Na današnji dan/08. lipnja 1993. u 4:30 ujutro počeo sveopći napad Muslimansko-bošnjačke takozvane “Armije RBiH” na Hrvate Travnika.

 

08. lipnja 1993. u 4:30 ujutro počeo sveopći napad Muslimansko-bošnjačke takozvane “Armije RBiH” na Hrvate Travnika. Najveći udar izvršen je iz pravca Zenice na sjeveroistočni i istočni dio Travnika odakle na hrvatska sela napadaju zloglasne postrojbe.

 

Dok su civili mirno spavali, tzv. “Armija RBiH” jakim snagama iz sela Mehurići, Suhi Dol, Poljanice, Dub, Jezerci, Fazlići i drugih sela koordinirano sa snagama iz Zenice napali su hrvatske prostore općina Travnik.

U napadu su sudjelovale jedinice iz sastava 3. korpusa iz Zenice, operativna grupa “Bosanska Krajina” sa sjedištem u Travniku, a u tome su sudjelovale 306. brdska brigada, 17. krajiška brigada, 7. muslimanska brigada, odred “El Mudžahid” i MUP Travnik.

Pretpostavlja se da je Hrvate Ovnaka, Čukala, Grahovčića, Postinja, Podova, Orašca, Radonjića, Bukovice i Guče Gore, napalo oko 12 tisuća Muslimansko-bošnjačkih vojnika.

Većina civilnog pučanstvo se nije uspjelo izvući, a zarobili su i oko 50 branitelja HVO-a iz Maljina, Postinja, Podova i jedan dio iz Orašca. Civilno pučanstvo iz spomenutih sela zbio se u Gornje Maljine.

Na taj dan 1993. godine u ranim jutarnjim satima počeo je masovni napad tzv. “Armije RBiH” iz više pravaca na istočni i sjeveroistočni dio općine Travnik na ona naseljena mjesta u kojima su živjeli Hrvati, te iz pravca Travnika prema Donjem i Gornjem Putićevu.

Napad je počeo iz pravca Zenice na Ovnak, Grahovčiće, Čukle, Orašac, Rudnik Bila, dok je drugi pravac napada bio usmjeren iz rejona Mehurića prema Podstinju, Gornjim Maljinama, Radonjićima, Bukovici i Gučoj Gori. Iz Travnika također je napadnuto Putićevo.

Dakle napad je bio usmjeren na prostor tri katoličke župe i to Brajkovića, Guče Gore i preostalog dijela župe Dolac, na kojima Hrvati stoljećima žive, s ciljem njihova protjerivanja s preostalog dijela općine Travnik sa kojeg još nisu do tada protjerani.

Do toga dana, Hrvati su počev od 4. lipnja, već protjerani sa zapadnog dijela općine i to sa čitavog prostora od samog grada Travnika do Turbeta s obje strane rijeke Lašve, sa Vilenice, Gornjeg Dolca, Grahovika, Polja i Dolca na Lašvi te dijela Putićeva.

Hrvati su još ranije, 24. travnja 1993. protjerani iz Miletića nakon zločina i ubojstva 5 civila koje su počinili pripadnici te tzv. “Armije RBiH” u tom selu.

8. lipnja 1993. je bio dan kada su se pored protjerivanja, dogodili i najteži zločini prema civilnom stanovništvu i zarobljenicima. Toga dana, u jednom danu ubijeno je 118 civila Hrvata, 61 se do danas vode kao nestali.

Sve to u samo jednom danu. Samo na Bikošima (u blizini Maljina) je tada strijeljano 36 zarobljenih ranjenika HVO i civila, pola njih se i do danas vode kao nestali.

Istog dana, 8. lipnja 1993., iznenada, daleko nadmoćnije postrojbe tzv. “Armije RBiH” napale su postrojbe HVO-a. U idućih nekoliko dana potisnuli su ih na plato Vlašića koji je bio pod nadzorom srpskih paravojnih postrojbi i u Lašvansku dolinu koja je, još od 14. travnja, bila u potpunoj blokadi i koju su stalno napadale brojnije snage tzv. “Armije RBiH”. Samo toga dana ubijeno je i poginulo 147 pripadnika HVO-a.

Odma po početku napada snaga takozvane “Armije RBiH” napadaju i osvajaju selo Maljine. U selu je bilo oko 300 civila jer ranijih dana se u selo povuklo i stanovništvo susjednih sela.

Kad su se pripadnici HVO-a zajedno sa civilima predali izdvojeno je 35-40 ljudi. Među njima je bilo zarobljenih pripadnika HVO-a koja su većinom bili ranjeni i civila. Odvedeni su u zaselak Bikoši.

Tada su pripadnici tzv. “Armije RBiH” otvorili rafalnu paljbu na cijelu skupinu. Među stradalim su bila i trojica braće Balta – Anto, Nikica i Jozo. Po iskazu svjedoka Nikica je bio ranjen, a Jozi nisu dozvolili ni medicinsku pomoć.

Pored Balta teške obiteljske tragedije su preživjeli i obitelj Barač gdje su stradali braća Bojan i Davor, obitelj Bobaš gdje su ubijeni otac Niko i sin Goran, obitelj Janković u kojoj su ubijeni otac i sin Stipo i Dalibor kao i obitelj Volić u kojoj su također stradali otac i sin Ivo i Stipan. Među poginulima je i djevojka Ana Pranješ rođena 23. srpnja 1973. godine. Nije dočekala ni 20. rođendan.

Po iskazu svjedoka nju je, u stroj određen za strijeljanje, ugurao mudžahedin. Bila je u uniformi sa znakom Crvenog križa na rukavu koji joj je strgao crveni križ i zgazio. Treba spomenuti ubojstvo oca i tri sina obitelji Lauš iz Čukala, trojice braće Balta iz Podstinja, malodobnog Sreće Marjanovića i ranjenog Pere Matkovića kojima su odsječene glave. Na kućnom pragu spaljene starice Mare Gazibarić u Čuklama.

Danas, poslije kada se analizira to vrijeme, događanja i posljedice tih događanja, vidljivo je da se radilo o dobro planiranoj i duže vrijeme pripremanoj vojnoj akciji na protjerivanju stanovništva hrvatske nacionalnosti sa prostora na kojima stoljećima žive.

Nakon svih godina vidljivo je da su se u dobrom dijelu ostvarile namjere onih koji su činili ta zlodjela. Bio je to klasičan primjer genocida i etničkog čišćenja navedenih prostora od hrvatskog življa. Posljedice su itekako vidljive danas.

Ljudskih stradanja kao i uništavanja cjelokupne imovine Hrvata i njihovih domova imao je za posljedicu da je povratak na svoju zemlju i kuće bude nemoguće.

Tako danas ima sela u kojima više ne živi niti jedan Hrvat kao npr. Bikoši, Orašac, Mišonica, Miletići, Šarići-Kosovo, ili Podovi, Čukle, Rudnik-Bila te još neka mjesta sa zanemarivim brojem povratnika,dok se u ostala naselja nije vratio ni približan broj ranijeg stanovništva. Sličan je situacija i sa samim gradom Travnikom gdje je ostao vrlo mali broj Hrvata u odnosu na predratno razdoblje.

Ovim navedenim stradanjima prethodili su zločini koji su se do tada već dogodili nad Hrvatima u travničkoj općini. Oni su samo bili nagovještaj onoga što će se dogoditi 8. lipnja 1993. godine.

Samo od 4. do 8. lipnja 1993. godine sa svojih ognjišta u Travniku je pred napadima tzv. “Armije RBiH” protjerano blizu 20.000 Hrvata. Lipanj 1993. godine je definitivno najteži mjesec u povijesti travničkih Hrvata.

Više od četvrt stoljeća poslije, jedni i dalje uporno prešućuju i negiraju ili minimiziraju ove zločine, a drugi pomalo zaboravljaju dok jedni u široj javnosti čak i ne znaju.

Žalosno je da ni pravosuđe, u prvom redu tužiteljstvo, sada već godina nakon, uopće ne reagira na ova događanja pošto nitko od Muslimansko-bošnjačkog vojnog i političkog vrha nije odgovarao.

Bar do sada nije pokazalo da nešto radi na jednom ovakvom kolektivnom zločinu koji nije nikako mogao biti posljedica spontanih, izoliranih ili neorganiziranih napada na čitav jedan narod ove općine.

2019 godine, na 26. obljetnicu identificirani su posmrtni ostaci 19 Hrvata, mještana okolnih hrvatskih sela strijeljanih na Bikošima za koje je organizirana zajednička sahrana na sam dan obljetnice.

Od događaja koji su prethodili 8. lipnja 1993. i nakon toga ubijene su još stotine ljudi – Hrvata, preko tisuću ranjenih, tisuće protjeranih, desetine spaljenih hrvatskih sela sa tisućama kuća i drugih objekata, devastacija crkava širom općine, pa i samostan u Gučoj Gori.

Svi ovi iznenadni napadi i zločini tzv. “Armije RBiH” bili su uvertira za bitku na koti Hrašče, u narodu poznatijoj pod nazivom Pješčara, kada je tzv. “Armija RBiH” nastavila agresiju na Hrvatske prostore Lašvanske doline nakon okupacije Travnika.

Bitka se dogodila 12. lipnja 1993. godine, četiri dana nakon što su snage tzv. “Armije RBiH” iznenada napale postrojbe HVO-a i civile, i hrvatska naselja u općini Travnik, čime su okupirali te prostore.

Bitke na ovoj koti su bile krvave ali i važne za obranu Hrvata Lašvanske doline, kota je je tijekom dana tri puta padala u ruke Muslimansko-bošnjačkih snaga i opet nazad u ruke HVO-a.Poslije pada travničkih sela ovu crtu obrane neprijatelj tokom cijelog rata uz brojne pokušaje nikada nije mogao zauzeti. U obrani tog vrlo važnog strateškog položaja tijekom rata poginulo je ukupno 68 pripadnika HVO-a, a više od stotinu ih je lakše i teže ranjeno.

No, kota Hrašče je obranjena, a time i Nova Bila i hrvatska enklava Lašvanska dolina koja je bila u totalnoj opsadi 340 dana od daleko brojnijih snaga tzv. “Armije RBiH”, opkoljena i neprekidno napadana.

Do kraja rata ukupno je poginulo i ubijeno 427 branitelja i 124 hrvatska civila na prostoru općine Travnik. Prognano je 20.000 Hrvata, a njihovi domovi i gospodarski objekti su opljačkani i u najvećoj mjeri uništeni.

Ovaj napad (od 8. lipnja) na Hrvate Travnika iz pravca Zenice je bio najpogubniji, a bio je nastavak ranije Muslimansko-bošnjačke agresije od 3. lipnja 1993. koja se zbivala u samom Travniku.

______________________
* Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih medija,autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org

hb.hteam.org

⬇️Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.⬇️