i treneri, da se ozlijede, izgube volju i odustanu od svega? Kako stvari stoje, prije ili kasnije će se pojaviti niotkuda. I u tome je čudo hrvatskog nogometa. Ničim zaslužen dar. Bez ikakvog sustava, bez trenera, bez nacionalne igre, stila i bilo čega drugoga, s većinom igrača razasutima po europskim klubovima Hrvatska uspijeva svako malo odigrati barem neku osminu finala ili četvrtfinale velikog natjecanja, a ponekad i dospjeti među 4 najbolje momčadi i osvojiti čak 2. i 3. mjesto. Čak i takva Hrvatska reprezentacija u posljednje 32 godine barem rezultatski, a možda i kvalitetom veznjaka i veznih redova, postavila se među europske i svjetske nogometne velesile. Ugurala se među prvih 13. ili čak u Top 10 i zauvijek promijenila reprezentativnu svjetsku nogometnu kartu svijeta. Imala je oduvijek vrlo dobre vratare, barem jednog izvrsnog središnjeg beka, ponekad i rođene strijelce kojima se „lopta lijepi za nogu“, ali najčešće izvrsne veznjake koji čine srž igre kao srž driblinga.
Nije slučajno strategija 4-4-2 najprilagodljivija i najdugovječnija nogometna strategija. Ona prepoznaje središnju ulogu veznog reda za cjelokupnu igru, pojedinačne akcije ili poteze pojedinaca. Sve ostale strategije pokazale su se čak i ako kratkoročno uspješne, ipak dugoročno neodržive protiv 4-4-2 u svim njezinim taktičnim varijacijama u fazama obrane, prijelaza i napada. Ponekad u veznom redu igraju 4 genijalca, ponekad samo 1, a drugi rade za njega, ponekad 3 osrednja koji su izvrsno uigrani i dodaju se napamet itd., ali kako god bilo, oni su ti koji drže prvu liniju u fazi obrane i oni su ti koji kreiraju napad i dovode loptu do napadača. Bez njih nema igre, a još manje lijepe igre. Svaka sljedeća momčad reprezentacije treba znati da su patuljci koji stoje na ramenima divova.
Prof.dr.sc. Kristijan Krkač za Hrvatski glasnik
More Stories
Milijuni hrle na Jadran: Hrvatska ruši sve rekorde u 2026. godini.
D. Dijanović: Proturječnosti unutar liberalnog poretka – između LGBT prava i migrantskih neliberalnih stavova
Jure Vujić: Dubai, kraj iluzije plutajućeg grada