HB.hteam.org

Portal hrvata HB

KRV I ŠAMPANJAC

Legendarni vukovarski branitelj Stipo Mlinarić Ćipe za naš je portal podijelio teška, ali ponosna sjećanja na povijesno priznanje Hrvatske.

 

Legendarni vukovarski branitelj Stipo Mlinarić Ćipe za naš je portal podijelio teška, ali ponosna sjećanja na povijesno priznanje Hrvatske. S pozicije jednog od najaktivnijih saborskih zastupnika i pripadnika Domovinskog pokreta komentirao je i ostale goruće aktualnosti.

 

Gdje ste bili na dan priznanja Hrvatske i njene pune afirmacije u okviru međunarodne zajednice?

Tog 15. siječnja 1992. godine zatekao sam se u logoru u Nišu sa tisuće drugih vukovarskih branitelja. Te siječanjske noći konstantno su nas tukli, a da nismo ni znali zbog čega. Kada više nisu imali snage da nas tuku, oko jedan sat iza ponoći natjerali su nas da legnemo u hodnik gdje su trčali preko nas. U toj krvavoj noći čulo se kako nam bukvalno pucaju kosti pod njihovim čizmama. Meni je puknuo mali prst.

Jeste li ikada saznali zašto ste prolazili kroz opisanu torturu?

U tom trenu nismo znali, mislili smo da su naši krvnici poraženi na nekom ratištu i da je to razlog njihovog iživljavanja. Tek smo nakon par mjeseci, kada smo došli u logor u Srijemskoj Mitrovici, čuli od naših logoraša da je upravo tog dana bila priznata Republika Hrvatska. Da smo to znali puno bismo lakše podnijeli te batine.

Kako su logoraši koji su vam tu informaciju prenijeli došli do nje?

Dobili su poruku preko Međunarodnog Crvenog križa pošto su se u logoru u Srijemskoj Mitrovici provodile malo blaže torture nego one u logoru u Nišu.

Jeste li tada među sobom vidjeli i neke danas aktivne političare?

Kada sam razmijenjen kao i 820 drugih Vukovaraca, 14. kolovoza 1992. godine kod Nemetina tek sam onda vidio kada je bila godišnjica priznanja kako je to izgledalo na Trgu bana Jelačića gdje se ispijao šampanjac u potocima te su se ljudi veselili i slavili.

Političari koji vladaju Hrvatskom proteklih 30 godina i sadašnja vladajuća garnitura: Andrej Plenković, Gordan Jandroković, Goran Grlić Radman nisu tada čak ni bili u Hrvatskoj. U tim ”zrinjevačkim” hodnicima zatekao se i sadašnji predsjednik Milanović, dok su se ljudi njihovih godina, a čak i mlađi od njih, imali su potrebu boriti se za svoju domovinu. Nažalost oni nisu imali osjećaj za domovinu ni tada, a nemaju ga ni danas. Politika u tih 30 godina nije napravila apsolutno ništa da pritisne Republiku Srbiju da plate odštetu logorašima koja ih je protuzakonito držala na svom teritoriju. Ako oni nisu učesnici rata, što su nas onda držali još narednih 6-7 mjeseci od priznanja Hrvatske u zatvorima?! Ti salonski hrvatski političari koje sam gore spomenuo nisu imali nikakvu zaslugu za priznanje Hrvatske, za to su zaslužni jedino hrvatski branitelji koji su se puškama suprotstavili srpskom okupatoru i JNA. Političari im nisu ničime dali na važnosti, već ih nerijetko proglašavaju polupismenima, pijancima i svakakvim drugim imenima. Gurnuti su na margine društva i potjerani u mirovinu, putem braniteljskih udruga ih zapravo i danas, iako oni toga vjerojatno nisu u potpunosti svjesni, ponovno drže ”zarobljenima”.

U nijednoj normalnoj državi to ne bi bio slučaj, kao primjerice Izraelu i ostalim državama koje drže do sebe.

Premijeru Plenkoviću ste na posljednjem saborskom aktualnom satu nešto uručili. O čemu se radilo i kako je na to reagirao?

Predao sam mu pet pisanih zapovijedi za osnivanje logora, što diljem okupiranog hrvatskog teritorija, što onih u Republici Srbiji za branitelje i civile. Ništa po tom pitanju nije poduzeo da pravnim ili diplomatskim putem pokuša istjerati pravdu, a to se moglo vidjeti i prilikom nedavne proslave pravoslavnog Badnjaka, gdje je premijer Plenković uvijek rado viđen gost Srpskog narodnog vijeća. Milorad Pupovac i ovog je puta iskoristio priliku kao bi ponizio hrvatski narod i njene branitelje. Tamo se našao i Ivica Dačić koji je bio dio političkog sistema Slobodana Miloševića, koji je izvršio agresiju na  Hrvatsku. Premijer ga je propustio pitati što će poduzeti po pitanju isplate odštete hrvatskim logorašima, kao i po pitanju kompenzacije za trećinu porušenog i spaljenog hrvatskog teritorija. Propustio je i ministru Dačiću postaviti pitanje o našim nestalima, iako s ministrom Tomom Medvedom nerijetko zna reći da odgovore o sudbini 1.800 nestalih treba pronaći u Srbiji.

Pupovac je ponovno izrazio želju za zabranom pokliča: ”Za dom spremni”, koja je ustvari insignia HOS-ovaca tokom borbe sa srpskim okupatorom te ju nisu poistovjećivali sa Drugim svjetskim ratom. Sada se ti isti ljudi čiji su pripadnici ginuli na ratištima od Vukovara do Dubrovnika, moraju boriti protiv ”maloga Slobe” Ivice Dačića i Pupovčeve ekipe. Nitko ne staje u njihovu zaštitu.

Za što se sve planirate  izboriti putem nedavno osnovanog Centra dr. Ivana Šretera?

Zajedno s angažiranim odvjetničkim timom probati ću hrvatskom pravosuđu podastrijeti preko 1.300 dokumenata i dokazati ono što je svakome bjelodano jasno, a to je da je Republika Srbija uz pomoć JNA organizirala i provela okupaciju jedne trećine Republike Hrvatske – prilikom čega su počinili stravične zločine i prouzročili ogromnu materijalnu štetu.

Nakon dvadeset i nešto godina otkako sam potjeran u vojnu mirovinu kao i mnogi moji prijatelji koji su još puno mogli dati Republici Hrvatskoj, aktivirao sam se u politici i danas kao saborski zastupnik već više od dvije godine pokušavam ispraviti tu nepravdu i skinuti stigmu sa ljudi koji su najčasnija generacija ove države u posljednjih 30 godina.

Želim dokazati da branitelji nisu pijanci, kockari i ljudi koji tuku svoje žene, već da su normalni, čestiti i pošteni ljudi. Putem centra za suočavanje s prošlošću nastaviti će se boriti protiv takvih nepravdi i zalagati se za procesuiranje svih ratnih zločina i zločinaca koje je hrvatsko pravosuđe propustilo učiniti.

Ako nam hrvatski sudovi odbace podnesene tužbe, jer znamo u kakvom nam je stanju sudstvo, pravdu ćemo potražiti na međunarodnim sudovima i pokušati istjerati pravdu dok smo još živi, a nažalost mnogi to više nisu. Najugroženija skupina hrvatskih branitelja u prosjeku umire sa 54 godine.

Probati ćemo radi njihove djece i ostalih članova obitelji to ishoditi, kako bi napokon na zdravim osnovama pokušali normalizirati odnose s Republikom Srbijom i potaknuti ih da priznaju da su izvršili agresiju i plate ratnu odštetu, kao što je to primjerice učinila Njemačka u Drugom svjetskom ratu i druge države koje su se u određenom povijesnom periodu našle u ulozi agresora. Nadam se da će jednog dana po okončanju trenutnog rata i Rusija odgovarati za zločine nad  Ukrajincima i da će im platiti ratnu odštetu. To je minimum ispod kojeg se ne ide.

Vidim da naši političari daju podršku Ukrajini, što je i uredu, ali nisu to primijenili i kod sebe, već su prigrlili srpske agresore.

Neki dan je isplivalo da je hrvatski policajac srpske nacionalnosti dobio poziv za mobilizaciju u Vojsku Srbije radi dvojnog državljanstva. Pitam se što rade naše sigurnosne službe, kao takav pojedinac uopće može biti pripadnik hrvatske policije i što bi se dogodilo da ga je Republika Srbija mobilizirala za napad na Hrvatsku. Na koju bi se stranu taj mladić odazvao?! Bojim se da bi se odlučio za srbijansku i imali bismo kao i ratu pobunjenike u svojim redovima. Ne znam kako naši vodeći političari dopuštaju da se u 2023. godini takve stvari i poniženja događaju.

Što im još zamjerate?

Pojedinci koji su ispijali šampanjce 15. siječnja 1992. godine, jako su se potrudili da se srbijanskim agresorima koji su se od 1991. do 1995. našli su zarobljeništvu u vojnom zatvoru ”Lora” putem Županijskog suda u Splitu isplatile milijunske odštete radi. Iako po meni nikada nisu ni trebali bi obeštećeni. Mi koji smo branili svoju domovinu i nikada nismo prešli granice RH, nego su nas oteli i odveli u srbijanske logore u Stajićevu, Nišu i Srijemskoj – nismo dobili ništa i za nas se nitko nije udostojao pobrinuti.

Kakve su reakcije javnosti nakon osnivanja Centra?

Jako su pozitivne. Ljudi u Hrvatskoj su gladni traženja za istinom i pravdom jer politika 30 godina pokušava istinske žrtve rata gurnuti pod tepih, a napreduju ljudi koji su se svojski borili protiv Hrvatske i danas su njeni ugledni građani. Tako je primjerice okupacijski gradonačelnik Vukovara, dr. Vojislav Stanimirović za kojeg se govorilo da je viđen na Ovčari gdje je počinjen masakr nad civilima vukovarske bolnice – danas ugledni građanin i primatelj hrvatske mirovine. A jedan Tomislav Merčep koji je bio prvi vukovarski zapovjednik je umro kao osuđeni ratni zločinac. To je paradoks ove države i zato Centar ima izuzetnu potporu malih i čestitih ljudi kako bi ispravili te greške.

 

hb.hteam.org

Ostavite facebook komentar

About The Author