Dobrila Gajić-Glišić je početkom devedesetih bila načelnica kabineta nekadašnjeg ministra obrane u Vladi Srbije generala Tomislava Simovića. Iz prve je ruke vidjela reakciju Srbije na ratna događanja u Hrvatskoj, upoznala brojne poznate osobe tog vremena – od Slobodana Miloševića i Željka Ražnatovića Arkana.
Ministar Simović joj je u to vrijeme naredio da o svemu vodi bilješke, rekavši joj da će im “cijeli svijet suditi zbog ovoga što se kod nas događa”, piše Kurir. Bilješke su objavljene 1992. godine kao feljton pod naslovom “Iz kabineta ministra obrane”. a Gajić-Glišić je za njihovo objavljivanje platila visoku cijenu – ostala je bez posla, primala prijetnje, bila je optužena da radi za strane službe.
Zaštićeni svjedok u Haagu
U Haagu se pojavila kao zaštićeni svjedok C-028 u procesu protiv Miloševića, dok je njena knjiga uključena u dokaze. Tada su joj nudili promjenu identiteta, novi život negdje u inozemstvu, no ona je sve to ipak odbila i pojavila se u sudnici bez zaštite identiteta…
“Moj odvjetnik je sve dogovorio s istražiteljima i razgovarali smo o svakom detalju. Da, ponudili su mi promjenu identiteta, što znači da bi moje ime i sav dosadašnji rad bili “mrtvi” i to je ispalo u startu! Zar da ne vidim svoju djecu, svoju majku, da ne odem u svoje selo Kovačevac? Dogovor je, međutim, pao da ja budem zaštićeni svjedok C-028. Kako su istražitelji često dolazili u blizinu stana u kojem sam živjela, počele su kružiti priče da se družim s nekim mladim, elegantnim i čudnim ljudima. Uočljiva su bila moja česta putovanja u Amsterdam, gdje su me čekali, pa se o meni opet počelo govoriti kao o špijunu. U svim tim razgovorima od Kulina bana, sindikata, stranke, organizacije, pa i knjige, ja nisam pristala biti svjedok na sudu. Razgovor da, ali bilo kakvo svjedočenje ne, jer mi je kolega predsjednik Slobodan Milošević spasio život i nisam htjela da kažem nijednu ružnu riječ protiv njega – kaže ona i dodaje:
“Dok sam u rujnu i listopadu 2002. biLA u Haagu, Carla de Ponte naredila je da me tajno dovedu u Beograd i zatraže od jugoslavenske i srbijanske vlade da me razriješe svih državnih i vojnih tajni i svjedočim na sudu. Dana 10. listopada 2002. godine u prostorijama Haaškog suda na Dedinju od strane ovlaštenih osoba naloženo mi je da svjedočim i da istražiteljima dam na uvid sve dokumente koje posjedujem, a koje je Milošević kasnije uvrstio u svoju obranu. Naravno, 3. veljače 2003. dobila sam dokumente o odavanju vojne i državne tajne iz naše zemlje, a od haaških istražitelja moj odvjetnik je dobio ugovore da sve što kažem i napišem mora biti autorizirano, protiv mene i nekih drugih osoba. Zaštitila sam. nikad se ne može naplatiti. Na samom suđenju sam tražila da moje svjedočenje bude javno, jer moji sinovi moraju znati da njihova majka nikada nije bila špijun i da nikada nije radila ni za jednu obavještajnu službu”.
Susret s Miloševićem
Ona dalje prepričava kako je izgledao njezin haški susret s Miloševićem:
“Svi moji raniji susreti s predsjednikom Miloševićem bili su vrlo srdačni, kao i samo svjedočenje, pa nas je sudac May često upozoravao da ne pijemo kavu. Na kraju mog svjedočenja, predsjednik je želio da moju knjigu “Srpska vojska” potpišem, “ako Nice dozvoli”, a ja sam mu knjigu potpisala. Čuvar koji je stajao između nas pružio je Miloševiću knjigu, a on je pitao Nicea može li mi poslati cvijeće. Dok smo nakon mog svjedočenja pričali kako je bilo, netko je unio veliki buket ruža, pružio mi ga, rekavši mi da je od Miloševića. Istražitelji su mi predali šalicu s logom koju i danas čuvam, kao i fotografiju s Miloševićevim ružama.
Svojedobno je upoznala Željka Ražnatovića Arkana čija dobrovoljačka garda, kaže, nije imala baš dobar odnos s JNA.
“Njihov odnos nije bio sjajan. JNA nije tolerirala Srpsku dobrovoljačku gardu, jer je ona trebala biti okosnica buduće srpske vojske, profesionalne, nestranačke vojske za obranu Srbije i srpskih interesa. Bili su to obučeni specijalci jugoslavenske i srbijanske Državne sigurnosti i JNA ih nije tolerirala. Srpska djeca su, prema tadašnjim sekretarijatima za narodnu obranu, mobilizirana, slana na ratište kao “dobrovoljci”, ginuli su kao zečevi, a JNA je njihovu smrt proglašavala “herojskom”. Kad je trebao biti usvojen nacrt zakona o Vojsci Srbije, generalu Simoviću nije bilo dopušteno da se pojavi s Arkanom na televiziji. Arkan je tada izjavio da mu je komandant bio patrijarh Pavle”, kaže ona, dodajući da je i vlada pala 12. prosinca 1991. godine.
Od 1999. godine živi u Americi i Beogradu. Otkriva da je Ronalda Reagana upoznala još 1983. godine, a sjedila je i s Georgeom Bushom. A otkad živi u Chicagu, često se susreće s mnogim istaknutim političkim osobama. Upoznala je Hillary Clinton, Baracka Obamu, upoznala je Donalda Trumpa za kojeg je glasala na izborima. No, kaže da nije ni u jednoj stranci.
______________________
* Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih medija,autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org
More Stories
SVETAC DANA “Sveti Eleuterije”
Tko još puši „popušene fore“vodećih hrvatskih političkih stranaka u BiH?
Zaboravljeni putnici treće klase: Tragična odiseja naših ljudi na brodu koji „nije mogao potonuti“